Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-1962/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Nataši Rogošić, u upravnom sporu tužitelja Štedrica zadruga branitelja, Štedrica, Štedrica 1, OIB: 33569803778, kojeg zastupa opunomoćenica Ana Ivanović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/24-01/88, ur.broj: 513-04- 25-2 od 23. lipnja 2025. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, klasa: UP/I-471-02/24-01/18, ur.broj: 513-07-19-24-1 od 22. siječnja 2024. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura) u roku od 30 (trideset) dana, dok se zahtjev odbija u više zatraženom iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/24-01/88, ur.broj: 513- 04-25-2 od 23. lipnja 2025. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, klasa: UP/I-471-02/24-01/18, ur.broj: 513-07-19-24- 1 od 22. siječnja 2024. Prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju je nakon provedenog poreznog nadzora utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost za 2020., 2021. i 2022. godinu.

2. Pobijajući zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja, tužitelj je u tužbi naveo da su porezna tijela u postupku nadzora trebali omogućiti sudjelovanje, kao zainteresiranoj osobi, Nacionalnoj udruzi za otkrivanje korupcije i kriminala „Pravda“ čiji je porezni obveznik član, a u skladu s načelom javnosti. Naime, saznanja udruge „Pravda“ da se pojedini porezni postupci ne vode zakonito i pravilno pokazala su se osnovanima jer su pojedini porezni obveznici koji su u prvostupanjskom tijelu provodili nadzore uhićeni pod sumnjom u počinjenje kaznenih djela primanja i davanja mita, i to upravo u poreznim postupcima nadzora nad ugostiteljskim objektima. Stoga tužitelj smatra potrebnim ispitati je li i u ovoj pravnoj stvari u prvostupanjskom postupku sudjelovala osumnjičena službena osoba.

3. Nadalje, tužitelj smatra kako prvostupanjsko tijelo nije tijekom postupka poreznog nadzora te u poreznom rješenju s jednakom pažnjom utvrđivalo sve činjenice koje idu u prilog poreznom obvezniku. Naime, prema obrazloženju poreznog rješenja prvostupanjsko je tijelo pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom koristilo raspoloživu dokumentaciju od strane poreznog obveznika i usporednu metodu. Međutim, tužitelj ukazuje na činjenicu da je braniteljska zadruga te da obavljanje ugostiteljske djelatnosti nije jedina njegova djelatnost, a kako to selektivno i pojednostavljeno prikazuje prvostupanjsko tijelo. Nije sporno da pruža ugostiteljske usluge, ali pored toga skrbi o hrvatskim braniteljima te pruža i turističke usluge, organizira usluge razonode za branitelje i slično. Smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno utvrditi ovu odlučnu okolnost jer ona ima izravnog utjecaja na bruto maržu za poreznog obveznika. Neki porezni obveznik koji isključivo obavlja ugostiteljsku djelatnost možda ima veću bruto maržu, ali tužitelj, kao zadruga branitelja, ne obavlja samo ugostiteljsku djelatnost. Dakle, tužitelj nije osnovan i registriran za pružanje ugostiteljskih usluga, već skrbi i o drugim životnim segmentima u skladu s pravilima zadruge, poput integracije branitelja u društvo, razvoju njihovih socijalnih odnosa i pružanju mjesta za druženje i razonodu. Zbog toga, prvostupanjsko tijelo nije pravilno odredilo drugog poreznog obveznika koji obavlja istu djelatnost na sličnoj lokaciji i čiju bi situaciju moglo usporediti s onom tužiteljevom.

4. Tužitelj navodi da je prvostupanjsko tijelo prilikom same procjene počinilo propuste koji zaključke u pobijanom rješenju čine nezakonitima i protivnima pravilima poreznog nadzora i utvrđenja porezne osnovice. Tako je stvarnu maržu, na temelju koje je izračunalo poreznu osnovicu za tužitelja, utvrdilo na temelju podataka društva Barović trade d.o.o. koji obavlja ugostiteljsku djelatnost u konobi „Bakus“ u Stonu te je prosječnu stope marže utvrdilo na temelju marži za 2019. i 2020. godinu. Međutim, tako utvrđenu prosječnu stopu marže prvostupanjsko tijelo nije primijenilo samo prilikom utvrđenja porezne osnovice za 2020. godinu, već je istu stopu porezno tijelo primijenilo i prilikom utvrđenja porezne osnovice za 2021. i 2022. godinu. Međutim, opće je poznata činjenica da je nakon 2020. godine, u kojoj je bila proglašena pandemija uzrokovana novim koronavirusom, nastupila svjetska inflacijska kriza koja traje do danas. Stoga niti jedan porezni obveznik nije imao istu maržu, primjerice, u 2021. godini, kao što je imao u 2019. godini. Porezno je tijelo bilo dužno utvrditi prosječnu stopu marže za svaku godinu za koju je kod poreznog obveznika utvrđivalo poreznu osnovicu, a ne za svaku od tih godina primjenjivati stopu marže koju je utvrdilo na temelju prosječne stope marže iz 2019. i 2020. godine. Isto tako, prvostupanjsko je porezno tijelo utvrdilo koliko je tužitelj imao isporuka dobara i usluga po stopi od 13%, a koliko po stopi od 25% te je takvo utvrđenje jednostavno primijenio i u odnosu na prihode koje stvarno nije ostvario, ali je porezno tijelo u postupku zaključilo da jest. Procjena, iako se vrši na temelju diskrecijske odluke i slobodne dispozicije poreznog tijela, mora biti utemeljena na zakonu i općepoznatim činjenicama, a nesporno je da je sveopće svjetsko gospodarstvo doživjelo tzv. tektonske poremećaje u 2020. i 2021. godini uslijed pandemije koronavirusa i inflacije prouzročene ratom u Ukrajini. Stoga, uspoređivati podatke iz 2019. i 2020. godine nije pravilno niti zakonito, unatoč ovlaštenju poreznog tijela da zaključuje na temelju slobodne ocjene.

5. Tužitelj predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost izmjena tržišnih cijena u spornim godinama i pravilnosti provedene procjene poreznog tijela te da se sasluša njegov zakonski zastupnik. Predlaže da Sud poništi osporavana rješenja i obveže tuženika na nadoknadu troškova upravnog spora za sastav tužbe po odvjetniku i podneska od 12. ožujka 2026. te zastupanje na ročištu za raspravu, sve po 500 bodova uvećano za porez na dodanu vrijednost.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svog rješenja i navoda iznesenih u njegovu obrazloženju te predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

7. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. U sporu je održana rasprava 12. ožujka 2026. uz nazočnost zamjenika opunomoćenice tužitelja Zvonimira Aračića, odvjetnika u Splitu. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

9. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

10. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja kao nepotrebne ocijenivši kako je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i bez izvođenja tih dokaza, a na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

11. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Člankom 33. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22.) propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga.

13. Sukladno članku 83. stavku 1. navedenog Zakona, porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve potrebne podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost.

14. Člankom 89. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22.) propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. tog Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.

15. Sukladno članku 92. stavku 1. Općeg poreznog zakona, ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti, pri čemu, sukladno stavku 5., po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavaka 3. i 4. koristiti za procjenu porezne osnovice. Stavkom 3. točkom 4. propisano je kako će porezno tijelo pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom polaziti i od usporedbe iskazanih primitaka s primicima drugih poreznih obveznika koji obavljaju istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji ili usporedbe s prosječnim primitkom više poreznih obveznika iste djelatnosti na istoj ili sličnoj lokaciji.

16. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor obračunavanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: 471-02/23-01/227, ur.broj: 513-07- 19-23-6 od 14. prosinca 2023.

17. Ovdje treba napomenuti da, suprotno navodima u tužbi, spomenuta udruga „Pravda“ nije zainteresirana osoba u skladu s odredbama članka 4. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., 110/21.) niti razlozi koje tužitelj ističe u tužbi daju navedenoj udruzi svojstvo stranke u konkretnom predmetu.

18. Prema podacima prikupljenima tijekom poreznog nadzora prolazi kako je do povećanja osnovice poreza na dodanu vrijednost za 2000., 2021. i 2022. godinu došlo nakon što je kod tužitelja proveden porezni nadzor tijekom kojeg tužitelj, na poziv poreznog tijela, nije predočio svu poslovnu i knjigovodstvenu dokumentaciju koju je dužan voditi sukladno poreznim zakonima. Time su se ostvarile pretpostavke za procjenu porezne osnovice te je osnovica utvrđena korištenjem raspoložive dokumentacije te uz primjenu usporedne metode na temelju podataka o primicima drugog poreznog obveznika koji obavlja ugostiteljsku djelatnost na sličnom području.

19. Porezno je tijelo utvrdilo kako iz podataka poslovnih prihoda i troškova sirovine i materijala, koje je tužitelj sam iskazao, proizlazi da je bruto marža za 2020. godinu iznosila 117,72 %, za 2021. godinu 232,99 % te za 2022. godinu 170,95 %.

20. Porezno tijelo smatra da se radi o nerealno niskim maržama budući da je u poreznom nadzoru kod drugog poreznog obveznika, koji ugostiteljsku djelatnost obavlja u Stonu, stvarna marža utvrđena u visini od 300,76 % za 2019. godinu te 301,26 % za 2020. godinu, iz čega proizlazi prosječna stopa marže od 301 %.

21. Navedeni podatak o prosječnoj stopi marže, koju je utvrdilo poreznim nadzorom kod drugog poreznog obveznika, porezno je tijelo koristilo prilikom procjene osnovice tužiteljeve porezne obveze za 2020., 2021. i 2022. godinu. Primjenom ove marže porezno je tijelo utvrdilo visinu neiskazanog prihoda od strane tužitelja u svim godinama razdoblja obuhvaćenog nadzorom te je, izračunavši udio isporuka dobara i usluga po stopi poreza na dodanu vrijednost od 13 % (42,04 %) i po stopi od 25 % (57,96 %), utvrdilo obveze poreza na dodanu vrijednost koji tužitelj nije prijavio, a kako je to navedeno u izreci prvostupanjskog poreznog rješenja.

22. Razmotrivši cjelokupno stanje spisa predmeta, Sud nalazi da se ne mogu otkloniti prigovori koje tužitelj iznosi na postupak procjene osnovice poreza na dodanu vrijednost.

23. Procjena porezne osnovice usporedbom podrazumijeva da drugi porezni obveznik obavlja istu djelatnost na istom ili sličnom području, pri čemu je procjena pouzdanija ako se za usporedbu koriste podaci o primicima više poreznih obveznika koju obavljaju istu djelatnost.

24. U konkretnom je slučaju usporedba obavljena s jednim poreznim obveznikom koje obavlja ugostiteljsku djelatnost na temelju podataka o marži koju je porezno tijelo utvrdilo tijekom poreznog nadzora provedenog kod tog poreznog obveznika. Podatak o prosječnoj marži drugog poreznog obveznika koju je porezno tijelo primijenilo radi procjene osnovice tužiteljeve porezne obveze, odnosi se na 2019. i 2020. godinu, dok je porezni nadzor kod tužitelja proveden za 2020., 2021. i 2022. godinu. Tužitelj osnovano prigovara kako se ne može samo mehanički primijeniti prosječna marža utvrđena kod drugog poreznog obveznika ostvarena u drugim poreznim razdobljima, bez da se pritom uzmu u obzir sve posebne okolnosti pojedinog slučaja. Naime, ako tužitelju, kao zadruzi branitelja, ugostiteljska djelatnost nije glavna djelatnost koju obavlja, tada se ne može bez određene korekcije primijeniti marža koju je neki drugi porezni obveznik ostvario u obavljanju ugostiteljske djelatnosti kao glavne. Nadalje, tužitelj osnovano ukazuje i na okolnost da je prihod koji je ostvaren u godinama kada je bila proglašena epidemija zbog koronavirusa zasigurno manji nego u godinama prije proglašenja epidemije, a što je prilikom procjene porezne osnovice u konkretnom predmetu također trebalo uzeti u obzir.

25. Naime, svrha poreznog nadzora nije u prekomjernom opterećivanju poreznih obveznika, već je cilj spriječiti izbjegavanje plaćanja poreza tako da se zakonito i pravilno utvrdi iznos porezne obveze koju je neki porezni obveznik dužan podmiriti.

26. Prema navedenom, Sud je ocijenio da se osporavana rješenja za sada ne mogu ocijeniti zakonitima. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavana rješenja poništiti, čime se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu.

27. U ponovnom postupku porezno je tijelo dužno, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi Suda iz ove presude. Stoga je presuđeno kao u I. točki izreke.

28. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.

29. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

30. U konkretnom predmetu tuženik je izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev usvojen pa je, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, troškove upravnog spora dužan snositi tuženik.

31. Budući da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.).

32. Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, kao i za zastupanje po odvjetniku na ročištu za raspravu u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točki 2. navedene Tarife, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % iznosi 2.500,00 EUR. Zahtjev je trebalo odbiti u preostalom dijelu koji se odnosi na trošak sastava podnesaka po odvjetniku od 12. ožujka 2026. jer taj trošak nije bio neophodan za vođenje ovog spora budući da je zamjenik opunomoćenice tužitelja sve navode iz podneska mogao iznijeti neposredno na održanoj raspravi. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 26. ožujka 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.

Protiv odluke o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.

DNA: - tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku

- u spis.