REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-291/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća , u pravnoj stvari tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 28. studenog 2025., poslovni broj: P-810/2024-16, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika Addiko Bank d.d., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 28. studenog 2025., poslovni broj: P-810/2024-16.
II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 0161404/2006, koji je potpisan između tužitelja i tuženika, dana 7. lipnja 2006. godine, kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.203,93 EUR s zateznim kamatama koje teku od dana 10. lipnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.326,00 eur, s zateznim kamatama od 28. studenog 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 202 3. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), te zbog povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a.
2.1. U žalbi obrazlaže po njemu bitne činjenice u odnosu na naknadu za obradu kredita ističući da test poštenosti nije trebalo provoditi, da je sporna ugovorna odredba bila transparentna, lako razumljiva i uočljiva , te da su troškovi obrade kredita jasno definirani pa da ne bi trebalo biti sporno da se radi o dijelu cijene kredita. Nadalje obrazlaže primjenu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu se poziva na sudsku praksu sudova RH i Suda Europske unije, ističući da nije obrazloženo u čemu se sastoji značajna neravnoteža, osim činjenice da se radilo o plaćanju troška obrade kredita bez da je definirano o kakvim troškovima se radi, što da ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Iznosi prigovor zastare i prigovor na tijek dosuđenih zateznih kamata, ponavljajući navode iz odgovora na tužbu.
3. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da se tužitelj obveže naknaditi mu troškove parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je neosnovana.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati, te prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev obzirom da je odlučio u granicama postavljenog zahtjeva, a eventualni navodi iz obrazloženja koji prelaze njegov sadržaj nemaju učinak na izreku presude niti predstavljaju odlučivanje o nečemu što nije traženo tako da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP- a na koje se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.203,93 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-1404/2006, sklopljenog 7. lipnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% iznosa kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.203,93 eura, uplaćenog na ime jednokratne naknade za obradu kredita.
8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.
9. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene ( članak 8. ZPP- a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom, 7. lipnja 2026. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1404/2006 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina, radi kupovine stana, garaže i spremišta,
- da je u članku 5. stavka 2. Ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% od iznosa kredita,
- da je predmetna naknada naplaćena 9. lipnja 2006., u iznosu od 9.071,20 kuna, odnosno 1.203,93 eura,
- da se radi o potrošačkom kreditu,
- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio prednik tuženika,
- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi konkretno sastoje,
- da sporna odredba Ugovora nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara prednik tuženika kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,
- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.
10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2 ., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog u govora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
12. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
12.1. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
13. Iz iskaza tužitelja kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio ugovor o stambenom kreditu, da u to vrijeme nije imao prijavljen obrt niti trgovačko društvo, da stanuje u kupljenom stanu u kojem ne obavlja nikakvu djelatnost, da nije imao mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita koji mu je banka ponudila, da je pitao za spornu naknadu i rečeno mu je da je da je to tako svima, da je vrijeme sklapanja Ugovora radio u projektnom birou kao projektant, da je Ugovor pročitao i vidio da postoji naknada kako je u istome pisalo.
13.1. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz Ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj očito nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.
14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.
14.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
15. Činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore da dio odredbe članka 5. Ugovora nije nepošten ni ništetan, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna.
16. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je dio sporne odredbe članka 5. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 0,85% od iznosa kredita, ništetna, to u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 , 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), u vezi s člankom 324. ZOO-a. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev -715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.
17. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tužen iku vraćanje stečenog bez osnova na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
17.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 0,85% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
18. Žalbeni navodi tuženika glede sporne ugovorne odredbe, te činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.
19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost sporne odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi, a takvo pravno stajalište zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20.
20. Odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke pobijane presude, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, pa je tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 1.326,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; - dalje: Tarifa), te sukladno vrijednosti predmeta spora, dok tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu osnovano nije dosuđena naknada parničnog troška.
21. Slijedom naprijed navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci pod točkom I.
22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.
Slavonski Brod, 27. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
