REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-596/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, te zapisničarki Branki Crnogorac, upravnom sporu tužitelja BŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trenutno u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Sarajevska cesta 41, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik Daniel Ćukušić, odvjetnik, Zagreb, Štefanićeva 6/IV protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB:36162371878, radi međunarodne zaštite, 26. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/25-06/10916, URBROJ: 511-01-212-26-10 od 20. siječnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Danielu Ćukušiću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužitelju, državljaninu Savezne Demokratske Republike Nepal.

2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja te u bitnome navodi kako isto ne sadrži dostatno obrazloženje te se ne može ispitati, da je tuženik postupao protivno načelu pomoći stranci iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku, te da je takav pristup protivan praksi prema kojoj tijelo mora aktivno sudjelovati u utvrđivanju činjenica i ne smije teret dokazivanja prebaciti na stranku u situacijama objektivne nemogućnosti. Nadalje, da je tuženik povrijedio pravo na tužiteljevo saslušanje te da nije u mogućnosti iskazivati na materinom jeziku već na srodnom koji iako su srodni ipak su različiti. Navodi kako su krajem kolovoza i početkom rujna 2025. vlasti Nepala zabranili korištenje 26 društvenih mreža i komunikacijskih aplikacija što je potaknulo masovne prosvjede mladih i studenta širem zemlje koji su eskalirali u nasilje pa strah tužitelja od povratka je osobito izražen zadržavanjem predstojećih izbor početkom ožujka 2026. godine kada, prema dostupnim informacijama i recentnim iskustvima postoji razuman i objektivno utemeljen rizik od nove eskalacije nasilja uz napomenu da je i osporavanim rješenjem utvrđeno da su u rujnu zabilježeni protesti s smrtnim ishodima.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje i odobri tužitelju besplatnu pravnu pomoć, te naloži tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura, uz prethodno određivanja odgodnog učinka tužbe.

4. Tuženik u odgovoru tijekom spora u bitnome navodi kako su navodi tužbe isključivo puke floskule bez ijednog argumenta kao što nije navedeno niti zašto smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno niti zašto je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kao i do povrede odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Ističe kako je tuženik ispitao individualne ali i opće okolnosti povratka tužitelja u zemlju podrijetla, a budući da tužitelj nije naveo nijedan individualni razlog zašto se ne može vratiti osim ekonomskog, a opće stanje u Saveznoj Demokratskoj Republici Nepal nije takvo da bi tražitelj bio u riziku od stradavanja pri povratku, tuženik smatra da je na takvo utvrđeno činjenično stanje primijenio pravilne zakonske odredbe. Naime, iz svih činjenica utvrđenih u postupku jasno je da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao i boravio na temelju izdane radne dozvole, te da tek nakon što nije uspio ishoditi novu radnu dozvolu izrazio je namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kakav slijed događaja upućuje na zaključak da namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije bila motivirana postojanjem okolnosti relevantnih za priznavanjem međunarodne zaštite, već prvenstveno nastojanjem da se putem tog instituta prolongira boravak tužitelja na području Republike Hrvatske, odnosno Europskog gospodarskog prostora (EGP).

5. Predlaže sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je, budući da su za to ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24 – dalje: ZUS), predmetni spor riješio bez rasprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 8. prosinca 2025. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Republici Hrvatskoj. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavan na zapisnik 14. siječnja 2026., radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužitelja je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 5. Zakona zahtjev će se odbiti kao očito neosnovan, ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. Zakona, te ako postoje okolnosti iz članka 41. stavka 1. Zakona.

12. Sukladno članku 41. stavku 1. točkama 2., 3., 7. i 8. Zakona, Ministarstvo donosi odluku u ubrzanom postupku, najkasnije u roku od 2 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ili dopuštenog naknadnog zahtjeva, ako provodeći cjelokupni postupak sukladno odredbama odjeljka I glave III zakona utvrdi da je tražitelj svjesno doveo u zabludu Ministarstvo iznoseći lažne podatke ili predočivši nevjerodostojne dokumente, odnosno ne pružajući bitne podatke ili prikrivajući dokumente koji bi mogli negativno utjecati na odluku, te sa zlom namjerom postupao ili uništio isprave za utvrđivanje identiteta i/ili državljanstva, u svrhu pružanja lažnih podataka o identitetu i/ili državljanstvu. Također ubrzani postupak provodi se ukoliko je tražitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske te ukoliko predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske.

13. Iz iskaza tužitelja danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

14. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla tužitelj navodi isključivo ekonomske razloge jer u Nepalu nema posla te da dolazi iz jako siromašne obitelji kao i da je u Republiku Hrvatsku došao bez ikakvih poteškoća koristeći se vlastitom putnom ispravom, a na temelju prethodno ishođene dozvole za boravak i rad.

15. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

16. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da je tužitelj nije dokazao niti učinio vjerojatnim da mu u zemlji podrijetla prijeti opasnost koja bi predstavljala razlog za odobrenje međunarodne zaštite.

17. Ovog stoga što iz izjava tužitelja danih tijekom saslušanja u dva navrata (prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i u postupku) jasno proizlazi da je tužitelj zemlju napustio zbog ekonomskih razloga te da zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj nije podnosio sve do trenutka kada mu je odbijen zahtjev za novu radnu dozvolu za boravak i rad.

18. Kraj takvog stanja stvari, tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona, a što je tuženik detaljno obrazložio u osporavanom rješenju analizirajući apsolutno sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke, imao je u vidu dostupna izvješća kao i navode tužitelja dane na zapisnik.

19. U odnosu na prigovor tužitelja da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje tijekom postupka, sud nalazi da iz priloženih zapisnika o njegovom saslušanju tijekom upravnog postupka vidljivo da je detaljno saslušavan na bitne okolnosti na kojima se temeljio njegov zahtjev, te izričito upozoren da je dužan iznositi sve činjenice i okolnosti koje mogu utjecati na odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Također, ovaj sud ne osnovanim smatra prigovor tužitelj vezan za saslušanje tužitelja na nepalskom jeziku. Ovo stoga što je tužitelj u dva navrata saslušavan kod tuženika u oba slučaja jer na izričito pitanje razumije li dobro s prevoditeljem tužitelj odgovorio da razumije, davao je potpune odgovore na postavljana pitanja te je zapisnik bez primjedbi potpisao, a osim toga u postupku je tužitelja zastupao isti opunomoćenik koji također nije prigovarao niti zapisniku niti prevođenju što je također svojim potpisom potvrdio.

20. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužitelja.

21. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja da ga se tijekom ovog spora sasluša, ističe se da, a kako je to već navedeno, je tužitelj detaljno saslušan tijekom upravnog postupka koji iskaz je kao dokaz sud ocjenjivao tijekom ovog spora. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužitelja ocijenjen kao nesvrsishodnim pri čemu je sud osobito imao u vidu da tužitelj ne predlaže utvrđivanje nikakvih novih okolnosti kao je bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

22. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

23. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

24. Konačno, sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., B (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te direktive.

25. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

26. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

27. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

28. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

29. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR, dok trošak sastava podneska sud nije priznao kao nužan odnosno opravdani trošak budući da je navode iz podnesak mogao iznijeti na usmenoj raspravi, a također isti nije niti predviđen odredbama navedenog Pravilnika.

30. Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da odvjetniku Danielu Ćukušiću, koja je pružio pravnu pomoć tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

31. U odnosu na prijedloga tužitelja za izdavanjem odgodnog učinka tužbe napominje se kako tužitelj nije dokazao nastanak teško popravljive štete, niti je naveo u čemu bi se ona sastojala, a osim toga sud je donio meritornu odluku.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Daniel Ćukušić e- komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335

3. U spis