Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], DJ

Poslovni broj: P-346/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja PJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec,odvjetnicima iz Varaždina protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 24.veljače 2026., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, dana 27.ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 146-133/2005 od 03.05.2005. godine zaključen između tužitelja NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ranije iz Slemenice 23, 40000 Čakovec, kao korisnika kredita, i prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6 - Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ranije iz Slemenice 23, 40000 Čakovec, isplati iznos od 866,06 EUR (slovima: osamstotinašezdesetšesteuraišestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 12.05.2005. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 809,73 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6, zaključio Ugovor o kreditu broj 146-133/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, dana 03.05.2005. godine, a koji Ugovor je i solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec pod brojem OU- 655/05-1 dana 03.05.2005. godine.

1.1.Člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja troškova za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

1.2.Ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, navedeno je osim toga protivno načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna.

1.3. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima."

1.4. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog tužitelj ovom tužbom traži da sud uz utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 866,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate.

1.5. Kako tužitelj smatra da za naplatu naznačene naknade za obradu kredita nije bilo zakonskog uporišta već se radi o protuzakonito naplaćenoj naknadi, to predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu, te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 866,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 11.5.2005. u iznosu od 6.525,34 kuna. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj predmetnim ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje iznos od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a traži isplatu iznosa od 866,06 EUR ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi, a što tuženik osporava riječ o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 107.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da je po čl.5. navedenog ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku jednokratno odbijaju troškovi od 1,25 %. Tuženik je ispunio svoju obvezu sukladno odredbi čl.173. Zakona o bankama kojim je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Nadalje ističe da je odredba čl.5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju stavljeni na uvid svi podatci i uvjeti kreditiranja, a predmetni ugovor je i solemniziran. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-84/19 od 3.rujna 2020. iz kojeg proizlazi ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njenog ugovaranja, onda je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i da ga obveže da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu uz solemnizaciju ( list 6-15 spisa), isplatni nalog ( list 17 spisa), odluku VS RH broj: Rev-673/2023-2 od 13.2.2024. ( list 18 -22 spisa), presudu Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2076/22- 2 od 4.5.2023. ( list 23-26 spisa), odluku Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž- 4683/2022-3 od 17.1.2023. ( list 27-31 spisa), presudu suda EU (list 32-49 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 53-167 spisa), podnesak tuženika od 26.11.2025. ( list 171-201 spisa), podnesak tužitelja od 2.12.2025. ( list 202-234 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj PJ je izjavio da je predmetni kredit trebao za kupnju kuće, i to obiteljske kuće, te se za kredit raspitivao i u Raiffeisen banci, no zna da je u to vrijeme tuženik imao neku akciju glede kamata od 2,9 % za kredite u CHF. Kada je došao u Addiko bank pitao je za najpovoljniji kredit koji mogu dobiti, te su mu savjetovali da je najpovoljniji kredit u CHF. U razgovoru sa djelatnikom banke misli da mu je bilo rečeno da s obzirom na visinu plaće može dobiti iznos od 110.000,00 CHF. Sjeća se da je dobio i informativni izračun koliko bi mu bila rata kredita , no ne sjeća se da bi bila spomenuta tzv. ulazna naknada odnosno troškovi obrade kredita. Djelatnik banke nije mu prezentirao koji troškovi ulaze u obradu kredita. Od banke je dobio dopis u kojem su ga obavijestili da mu je kredit odobren, te su ga uputili da se javi k javnom bilježniku kod kojeg se nalazio ugovor o kreditu. Poziv je dobila i njegova supruga kao sudužnik. Kod javnog bilježnika nije bio nazočan nitko od banke. Tamo je prvi put vidio Ugovor o kreditu. Ugovor su prošli s javnim bilježnikom time da se javni bilježnik pretežito zaustavljao na pitanju otplate kredite, naše odgovornosti da vraćaju rate u rokovima, odnosno da vrše pravovremeno plaćanje, kakve su posljedice neplaćanja. Javni bilježnik nije se osvrtao na odredbu o obradi i odobrenju kredita.

4.1. Prije potpisivanja ugovora o kreditu djelatnik banke nije mu predočio niti iznos predmetne naknade u postotnom iznosu, niti u nominalnom iznosu.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 146-133/2005 od dana 3.5.2005.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbu čl.5. predmetnog ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

15. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

17. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

19. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

20. Iz utvrđenog proizlazi da tužitelj prilikom razgovora s djelatnikom tuženika o predmetnom kreditu nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, da o istom nije bio upozoren niti prilikom sklapanja ugovora, i da je ugovor pročitao samo u stavkama koje su za njega bile najbitnije, dakle da je obratio pozornost na visinu rate kredita, visinu ukupnog iznosa kredita, kamate, i rok otplate. Samim time tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini za svaki od njih. S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužitelj mogao izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interesa potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Na tuženiku je s obzirom da je sastavio predmetni ugovor o kreditu s odredbom o naknadi za obradu kredita bio teret dokazivanja sukladno odredbi čl. 81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj odredbi koju činjenicu tuženik nije dokazao.

22. Kada je riječ o pitanju da li je tuženik poštivao Načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe čl.81.st.1. ZZP/03 odlučno je ocijeniti da li bi tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. U konkretnom slučaju tužitelj nije bio informiran od strane djelatnika banke o obvezi plaćanja predmetne naknade, ista je bila sadržana u Ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj prvi put vidio kod javnog bilježnika, a kojom prilikom nije bio nazočan djelatnik banke, time da je javni bilježnik u pretežitom dijelu upozoravao tužitelja na posljedice nepravovremenog plaćanja kredita iz čega proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade niti mu je objašnjeno koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita kao potrošač nije imao niti objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe za obradu kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

23. Tužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u 1,25 % od odobrenog iznosa kredita koju je naplatio, a sama činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

24. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužitelja kao potrošača isti bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

25. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

26. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

27. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

29. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

30. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 1.12.2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 eura, zastupanje na ročištu dana 12.12.2025. i 24.2.2026. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 150,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, pripadajući PDV od 25 % na navedeni iznos, te trošak sudske pristojbe za tužbu od 19,91 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što ukupno iznosi 809,73 EUR. Tužitelju nisu priznati troškovi izbivanja punomoćnika iz pisarnice kao niti putni troškovi, u smislu odredbe čl. 35. Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika. Prema stajalištu sudske prakse stranci pripada pravo na naknadu troškova koje bi imao odvjetnik u mjestu sjedišta suda u što ne ulaze troškovi izbivanja iz pisarnice, u konkretnom slučaju radi odlaska na ročište na Općinski sud u Čakovcu iz sjedišta pisarnice punomoćnika tužitelja u Varaždinu. Dakle, trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnični postupak može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika u sjedištu suda. Tužitelj je mogao angažirati punomoćnika sa sjedišta pisarnice u [adresa], te u ovom slučaju troškovi padaju na teret tužitelja glede putnih troškova i izbivanja iz pisarnice, jer se s aspekta odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a ne mogu smatrati potrebnim za vođenje parnice. Stoga je iz navedenih razloga sporni zahtjev tužitelja neosnovan.

Čakovec, 27.ožujka 2026.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.