REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-24/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak, u parničnom predmetu tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, 19.ožujka 2026., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikole Raguža, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika RČ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 192/2006, kreditna partija 7103081744 sklopljenog između tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dana 6. travnja 2006. potvrđenog kao privatna isprava kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 11. travnja 2006. godine pod brojem OU-202/06.

II.

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1 i čl. 7. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 192/2006, kreditna partija 7103081744 sklopljenog između tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dana 6. travnja 2006. potvrđenog kao privatna isprava kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 11. travnja 2006. godine pod brojem OU-202/06.

III.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 6.205,64 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

25,59 EURA od 16.12. 2010. pa do isplate

75,59 EURA od 20.01. 2011. pa do isplate

71,46 EURA od 15.02. 2011. pa do isplate

74,40 EURA od 15.03. 2011. pa do isplate

76,07 EURA od 20.04. 2011. pa do isplate

87,18 EURA od 23.05. 2011. pa do isplate

102,62 EURA od 15.06. 2011. pa do isplate

124,34 EURA od 15.07.2011. pa do isplate

134,19 EURA od 18.08. 2011. pa do isplate

110,62 EURA od 15.09. 2011. pa do isplate

103,36 EURA od 31.10. 2011. pa do isplate

103,72 EURA od 02.12. 2011. pa do isplate

100,60 EURA od 15.12. 2011. pa do isplate

114,04 EURA od 27.01. 2012. pa do isplate

114,74 EURA od 15.02. 2012. pa do isplate

111,13 EURA od 30.03. 2012. pa do isplate

110,64 EURA od 15.04. 2012. pa do isplate

112,44 EURA od 15.05. 2012. pa do isplate

115,58 EURA od 15.06. 2012. pa do isplate

111,67 EURA od 15.07. 2012. pa do isplate

110,59 EURA od 15.08. 2012. pa do isplate

100,99 EURA od 15.09. 2012. pa do isplate

109,26 EURA od 15.10. 2012. pa do isplate

113,11 EURA od 15.11. 2012. pa do isplate

110,56 EURA od 15.12. 2012. pa do isplate

107,49 EURA od 15.01. 2013. pa do isplate

106,43 EURA od 15.02. 2013. pa do isplate

105,34 EURA od 15.03. 2013. pa do isplate

112,97 EURA od 15.04. 2013. pa do isplate

101,74 EURA od 15.05. 2013. pa do isplate

99,90 EURA od 15.06. 2013. pa do isplate

101,00 EURA od 15.07. 2013. pa do isplate

99,84 EURA od 15.08. 2013. pa do isplate

103,96 EURA od 15.09. 2013. pa do isplate

106,62 EURA od 15.10. 2013. pa do isplate

107,91 EURA od 15.11. 2013. pa do isplate

112,55 EURA od 16.12. 2013. pa do isplate

109,09 EURA od 24.01. 2014. pa do isplate

110,23 EURA od 15.02. 2014. pa do isplate

112,72 EURA od 14.03. 2014. pa do isplate

110,82 EURA od 14.04. 2014. pa do isplate

107,08 EURA od 15.05. 2014. pa do isplate

107,84 EURA od 15.06. 2014. pa do isplate

111,39 EURA od 31.07. 2014. pa do isplate

111,72 EURA od 21.08. 2014. pa do isplate

112,85 EURA od 15.09. 2014. pa do isplate

114,99 EURA od 15.10. 2014. pa do isplate

118,06 EURA od 15.11. 2014. pa do isplate

118,64 EURA od 15.12. 2014. pa do isplate

119,09 EURA od 15.01. 2015. pa do isplate

118,86 EURA od 23.02. 2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.03. 2015. pa do isplate

118,86 EURA od 22.04. 2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.05.2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.06.2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.09.2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.08.2015. pa do isplate

118,86 EURA od 15.09.2015. pa do isplate

IV.

Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.748,57 EUR.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.215,12 EIR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.)od dana 27.ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj KČ podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. u kojoj navodi da je dana 6.travnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu koji je potvrđen kao privatna isprava kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 11. travnja 2006. godine pod brojem OU-202/06. Tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 84.000,00 CHF koje se tužitelj obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ugovorom. Ugovoreni rok otplate kredita je 20 godina, a kredit je ugovoren uz osiguranje valutnom klauzulom vezivanjem za švicarski franak. Člankom 2.predmetnog ugovora ugovorena je obveza tužitelja na povrat glavnice te obveza na isplatu redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d, dakle ugovorena je promjenjiva kamatna stopa s tim da je kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,5 % godišnje. Ugovor o kreditu broj 192/2006 je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se na temelju zakonske presumpcije smatra da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima ugovorne strane nisu pregovarale. U članku 2. Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tako je u članku 2. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP-a utvrđeno koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretni slučaj to su: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, - odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena odredba je ništetna. Zakon o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), u članku 270., propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle, ništetna je odredba na temelju koje je jednoj ugovornoj strani ostavljeno određivanje činidbe budući da zakonska odredba naknadno određivanje omogućava samo pod pretpostavkom da to čini treća osoba, slijedom čega se zaključuje da u izostanku kriterija odredivosti, činidba mora biti ugovorom određena. Iz odredbe članka 2. ugovora razvidno je da visina kamatne stope nije određena niti je odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju (svakodobne) odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Sud časti HGK-a, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da je jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje ne pripadajuću zaradu. U obrazloženju citirane odluke navodi se da „bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metoda izračuna.“ Dakle, konstatirano je da se opisanom praksom povređuje pravo potrošača na informiranost, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Napominje se da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučujući o žalbama tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12, Visoki trgovački sud pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017 i Pž- 7129/13 potvrdio izreku prvostupanjskog suda koja glasi :„Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa jednostrano je povećana u više navrata, a tužitelj tužbom potražuje razliku između plaćene kamate i onog iznosa kojega bi platio za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonito promijenjenih kamatnih stopa na obračun kamate korištena početna kamatna stopa od 4,5%.

1.2. Ističe da je Ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma, izraženo u članku 21.a, koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao primjenjuje se i ZZP (2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe članka 81. do članka 87. ZZPa koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. Ugovora nepoštena je ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je već ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promjeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca -kune- kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj HRK u odnosu na EUR, tako da HRK u odnosu na EUR u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Tuženik je svoje 'kreditne proizvode' prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, a koja dužnost proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u ZZP-u, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika da prije sklapanja ugovora pruži tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan samim načelima obveznog prava - načelom savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelom jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelom zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći HRK, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutne klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.3. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili aneks ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/2015) u kojem je tužitelju otpisan dio glavnice, ali provedenom konverzijom nisu u potpunosti otklonjen štetne posljedice primjene navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi prvotnog ugovor o kreditu tako da je tužitelju otpisan iznos glavnice koji ne odgovara iznosu glavnice koji je trebao biti otpisan ako se promatra početni tečaj CHF.

1.4. Ističe da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da sama činjenica provedene konverzije ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

1.5. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 192/2006 te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 75.000,00 kuna na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te da bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

2.3. Navodi da Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je.

2.4. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

2.5. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

2.6.Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.7. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.8. Zbog svega navedenoga tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa te predlaže da sud tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.9. Tuženik smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 6.travnja 2006, broj 192/2006, u dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju konverzija kredita uz kredit uz valutnu klauzulu u euru od 29.ožujka 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 15.listopada 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev djelomićno osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik 6.travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za iznos od 84.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 29.ožujka 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporne su međutim aktivna legitimacija tužitelja, zastara potraživanja, ima li tužitelj status potrošača, tijek zakonskih zateznih kamata te osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF te kamatna stopa koja je promjenjiva uz skladu s jednostranim odlukama tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na primjenu valutne klauzule.

7.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu).

7.5. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7.6. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj imao račun u Zagrebačkoj banci pa je zato i kredit podigao u Zagrebačkoj banci i to u CHF jer mu ga je službenik ponudio kao najpovoljniji. Nije ništa mogao pregovarati s bankom o sadržaju ugovora o kreditu, a nije mu ništa pojašnjeno o tome u kojim slučajevima i pod kojim uvjetima može doći do promjene kamatne stope. U to vrijeme tečaj CHF je bio stabilan i vjerovao sam da neće doći do promjene. U početku mi je rata bila oko 2.000,00 kuna da bi vremenom narasla na 4.000,00 kuna. Kasnije je dobio poziv iz banke te mi je ponuđen dodatak ugovora o kreditu na način da se izvrši konverzija kredita u EUR, koju ponudu je prihvatio. U konverziji mu je utvrđena preplata. Kredit je podigao za kupnju stana u kojemu sada žive njegova djeca, koji stan nije nikada iznajmljivao, ali je u vrijeme dok je stan bio u adaptaciji na toj adresi imao prijavljen obrt.

8. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita adaptacija stana u kome žive tužiteljeva djeca. Tužitelj premetni kredit nije podigao kao obrtnik te je prema tome očigledno da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe.

9. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu i to članka 1.,2. i 7. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan. Isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao zbog primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

10. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021.,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

12.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

12.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužitelj sukladno istom i specificirao određeni tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da iznos više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 25.04.2006. godine za 1 CHF=4,639765 kuna, dobijemo izračunati iznos od više plaćenih (realiziranih) valutnih razlika od tužitelja tuženiku kao kreditoru od 50.390,89 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 6.688,02 EUR, što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.

13.1. Kada je diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 52.236,50 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 6.932,98 EUR.

13.2. Kada je diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose/negativne tečajne razlike/) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) – 1.845,61 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -244,96 EUR.

13.3. Iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, od ukupno više plaćenih anuiteta od 50.390,89 kuna (u kojem prebijen iznos manje plaćenog izračunati valutnih razlika od -1.845,61 kuna), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 21.773,94 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do konverzije iznosi 28.616,95 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023.godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 3.798,12 EUR.

13.4. Iznos samo više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, iznosa ukupno samo više plaćenih anuiteta od 52.236,50 kuna (u kojem je u potpunosti isključen utjecaj promjena, povećanja i smanjenja, redovne kamatne stope po svim osnovama i nije umanjen za negativne iznose valutnih razlika), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 21.773,94 kuna, te tako izračunata umanjena razlika samo više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do konverzije iznosi 30.462,56 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.043,08 EUR.

13.5. Obračun zakonske zatezne kamate samo na više plaćene razlike anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog povećanja tečaja za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, koji izračunate ovim nalazom vještačenja iznose ukupno 52.236,50 kuna, a obračunato po pojedinačnim iznosima razlike samo više plaćenih anuiteta izračunat je u prilogu 1.Zakonska zatezna kamata obračunata je od slijedećeg dana od dana plaćanja anuiteta i sadržanih izračunatih samo više plaćenih valutnih razlika do dana 30.09.2015. godine do obračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Od 01.10.2015. do potpisivanja ugovorne dokumentacije do dana 29.03.2016. godine o provedbi konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR je prelazno razdoblje otplate kredita, u kojem je primijenjeno zaduženje kredita u anuitetima u EUR, uz obračun knjiženja po provedbi konverzije dana 30.03.2016. godine. Iznos tako obračunate zakonske zatezne kamate na svaku pojedinačno više plaćenu valutnu razliku anuiteta (na izračunatu osnovicu ovim nalazom vještačenja u tablici 2 u koloni 10.,nalazom vještačenja) iznosi 16.293,85 kune, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 2.162,57 EUR.

13.6. Iznos obračunate zakonske zatezne kamate u prilogu 1, na samo više plaćene valutne razlike anuitete zbog povećanja srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja u ukupnom iznosu obračunatog od 16.293,85 kuna, te dodatno izračunate ovim nalazom vještačenja valutne razlike od samo više plaćenog od 52.236,50 kuna, umanjene su za preplatu po konverziji kredita prema ugovornoj dokumentaciji od ukupno 21.773,94 kuna, najprije za iznose obračunate zakonske zatezne kamate do iscrpljenja zatezne kamate, a nakon toga za preostali iznos preplate po konverziji od valutnih razlika izračunatih ovim nalazom vještačenja. Tako izračunata umanjena razlika za preplatu po konverziji u potpunosti „zatvara“ iznos obračunate zakonske zatezne kamate, a preostali tako izračunati iznos više uplaćenog po osnovi valutnih razlika iznosi 46.756,41 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023.godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 6.205,64 EUR. Obračun zakonske zatezne kamate ovim nalazom vještačenja i obračun preplate po konverziji obračunate su na isti datum 30.09.2015. godine, na dan obračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR.

13.7. Vještak navodi da je tužitelj u otplati kredita u EUR koristio preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u visini 50,00% iznosa anuiteta u otplati kredita. Iznos stvarno iskorištene preplate po konverziji kredita iznosi 24.162,91 kuna, u odnosu na utvrđenu preplatu prema obračunu i Dodatku ugovora od 21.773,94 kuna i razlikuje se za prelazno razdoblje otplate kredita za više iskorišteno od 2.388,97 kuna. Iznos više iskorištene preplate u prelaznom periodu otplate kredita u periodu od 01.10.2015. do 29.03.2016. godine nastao je zbog očekivanih većih plaćanja tužitelja u prijelaznom razdoblju od zaduženih anuiteta preračunatih iz EUR u kunama konverzijom kredita.

14. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjaka te je tužitelj podneskom od 31.prosinca 2025.specificirao svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.205,64 EUR na ime više uplaćenog iznosa tuženiku po osnovi primjene valutne klauzule u predmetnom ugovornom odnosu do provedbe konverzije.

15. Tuženik u podnesku od 16.siječnja 2026 ističe da je tužitelj tužbom tražio isplatu iznosa od 75.000.00 HRK/9.954,21 EUR, a podneskom od 31.prosinca 2025.uredio je tužbeni zahtjev za isplatu na način da potražuje isplatu iznosa od 6.205,64 EUR te se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

16.Tužitelj je tužbom prvotno tražio isplatu iznosa od 75.000.00 HRK/9.954,21 EUR na ime preplaćenih kamata s osnove ništetne promjenjive kamatne stope te preplaćene glavnice i kamata s osnove ništetne valutne klauzule, a nakon provedenog vještačenja traži isplatu iznosa od 6.205,64 EUR na ime više uplaćenog iznosa tuženiku po osnovi valutnih razlika zbog primjene valutne klauzule, što znači da je povukao zahtjev za isplatu preplaćenih kamata s osnove ništetne promjenjive kamatne stope, koje potraživanje je osim toga i zastarjelo. Naime presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, te je stoga u tom dijelu osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja jer je tužba u ovom predmetu podnesena 27.siječnja 2022.

16.1. Zbog navedenoga sud je tužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 3.739,57 EUR.

17. U preostalom dijelu tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer je odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO- a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

17.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 27.siječnja 2022.

18. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud ga ocjenjuje neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, a rate kredita skidane su trajnim nalogom s računa tužiteljice pa stoga sud smatra da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe

19. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u Tablici 5 (list spisa 314-315).

20. Zbog navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od ukupno 6.205,64 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).

21.1. Tužitelj je uspio sa 62% tužbenog zahtjeva jer je zahtjev po osnovi osnovan u cijelosti, ali je po visini osnovan 62%.Naime tužitelj je tražio isplatu u iznosu od ukupno 9.954,21 EUR, a osnovan je iznos od 6.205,64 EUR. Prema tome tužitelj je dužan tužitelju naknaditi 62% troškova parničnog postupka (tužitelj 100%+62%= 162:2=81%, tuženi 0%+38%=38%:2=19%, 81-19=62%)

21.2.Osnovan je tužiteljev zahtjev za naknadu troška koji se odnosi na sastav tužbe u (200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 31.prosinca 2025. (200,00 EUR), trošak zastupanja na dva ročišta (2x200,00 EUR) te pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), sve s PDV-om (225,00 EUR). Budući je tužitelj uspio sa 62% tužbenog zahtjeva pripada mu 62% navedenih troškova, što iznosi 697,50 EUR kojem iznosu treba dodati troškove vještačenja u iznosu od 517,62 EUR te je prema tome tuženik dužan tužitelju na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 1.215,12 EUR.

21.3.Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 2.rujna 2025. kojim dostavlja potrebnu dokumentaciju niti podneska od 7.siječnja 2026. kojim punomoćnici stranaka sporazumno traže odgodu ročišta

22. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 27.ožujka 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Ivan Bošković, odvjetnik, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb