REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-863/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja VD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon 2. ožujka 2026. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu 156-39/2007 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 23.04.2007. godine, a koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 237,55 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2007. pa do isplate koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 829,64 eur sa zateznim kamatama od 26. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je kao korisnik kredita zaključio dana 23.4.2007. sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu br. 156-39/2007 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 26.504,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, te da je čl. 5. stavak 2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

Tužitelj smatra da je Ugovor po svojoj naravi potrošački i da to jasno proizlazi i iz same namjene kredita, da je odredba čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu tipska odredba ugovora koju je sastavio tuženik i o kojoj odredbi nije dana mogućnost pregovaranja tužitelju kao korisniku kredita, te da su navedene okolnosti dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj je osim utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 156-39/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika od dana 23.4.2007. godine., sadržane u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita“, tražio isplatu naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 241,91 eur sa zateznim kamatama od 17. svibnja 2007., da bi konačno postavljenim novčanim tužbenim zahtjevom na ročištu od 21. listopada 2025. tužitelj tražio naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 237,55 eur sa zateznim kamatama od 25.4.2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu, te visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je tuženik 24. travnja 2007.s osnove sporne naknade naplatio tužitelju iznos od 1.789,82 kn ili protuvrijednost od 237,55 eur. Ističe prigovor zastare navodeći da je kredit otplaćen u srpnju 2014., a Ugovor sklopljen u travnju 2007. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 26.504,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 241,91 EUR. Tuženik osporavajući ništetnost spornih odredbi, ističe da bi u slučaju ništetnosti tih odredbi bila riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Opreza radi tužitelju osporava status potrošača. Smatra da je odredba čl. 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva i da je činidba u potpunosti određena, da je sporna odredba sukladna odredbi čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju koje ovlašćuju banku da naplati naknade, kao i da je sukladno odredbi čl. 173. Zakona o bankama tuženik učinio dostupnim podatke koji se odnosse na naknade, kao i da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite.

Navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji i da je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje, upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

Smatra da tužitelj u tužbi nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tomu da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

Ističe da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen, te da se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ga obvezati da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 156-39/2007 od 23.4.2007. godine (list 8-12 spisa), Otplatni plan od 23.4.2007. (str. 13-17 spisa), Otplatni plan od 16.5.2022. (str. 18-20 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 16.5.2022. (str. 21 spisa), Specifikacija uplata od 16.5.2022. (str. 22-24 spisa), Pregled prometa za klijenta od 16.5.2022. (str. 25-33 spisa), Oduka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (str. 71-98 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (str. 99 spisa) i saslušan je tužitelj na ročištu 2.3.2026. (str. 114-115 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužitelju po pravilima stečenog bez osnove.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 156-39/2007 od 23.4.2007. za iznos kunske protuvrijednosti kredita 26.504,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju od ugovorenog iznosa kredita prilikom isplate istog 24.4.2007. ustegnut iznos naknade za obradu kredita 1,50% od odobrenog kredita što je iznosilo 1.789,82 kn ili prema fiksnom tečaju 237,55 eur.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. jesu li odredbe u spornom dijelu čl. 5. Ugovora ništetne i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u nespornoj visini od 237,55 eur koju je na temelju navedenih odredbi platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate, te je li tužitelj potrošač.

8. Tuženik je, opreza radi, osporio tužitelju status potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, pa stoga valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP) potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

8.1. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je , u smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13, tužitelj potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebio za kupnju osobnog vozila, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora, tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta, odnosno da je vozilo kupio za osobne potrebe.

10. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

14. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

15. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

16. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nakon što je odabrao vozilo u auto kući Auto PSC Zagreb u Velikoj Gorici koje je želio kupiti putem kredita, prodavač mu rekao da može dobiti kredit od Hypo banke (prednik tuženika) s kojom oni surađuju. Iskazao je i da nije rekao u kojoj valuti želi kredit, već mu je u auto kući ponuđen kredit u CHF, te koliko se zbog proteka vremena sijeća, on je sve formalnosti oko ishođenja kredita obavio u auto kući, a u Hypo banku je išao samo radi potpisa ugovora o kreditu. Nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora osim što je znao iznos kredita i to zbog cijene vozila koji je odabrao. Ugovor je pročitao prije potpisa te je vidio da mora platiti i naknadu za obradu kredita. Misli da je to bilo u banci te je pitao zbog čega mora platiti tu naknadu i rečeno mu je da je to uobičajeno i da bez toga ne bi niti dobio kredit. Navodi da se ne može sjetiti je li točno neka cifra bila navedena u ugovoru ili je to bio samo postotak od ugovorenog kredita, ali zna da nije morao ništa naknadno plaćati već je taj trošak obrade kredita banka ustegnula od odobrenog iznosa kredita koji je u ostalom dijelu za cijenu vozila proslijedila auto kući. Inače kredit mu je vrlo brzo odobren te se ne sjeća da bi ga itko upozorio prije sklapanja ugovora da će morati platiti naknadu za obradu kredita niti mu je itko rekao u čemu se ta naknada sastoji odnosno koji su to troškovi banke za obradu kreditnog zahtjeva koji joj se moraju platiti. U vrijeme kada je kupio vozilo, nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta te je predmetno vozilo kupio za osobne potrebe i kredit je osobno vraćao.

19. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika s kojim do potpisivanja Ugovora nije bio u neposrednom kontaktu, odnosno da je sa sadržajem Ugovora tužitelj bio upoznat neposredno prije potpisivanja istog kada je već trebao platiti odabrano vozilo, slijedom čega tužitelj nedvojbeno nije bio u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogao realizirati kredit. Stoga plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita u članku 5. Ugovora o kreditu očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Budući da je tuženik opisanim postupanjem povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetna.

22. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 1.789,82 kn/ 237,55 eur, koji je tuženik nesporno naplatio 24. travnja 2007. na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO osnovano zahtjeva od 25. travnja 2007. do isplate.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

25. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 29. ZOO.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

27. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu naznačene vrijednosti predmeta spora 1.300,00 eur, priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 75 bodova, za pristup na dva ročišta 21. listopada 2025. i 2. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 75 bodova za svako, za sastav podneska od 13. listopada 2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 600 eur, uvećano za 25% PDV 150,00 eur i trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur i pristojbe na presudu 53,09 eur ili ukupno 829,64 eur.

28. U konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

29. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika