Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćavka 1, Pazin

P-276/2022-88

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu toga suda Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. KM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. UM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 5. DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Martini Benolić, odvjetnici iz Umaga, Trgovačka 2a, protiv tuženika GRADA NOVIGRADA, Veliki trg 1, Novigrad, OIB: 53785741678, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, na dan objave 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se da su tužitelji 1. CM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. SM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. ĆM iz [adresa] K 10, OIB [osobni identifikacijski broj], 5. DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], stekli valjani pravni osnov za uknjižbu prava (su)vlasništva nekretnine upisane u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bujama u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina] kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište sa ukupno 417 m2, što su tuženici 1. FINAL INŽEN IRING IN GRADBENIŠTVO d.d. "u stečaju“ Nova Gorica iz Republike Slovenije, Cesta 25. junija 1/f, Nova Gorica, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. GRAD NOVIGRAD, Veliki trg 1, Novigrad, dužni priznati i trpjeti da tužitelji u zemljišnoj knjizi upišu svoje pravo (su)vlasništva i to SAKSIDA SANDI u 12/100 dijela, SM i NM u 28/100 dijela odnosno 14/100 dijela svaki, ĆM u 27/100 dijela DM u 33/100 dijela, temeljem ove presude, u roku od 15 dana od njezine pravomoćnosti.“.

II Odbija se tužiteljev za naknadu troškova postupka, u cijelosti.

Obrazloženje

1. U predmetu koji je kod ovog suda vođen pod posl.br. P-3105/2013 (spis tog predmeta je radi uvida priložen spisu ovog predmeta) tužitelj FINAL d.d. Nova Gorica v stečaju, 5000 [adresa], Republika Slovenija, OIB: [osobni identifikacijski broj], je podnio tužbu protiv tuženika GRADA NOVIGRADA, OIB: 53785741678, kojom je zahtijevao utvrđenje da je stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva nekretnine, opisane i upisane kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište sa ukupno 417 m2, u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi upiše svoje pravo vlasniš tva, temeljem te presude u roku od 15 dana od njezine pravomoćnosti.

Tužitelj je predložio da sud odredi zabilježbu ovog spora u zemljišnim knjigama. Rješenjem posl.br. P-3105/13-2 od 29. studenog 2013. određena je zabilježba ovoga spora u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini.

Rješenjem posl.br. Z-6042/13 od 03. prosinca 2013. Općinski sud u Bujama je odbio provedbu rješenja ovog suda posl.br. 20 P-3105/13-2 od 29. studenog 2013., uz obrazloženje: da je uvidom u zemljišnu knjigu za k. o. [katastarska općina] i to z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrdio da kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] kao I z.k. tijelo dolazi upisana kao društveno vlasništvo – nosilac prava korištenja obrtničkog gradbeno podjetje „Final“, Nova Gorica, dok je k. č. br. [katastarska čestica] zemljište – dvorište sa 417 m2, uknjiženo kao društveno vlasništvo, uz uknjižbu prava korištenja na nekretninama upisanim u II z.k. tijelu, u korist zgrade upisane u I z.k. tijelu, dok na tom zemljištu postoji zgrada; da Grad Novigrad ne dolazi upisan kao vlasnik, pa se ne može izvršiti tražena zabilježba spora, a sukladno odredbama čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama, kojim je propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).

Podneskom od 19. prosinca 2013. treće osobe 1. CM iz [adresa], 2. GM iz [adresa], 3. NM iz [adresa], 4. ĆM iz [adresa]. DM iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Nadiji Benolić, odvjetnici iz Umaga, postavili su zahtjev da sudjeluju u ovoj parnici kao umješači na strani tužitelja. U tom su postupku naveli:

- da su nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva, k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oni kupili od trgovačkog društva FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica, iz Republike Slovenije, kao prodavatelja i pravnog prednika ovdje tužitelja, dana 17. srpnja 2012. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine, ovjerenog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga pod posl. br. OV-4893/12;

- da su po osnovi navedenog Ugovora i Tabularnih izjava izdanih od strane prodavatelja i ovjerenih po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, stekli vanknjižno pravo (su)vlasništva na toj nekretnini, a koje pravo nije provedeno u zemljišnim knjigama uslijed nemogućnosti uknjižbe pravnog sljedništva tužitelja nad uknjiženim vlasnikom (nositeljem prava korištenja i raspolaganja);

- da se radi o postupku o pravu vlasništva na nekretnini, na kojoj su oni stekli pravo (su)vlasništva vanknjižno stekle treće osobe pa da, slijedom navedenog, imaju pravni interes za podnošenje intervencijskog zahtjeva za pristupanje ovoj parnici na strani tužitelja, budući da će eventualni uspjeh tužitelja biti od izravnog utjecaja njihovu pravnu poziciju u smislu mogućnosti provedbe uknjižbe njihovog prava (su)vlasništva na predmetnoj nekretnini;

- da pored pravnog interesa za ishod ovog spora imaju i pravni interes za podnošenje tužbe tzv. glavnog miješanja protiv parničnih stranaka, a radi utvrđenja njihovog prava (su)vlasništva na nekretnini glede koje se vodi ovaj parnični postupak. Sud je utvrdio da postoji pravni interes imenovanih trećih osoba da u ovoj parnici tužitelj uspije sa svojim zahtjevom pa je rješenjem posl.br. P-3105/2013 od 11. veljače 2014., temeljem čl. 206. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), prihvaćeno sudjelovanje 1. KM, 2. GM, 3. NM, 4. UM i 5. DM, kao umješača na strani tužitelja u tom postupku.

2. U ovom predmetu je 11. veljače 2014. zaprimljena tužba glavnog miješanja tužitelja 1. KM, 2. GM, 3. NM, 4. UM i 5. DM (sve umješači na strani tužitelja u predmetu P -3105/2013), protiv tuženika 1. Stečajna masa iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju, Nova Gorica, Kromberk, Cesta 25. Junija 1F, Republika Slovenija, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. GRADA NOVIGRADA, OIB: 53785741678, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva. U tužbi navode da su predmetnu nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kupili 17. srpnja 2012. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine, ovjerenog po Javnom bilježniku ‘Željku Krajini iz Umaga pod posl. br. OV-4893/12. od pravnog prednika 1.tuženika trgovačkog društva FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova [adresa], sa sjedištem u [adresa]. Temeljem navedenog Ugovora i Tabularnih izjava izdanih od strane prodavatelja i ovjerenih po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, tužitelji su stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava (su)vlasništva na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], u cijelosti. Pravo vlasništva navedenog pravnog prednika nije provedeno u zemljišnim knjigama. Odredbom članka 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnina naznačenog u prethodnom pasusu ove tužbe, tužitelji su stekli pravo suvlasništva nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] i to:

CM u 12/100 dijela, SM i KME u 28/100 dijela odnosno 14/100 dijela svaki, ĆM u 27/100 dijela DM u 33/100 dijela. U prvotnoj parnici (koja se vodi pod posl.br. P-3105/2013) tužitelj FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica "u stečaju" istakao je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva nekretnine upisane kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište sa ukupno 417 m2 u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženi Grad Novigrad dužan priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi upiše svoje pravo vlasništva, temeljem Presude u paricijskom roku od 15 dana. U historijatu tužbe, 1. tuženik (tužite lj u prvotnoj parnici) pravilno iznosi činjenice kojima dokazuje valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na označenoj nekretnini kao i svoje pravno sljedništvo sa kupcem nekretnine, a sve temeljem Ugovora od 04.09.1974. godine sklopljenog sa tadašnjom Općinom Novigrad, pravnim prednikom II tuženika. Tužitelj se priklanja navedenim navodima i predloženim dokazima u cijelosti te nadalje navodi da je navedeni modus stjecanja u cijelosti utemeljen i sukladan bilateralnom Ugovoru sklopljenim između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Međutim 1.tuženik pogrešno i neistinito ističe da je u nesmetanom i samostalnom posjedu nekretnine. Temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2012. tužitelji su posjednici nekretnine. Navedeno i nije relevantno za ovu pravnu stvar, jer se ne radi o revindikacijskom zahtjevu, ali to svakako može potvrditi i 2.tuženik, kojem su tužitelji tzv. glavnog miješanja pridonijeli dokaze o valjanoj pravnoj osnovi za stjecanje prava vlasništva te takođe r podmiruju komunalnu naknadu. Zaključno tužitelju su u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu. U prvotno podnesenoj tužbi, 1.tuženik navodi da su se pojavile fizičke osobe koje neosnovano polažu vlasnička prava na predmetnoj nekretnini, a koja prava da bi iste ostvarivale iz ništetnog pravnog posla, sklopljenog sa „navodnim kupcima" i tvrtkom u vlasništvu tužitelja, koja je osnovana u [adresa] radi upravljanja predmetnom nekretninom.

1.tuženik svoje navode dokazuje tužbom podnesenom 4. travnja 2013. sa potvrdom suda od 22. kolovoza 2013., a u tužbi naznačuje da se navedeni parnični postupak vodi pred Okružnim sudom u Novoj Gorici pod poslovnim brojem Pg 209/2013. Navodi 1.tuženika su pravno i činjenično neosnovani te su u suprotnosti sa dokazima priloženim uz tužbu. Naime, iz tužbe proizlazi da je tužitelj u toj pravnoj stari upravo 1.tuženik čime se isključuje mogućnost da je raspolaganje nekretninom izvršeno od strane pravne osobe u Republici Hrvatskoj. Tužitelj tzv. glavnog miješanja je nadalje priložio Ugovor o kupoprodaji od 17. srpnja 2012., iz kojih je razvidno da je nekretninu prodao pravni prednik 1.tuženika. 1. tuženik, bez valjanog osnova ističe ništetnost sklopljenog ugovora o kupoprodaji nekretnine. Naime, uz tužbu prilaže Paulijansku tužbu odnosno tužbu za pobijanje pravnih radnji kongruentnog namirenja u određenom vremenskom razdoblju prije pokretanja stečajnog postupka. Iako se radi o eventualnom nevaljanom pravnom poslu, isti nije ništetan kako to navodi 1.tuženik.

Tužitelji da se donese slijedeća presuda

3. U podnesku od 28. ožujka 2014. tužitelji su naveli da dostavljaju rješenje o utvrđenju komunalne naknade od 20. ožujka 2013., račun za isporučenu vodu od 31. kolovoza 2013., račun za električnu energiju od 31. siječnja 2014., nalog za plaćanje komunalne naknade za predmetnu nekretninu od 2. rujna 2013., poziv Grada Novigrada upućen tužiteljima kao kupcima predmetne nekretnine od dana 7.2.2013. godine te rješenje o razrezu poreza na kuće za odmor od 8. travnja 2013. sa nalogom za plaćanje razrezanog poreza.

4. U odgovoru na tužbu 1. tuženik Stečajna masa iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju, je naveo da je temeljem tužbe od 22. studenog 2013. zaprimljene pod posl.br. P-3105/2013 pred ovim sudom u tijeku parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini, opisanoj i upisanoj kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište sa ukupno 417 m2, u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. S obzirom da je u zemljišnoj knjizi predmetna nekretnina upisana kao I z.k. tijelo, kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], u društvenom vlasništvu sa nositeljem prava korištenja u korist OBRTNIČKOG GRADBENOG PODJETJA »FINAL« NOVA GORICA, te u II z.k. tijelu kao zemijište - dvorište sa 417 m2, kao društveno vlasništvo, te da je na nekretnini zabilježena (pod Z-1455/91) zabrana raspolaganja i opterećenja, da okončanja postupka razdruživanja bivše SFRJ, u toj tužbi je tužitelj FINAL d.d. Nova Gorica v stečaju, pravni slijednik uknjiženog z.k. vlasnika, dok je tuženik GRAD NOVIGRAD kao pasivno legitimirana stranka s obzirom da je predmetna nekretnina u na području građevinskog zemljišta u nadležnosti Grada Novigrada. U toj tužbi, spisu P-3105/13, tužitelj FINAL d.d. Nova Gorica v stečaju navodi činjenice i pruža odgovarajuće dokaze da je: jedini pravni slijednik upisane pravne osobe Obrtničko gradbenog podjetja »Final« Nova Gorica, koja je po ranijirn propisima imala pravo korištenja, te mu time pripadaju sva prava i obveze ranijeg pravnog subjekta; pravni prednik tužitelja, Obrtničko gradbeno podjetje »Final« Nova Gorica, Ugovorom od 4. rujna 1974., sklopljenim sa Općinom Novigrad, pravnim prednikom 2.tuženika, dobio uz naknadu pravo korištenja na građevinskoj parceli, opisanoj kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 408 m2, za izgradnju odmarališta za svoje radnike, što je i uslijedilo te godine; tužitelj predmetnu nekretninu, u cijeloj njezinoj površini, prijavio u svoju imovinu prilikom privatizacije u Republici Sloveniji, po tamošnjim propisima; osporava da je pravno valjan Ugovor o kupoporodaji nekretnine sa tabularnim ispravama od **.**.2012. (CM i dr.); slijedom čega se naglašava da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao (1.) naplatnim pravnim poslom (2.) prije 1991.g. i (3.) privatizirao je po propisma svoje države, čime su ispunjena sva tri uvjeta predviđena međunarodnim ugovorom između Republika Hrvatske i Republike Slovenije, da bi se mogao knjižiti kao vlasnik a ne sa pravom korištenja, budući je je pravni institut društvenog vlasništva (i prava korištenja) ukinut još 1997. S obzirom da su tužitelji CM i dr. u tužbi tzv. glavnog miješanja postavili identičan tužbeni zahtjev kao tužitelj, a u tužbi od 22. studenog 2013. je navedeno i dokazano da pred nadležnim sudom u Republici Sloveniji, pred Okružnlm sudom u Novoj Gorici, je u tijeku stečajni postupak nad prvotuženikom Final d.d. v stečaju, pa i parnični postupak pod poslbr. Pg 209/2013 u kojem Final d.d v stečaju traži utvrđenje ništetnosti pravnog posla /Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2012. sa Tabularnim izjavama na koji se pozivaju ovdje tužitelji CM i dr., to predlaže: odbaciti tužbu tzv. G miješanja u ovoj pravnoj stvari zbog pravila o litispendenciji, ili podredno spajanje dvaju parničnih postupaka pod posl.br. P- 3105/2013 i P-393/2014, radi donošenia jedinstvene odluke, kojom će sud u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja CM i dr., uz obvezu naknade troškova tuženicima.

5. Tuženik Grad Novigrad nije dostavio odgovor na tužbu.

6. U ovosudnom predmetu P-3105/2013 sud je zaključio da tuženik Grad Novigrad nije pasivno legitimiran u toj pravnoj stvari te je odlukom posl.br. P-3105/2013-16 od 10. travnja 2014.:

- riješio:

„I Odbija se prijedlog umješača na strani tužitelja da se ova parnica spoji radi zajedničkoga raspravljanja sa parnicom koja se kod ovog suda pod posl.br. 20 P- 393/14 vodi po tužbi tzv. glavnog miješanja tužitelja 1. KM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. UM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 5. DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Nadiji Benolić, odvjetnici iz Umaga, Trgovačka 2a, protiv tuženika 1. FINAL d.d. Nova Gorica v stečaju, 5000 Nova Gorica, Kromberk, Cesta 25. Junija 1F, Republika Slovenija, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jovica Krtinić, odvjetnik iz Umaga, Obala J. B. Tita 4/II i 2. GRADA NOVIGRADA.

II Odbija se prijedlog umješača na strani tužitelja da se odredi prekid ovog postupka do donošenja odluke u predmetu Okružnog suda u Novoj Gorici posl. br. Pg 209/2013.“;

te je presudio kako slijedi:

U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva nekretnine, opisane i upisane kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište sa ukupno 417 m2, u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi upiše svoje pravo vlasništva, temeljem ove presude, u roku od 15 dana od njezine pravomoćnosti.“.

7. Protiv odluke posl.br. P-3105/2013-16 od 10. travnja 2014. niti tužitelj (FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju) niti umješači na strani tužitelja (ovdje tužitelji) nisu izjavili žalbu te je ista postala pravomoćna 25. travnja 2014.

8. U podnesku od 30. travnja 2014. tužitelji su naveli da tužbenim zahtjevom traže utvrđenje stjecanja valjanog pravnog osnova za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bujama u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] kao I. z.k. tijelo kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] i II. z.k.tijelo k. č. br. [katastarska čestica] zemljište-dvorište površine 417 m2, a koju nekretninu su tužitelji stekli temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog dana 17.07.2012. godine i ovjerenog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga pod posl. br. OV-4893/12 sa trgovačkim društvom FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. NOVA GORICA, iz Republike Slovenije, Cesta 25. Junija 1/f, Nova Gorica. Promjena prava vlasništva u zemljišnim knjigama nije provedena uslijed nemogućnosti dokazivanja naplatnog stjecanja prava vlasništva (korištenja) u dijelu povećanja površine nekretnine za 9 m2, a do kojeg povećanja je došlo 1982. godine, prilikom osnivanja nove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] i osnivanja k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina]. Navedeno povećanje površine ne proizlazi iz uobičajenih grešaka u geodetskoj izmjeri zbog korištenja suvremenih geodetskih uređaja, već iz prilagodbe položaja nekretnine „viziji" uređujućeg geodete. Suštinski razlika u površini od 9 m2 u granicama je prihvaćenih odstupanja određenih pravilima geodetske struke. Zemljišnoknjižnim upisom od 27. rujna 1983. u z. k. ulošku br. [broj ZK uloška], predmetna nekretnina je upisana kao I zemljišnoknjižno tijelo kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] i II zemljišnoknjižno tijelo zemljište-dvorište površine 417 m2. I z.k. tijelo je upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja za korist Obrtnog gradbenog podjetja "FINAL" iz Nove Gorice, odnosno pravnog prednika 1..tuženika dok je II z.k. tijelo uknjiženo kao Društveno vlasništvo. Ovakvo zemljišnoknjižno stanje ukazuje na pogrešan zaključak suda da tuženik Grad Novigrad nije nositelj prava na predmetnoj nekretnini, pa stoga niti pasivno legitimiran u postupku. Iako 2.tuženik nikada nije bio uknjižen kao nositelj prava vlasništva, odnosno prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na predmetnoj nekretnini, isti je navedeno pravo stekao, već na temelju samih Zakona koji su uređivali imovinskopravne odnose na nekretninama do dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.Naime, svaka nekretnina koja je bila u društvenom vlasništvu imala je nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja. Odredbom članka 1. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (S1.1ist FNRJ 52/58) bilo je propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju i postaju društveno vlasništvo i građevinska zemljišta te sa danom stupanja na snagu istog Zakona (26.12.1958. godine), društveno vlasništvo postaju zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizirani. Pravo upravljanja/raspolaganja/ korištenja gradevinskog zemljišta je pripadalo općinskom narodnom odboru odnosno, kasnije, skupštini općine, a sukladno članku 37. Zakona o prometu zemljišta i zgrada te članku 41. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Nadalje, Zakonom o građevinskom zemljištu (NN 54/80) koji je uređivao imovinskopravne odnose na građevinskom zemljištu koje je po bilo kojoj osnovi preneseno u društveno vlasništvo, u članku 8. je izričito određivao da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na osnovi ustava i zakona ne upravlja druga društveno- politička zajednica, mjesna zajednica, organizacija udruženog rada ili druga društveno pravna osoba, a u konkretnom slučaju, ne postoji niti ustavna niti zakonska osnova po kojoj bilo tko izuzev općine upravlja zemljištem. Za predmetnu nekretn inu odnosno zemljište bez zgrade na k. č. br. [katastarska čestica] upisano u II z.k. tijelo, koje se nalazi na području k. o. [katastarska općina], to je bila tadašnja Opčina Novigrad, a pravni slijednik Općine Novigrad za sve nekretnine, prava i obveze iste, sukladno Zakonu o područjima županija, gradova i općina, je upravo Grad Novigrad, ovdje 2.tuženik. Opreza radi, ukoliko bi se postavilo pitanje da li se zemljište na k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], smatralo građevinskim zemljištem, tužitelji ukazuju na definiciju iz članka 3. Zakon o građevinskom zemljištu koji je prestao vrijediti tek stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a kojom je bilo određeno da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornirn planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine. Iz Ugovora sklopljenog između pravnog prednika II tuženika i pravnog prednika I tuženika, razvidno je da je nekretnina oznake stare izmjere 28/2 za k. o. [katastarska općina], (od koje je nastala k. č. br. [katastarska čestica]) predstavljala građevinsku parcelu, prodanu predniku 1. tuženika radi gradnje odmarališta. Tužitelji također prilažu Građevinsku dozvolu Općine Buje od 26. kolovoza 1976. godine za k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina]. Dakle, dio k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] kao II z.k. tijelo u društvenom vlasništvu, predstavlja građevinsko zemljište vlasništvo kojeg je 2. tuženik ex legge stekao temeljem odredbe čl. 67. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te temeljem odredbi tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Slijedom činjenice da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini iz razloga, kako je ranije napomenuto, nemogućnosti dokazivanja naplatnog stjecanja nekretnine u dijelu povećanja kvadrature zemljišta za 9 m2, to je isti temeljem odredbe st. 6. čl. 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovlašten pred sudom dokazivati da je stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini u cijelosti i to protiv ex lege, odnosno presumiranog nositelja prava vlasništva na zemljištu oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], odnosno 2. tuženika. Nadalje, prema stavu Županijskog suda u Puli izraženom u Rješenju posl.br. Gž-3518/04-2 od dana 27.12.2006. godine, u slučajevima kada zemljišnoknjižni sudovi odbijaju provesti uknjižbu prava vlasništva predlagatelja, parnični sudovi su ti koji su nadležni za vođenje parnica povodom vlasničkopravnih zahtjeva na utvrđenje da je podnositelj zahtjeva postao vlasnikom nekretnine te da se kao takav ima upisati u zemljišne knjige, odnosno vlasničkopravnih zahtjeva istovjetnih onom u povodu kojeg je donesena uvodna Presuda te u povodu kojeg se vodi ovaj postupak, to stoga što je zemljišnoknjižni postupak po svojoj prirodi nesporan te sudovi u takvorn postupku nisu ovlašteni utvrđivati sporne činjenice. Slijedom navedenog, tužitelj u ovoj pravnoj stvari te 1. tuženik u postupku koji je prethodio uvodnoj Presudi, nakon višestrukog odbijanja prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoknjižnom postupku, je bio ovlašten postaviti svoj vlasničkopravni zahtjev protiv presumiranog vlasnika nekretnine Grada Novigrada tj. ovdje 2. tuženika, a sud je bio dužan provesti postupak i donijeti meritornu odluku o postavljenom zahtjevu. Prednji zaključak o postojanju pasivne legitimacije II tuženika, tužitelji potkrepljuju pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Bujama donesenom u pravnoj stvari tužitelja, slovenske pravne osobe protiv tuženika Grada Umaga, a kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev. Tužitelj je pokrenuo postupak radi utvrđenja da je stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva na nekretninama na području k. o. [katastarska općina]. Radi se o sporu koji se pravno gledano ne razlikuje od ove pravne stvari. Naime, tužitelj kao i u ovom postupku, nije mogao uknjižiti svoje pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu na kojima je bio upisan kao nositelj prava korištenja, a uslijed naknadnog povećanja kvadrature nekretnina pri osnivanju novih katastarskih čestica [katastarska čestica]. godine. Posljedično je isti pokrenuo postupak protiv Grada Umaga, iako Grad Umag niti Općina Umag kao njegov pravni prednik, nije nikad bio uknjižen kao nositelj prava na utuženim nekretninama. Ključno je za ovu pravnu stvar, da u navedenom postupku nije nikada osporen pasivni legitimitet Grada Umaga, unatoč činjenici što je u zemljišnim knjigama isključivo tužitelj bio upisan kao nositelj prava korištenja nekretninama te je u konačnici, u cijelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, presudom koja je postala pravomoćna 18. veljače 2013. Tužitelji smatraju da su u tužbi tzv. glavnog miješanja u dovoljnoj mjeri obrazložili i dokazali sam pravni osnov njihovog izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini od prednika I tuženika i to prilaganjem ovjerenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine te Tabularnih izjava prednika I tuženika te će se ovim putem osvrnuti na valjanost stjecanja prava vlasništva I tuženika, budući o postojanju istog, ovise pravni učinci prednjeg ugovora, a u konačnici i mogućnost upisa u zemljišne knjige stečenih prava tužitelja. FINAL-GORICA Obrtno gradbeno podjetje iz Nove Gorice je dana 4.9.1974. godine kupilo od Općine Novigrad građevinsku parcelu oznake 28/2 za k. o. [katastarska općina] površine 408 m2. Osnovom navedenog Ugovora, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bujama, u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], uknjiženo je pravo korištenja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u svrhu gradnje zgrade za odmor na korist Obrtno gradbeno podjetje "FINAL", Nova Gorica, Rješenjem istog suda Z-3540/74 od 11.9.1974. godine. Na temelju točke 744 Raspravnog zapisnika od 21.9.1983. godine, poništena je k. č. br. [katastarska čestica] površine 408 m2 te je osnovana nova k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], površine 417 m2. Istim Raspravnim zapisnikom, predmetno z.k. tijelo podijeljeno je na zgradu bez zemljišta kao I z.k. tijelo s uknjiženim pravom korištenja u korist Obrtnog gradbeno podjetje "FINAL", Nova Gorica te na zemljište bez zgrade kao II z.k. tijelo uknjiženo kao Društveno vlasništvo. Navedeni upis, do danas nije mijenjan. Uvidom u redovni i povijesni izvadak iz sudskog registar Okružnog suda u Novoj Gorici od 3.7.2013. godine, jedini pravni slijednik uknjiženog nositelja prava korištenja sporne nekretnine je 1.tuženik. Nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] je uključena u postupak pretvorbe 1. tuženika u novo utvrđenoj površini, što tužitelji dokazuju potvrdom nadležnog tijela Republike Slovenije D.S.U. u kojoj je navedeno da je u imovinu koja je bila predmet vlasničke pretvorbe poduzeća I tuženika prema Zakonu o vlasničkoj pretvorbi poduzeća ( ZLPP - Sl. 1. RS br. 55/92) bila uključena i nekretnina u odmarališnom naselju Dajla kod Novigrada, ukupne površine 417 m2 te da je navedena nekretnina upisana u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Bujama pod k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ranije dio k. č. br. [katastarska čestica] i dio k. č. br. [katastarska čestica]). Slijedom navedenog, 1.tuženik je stekao naplatnim putem pravo korištenja na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], prije godine 1991. te je ista u cijeloj njezinoj površini bila uključena u vlasničku pretvorbu I tuženika sukladno Zakonu o vlasničkoj pretvorbi poduzeća Republike Slovenije, čime su ispunjene sve pretpostavke iz Međunarodnog Ugovora između Republike Slovenije i Republike Hrvatske o uređenju imovinsko pravnih odnosa od dana 9.10.1999. godine, te isti uživa na teritoriju Republike Hrvatske jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama. Drugim riječima, istom pripadaju sva vlasnička ovlaštenja propisana odredbama o pretvorbi društvenog vlasništva i uspostave pravnog jedinstva nekretnine propisana odredbama članaka 356., 366. stavak 1. te 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, unatoč navedenom, zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Bujama je prijedlog 1.tuženika za upis pravnog sljedništva na predmetnoj nekretnini, odbilo iz razloga što novoformirana k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] ima površinu od 417 m2, odnosno 9m2 više od ranije k. č. br. [katastarska čestica], a za koju kvadraturu, prema stavu suda, 1. tuženik nema valjani pravni osnov stjecanja. Uslijed navedenog, 1. tuženik je pokrenuo postupak radi utvrđenja stjecanja valjanog pravnog osnova za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti i to protiv 2. tuženika kao ex lege vlasnika zemljišta u dijelu u kojem I tuženik nije dokazao svoje pravo vlasništva. U svrhu razjašnjenja nastalog pravnog pitanja, tužitelji ukazuju na praksu Županijskog suda u Puli izraženu u Rješenju posl.br. Gž-237/11-2 od dana 12.12.2011. godine, donesenom u pravnoj stvari koja se suštinski ne razlikuje od konkretne pravne stvari. Naime, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku odluku kojom je odbačen prijedlog predlagatelja za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini te je predmet vraćen na ponovni postupak. Prijedlog je odbačen uz obrazloženje da predlagatelj nije dokazao sve pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva njegovog prednika, slovenske pravne osobe uknjižene kao nositelj prava korištenja na predmetnoj nekretnini, a od koje je isti navedenu nekretninu kupio. Drugostupanjski sud je decidirano zauzeo stav da kod takvog zemljišnoknjižnog stanja stvari, gdje prednik predlagatelja upisa, već dolazi upisan kao vlasnik kuća izgrađenih na zemljištu u društvenom vlasništvu, nema mjesta ponovnom ispitivanju pretpostavki za uknjižbu prava vlasništva prednika predlagatelja na predmetnim nekretninama, što pogrešno čini prvostupanjski sud. Nadalje, s obzirom da je pravni prednik predlagatelja već upisan kao vlasnik kuća izgrađenih na zemljištu u društvenom vlasništvu, predloženu uknjižbu prava vlasništva treba promatrati kroz institut pravnog sjedinjenja zemljišta i upisane zgrade reguliranog člankom 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim prvima. Promatranjem konkretne pravne stvari kroz izraženi stav Županijskog suda u Puli, dolazi se do zaključka da nema mjesta ispitivanju pretpostavki za uknjižbu prava vlasništva na k. č. br [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], već upisanog prednika 1. tuženika, već zahtjevu tužitelja valja pristupiti kroz institut pravnog sjedinjenja zemljišta i upisane zgrade. Odredbom članka 367. Zakona o vlasništvu propisano je da ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu te je upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem svih tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade. Primjenom iste, na zemljišnoknjižno stanje za k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], 1. tuženik je ovlašten zahtijevati upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u cijelosti, a posljedično su tužitelji ovlašteni zahtijevati upis njihovog prava (su)vlasništva temeljem, u tužbi priloženog, Ugovora o kupoprodaji nekretnine i Tabulanih izjava pravnog prednika 1.tuženika. Opreza radi, valja ukazati da pretvorbi društvenog vlasništva i uspostave pravnog jedinstva nekretnine prema završnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nema mjesta ukoliko je pretvorba uređena drugim zakonom, prije svega tada važećem Zakonom o privatizaciji, a potom Zakonom o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije. No, prednje priložena potvrda D.S.U. -a iz koje nesporno proizlazi da je u vlasničku pretvorbu 1. tuženika unesena sporna nekretnina u cijeloj njezinoj površini od 417 m2, isključuje primjenu navedenih specijalnih zakona. Slijedom svega iznesenog proizlazi da su tužitelji tzv. glavnog miješanja stekli valjanu pravnu osnovu za uknjižbu svojeg prava (su)vlasništva na nekretnini k. č. br [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] te naročito da su ovlašteni svoj vlasničkopravni zahtjev ostvarivati u parnici protiv 1 tuženika od kojeg su predmetnu nekretninu stekli te 2 tuženika kao presumiranog vlasnika predmetne nekretnine u dijelu u kojem se pravo vlasništva osporava 1. tuženiku. Stoga, tužitelji predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev istaknut u Tužbi tzv. glavnog miješanja u cijelosti.

9. U podnesku od 2. studenog 2014. tužitelji su naveli kako slijed i:

„Presudom Naslovnog suda pod posl.br. 20 P-3105/13 od dana 10.4.2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja ovdje I tuženika pozivom na razloge Općinskog suda u Bujama u odbijanju provedbe rješenja zabilježbe spora u zemljišnim knjigama istog suda, uslijed ne udovoljenju načela knjižnog prednika, pa je stoga prvostupanjski sud zaključio da se iz istog razloga presuda kojom bi se u konkretnom predmetu eventualno prihvatio tužbeni zahtjev, ne bi mogla provesti u zemljišnim knjigama. Obzirom da se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari temelji na pretežito istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, to tužitelji drže potrebni još jednom naglasiti da je Naslovni sud ovlašten i dužan meritorno odlučiti o vlasničkopravnom zahtjevu tužitelja na utvrđenje prava vlasništva, upravo iz razloga što zemljišnoknjižni sud odbija provesti upis u zemljišne knjige. Naime, I tuženik je dana 10.srpnja 2012. godine podnio prijedlog Općinskom sudu u Bujama radi upisa pravnog sljedništva na k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], a koji prijedlog je odbijen iz razloga što iz isprava priloženih prijedlogu nije moguće utvrditi da li je pravni prednik I tuženika k. č. br. [katastarska čestica] stekao naplatnim putem, obzirom da je k. č. br. [katastarska čestica] (nova izmjera) za k. o. [katastarska općina] nastala od dijela k.č.br.

28/1 i 28/2 (stara izmjera) obje za k. o. [katastarska općina]. Rješenje je postalo pravomoćno Rješenjem Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-2887/12-2 od dana 5.4.2013. godine kojim se žalba predlagatelja odbija.

S tim u vezi, tužitelji se pozivaju na stav Županijskog suda u Puli izraženu u Rješenju posl.br. Gž-3518/04-2 od dana 27.12.2006. godine, koje prileži spisu, prema kojem u slučajevima kada zemljišnoknjižni sudovi odbijaju provesti uknjižbu prava vlasništva predlagatelja, Parnični sudovi su ti koji su nadležni za vođenje parnice u svezi u njoj postavljenih vlasničkopravnih zahtjev na utvrđenje da su podnositelji zahtjeva postali vlasnici "utuženih" nekretnina i da bi se takvima imali upisati u zemljišnim knj igama, jer su to sporovi kojima pripada redoviti put pravne zaštite -u parnici. S druge strane, zemljišnoknjižni postupci su po svojoj prirodi nesporni postupci, odnosno sudovi u takvim postupcima nisu ovlašteni odlučivati o činjenicama koje nedvojbeno ne proizlaze iz zemljišnih knjiga i isprava na temelju kojih se određeni upis zahtjeva, odnosno o spornim činjenicama. A upravo je takva činjenica, pitanje naplatnog stjecanja prava korištenja I tuženika na cijeloj k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] te s druge strane, pitanje da li je II tuženik već na temelju zakona stekao vlasnička ovlaštenja na spornom dijelu nekretnine na kojem se pravo vlasništva osporava I tuženiku, a s tim u vezi i pasivni legitimiteta ovdje II tuženika.

Slijedom navedenog, neovisno o činjenici što je zemljišnoknjižni sud odbio provesti upis pravnog sljedništva, pa i zabilježbe spora na nekretnini koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva, Naslovni sud je u parnici, za razliku od zemljišnoknjižnog postupka, ovlašten ispitivati sve pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva tužitelja. U konkretnoj pravnoj stvari dakle, valja izdvojiti dva pitanja koja su se pokazala spornim glede tužbenog zahtjeva istaknutog u tužbi u ovoj pravnoj stvari, a u donosu na raniju odluku Naslovnog suda te odluku Općinskog suda u Bujama kojom se odbija provedba upisa pravnog sljedništva I tuženika. To bi bilo pitanje stjecanja prava vlasništva I tuženika na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište u cijeloj površini od 417 m2 upisanoj z. k. ul. [broj ZK uloška], za k. o. [katastarska općina], obzirom da tužitelji svoje pravo vlasništva na navedenoj nekretnini izvode upravo iz I tuženikovog te pitanje pasivne legitimacije II tuženika.

Pasivnu legitimaciju II tuženika, tužitelj je iscrpno obrazložio podneskom od dana 29.4.2014. godine, no ovim putem iste dodatno potkrepljuje ukazivanjem na daljnje odredbe zakona mjerodavnih za pretvorbu društvenog vlasništva na nekretninama. Kako je već rečeno, srž problema jest dokazivanje naplatnog stjecanja prava vlasništva (korištenja) I tuženika u dijelu povećanja površine nekretnine za 9 m2, a do kojeg povećanja je došlo dana 21.9.1983. godine, prilikom osnivanja nove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] i osnivanja k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina]. Sve obzirom na činjenicu da je Ugovorom od dana 4.9.1974. godine, koji prileži spisu, pravnom predniku I tuženika dodijeljeno na korištenje k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] površine 408 m2, a pri poništenju navedene čestice, formirana je nova k. č. br. [katastarska čestica] iste k.o. površine 417 m2. Tužitelji drže da su obzirom na činjenicu da je pravni prednik I tuženika uknjižen kao nositelj prava korištenja na kući sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj kao I z.k. tijelo, uz uknjiženo pravo korištenja na zemljištu upisanim u II z.k. tijelu kao društveno vlasništvo, u korist zgrade upisane u I z.k. tijelu, dok na tom zemljištu postoji zgrada, već primjenom odredbi ZV-a o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu, te odredbi o uspostavi jedinstva zemljišta i zgrade, ispunjene pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva I tuženika na k. č. br [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina].

No, obzirom da je zemljišnoknjižni sud odbio prijedlog I tuženika, postavlja se pitanje, tko je bio nositelj pravo korištenja na navedenih 9 m2, u situaciji kada se I tuženiku osporava stjecanje prava korištenja, kasnije vlasništva, na navedenom dijelu nekretnine.

Temeljni propis koji je regulirao pretvorbu prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu jest Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: ZV) koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine i to odredbama članka 359. - 365. Odbijanjem provedbe uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, osporena je predmnjeva glede prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu, a u odnosu na upisanog nositelja prava korištenja, propisanoj člankom 362 stavak 1. i 2. ZV-a. Obzirom nadalje, da je nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] u cijeloj njezinoj površini procijenjena u društveni kapital I tuženika prilikom pretvorbe, to glede navedenih 9 m2 nema mjesta primjeni odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji odnosno kasnije Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije.

Nadalje, člankom 388. stavka 2. ZV-a, propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Kako je prethodno napomenuto, do povećanja površine zemljišta k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] došlo je 1983. godine, a tada su na snazi bili, među ostalim, Zakon o građevinskom zemljištu (NN 54/80) i Zakon o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu (NN 72/71). Zakon o građevinskom zemljištu, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a, odredio je da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju Ustava i zakona ne upravlja druga društvenopolitička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvenopravna osoba. S druge strane, Zakonom o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu, koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama, izričito je bilo određeno da ako se iz isprave na temelju koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može utvrditi tko je nositelj prava korištenja, u tom slučaju kao nositelj prava korištenja uknjižit će se općina na čijem se teritoriju nalazi ta nekretnina, odnosno u konkretnom slučaju na dijelu zemIjišta k. č. br. [katastarska čestica] upisanog kao II z.k. tijelo, u povećanoj površini od 9 m2, valjalo je uknjižiti pravnog prednik II tuženika.

Formalni propust upisa prava korištenja općine na čijem se teritoriji nalazi nekretnina, prema spomenutom Zakonu o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu ne utječe na mogućnost dokazivanja pravnog sljedništva vlasništva spornog dijela nekretnine od strane jedinice lokalne samouprave, odnosno ovdje II tuženika, a pod uvjetima koji se nastavno navode. Slijedom odredbe stavka 1. članka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Nar. nov. br. 34/91, 26/93, 76/93, 48/95, 19/98 i 105/99), kao titular vlasništva poljoprivrednog zemljišta određena je Republika Hrvatska, to su općine, gradovi i županija mogli preuzeti u vlasništvo građevinsko zemljište koje je kao takvo bilo određeno na dan 24. srpnja 1991. godine (dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu). Nastavno, prema odredbi članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN br. 90/92) općine, gradovi i županije, utemeljeni Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj bile su dužne preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina, čiji su slijednik, u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica, odnosno najkasnije do 31. ožujka 1994. godine. Slijedom navedenog, općine, gradovi i županije bile su dužne prema navedenoj odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, preuzeti u vlasništvo nekretnine koje su na dan 24. srpnja 1991. godine imale status građevinskog zemljišta.

Pojam građevinskog zemljišta bio je određen odredbom članka 3. Zakona o građevinskom zemljištu, a kojom je bilo određeno da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine. Dakle, neovisno radi li se o zemljištu koje je na dan 24. srpnja 1991. godine bilo unutar ili izvan granica građevinskog područja, ukoliko je isto bilo izgrađeno odnosno privedeno namjeni sukladno članku 3. Zakona o građevinskom zemljištu, isto se smatralo građevinskim zemljištem. Da je nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o [katastarska općina] bila na navedeni datum privedena namjeni odnosno da je na istoj bio izgrađen počitniški dom, a radi izgradnje kojeg je bivša Općina Novigrad dala navedeno zemljište na korištenje I tuženiku temeljem Ugovora o kupoprodaji iz 1974. godine, tužitelji dokazuju prilaganjem Odobrenja za upotrebu izdanog od Općinskog zavoda za urbanizam, građevinarstvo i stambene poslove Općine Buje-Umag broj: UP/I-04-472/1977 od dana 18.7.1977. godine.

Dakle, odgovor na pitanje tko je temeljem tada važećih zakona mogao biti nositelj prava korištenja, kasnije vlasništva, na djelu zemljišta glede kojeg se to pravo osporava I tuženiku, jest da je to mogao biti isključivo pravni prednik II tuženika. Od tuda proizlazi i pasivni legitimitet II tuženika povodom tužbe radi utvrđenja stjecanja pravne osnove za uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini.

Navedeno je ključno pri utvrđenju slijedeće sporne činjenice, a to je naplatno stjecanje prava korištenja pravnog prednika I tuženika na navedenih 9m2 nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina].

Na temelju točke 744 Raspravnog zapisnika od 21.9.1983. godine, poništena je k.č.br.

28/2 površine 408 m2 te je osnovana nova k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], površine 417 m2 uz uknjižbu prava korištenja za korist pravnog prednika I tuženika. Iz Potvrde Odjela za katastar nekretnina Buje, koja prileži spisu, proizlazi da je današnja k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] nastala od katastarskih čestica stare izmjere i to k. č. br. [katastarska čestica] sa 408 m2 i k. č. br [katastarska čestica] sa 27952 m2 obje za k. o. [katastarska općina]. Navedene katastarske čestice nastale su cijepanjem k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] Prijavnim listom za gruntovnicu od dana 28.6.1974. godine na zahtjev tadašnjeg nositelja prava korištenja Općine Novigrad, odnosno pravnog prednika II tuženika.

Po izvršenom cijepanju, sklopljen je Ugovor o kupoprodaji zemljišta između Skupštine Općine Novigrad i pravnog prednika I tuženika od dana 4.9.1974. godine. Predmet navedenog ugovora bio je prijenos prava korištenja na k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] na pravnog prednika I tuženika u svrhu gradnje odmarališta za svoje radnike. Člankom II Ugovora, ugovorena je naknada koju se prednik I tuženika obvezao podmiriti za stečeno zemljište. No, člankom III. istog Ugovora, Općina Novigrad se nadalje, obvezala osigurati predniku I tuženika za istu kupoprodajnu cijenu, zemljište u neposrednoj blizini k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] za gradnju 20 ležaja, ukoliko to ne bi bilo moguće na k. č. br. [katastarska čestica]. U neposrednoj blizini k. č. br. [katastarska čestica] je bila upravo k.č.br.

28/1, što je vidljivo iz kopije katastarskog plana od dana 19.7.2012. godine, obzirom da je k. č. br. [katastarska čestica] sa svih strana omeđena sa k. č. br. [katastarska čestica]. Kupoprodajna cijena je u cijelosti plaćena dana 18.11.1974. godine, što proizlazi iz potvrde Službe družbenog knjigovodstva, Podružnica Nova Gorica na izvorniku Ugovora od 4.9.1974. godine. Nadalje, Rješenje o poništenju k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] i osnivanju nove k. č. br [katastarska čestica] iste k.o. sa novom površinom od 417 m2 uz uknjižbu prava korištenja u cijelosti za korist prednika I tuženika, doneseno je na temelju prijedloga mjerničnog vještaka, obzirom da je došlo do nove katastarske izmjere te uz, a što se posebno naglašava, suglasnost povjerenika općine.

Pod povjerenikom općine se u to doba smatrao javni pravobranitelj općine, kao pandan današnjem općinskom državnom odvjetniku, a koji je ex lege temeljem Zakona o javnom pravobraniteljstvu (NN 17/77., 17/86.), zastupao i štitio imovinska prava i interese općina, pa tako i pravnog prednika II tuženika, u postupcima pred sudovima i drugim tijelima koji bi mogli biti od utjecaja na prava i interese općina. Pored navedenog, prema tada važećem Zakonu o građevinskom zemljištu (NN 54/80) odredbom članka 44. bilo je propisano da se uknjižba prava korištenja zemljišta na novog korisnika vrši temeljem ugovora općine i korisnika, a uz suglasnost nadležnog javnog pravobranitelj a.

Tužitelji u ovom dijelu također ukazuju na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u Rješenju donesenom pod posl.br. Rev-898/02 od dana 1.4.2003. godine, prema kojem kada u postupku osnivanja (obnove) zemljišnih knjiga pri formiranju novih katastarskih čestica drukčijih površina, na takvo formiranje daju suglasnost, odnosno protiv rješenja zemljišnoknjižnog suda ne podnesu žalbu, osobe koje polažu kakva vlasničkopravna ovlaštenja, ima se smatrati da je u postupku osnivanja novih zemljišnih knjiga pravomoćno utvrđeno da novoformirana čestica ima novoutvrđenu površinu, te da u smislu odredbe čl. 367. st. 1. ZV nositeljima prava korištenja stambene zgrade na istoj kat. čestici pripada i pravo vlasništva zemljišta na cijeloj površini te kat. čestice.

Obzirom da je javni pravobranitelj kao povjerenik općine doista dao suglasnost na uknjižbu prava korištenja prednika I tuženika na cijeloj novoosnovanoj čestici te primjenom prednjeg stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravni prednik I tuženika temeljem sklopljenog Ugovora od 4.9.1974. godine, sa Općinom Novigrad te suglasnosti povjerenika općine danoj na rješenje doneseno pod TRZ 744 od 21.9.1983. godine, stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava korištenja na cijeloj novoosnovanoj k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina]. Nadalje, slijedom činjenice da je u imovinu I tuženika prilikom vlasničke pretvorbe bila uključena nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] u cijeloj njezinoj površini od 417 m2, to je I tuženik također, stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini u cijelosti. Pored potvrde D.S.U. d.o.o. o vlasničkoj pretvorbi I tuženika, na okolnosti da je k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina] u cijeloj površini od 417 m2 bila uključena u vlasničku pretvorbu I tuženika, tužitelji predlažu saslušanje bivšeg zakonskog zastupnika I tuženika, GME. Konačno, Ugovorom o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između I tuženika i tužitelja dana 17.7.2012. godine i Tabularnih izjava I tuženika, tužitelji su stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti. Dakle, temeljem obveze prednika II tuženika da pored k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], predniku I tuženika osigura dodatno okolno zemljište radi gradnje 20 ležaja za kupoprodajnu cijenu ugovorenu Ugovorom od 4.9.1974. godine, suglasnošću povjerenika općine na uknjižbu prava korištenja prednika I tuženika na cijeloj k. č. br. [katastarska čestica] za k. o. [katastarska općina], potvrdom D.S.U d.o.o. o vlasničkoj pretvorbi I tuženika i povijesnim izvacima iz sudskog registra Republike Slovenije te Ugovorom o kupoprodaji sklopljenog između I tuženika i tužitelja, tužitelji su u cijelosti dokazali neprekinuti pravni slijed valjanog i naplatnog stjecanja prava vlasništva (prethodno prava korištenja) od pravnog prednika I tuženika Obrtničko Gradbeno Podjetje "Final" Nova Gorica, do tužitelja.

Odredbom stavka 1. članka 369. ZV-a, propisano je da ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u društvenom vlasništvu, a pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja zgradom pripadalo je pravnoj osobi različitoj od one kojoj je pripadalo pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja zemljištem, pravo vlasništva cijele nekretnine steći će vlasnik zgrade na način određen člancima 367. i 368. ovoga Zakona, koji se primjenjuju na odgovarajući način. U navedenom slučaju, vlasnik je osoba čije se pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja pretvorilo u pravo vlasništva, odnosno ona osoba koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari (članka 369. stavak 2. u vezi s člankom 360. ZV-a). Nadalje prema odredbi stavka 2. članka 368. ZV-a ako je na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u nečijem vlasništvu, a na tom je zemljištu upisano pravo korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u korist vlasnika te zgrade, nadležni će sud na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu u korist vlasnika zgrade.

Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom odredbi ZV-a o uspostavi jedinstva zemljišta i zgrade tužitelji predlažu da Naslovni sud usvoji tužbeni zahtjev istaknut u Tužbi tzv. glavnog miješanja u cijelosti te naloži I i II tuženicima da tužiteljima nadoknade parnične troškove u cijelosti.“.

10. Rješenjem posl.br. P-594/15-21 od 02. veljače 2016. (str. 230 spisa) sud je odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se po tužbi 1. tuženika protiv ovdje tužitelja vodio pred Okružnim sudom u Novoj Gorici, Republika Slovenija, pod posl.br. Pg-209/2013, radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2012. .

11. Ovosudnim rješenjem posl.br. P-182/2022-50 od 15. lipnja 2022. nastavljen je postupak te je ujedno utvrđen prekid postupka. Naime, punomoćnik 1.tuženika FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju, Jovica Krtinić je u podnesku od 7. ožujka 2022. naveo da je njegova obveza zastupanja tuženika prestala 8. listopada 2018. jer je nadležni stečajni sud u Novoj Gorici, toga dana, Rješenjem pod posl.br. St 1835/2012, završio stečajni postupak i razriješio stečajnog upravitelja Kozelj Andreja, a time i njega, jer mu je on dao punomoć za zastupanje o ovom parničnom postupku. Podnesku je priložio Rješenje Okružnog suda u Novoj Gorici, St 1835/2012 od 8. listopada 2018. Uvidom u potvrdu Okružnog suda u Novoj Gorici Srg 2018/44374 koju je uz podnesak od 10. lipnja 2022. e-mailom dostavio raniji stečajni upravitelj 1.tuženika HM utvrđeno je da je 1.tuženik brisan iz sudskog registra nakon što je nad njim pravomoćno zaključen stečajni postupak. Odredbom čl. 4. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da trgovačko društvo gubi svojstvo pravne osobe brisanjem tog društva iz sudskog registra. Odredbom čl. 212. st. 1. t. 4. ZPP -a propisano je da se postupak prekida kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati. Slijedom navedenog, a budući da do prekida postupka u slučaju prestanka postojanja pravne osobe dolazi po sili zakona, sud je deklaratornim rješenjem u smislu odredbe čl. 212. st. 1. t. 4. ZPP-a utvrdio da je ovaj parnični postupak prekinut.

12. Ovosudnim rješenjem posl.br. P-276/2022-62 od 3. studenog 2023. nastavljen je postupak te je ujedno obustavljen postupak u odnosu na 1. tuženika Stečajnu masu iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju, Nova Gorica, Kromberk, Cesta 25. Junija 1F, Republika Slovenija, OIB: [osobni identifikacijski broj]. Naime, pravnik sljednik 1. tuženika koji je brisan iz sudskog registra nije predložio nastavak postupka niti je protivna strana predložila da ga sud pozove da to učini u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti rješenja o prekidu postupka, pa je sud zaključio da su ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o nastavku i istovremenoj obustavi parničnog postupka u odnosu na 1. tuženika.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem posl.br. Pž-4405/2023-2 od 15. listopada 2024. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio rješenje ovog suda posl.br. P-276/2022-62 od 3. studenog 2023. u točki II. izreke (u kojoj je obustavljen postupak u odnosu na 1. tuženika Stečajnu masu iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju).

14. Na pripremnom ročištu održanom 7. srpnja 2025. tužitelji su dostavili zahtjev (str. 402 spisa) upućen Općinskom sudu u Pazinu za izdavanje potvrde da postupak obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koji je započet pod posl. br. Rz-2/82 nije dovršen ili da dostavi odluku suda kojom je predmetni postupak obnove okončan. Naveli su da je prilikom provedbe obnove zemljišne knjige izmijenjena površina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da je povećanja njezina površina za 9m2, a bez odgovarajućeg rješenja suda na temelju kojeg je takva izmjena provedena.

15. Izvršen je uvid u isprave u spisu te u spis ovog suda posl. br. Pu P-2781/2015 (ranije predmet Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-3105/2013).

16. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Tuženik Grad Novigrad nije dostavio odgovor na tužbu (odgovor na tužbu dostavio je jedino raniji 1. tuženik Stečajna masa iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju, u odnosu na kojeg je postupak pravomoćno obustavljen).

18. Odredbom čl. 331.b ZPP-a propisano je da će se, ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi; 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje se općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu (st. 1.). Neće se donijeti presuda zbog ogluhe i kad je udovoljeno uvjetima iz stavka 1. toga članka ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (st. 2.). Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (st. 4.).

19. Uvidom u tužbu i njoj priložene isprave sud je zaključio da iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva u odnosu na tuženika Grada Novigrada. Naime, zbog razloga koje će dalje obrazložiti (u točki 20 ovog obrazloženja) sud je zaključio da tuženik Grad Novigrad nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

20. Sud je zaključio da tuženik Grad Novigrad nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari zbog razloga koje će dalje obrazložiti u ovoj točki obrazloženja.

20.1. Tužbom glavnog miješanja se zasniva posebno suparničarstvo na pasivnoj strani koje nije ni materijalno ni formalno. Kod te tužbe se ne radi o umješaču (iako tužba nosi naziv glavnog miješanja) već se radi o samostalnoj parnici koja je pokrenuta neovisno od već postojeće parnice pa stoga tužba glavnog miješanja po svojoj pravnoj prirodi, a u smislu odredbe članka 198. ZPP-a predstavlja samostalnu tužbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev -x 35/14-2 od 26. veljače 2014.). Ona je samo jedna od mogućnosti za zaštitu prava koje je predmet spora, pod pretpostavkama propisanim odredbom članka 198. ZPP -a, jer tužitelj zaštitu istog prava može ostvariti u odvojenoj parnici i samostalno u odnosu na svaku od stranaka između kojih parnica već teče. Slijedom toga kod tužbe glavnog miješanja tužitelj je glavni umješač, a stranke (tužitelj i tuženik) iz parnice koja je ranije počela teći su pasivni suparničari u svojstvu tuženika. Međutim, oni nemaju status nužnih suparničara i ne smatraju se jednom strankom u smislu odredbe članka 201. ZPP-a (jedinstveni suparničari), nego je svaki od njih samostalna stranka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-65/05-2 od 22. rujna 2005 i ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-4154/2018-6 od 28. rujna 2020.).

20.2. Iz tužbe i njoj priloženih isprava proizlazi da je predmetna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo – nosilac prava korištenja obrtničkog gradbeno podjetje „Final“, Nova Gorica. Dakle, kao nositelj prava korištenja društvenog vlasništva nije upisan tuženik Grad Novigrad niti njegov prednik, već prednik ranijeg 1.tuženika Stečajne mase iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju (u odnosu na kojeg je postupak pravomoćno obustavljen).

20.3. S jedne strane, tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnjama da je nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva u vlasništvo prvo stekao FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica, iz Republike Slovenije (prednik ranijeg 1.tuženika Stečajne mase iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju), i to na način da je ista ušla u njegov temeljni kapital u postupku pretvorbe ranijeg društvenog poduzeća, a da je zatim to trgovačko društvo (kao prodavatelj) prenijelo tužiteljima (kao kupcima) vlasništvo predmetmne nekretnine, na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2012.

S druge strane, kad obrazlažu pasivnu legitimaciju tuženika Grada Novigrada, tužitelji tvrde (u podnescima od 30. travnja i 2. studenog 2014.) da je vlasništvo te nekretnine stekao tuženik Grad Novigrad, pri čemu kao osnov navode čl. 37. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, čl. 41. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta te se pozivaju i na čl. 8. Zakona o građevinskom zemljištu (NN 54/80).

Te različite tvrdnje tužitelja, su proturječne te jedna isključuje drugu. Naime, ako je točno da je nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva u vlasništvo prvo stekao FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica, iz Republike Slovenije (prednik ranijeg 1.tuženika Stečajne mase iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju), i to na način da je ista ušla u njegov temeljni kapital u postupku pretvorbe ranijeg društvenog poduzeća, a da je zatim to trgovačko društvo (kao prodavatelj) prenijelo tužiteljima (kao kupcima) vlasništvo te nekretnine, na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2012., tada tu nekretninu nije stekao u vlasništvo tuženik Grad Novigrad. U tom slučaju tuženik Grad Novigrad nije pasivno legitimaran već je to bio raniji 1. tuženik Stečajna mase iza FINAL d.d. Nova Gorica u stečaju (sljednik FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica), a u odnosu na kojeg je postupak pravomoćno obustavljen.

Ukoliko je pak vlasništvo predmetne nekretnine stekao (ex lege) Grad Novigrad, tužitelji istu nisu mogli steći kupoprodajom od prodavatelja FINAL INŽENIRING IN GRADBENIŠTVO d.d. Nova Gorica. U tom slučaju bi tužbeni zahtjev također bio neosnovan.

20.4. Po ocjeni ovog suda, iz tvrdnji samih tužitelja i isprava u spisu, osobito potvrde nadležnog tijela Republike Slovenije D.S.U. (na str. 60 spisa) u kojoj je navedeno da je u imovinu koja je bila predmet vlasničke pretvorbe poduzeća Final d.d. Nova Gorica prema Zakonu o vlasničkoj pretvorbi poduzeća ( ZLPP - Sl. 1. RS br. 55/92) bila uključena i nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva , proizlazi da su za odluku u ovom sporu relevantni propisi o privatizaciji društvenih poduzeća, a ne propisi koje citiraju tuženici (čl. 37. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, čl. 41. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta te se pozivaju i na čl. 8. Zakona o građevinskom zemljištu) obrazlažući navodnu pasivnu legitimaciju Grada Novigrada.

20.5. Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91. dalje: Uredba), je bilo zabranjeno raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine, pri čemu se zabrana odnosila i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske i propisano da je pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama te Uredbe ništav, te da sudovi i drugi organi u Republici Hrvatskoj neće priznati pravne učinke sklopljenih pravnih poslova odnosno donesenih pravnih akata protivno odredbama te Uredbe.

23. veljače 2000. na snagu je stupio Međunarodni ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 15/99.) koji je u odredbi čl. 2. st. 1. propisivao da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima, kakva je zajamčena domaćim i fizičkim pravnim osobama, a pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem.

Iz čl. 4. tog Međunarodnog ugovora proizlazi da će ugovorne stranke omogućiti stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i upis u zemljišne knjige na svojem teritoriju fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke, ako je valjana pravna osnova stjecanja nastala do dana uspostave neovisnosti one ugovorne stranke na teritoriju kojem se nekretnina nalazi, bez obzira na mjesto nastanka pravne osnove stjecanja. Ugovorne stranke omogućit će stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke i nakon dana uspostave neovisnosti ugovornih stranaka sukladno propisima svake od ugovornih stranaka o stjecanju prava vlasništva stranaka.

Znači, za stjecanje prava vlasništva imovine slovenskih poduzeća koja se nalazi na području Republike Hrvatske primjenjuje se slovensko zakonodavstvo. Nakon sklapanja navedenog Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i njegovog stupanja na snagu, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 27. travnja 2000. donijela Odluku o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini („Narodne novine“, broj 46/00.) na kojima pravo raspolaganja, korištenja ili upravljanja imaju pravne osobe sa sjedištem u [adresa], Republici Makedoniji i Republici Bosni i Hercegovini, ali uz uvjet da su stečene naplatnim pravnim putem.

U članku 6. Zakona o zaključku lastninjena in privatizaciji pravnih oseb v lasti Slovenske razvojne družbe (Zakon o završetku pretvorbe i privatizacije pravnih osoba vlasništvu slovenskog društva za razvoj) stoji da društvenim kapitalom, koji danom stupanja ovog zakona na snagu prelazi u vlasništvo i upravljanje Slovenske razvojne družbe i koji se preoblikuje sukladno ovom zakonu, smatra se i imovina fizičkih i pravnih osoba u zemlji i u inozemstvu zajedno s njenim povećanjem iz poslovanja, koja proizlazi iz poslovanja nekadašnjih društvenih poduzeća, odnosno drugih pravnih osoba registriranih u [adresa], koje se vlasnički preoblikuju ili su se preoblikovale na temelju ZLPP ili posebnog zakona, ako ta imovina nije bila uzeta u obzir u početnoj bilanci prema stanju na dan 01. siječnja 1993. u skladu s uredbom o metodologiji za izradu početne bilance stanja (Uradni list RS, br. 24/93, 62/93, 72/93, 19/94, 32/94 i 45/94). Dan stupanja na snagu navedenog Zakona je 01. svibnja 1998. (članak 74. stavak 1.), što znači da je s tim danom prešlo pravo vlasništva (ex lege) na svim nekretninama i u Republici Hrvatskoj koje slovenska društvena poduzeća nisu uključila u postupku pretvorbe i privatizacije na Slovensku razvojnu družbu.

Nadalje, odredbom čl. 1. Zakona o prenosu pooblastil, pravic in obveznosti Slovenske razvojne družbe in o prenehanju Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju - Zakon o prijenosu ovlasti, prava i obveza Slovenskog društva za razvoj i prestanku Agencije Republike Slovenije za restrukturiranje i privatizaciju (Uradni list RS br. 50/2004), uređen je prijenos ovlasti i prava Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji, s područja vlasničke pretvorbe društvenog vlasništva, na D.S.U. družbu za svetovanje in upravljanje d.o.o., te prijenos svih obveza Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji na D.S.U. d.o.o. i prestanak Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju. Iz odredbi čl. 2. istog Zakona, proizlazi da se sve ovlasti i prava Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji, s područja vlasničkog preoblikovanja društvenog vlasništva, privatizacije i denacionalizacije, koja su određena zakonima i propisima izdanim na temelju tih zakona, te s njima povezana imovina, prenose na D.S.U. družbo za svetovanje in upravljanje d.o.o., ako tim zakonom nije drukčije određeno. Odredbom čl. 3. st. 2. D.S.U. družba za svetovanje in upravljanje d.o.o., utvrđena je pravnim slijednikom Slovenske razvojne družbe d.d. u likvidaciji. Odredbom čl. 5. istog Zakona, prava i obveze Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje in privatizaciju, s naslova izvanrednih pravnih sredstava (koja Agencija stupanjem na snagu tog Zakona prestaje), a u svezi s vlasničkom pretvorbom poduzeća, prenose se na D.S.U. družbo za svetovanje in upravljanje d.o.o. D.S.U. družba za svetovanje in upravljanje d.o.o., je pravni slijednik Slovenske razvojne družbe d.d., te je ovlaštena izdavati potvrde o činjenici je li određena imovina procijenjena u temeljnom kapitalu određenog društva. Znači, sukladno navedenim propisima proizlazi da je imovina slovenskih društvenih poduzeća koja nije bila uključena u postupak pretvorbe i privatizacije, a nalazi se u Republici Hrvatskoj prešla na D.S.U. družba za svetovanje in upravljanje d.o.o., s danom 01. svibnja 1998.

Iz citiranih odredbi proizlazi da je predmetna nekretnina, ukoliko je ušla/procijenjena u temeljni kapital prilikom pretvorbe i privatizacije ranijeg društvenog poduzeća ex lege postala vlasništvo tog privatiziranog poduzeća, a ukoliko nije ušla/procijenjena u temeljni kapital prilikom pretvorbe i privatizacije ranijeg društvenog poduzeća vlasnik je ex lege postala D.S.U. družba za svetovanje in upravljanje d.o.o. Niti u jednom od ta dva (jedino moguća) slučaja vlasništvo nije mogla steći jedinica lokalne samouprave odnosno Grad Novigrad te zbog toga on ne može biti pasivno legitimiran.

20.6. Tuženik Grad Novigrad u stvari tužitelju ništa ne osporava niti ga u ičemu smeta, a njegova pasivna legitimacija ne može se temeljiti na činjenici da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, u okviru svojih zakonskih obveza i ovlaštenja sudjelovao u upravnim postupcima predmet kojih je bila predmetna nekretnina (postupak određivanje komunalne naknade, postupak razreza poreza i dr.).

21. Zbog svega navedenog je sud zaključio da tuženik Grad Novigrad nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari te se u odnosu na njega ne može prihvatiti tužbeni zahtjev niti mu se (posljedično) može naložiti da tužiteljima naknadi troškove postupka (zatraženi u iznosu od 16.050,99 eura, troškovnik na str. 428-429 spisa). Stoga je tužbeni zahtjev odbijen (točka I izreke ove presude).

22. Temeljem čl. 154. ZPP-a, odbijen je zahtjev tužitelja ta naknadu troškova u cijelosti (točka II izreke).

U Pazinu, 27. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- tužitelju po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu,

- tuženiku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte