Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2371/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao zakonske nasljednice pok. tužitelja SŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Okmaca, odvjetnik iz Pazina, protiv tuženika ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Milena Matošević Brajković, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tomislav Brajković i Milena Matošević Brajković iz Poreča, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-15/2022-20 od 5. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-15/2022-20 od 5. lipnja 2023.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu u toč. I. izreke,

b) preinačava u pobijanom dijelu odluke o trošku u toč. II. Izreke, tako da sada glasi:

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 995,40 eura u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj stvarni vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je slijedom toga ovlašten u roku od 15 dana zatražiti i ishoditi brisanje tog prava vlasništva s imena tuženika uz istodoban upis stečenog prava vlasništva na svoje ime, temeljem ove presude po pravomoćnosti."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od

1.244,25

eura/9.374,80

kn

(slovima:

tisućudvijestočetrdesetčetrieuraidvadesetpetcenta/devettisućatristosedamdesetčetrik uneiosamdesetlipa) u roku od 15 dana.“

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i preinači istu u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova postupka tužitelju, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tužitelja i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz brisanje tog prava vlasništva s imena tuženika i istodoban upis stečenog prava vlasništva na svoje ime.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio te žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, nije proturječna sama sebi ili razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o danim iskazima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju upire žalitelj, jer je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio nakon provedenog dokaznog postupka, prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je kao posjednik predmetne nekretnine u posjedovnom listu upisan ŽŽ iz [adresa], odnosno otac tuženika, što proizlazi iz posjedovnog lista na listu 6-7 spisa,

- da je otac tuženika darovnim ugovorom iz 2009. godine darovao tuženiku više nekretnina, među kojima i predmetnu nekretninu, označenu kao k. č. [katastarska čestica], upisanu u z. k. ul. Br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik upisan na temelju tog darovnog ugovora kao vlasnik nekretnine koja je predmet postupka,

- da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine i da je cijelo vrijeme od kada je u posjedu te nekretnine znao da ni njegov otac, a ni on nisu bili upisani kao vlasnici iste,

- da je uviđajem na licu mjesta, uz sudjelovanje mjerničkog vještaka Marije Brajković, utvrđeno da je predmetna nekretnina u katastru upisana kao livada sa 626 m2, a u naravi da je sjeverni dio oranica zasađena kukuruzom, dok je južni dio neobrađen te da s istočne strane graniči s k. č. br. [katastarska čestica], koja u naravi predstavlja drugi dio obradive površine, a između tih nekretnina nema međašnih oznaka,

- da se na južnom dijelu nekretnine uz prometnicu nalazi živica (živa ograda), koja zajedno s takvom živicom na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] predstavlja cjelinu.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza, a posebno iz iskaza samog tužitelja, zaključio da tužitelj nije pošteni posjednik predmetne nekretnine, kao i da je tužitelj u samostalnom posjedu iste nekretnine zadnjih 10-12 godina, od kada je tužiteljeva supruga posadila živicu na toj nekretnini.

10.1. Naime, tužitelj je u tužbi tvrdio da je on kupio predmetnu nekretninu od pok. oca tuženika, dok je prilikom saslušanja drugačije iskazivao, navodeći da mu je njegov pok. otac rekao da je on kupio tu nekretninu od oca tuženika, da njegov otac nikada nije spomenuo da vlasništvo ne bi bilo prepisano, da bi kasnije izjavio da je njegov otac znao da nije uknjižen i da mu je rekao da se snađe kako može. Nadalje, tužitelj je izjavio da ne zna za koju cijenu je kupljena predmetna parcela, ali da zna da je novac isplaćen, jer da je vidio oca kako broji novac 1957. ili 1958. godine, što ne može biti istinito, jer je tužitelj rođen 1957. godine, a što proizlazi iz zapisnika od 9. rujna 2022. na str. 36 spisa.

10.2. S druge pak strane, iz iskaza tuženika proizlazi da je predmetna parcela bila neobrađena i on ju je obilazio s vremena na vrijeme pa je tako jednom prilikom, 2020. godine, vidio da je na njoj zasijan kukuruz te je otišao kod tužitelja, gdje je zatekao njegovu suprugu i rekao joj da je to njegova nekretnina te je ponudio da sklope ugovor o zakupu, radi čega da su razmijenili i brojeve telefona, ali mu se ni tužitelj ni njegova supruga nisu javili. Vezano za živicu, uočio je da je ista zasađena još 2015. godine, ali da mu je čak i odgovaralo da ona tamo bude.

10.3. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ni tužitelj ni njegov otac nisu bili savjesni stjecatelji pa nisu mogli niti dosjelošću steći pravo vlasništva predmetne nekretnine, jer nisu imali potrebnu kvalitetu posjeda.

11. Prvostupanjski sud je tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju tako izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu neispunjavanja zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću pa žalitelj neosnovano u žalbi upire na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12.1. Ovo stoga što tužitelj u žalbi ne iznosi određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojeg je donio pobijanu presudu pravilnom primjenom materijalnog prava. Žalbeni navodi tužitelja kojima obrazlaže svoje viđenje predmeta spora i daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, različitu od prvostupanjskog suda, nisu od odlučnog značaja, jer je jedino sud ovlašten dati ocjenu izvedenih dokaza, prema svom uvjerenju, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

13. Prema odredbi čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/15 i 94/17 - dalje ZV), vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, a stavkom 2. propisano je da je na temelju stavka 1. istog članka stečeno pravo vlasništva kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

14. Za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke propisane čl. 159. ZV-a, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

14.1 Naime, odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Tako prema čl. 159. st. 2. ZV samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću vlasništvo protekom deset godina neprekidnog, samostalnog posjedovanja, ili ako je barem pošten (st. 3.), samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. tog članka, odnosno 20 godina. Stavkom 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka

2. i 3. istog članka.

15. Dakle, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet bez kojeg se ne može steći pravo vlasništva dosjelošću (pošten posjed), neovisno o vremenu trajanja posjeda.

16. Neosnovano tužitelj žalbenim navodima upire da je stav prvostupanjskog suda u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojemu sama činjenica da tužitelj i njegov prednik nisu bili upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici nekretnine ne čini posjed tužitelja i njegovih prednika nepoštenim ako su tužitelj i njegovi prednici za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima slučaja imali razloga osnovano vjerovati da posjed vrše kao vlasnici (Rev-1209/16 i revx76/14. Rev-2353/17-2). Ovo stoga što je u konkretnom slučaju drugačije činjenično stanje, jer je tužitelj morao znati da njegov posjed nije samostalan niti pošten već od kada mu je otac rekao neka se snađe kako može, a najkasnije kada je tuženik došao u njegovu kuću (2020.godine kada je vidio da je na toj nekretnini zasijan kukuruz) i rekao tužiteljevoj supruzi da je on vlasnik te nekretnine te predložio da sklope ugovor o zakupu za predmetnu nekretninu. Osim toga, da tužitelj nije u posjedu cijele nekretnine proizlazi i iz zapisnika uz nazočnost mjernika, prema kojemu je sjeverni dio obrađen (zasijan kukuruz), dok je južni dio nekretnine neobrađen.

17. Budući da ni ostali žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pa je valjalo potvrditi presudu u pobijanom dijelu (toč. I. izreke) i odlučiti kao pod toč. I. a) izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Međutim, u pravu je žalitelj kada osporava iznos troška koji je dosuđen tuženiku (toč. II. Izreke). Naime, iako je pri donošenju odluke o parničnom trošku prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 37/23 i 107/25), priznavši tuženiku trošak sastava odgovora na tužbu, trošak zastupanja na ročištima dana 17. svibnja 2022., 09. rujna 2022. i 24. svibnja 2022. u iznosima od po 199,08 eura, te trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 49,77 eura, i po stavu ovog suda, pogrešno je zbrojio te troškove i dosudio tuženiku 1.244,25 eura/9.374,80 kn, umjesto 995,40 eura pa je valjalo preinačiti odluku o trošku i odlučiti kao pod toč. I. b) izreke.

19. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to u odnosu na odluku o trošku (čl. 166. st. 2. u vezi sa čl.154. st. 5. ZPP-a), dok tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a).

Osijek, 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac