Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: Pr-555/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja ĐS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po OD Rožman & Oredić iz Karlovca, protiv tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, zastupan po OD Ruždjak i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 19. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je sadržaj odredaba članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu (''Narodne novine'' broj: 69/2016), objavljenog u biltenu HEP Vjesnik broj 370 dana 1. srpnja 2016. godine i članka. 117.a Pravilnika o radu HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, diskriminirajući u odnosu na tužitelja ĐS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pripadnika dobne skupine radnika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje.

II. Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. ZAGREB, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju OS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.926,18 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja tužbe odnosno od dana 21.12.2020. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. ZAGREB, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju OS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka, u iznosu od 5.621,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 27. ožujka 2026. pa do po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana., u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Za iznos od 12.876,61 EUR sa zz kamatom tužba se smatra povučenom.

II. Nalaže se tužitelju OS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. ZAGREB, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.312,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 27. ožujka 2026. pa do po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana., u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio zaposlen u pravnoj osobi s javnim ovlastima HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Distribucijsko područje Elektra Karlovac temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. siječnja 2013. kojim je nastavljen je radni odnos tužitelja, koji neprekidno traje od 1997. godine do 11. ožujka 2018.

Navodi da je tijekom svog radnog vijeka u Elektri Karlovac obnašao brojne odgovorne dužnosti, 1986. izabran je za rukovoditelja Službe prodaje električne energije, 1990. imenovan je rukovoditeljem Službe za odnose s potrošačima, od 1995. do 1997. obnašao je dužnost zamjenika Gradonačelnika Grada Karlovca, a po prestanku mandata vratio se u Elektru Karlovac na mjesto rukovoditelja Odjela održavanja u Pogonu Karlovac. 2003. imenovan je rukovoditeljem Tehničke službe DP Elektre Karlovac, a u razdoblju od 2005. do 2012. obnašao je dužnost direktora DP Elektre Karlovac. Nakon parlamentarnih izbora za Sabor RH te imenovanja mr. sc. FS direktoricom HEP – Operatora distribucijskog sustava d.o.o. započela je diskriminacija, maltretiranje, omalovažavanje i posve neopravdana degradacija (politička, poslovna, ljudska, radna, stručna, upravljačka) ne samo za tužitelja, već i za pojedine druge direktore distribucijskih područja, direktore sektora. Najprije je 31. kolovoza 2012. razriješen dužnosti direktora Distribucijskog područja Elektre Karlovac i smanjen mu je koeficijent za obračun plaće, 1. ožujka 2013. ponovno mu je snižen koeficijent plaće na 4,0 i s radnog mjesta rukovoditelja odjela premješten je na poslove samostalnog inženjera 5, a sve to na izravan zahtjev direktorice HEP-a FS. Nekoliko mjeseci kasnije iste 2013. raspoređen je na radno mjesto dispečera bez ponude izmjene ugovora o radu. Na tom radnom mjestu radio je pune četiri godine i sve to vrijeme trpio diskriminaciju, na koju nije reagirao do podnošenja pritužbe pučkom pravobranitelju.

Međutim, tijekom mjeseca rujna 2017. ponuđen mu je novi degradirajući ugovor o radu po kojem ne bi više bio samostalni inženjer, već samo inženjer i za koje radno mjesto je predviđen koeficijent 2,7. Međutim obzirom je navršio 60 godina poslodavac mu temeljem Kolektivnog ugovora nije mogao smanjiti koeficijent, pa mu je zadržana plaća po koeficijentu 4. Tužitelj nije mogao prihvatiti takvu ponudu izmijenjenog ugovora, pa je i dalje ostao na snazi ugovor o radu od 28. siječnja 2013. za radno mjesto samostalnog inženjera 5, iako je on faktično od 2013. godine obavljao niže rangirane poslove dispečera bez ikakve odluke direktora ili aneksa ugovora o radu. Dana 1. studenog 2017. podnio je Zahtjev za ostvarenje prava iz članka 116. i 117. Pravilnika o radu HEP protiv ponude broj D-63-2032/18082017 za sklapanje novog izmijenjenog ugovora o radu s dostavljenim Sporazumom o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora i Ugovorom o radu za obavljanje poslova u HEP – Operatoru distribucijskog sustava d.o.o. s danom 01. studenim 2017. od kad je počeo važiti novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji HEP Operatora distribucijskog sustava d.o.o. Pri ponudi novog ugovora poslodavac nije uvažio dugogodišnje znanje i iskustvo radnika. Poslodavac nije uvažio taj zahtjev.

Neprihvaćanjem novog Ugovora o radu sukladno novom Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji HEP Operatora distribucijskog sustava d.o.o. drugim radnicima omogućeno je da pod jednakim uvjetima dobiju poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu i u konačnici otpremninu koju propisuju Pravilnik o radu HEP i Kolektivni ugovor Hrvatske elektroprivrede. Međutim tužitelju to nije omogućeno zbog diskriminirajućih odredbi članka 122. Kolektivnog ugovora i članka 117.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu HEP , koje diskriminiraju radnike po starosnoj dobi pa je time i tužitelj doveden u diskriminirajući odnos prema ostalim radnicima. U ponudi poslodavca od 18. rujna 2017. broj: D-63-2032/18092017 u zadnjem stavku stoji: „...Ukoliko u navedenom roku ne dostavite potpisani Sporazum i Ugovor o radu, smatrat će se da niste prihvatili ponudu za sklapanje novog Ugovora o radu te će u tom slučaju poslodavac pristupiti otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu (osim u slučaju da u trenutku otkazivanja ispunjavate uvjete iz članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu)“. Naime, članak 122. Kolektivnog ugovora i članak 117.a Pravilnika o radu HEP diskriminiraju radnike po starosnoj dobi, jer propisuju da se radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga. Cilj te odredbe nije zaštita radnika od otkaza zbog starosne dobi, već izbjegavanje poslodavčeve obveze isplate otpremnine radnicima te starosne dobi, a to nije legitimni cilj za dozvolu diskriminacije. Na taj način se direktno krši zabrana iz članka 7. stavka 4. Zakona o radu, koja odredba zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada i uvjeta rada po starosnoj dobi. Tužitelj je stariji od 63 godine i šest mjeseci pa je primjenom ništetnih odredbi članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu i članka 117.a Pravilnika o radu HEP diskriminiran u odnosu na radnike koji su mlađi od 63 i pol godine.

Naime, tužitelj nema pravo na isplatu otpremnine zbog poslovno uvjetovanog otkaza, iako su nastupili svi zakonski uvjeti za takvu vrstu otkaza ugovora o radu zbog toga što njegovo radno mjesto po novoj sistematizaciji više ne postoji, a on nije prihvatio ponudu za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu.

Poziva se i citira Direktivu vijeća Europske unije 2000/78/EZ od 27. 11. 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, a koja je čl. 2. st. 1. Zakona o radu prenijeta u pravni poredak RH (citira čl. 2. i 3. Direktive). Navodi da primjenom čl. 122. KU i čl. 117. t. a Pravilnika o radu poslodavac direktno grubo krši navedenu Direktivu EU koja izričito zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju radnika. Navodi da je tužitelj kao osoba starije životne dobi diskriminiran i oštećen u usporedbi s radnicima mlađim od 63 i pol godine.Nadalje citira odredbe čl. 1 i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08).

Navodi da je 15. 1. 2018. podnio pritužbu radi diskriminacije Pučkoj pravobraniteljici koja je dopisom od 23. listopada 2018. utvrdila sumnju na diskriminaciju temeljem dobi. Navodi da tužitelju nije isplaćen pripadajući iznos otpremnine sukladno čl. 121. KU i čl. 117 Pravilnika o radu tužitelja, da je čl. 121 KU propisano da radnik kojemu poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanog skrivenim ponašanjem radnika, ima pravo na neto otpremninu u iznosu od 60% bruto prosječne mjesečne plaće radnika ostvarene za zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a za svaku navršenu godinu neprekidnog trajanja radnog odnosa od poslodavca, a identičan je sadržaj i odredbe čl. 117 Pravilnika o radu tuženika. obzirom na navedeno i priložene obračune isplaćene plaće za zadnja tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu tužitelja, isti potražuje 254.687,12 kn naknade štete naime neisplaćene otpremnine za svaku navršenu godinu rada kod tuženika a sve sukladno citiranim odredbama KU i Pravilnika o radu.

Predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je sadržaj odluke čl. 122 KU za Hrvatsku elektroprivredu (NN 69/2016) i čl. 117.a pravilnika o radu HEP diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine radnika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljevih prava na jednako postupanje, kao i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 252.825,24 kn sa zz kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

1.1. Tužitelj je podneskom od 29 8. 2025. (str. 203) snizio kondemnatorni tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 20.926,18 EUR sa zz kamatom od podnošenja tužbe, te u podnesku navodi da bi tužitelj da nije bilo diskriminirajućih odredbi, kao i ostali dobno mlađi radnici, prihvatio otkaz ugovora o radu s otpremninom i radni odnos bi mu prestao 1. 11. 2017.i primio bi otpremninu u bruto iznosu od 254.687,123 kn odnosno 33.802,79 EUR, da je tužitelju ugovor o radu prestao 10. 3. 2018. kada je napunio uvjete za punu starosnu mirovinu, da mu je zbog ispunjenja uvjeta za punu starosnu mirovinu isplaćena otpremnina u iznosu od 97.018,84 kn bruto tj. 12.876,61 EUR, pa da potražuje razliku od 20.926,18 EUR, i u tom pravcu snižava tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ne postoji diskriminacija bilo koje skupine radnika pa tako ni tužitelja, da se diskriminacija definira kao nedopušteno pravljenje razlike između osoba ili skupine osoba pri čemu se nekoj osobi daju različita prava od onih koje imaju druge osobe u usporedivoj situaciji, da se ugovorom o radu kojim se temeljem ZR zasniva radni odnos utvrđuju prava i obveze radnika i poslodavca, a karakteristika tog ugovora je da e sklapa s obzirom na osobna svojstva radnika , te je daljnja karakteristika njegova trajnost jer se sklapa radi obavljanja trajnih činidaba budući se obveze ugovornih strana ostvaruju kroz duže vrijeme, a ukoliko je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme tada sam ZR stoji na stajalištu nepromjenjivosti njegovog sadržaja i vremena trajanja, a ZR utvrđuje mogućnost prestanka ugovora o radu samo na temelju pretpostavki iz čl. 112 ZR, a koje zavise od prirodnih događaja, proteka vremena, ispunjenjem zakonskih pretpostavki za prestanak po sili zakona, volje obiju stranaka, odluke suda, ali samo pod uvjetom utvrđenim zakonom. Kada se radi o prestanku ugovora o radu jednostranom odlukom poslodavca Zakon propisuje zabranu otkaza samo kada se radi o trudnicama i u slučaju privremene nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti dok te okolnosti traju. navedeno nedvojbeno pokazuje da je zakonodavac u vrlo rijetkim situacijama posegnuo zaštitom od otkaza i to za vrlo osjetljive kategorije zaposlenika, time da je dao ovlaštenje poslodavcu i radniku, radničkom vijeću, sindikatima i udrugama poslodavca ugovaranje uvjeta rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta rada određenim zakonom, a u takvom slučaju kada je neko pravo različito uređeno pojedinim izvorima prava primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Iz navedenog slijedi da ugovaranjem kolektivni ugovorom odredbe koja od otkaza štiti osobe koje su starije od 63,5 godina ne može predstavljati diskriminaciju u odnosu na te osobe, već upravo one u skladu s duhom Zakona o radu koji propisuje trajnost ugovora. Navodi da su kategorije zaposlenika starije od 63,5 godina svakako u izrazito nepovoljnom položaju u pogledu mogućnosti zapošljavanja na tržištu rada, pa stoga njihova zaštita i omogućavanje da njihov ugovor o radu traje do ispunjenja pretpostavki za njegov prestanak po sili zakona ne može značiti stavljanje tih osoba u nepovoljniji položaj u odnosu na druge takve osobe u usporedivoj situaciji. U odnosu na stavove Pučkog pravobranitelja navodi da su radnici tuženika pokrenuli nekoliko sudskih postupaka pred Općinskim sudovima, da to Pučki pravobranitelj ne može postupati u ovom slučaju, a tako je izričito propisano čl. 22 st. 1. Zakona o pučkom pravobranitelju, pa je stoga upućivanje na stavove Pučkog pravobranitelja u ovom predmetu potpuno promašeno . navodi da obzirom tužitelj potražuje naknadu štete da je dužan dokazati da mu je šteta nastala, da tužitelj štetu obrazlaže izostankom otpremnine koju bi primio da mu je otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, i da se iz toga jasno vidi da nedostaju osnovni elementi odgovornosti tuženika za štetu, da tužitelju nije otkazan ugovor o radu, pa stoga nije mogao ni ostvariti pravo na otpremninu, a nema propisa koji bi nalagali tuženiku kao poslodavcu da mora otkazati Ugovor o radu, da u konkretnom slučaju za odgovornost tuženika nedostaju barem tri pretpostavke a to su štetna radnja ili propust, uzročna veza i protupravnost, da je takav stav zauzeo i VSRH u presudi Rev-1078/11 u kojoj sud smatra da radniku ne može nastati šteta uslijed toga što mu poslodavac nije otkazao ugovor o radu. Navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji koja bi proizlazila iz odredbe čl. 122. KU HEP-a odnosno čl. 117a Pravilnika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.1. Nakon što je tužitelj podneskom od 29. 8. 2025. snizio tužbeni zahtjev, tuženik se očitovao podneskom od 23. 9. 2025. (str. 209) na način da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe ali traži razmjerni dio troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbe.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke iz iz D&S d.o.o. Karlovac, te izvršen uvid nalaz i mišljenje vještaka od 20. 1. 2026. na str. 227 do 230 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. U tužbi je tužitelj u kondemnatornim dijelom zahtjeva potraživao iznos glavnice od 33.802,79 EUR, a podneskom od 29.8.2025. je snizio tužbeni zahtjev na iznos od odnosno 20.926,18 EUR (jer mu je u međuvremenu zbog odlaska u starosnu mirovinu isplaćen iznos od 12.876,61 EUR).

5.1. U konkretnom slučaju radi se o smanjenju tužbenog zahtjeva, a prema pravnom shvaćanju VSRH broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika".

5.2. Kako je tuženik u podnesku od 23. 9. 2025. naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, to je valjalo donijeti rješenje kao u izreci.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sadržaj odredbe članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63 godine i šest mjeseci pa da propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, kao i zahtjev za naknadu imovinske štete uzrokovanu povredom toga prava isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine.

6.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je donošenjem KU HEP-a, i to odredbe članka 122., a nakon toga odredbe članka 20. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 22. studenoga 2016., kojim je dodan novi članak 117.a Pravilniku o radu tuženika od 30. siječnja 2015. (kojima je propisano da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati Ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga) diskriminiran kao pripadnik dobne skupine radnika tuženika starijih od 63. godine i šest mjeseci, a slijedom čega propuštanje tuženika da mu otkaže ugovor o radu (a nakon što tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje novog izmijenjenog ugovora o radu), uz utvrđivanje i isplatu odgovarajuće otpremnine što je za njega bila povoljnija mjera i opcija od ostanka na radu, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, odnosno diskriminaciju tužitelja na osnovi dobi, uslijed čega je oštećen za isplatu odgovarajuće visine otpremnine.

7. U postupku je kao nesporno utvrđeno:

-da je 29. lipnja 2016. sklopljen KU HEP-a koji je objavljen u Biltenu 370 i koji je stupio na snagu 1. 7. 2016., dalje KU HEP/2016,

-da je odredbom čl. 122. tog KU/2016 ugovoreno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

-da je čl. 20. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 22. studenog 2016. dodan novi članak 117.a Pravilniku o radu tuženika od 30. siječnja 2015., koji je istog sadržaja kao i članak 122. KU HEP-a, odnosno propisano je također da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati Ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

-da se navedeni Kolektivni ugovor i Pravilnici primjenjuju na sva trgovačka društva iz HEP grupe pa tako i na tuženika,

-da je tužitelj bio neprekidno zaposlen kod tuženika od 20. 8. 1997. do 10. 3. 2018. kada je otišao u starosnu mirovinu ( a tužitelj rođen **.**.1953.),

-da je u tom periodu tužitelj bio na raznim rukovodećim mjestima kod tuženika, a tužitelj je s tuženikom zadnji Ugovor o radu sklopio 28. 1. 2013. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta samostalni inženjer 5,

-da je kod tuženika donijet novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji od 7. rujna 2017. s primjenom 1. studenog 2017.,

-da je tužitelju ponuđen Sporazum o prestanku ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora jer je navedenim Pravilnikom iz 2017. na drugačiji način uređena organizacija i sistematizacija radnih mjesta u odnosu na dosadašnji pravilnik, pa je stoga tuženik svojim radnicima nudio sklapanje novih izmijenjenih ugovora o radu, pa tako i tužitelju,

-da je tužitelju ponuđen novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za obavljanje poslova radnog mjesta inženjer šifra radnog mjesta 585.1./18, koeficijent 4, u organizacijskoj jedinici HEP operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektra Karlovac, Služba za vođenje pogona s početkom obavljanja rada s 1. studenim 2017. time da mu 31. 10. 2017. prestaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto samostalni inženjer 5 (str. 42 do 45 spisa),

-da je tužitelj odbio, odnosno nije potpisao ponuđeni Sporazum i novi ugovor o radu

-da je kod otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženik tužitelju 18. 9. 2017. poslao Obavijest (str. 41) u kojem se navodi da je kod tuženika donesen novi pravilnik o organizaciji i sistematizaciji s danom primjene 1. studenog 2017. , kojim je na drugačiji način uređena organizacija i sistematizacija u odnosu na dosadašnji pravilnik, pa poslodavac nudi radnicima sklapanje novog izmijenjenog ugovora o radu i dostavlja tužitelju sporazum o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora i ugovor o radu za obavljanje poslova u HEP-u s danom 1. 11. 2017., da je jedan primjerak potpisanog sporazuma i ugovora dužan dostaviti u roku od 8 dana od primitka obavijesti, a ukoliko u navedenom roku ne dostavi potpisani sporazum i ugovor o radu smatrat će se da nije prihvatio ponudu za sklapanje novog ugovora o radu te će u tom slučaju poslodavac pristupiti otkazivanju ugovora o radu osim u slučaju da u trenutku otkazivanja ispunjava uvjete iz čl. 122 KU HEP.

-da je, nakon što tužitelj nije potpisao sporazum o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora i novi ugovor o radu, tuženik tužitelju 30. 10. 2017. (str. 40 spisa) poslao Obavijest o obavljanju poslova nakon 1. 11. 2017. u kojem se navodi da je, obzirom nije prihvatio ponudu novog ugovora, do prestanka radnog odnosa obvezan obavljati poslove sukladno svojoj stručnoj spremi vrednovane koeficijentom dosadašnjeg radnog mjesta i druge neophodne poslove u skladu sa svojom stručnom spremom po uputi i nalogu poslodavca u organizacijskoj jedinici Elektra Karlovca, Služba za vođenje pogona.

-da tuženik, nakon što tužitelj nije prihvatio izmijenjeni ugovor o radu, tužitelju nije otkazao ugovor o radu, već je tužitelj nastavio raditi kod tuženika.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi:

-da je otišao u mirovinu 11. 3. 2018., da ni sam ne zna s kojeg radog mjesta jer je poslije spornog datuma 1. 11.2017. u osnovi radio ono što mu se naložilo, da mu je 2017. bio ponuđen ugovor o radu za radno mjesto inženjer, a do tada je bio samostalni inženjer i taj novi ugovor nije potpisao, ali zbog toga nije dobio ni otkaz,

-kod odlaska u mirovinu je dobio otpremninu,

- da je oštećen jer u njegovom slučaju kao i u slučaju ostalih radnika koji su imali preko 63 godine, a takvih je bilo 140, oni nisu imali jednaki tretman, pa tako npr. jedan kolega koji je počeo raditi u isto vrijeme kada i tužitelj, je bio mlađi godinu dana od tužitelja i on je ostvario svoja prava i dobio otkaz i otpremninu,

- da nije bilo ove diskriminirajuće odredbe zbog odbijanja ponuđenog ugovora o radu ostvario bi otpremninu i to bi bilo znatno povoljnije za njega,

-inače da je 1. 11. 2017. prestao raditi ostvarivao bi prihode jer se inače bavi vinogradarstvom i ima relativno veliki vinograd 2 hektara i od toga bi sigurno ostvarivao prihod.

9. Odredbom čl. 123. st.1. Zakona o radu (NN 93/14 i dr.) – (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu) – propisano je da se odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

9.1. Stavkom 2. istog članka 123. propisano je da ako radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora o radu.

10. Inače u identičnom predmetu, a po ustavnoj tužbi drugog tužitelja , Ustavni sud je donio Odluku broj: U-III/1098/2021 od 14. studenog 2023., kojom je ukinuo presudu VSRH broj: Rev-1230/2020 od 12. siječnja 2021., i presudu Županijskog suda u Splitu broj : gžR-874/2020 od 27 kolovoza 2020., u kojoj navodi slijedeće:

"Prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja smatrajući da se radi o nepovoljnom postupanju prema podnositelju te da poslodavac nije dokazao da postoji opravdanje za takvo postupanje. Nasuprot tome, drugostupanjski sud smatrao je da poslodavac je dokazao objektivno opravdanje za takvo postupanje "koje se sastoji u tome da se pruži socijalna zaštita radnika starije dobi od nezaposlenosti", jer je "jasno da su na tržištu rada osobe kojima je ostala jedna godina i šest mjeseci rada do zakonske mirovinske dobi (65 godina) bile najviše izložene riziku nezaposlenosti". Vrhovni sud potvrdio je odluku drugostupanjskog suda zaključujući da "sporne odredbe kako KU HEP tako i Pravilnika o radu tuženika niti su imale za cilj, a niti su u njihovoj primjeni bile diskriminirajuće za tužitelja, koje su opravdane legitimnim ciljem socijalne politike, te one kao sredstvo postizanja tog cilja bile primjerene". Vrhovni sud smatrao je deplasiranim navode podnositelja da su odredbe koje ga štite od otkaza ugovora o radu za njega nepovoljnije, zanemarujući pri tome da je podnositelj tvrdio da bi za njega, umjesto ostanka na radu, bio povoljniji otkaz ugovora o radu uz otpremninu, što je bila mogućnost ponuđena mlađim radnicima ali ne i njemu.

Ustavni sud podsjeća da za zaključak o tome predstavlja li neko postupanje diskriminaciju ili ne predstavlja nije relevantno samo ima li takvo postupanje legitiman cilj, već je nužno utvrditi i postoji li kod takvog postupanja razuman odnos razmjernosti između uporabljenog sredstva s jedne strane i legitimnog cilja koji se tim sredstvom želi ostvariti s druge strane. Stoga, u konkretnom slučaju nije dovoljno utvrditi da je cilj odredbe članka 122. Kolektivnog ugovora zaštititi radnike starije životne dobi od otkaza ugovora o radu kako bi se zaključilo da postupanje prema podnositelju nije bilo diskriminatorno, već je bilo nužno ispitati i je li zaštita starijih radnika uopće mogla biti ostvarena takvom zabranom te je li postojala neka mjera kojom bi se ostvario isti cilj, a koja bi za radnike poput podnositelja bila manje tegobna.

Ustavni sud prihvaća zaključak da zabrana otkaza ugovora o radu radnicima starijim od šezdeset tri godine i šest mjeseci načelno štiti te radnike od neizvjesnosti na tržištu rada, te im pruža sigurnost koju daje ostanak na radu do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu.

Međutim, ne može se zanemariti okolnost da je u konkretnom slučaju mlađim radnicima pružena i mogućnost otpremnine, što je također mjera koja radnike štiti u slučaju otkaza i omogućava im da se nose s rizikom nezaposlenosti.

Podnositelj tvrdi da bi otkaz ugovora o radu uz otpremninu za njega bila povoljnija mjera od ostanka na radu kod poslodavca. Ustavni sud ne može nagađati što bi za 5 podnositelja bilo povoljnije, ostati na radu kod poslodavca do stjecanja uvjeta za mirovinu ili pak dobiti otpremninu, posebno stoga što nema razloga sumnjati u to da podnositelj najbolje zna što je za njega najpovoljnije, ali ono što je izvjesno je da podnositelj, za razliku od mlađih radnika, nije imao izbor između dviju mogućnosti koje obje načelno štite radnika u slučaju potrebe otkazivanja ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga. Osim toga, podnositelj tvrdi, iako formalno je bio zaposlen kod poslodavca do mirovine, radio je u "nepostojećoj radnoj jedinici i na nepostojećem radnom mjestu" jer njegovo radno mjesto nakon nove sistematizacije više nije postojalo, što također u određenim uvjetima može predstavljati povredu prava na rad. Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak da je različito i nepovoljno postupanje prema podnositelju imalo objektivno i razumno opravdanje odnosno da za podnositelja nije postojala blaža mjera kojom bi se ostvario isti cilj, tj. zaštita starijih radnika. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom drugostupanjskom presudom i presudom Vrhovnog suda podnositelju povrijeđena opća zabrana diskriminacije propisana člankom 14. stavkom 1. Ustava i člankom 14. Konvencije, te člankom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju u vezi s ostvarivanjem prava na rad i slobodu rada zajamčenih člankom 54. stavkom 1. Ustava."

11. Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08. i 112/12. – u daljnjem tekstu: ZSD) na koji se poziva tužitelj propisano je:

-odredbom članka 1. stavkom 1. - da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije,

-odredbom članka 2. stavku 1. - izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok prema odredbi stavka 2. tog članka, neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

11.1. Dakle, ZSD propisuje osiguranje zaštite i promicanje jednakosti i njime se omogućuje i uređuje zaštita od diskriminacije na raznim osnovama, uz ostalo i onoj po osnovi dobi.

11.2. Ovaj sud nalazi, a uvažavajući i stajalište Ustavnog suda iznesenog u citiranoj odluci, da je tužitelj u ovom postupku učinio vjerojatnim da je spornim odredbama KU HEP i Pravilnika tuženika bio doveden u nejednaki odnos sa drugim radnicima, sve to po dobnoj osnovi u smislu odredbe članka 20. ZSD-a, kojom je propisano ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

11.2. Znači, na tuženiku je teret dokaza da spornim odredbama tužitelj kao pripadnik određene dobne skupine, nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika koji nisu spadali u tu dobnu skupinu.

13. Stajalište je ovoga suda da su sporne odredbe KU HEP-a od 29. lipnja 2016. i Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji HEP-a. od 28. rujna 2016., diskriminirajuće za tužitelja jer je tužitelj kao radnik tuženika stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike u usporedivoj situaciji, opisano u čl. 2.st. ZSD-a.

13.1. Naime, nije sporno da je tuženik svojim radnicima, pa tako i tužitelju, zbog reorganizacije ponudio sklapanje novih izmijenjenih ugovora o radu, te je istom ponudom određeno da će se, ukoliko u navedenom roku ne dostave potpisani Sporazum i Ugovor o radu, smatrati kako nisu prihvatili ponudu te će u tom slučaju poslodavac pristupiti otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, osim u slučaju da u trenutku otkazivanja radnik ispunjava uvjete iz čl. 122. Kolektivnog ugovora za HEP, odnosno ako je navršio 63,5 godina života.

13.2. Znači, radnici koji su mlađi od 63,5 godina imali su mogućnost potpisati novi sporazum i ugovor o radu ili prihvatiti otkaz te ostvariti pravo na otpremninu, što pak znači da su ti radnici imali mogućnost izbora za njih povoljnije materijalne opcije, odnosno prava na otpremninu, umjesto prihvaćanja novog ugovora o radu i eventualnog ostanka na radu kod tuženika do stjecanja uvjeta za mirovinu.

13.4. S druge strane tužitelji nije imao tu mogućnost i to zbog toga što je već bio navršio 63,5 godina života, dakle tu mogućnost izbora da prihvati otkaz i ostvari pravo na otpremninu tužitelj nije imao zbog odredbi čl. 122. KU i čl. 117.a Pravilnika o radu.

14. Uvažavajući odluku Ustavnog suda (u kojoj je navedeno da zabrana otkaza ugovora o radu radnicima starijim od 63 i pol godine, načelno štiti te radnike od neizvjesnosti na tržištu rada i pruža im se sigurnost ostanka na radu do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu, ali da s druge strane u konkretnom slučaju mogućnost da prime otpremninu također predstavlja mjeru koja radnike štiti u slučaju otkaza, i omogućava im da se nose s rizikom nezaposlenosti), a cijeneći u konkretnom slučaju da je tužitelju do mirovine bilo ostalo godinu i pol, dužinu trajanja radnog odnosa kod tuženika i visinu otpremnine koju bi dobio da mu je tuženik dao otkaz zbog neprihvaćanja izmijenjenog ugovora o radu, ovaj sud nalazi i smatra da je za tužitelja otkaz i ostvarenje prava na otpremninu bila povoljnija opcija od ostanka na radu do mirovine, i da bi tužitelj u toj situaciji da je dobio otkaz i otpremninu sasvim sigurno bio zaštićen u pravcu nošenja s rizikom nezaposlenosti do stjecanje uvjeta za mirovinu.

15. Slijedom navedenog, stajalište je ovoga suda da su odredbe čl. 122. KU i 117.a Pravilnika o radu za tužitelja bile diskriminatorne, kod čega tuženik na kojem je teret dokaza da spornim odredba tužitelj kao pripadnik određene dobne skupine, nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika koji nisu spadali u tu dobnu kupinu, a cijeneći sve naprijed navedeno, to nije dokazao.

16. Za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

16.1. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

16.2. Suprotno tvrdnji tuženika ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu jer je zbog diskriminatornih ovih odredbi čl. 122. KU i 117.a Pravilnika o radu, tužitelju uskraćena mogućnost izbora i ostvarenja otpremnine, koju su mogli ostvariti drugi radnici tuženika koji su bili mlađi od 63 i pol godine što je usporediva situacije, i time je tužitelju nastala imovinska štete u visini otpremnine koju bi primio.

17. U postupku je provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine otpremnine koju bi tužitelj ostvario da je dobio otkaz zbog neprihvaćanja ponude izmijenjenog ugovora o radu, kod čega je mjerodavno razdoblje za izračun otpremnine zadnja tri mjeseca prije prestanka rada tj. kolovoz, rujan i listopad 2017. (da je dobio otkaz u studenom 2017. kada nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora), te iz nalaz i mišljenja sudskog vještaka DS d.o.o. Karlovac od 20. siječnja 2026. proizlazi:

-da tužitelju za navršenih 20 godina rada kod tuženika prema bruto prosječnoj mjesečnoj plaći ostvarenoj u vremenu od kolovoza do listopad 2017. pripada otpremnina u iznosu od 254.687,20 kuna/33.802,80 eura.

18. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, kod čega stranke, pa tako ni tuženik, nisu imali prigovor na matematički izračun vještaka.

19. Kako je u međuvremenu tužitelju zbog odlaska u mirovinu isplaćena otpremnina u iznosu od 12.876,61 EUR, to mu pripada razlika u utuženom iznosu od 20.926,18 EUR bruto.

20. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi taj iznos sa zz kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, a u smislu čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.), a kako je tužitelj podneskom od 29 8. 2025. tražio zz kamatu (tuženik se nije protivio povišenju odnosno preinaci zahtjeva u odnosu na tijek zz kamate).

21. Sud je odbio prijedlog tuženika za dodatnu varijantu vještačenje da se utvrdi postoji li i koliki iznos štete tužitelju ako se uzmu u obzir iznosi plaća koje je tužitelj primao za vrijeme važenja (sporne) odredbe KU, tj. u razdoblju od 10.rujna 2016. do 10.ožujka 2018. (odlaska tužitelja u mirovinu).

21.1. Naime, za meritum ovog spora i visinu naknade dosuđene štete u vidu odgovarajuće otpremnine, u potpunosti je neodlučno što je tužitelj u periodu od 10.9.2016. do 10.3. 2018. primao plaću, i to iz razloga jer je tužitelj u tom periodu kod tuženika radio i plaću je primao za svoj rad kod tuženika i nema mjesta umanjivanju naknade štete za iznose ostvarenih plaća.

O troškovima postupka tužitelja.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te tužitelju koji je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio u cijelosti i trošak pripada u cijelosti.

22.1. Tužitelju pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), i trošak plaćenog predujma za vještačenje i sudskih pristojbi.

22.2. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od:

- sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR

-sastava podneska od 29. 4. 2025. u iznosu od 500,00 EUR

-sastava podneska od 29. 8. 2025. u iznosu od 500,00 EUR

-sastava podneska od 17. 11. 2025. u iznosu od 500,00 EUR

-sastava podneska od 28. 1. 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 % nagrade Tbr. 8. t.4.),

-zastupanja na ročištu 9. 5. 2025. u iznosu od 500,00 EUR,

-zastupanja na ročištu 17. 9. 2025. u iznosu od 500,00 EUR,

-zastupanja na ročištu 14. 10. 2025. u iznosu 250,00 EUR (50 % nagrade Tbr.9. t. 2.),

-zastupanja na ročištu 19. 2. 2026. u iznosu od 500,00 EUR,

što je sveukupno 3.800,00 EUR što uvećano za iznos od 950,00 EUR na ime PDV-a čini 4.750,00 EUR čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, plaćene sudske pristojbe na tužbu 191,01 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu 255,71 EUR (prema VPS konačno postavljenog tužbenog zahtjeva) što je sveukupno 5.496,72 EUR

22.3. Tomu treba pridodati trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR (u koji je uključen PDV) što je ukupno 5.621,72 EUR.

O troškovima tuženika.

24. Tuženiku pripada trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva (12.876,61 EUR) sukladno odredbi čl. 158. ZPP-a, a koji se sastoji od zastupanja tuženika po punomoćniku i odvjetniku i to kako slijedi:

-sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR

-sastav podneska od 6. 5. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-sastav podneska od 24. 6. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-sastav podneska od 23. 9. 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t. 4.)

-zastupanje na ročištu 9. 5. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-zastupanje na ročištu 17. 9. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

što je sveukupno 1.050,00 EUR što uvećano za iznos od 262,50 EUR na ime PDV-a čini 1.312,50 EUR.

U Karlovcu 27. ožujka 2026..

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

2. OD Rožmani Oredić iz Karlovca

3. OD Ruždjak i partneri d.o.o. Zagreb