Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1012/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivona Rus, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić i Rus, u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 12. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da je ništean dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51 400607-5102748211 od 5.12.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi:

VALUTNA KLAUZULA:

Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) računat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.014,16 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 6,45 EUR od 02.11.2008 do isplate

na iznos od 10,30 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 10,49 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 11,57 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 8,35 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 7,79 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 4,06 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 1,55 EUR od 02.08.2009 do isplate

na iznos od 4,91 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 1,63 EUR od 02.10.2009 do isplate

na iznos od 1,34 EUR od 02.11.2009 do isplate

na iznos od 5,16 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 8,26 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 11,94 EUR od 02.02.2010 do isplate

na iznos od 10,83 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 17,52 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 15,98 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 17,55 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 35,15 EUR od 02.07.2010 do isplate

na iznos od 31,26 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 45,59 EUR od 02.09.2010 do isplate

na iznos od 38,49 EUR od 02.10.2010 do isplate

na iznos od 32,57 EUR od 02.11.2010 do isplate

na iznos od 51,02 EUR od 02.12.2010 do isplate

na iznos od 60,43 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 53,39 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 55,56 EUR od 02.03.2011 do isplate

na iznos od 49,67 EUR od 02.04.2011 do isplate

na iznos od 50,32 EUR od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 69,65 EUR od 02.06.2011 do isplate

na iznos od 72,77 EUR od 02.07.2011 do isplate

na iznos od 94,26 EUR od 02.08.2011 do isplate

na iznos od 91,22 EUR od 02.09.2011 do isplate

na iznos od 74,36 EUR od 02.10.2011 do isplate

na iznos od 74,76 EUR od 02.11.2011 do isplate

na iznos od 73,56 EUR od 02.12.2011 do isplate

na iznos od 77,98 EUR od 02.01.2012 do isplate

na iznos od 82,91 EUR od 02.02.2012 do isplate

na iznos od 83,02 EUR od 02.03.2012 do isplate

na iznos od 79,94 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 80,95 EUR od 02.05.2012 do isplate

na iznos od 82,85 EUR od 02.06.2012 do isplate

na iznos od 81,05 EUR od 02.07.2012 do isplate

na iznos od 81,19 EUR od 02.08.2012 do isplate

na iznos od 79,45 EUR od 02.09.2012 do isplate

na iznos od 76,02 EUR od 02.10.2012 do isplate

na iznos od 79,97 EUR od 02.11.2012 do isplate

na iznos od 81,10 EUR od 02.12.2012 do isplate

na iznos od 81,19 EUR od 02.01.2013 do isplate

na iznos od 75,47 EUR od 02.02.2013 do isplate

na iznos od 79,15 EUR od 02.03.2013 do isplate

na iznos od 80,15 EUR od 02.04.2013 do isplate

na iznos od 77,94 EUR od 02.05.2013 do isplate

na iznos od 71,74 EUR od 02.06.2013 do isplate

na iznos od 69,29 EUR od 02.07.2013 do isplate

na iznos od 72,34 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 74,45 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 79,81 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 76,86 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 78,18 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 79,27 EUR od 02.01.2014 do isplate

na iznos od 103,98 EUR od 02.02.2014 do isplate

na iznos od 87,58 EUR od 02.03.2014 do isplate

na iznos od 85,94 EUR od 02.04.2014 do isplate

na iznos od 84,01 EUR od 02.05.2014 do isplate

na iznos od 83,53 EUR od 02.06.2014 do isplate

na iznos od 83,90 EUR od 02.07.2014 do isplate

na iznos od 86,31 EUR od 02.08.2014 do isplate

na iznos od 88,88 EUR od 02.09.2014 do isplate

na iznos od 88,50 EUR od 02.10.2014 do isplate

na iznos od 89,81 EUR od 02.11.2014 do isplate

na iznos od 91,88 EUR od 02.12.2014 do isplate

na iznos od 91,02 EUR od 02.01.2015 do isplate

na iznos od 108,65 EUR od 02.02.2015 do isplate

na iznos od 92,03 EUR od 02.03.2015 do isplate

na iznos od 92,02 EUR od 02.04.2015 do isplate

na iznos od 92,01 EUR od 02.05.2015 do isplate

po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51 400607-5102748211 od 5.12.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:

"Ugovorne strane su suglasne ... u skladu s važećim odlukama Banke."

4. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.555,70 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 24,26 EUR od 02.02.2008 do isplate

na iznos od 24,56 EUR od 02.03.2008 do isplate

na iznos od 24,86 EUR od 02.04.2008 do isplate

na iznos od 24,15 EUR od 02.05.2008 do isplate

na iznos od 23,95 EUR od 02.06.2008 do isplate

na iznos od 24,16 EUR od 02.07.2008 do isplate

na iznos od 23,73 EUR od 02.08.2008 do isplate

na iznos od 23,82 EUR od 02.09.2008 do isplate

na iznos od 24,24 EUR od 02.10.2008 do isplate

na iznos od 26,24 EUR od 02.11.2008 do isplate

na iznos od 24,71 EUR od 02.12.2008 do isplate

na iznos od 26,51 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 26,62 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 26,73 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 26,38 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 42,93 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 42,30 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 41,58 EUR od 02.07.2009 do isplate

na iznos od 41,86 EUR od 02.08.2009 do isplate

na iznos od 42,38 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 41,86 EUR od 02.10.2009 do isplate

na iznos od 41,80 EUR od 02.11.2009 do isplate

na iznos od 42,37 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 42,84 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 43,45 EUR od 02.02.2010 do isplate

na iznos od 43,30 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 44,38 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 44,13 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 44,38 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 47,26 EUR od 02.07.2010 do isplate

na iznos od 46,61 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 48,94 EUR od 02.09.2010 do isplate

na iznos od 47,76 EUR od 02.10.2010 do isplate

na iznos od 33,96 EUR od 02.11.2010 do isplate

na iznos od 36,13 EUR od 02.12.2010 do isplate

na iznos od 37,23 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 36,39 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 36,64 EUR od 02.03.2011 do isplate

na iznos od 35,93 EUR od 02.04.2011 do isplate

na iznos od 35,99 EUR od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 21,04 EUR od 02.06.2011 do isplate

na iznos od 21,24 EUR od 02.07.2011 do isplate

na iznos od 22,61 EUR od 02.08.2011 do isplate

na iznos od 22,42 EUR od 02.09.2011 do isplate

na iznos od 21,32 EUR od 02.10.2011 do isplate

na iznos od 1,12 EUR od 02.11.2011 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.12.2011 do isplate

na iznos od 1,13 EUR od 02.01.2012 do isplate

na iznos od 1,14 EUR od 02.02.2012 do isplate

na iznos od 1,13 EUR od 02.03.2012 do isplate

na iznos od 1,12 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 1,13 EUR od 02.05.2012 do isplate

na iznos od 1,13 EUR od 02.06.2012 do isplate

na iznos od 1,12 EUR od 02.07.2012 do isplate

na iznos od 1,12 EUR od 02.08.2012 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.09.2012 do isplate

na iznos od 1,10 EUR od 02.10.2012 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.11.2012 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.12.2012 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.01.2013 do isplate

na iznos od 1,09 EUR od 02.02.2013 do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 02.03.2013 do isplate

na iznos od 1,10 EUR od 02.04.2013 do isplate

na iznos od 1,09 EUR od 02.05.2013 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 02.06.2013 do isplate

na iznos od 1,06 EUR od 02.07.2013 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 1,08 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 1,08 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 02.01.2014 do isplate

po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15 %, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51 400607-5102748211 od 5.12.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, te dio odredbe čl. 7 istog kredita, a koje glase:

"IZNOS KREDITA:

92.488,12 CHF (devedesetdvijetisućečetirstoosamdesetosam CHF i 12/100) protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banka na dan puštanja kredita u tečaj."

"... Iznos mjesečnog obroka = 423,10 CHF ... ... Iznos anuiteta = 282,83 CHF.“

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.161,60 EUR na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine te iznos od 3.468,85 EUR na ime manjka utvrđenog na dan 30.09.2015. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. godine pa do isplate po stopi od 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

6. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 440,69 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana donošenja presude, tj. od 26. ožujka 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se prigovori tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka u ukupnom iznosu od 1.955,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. svibnja 2019. navodi da je sa tuženikom 5. prosinca 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51 400607-5102748211 u svojstvu korisnika kredita kao stambeni kredit za kupnju nekretnine uz valutnu klauzulu u iznosu od 92.488,12 CHF, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetnim Ugovorom u čl. 8 ugovorena je kamatna stopa od 4,55% godišnje, a promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju da nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope.

1.1. Tužitelj podnosi tužbu jer smatra da je predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača. Tuženik da je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo da je nepoštenu poslovnu praksu. Povrede da su utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-401/2012 od 4.7.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv 8 banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Poziva se na zakonske odredbe za koje smatra da reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika. Ugovaranje valutne klauzule da je dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21 da određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule, te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno da je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni odnos da se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, sa Izmjenama i 79/07, 125/0 7,75/0 9,79/0 9,89/09, 133/09, od 78/12 i 56/13,dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj da se poziva na odredbe čl. 81 – 88 ZZP.

1.2. Odredbe čl. 2. i 7. navedenog Ugovora o kreditu da su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz toga proistekle. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji. Tuženik da je svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost da je tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača bila da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu, vrstu tečaja i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja. Svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu, ta obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama čl. 74 – 77 koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje tuženik da je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacije sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku. Poziva se tužitelj i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 6632/2017 od 14.6.2018. u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj vodio protiv banaka, između ostalih i ovdje tužene.

1.3. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena jer da je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj smatra da mu je razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima u iznosu od 32.262,83 kn, preplaćeni iznos koji traži sa zakonskom zateznom kamatom od studenog 2008.

1.4. Smatra tužitelj da obzirom je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu da nije bilo mogućnosti ugovaranja bilo čega osim gotovog bankarskog "proizvoda". Poziva se s toga na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 82. ZZP (Narodne novine 96/03), odredbu članka 270. ZOO-a, te na odredbu članka 272. istog Zakona. Zaključuje da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu – naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Iz ugovorne odredbe da je vidljivo da visina kamatne stope nije određena niti odrediva budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Predmet i cijena da su bitni sastojci ugovora, a tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu cijenu, promjenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Odredba da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla. Tužitelj da je stavljen u neravnopravan položaj pa da se zaključuje da je ugovorena odredba sukladna suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se i na odredbu članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na i na presudu koju je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 16.7.2014. pod poslovnim brojem Pž – 7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu Potrošača vodio protiv banaka, pa i ovdje tužene. Navodi da temeljem članka 138. a ZZP, te članka 502. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Poziva se i na presudu Europskog suda poslovni broj C-26/13. Zaključuje da svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe je prouzrokovalo stjecanje na strani tuženika po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, otpala je. Tužitelj potražuje povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope i to u iznosu od 17.401,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom od veljače 2008. kao datuma prve promjene kamatne stope. U veljači 2012. podnesena da je kolektivna tužba za zaštitu prava potrošača od strane udruge Potrošač i time da je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima prekinut tijek zastare u predmetima ove pravne osnove.

1.5. Dana 27. siječnja 2016. tužitelj da je sa tuženikom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj 5102748211 sukladno Izmjenama i dopunama ZPK, sa učincima od 30.9.2015. Istima da je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF, već EUR. Na taj način tužitelju je omogućen bijeg iz obveze u CHF, odnosno problematike vrtoglavog tečaja i povećane neizvjesnosti zbog njegovog nekontroliranog rasta. Novo utvrđena obveza tužitelja, odnosno stanje glavnice kredita na dan 30.9.2015. da je iznosila po kreditu 52.812,87 EUR, te je imao i pretplatu (razlika nastala kod izjednačavanja kreditnih obveza po CHF kreditu i simuliranom EUR kreditu). Ono što je relevantno u ovoj pravnoj stvari, jest da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno jednostranim odlukama banke, te odredbe o valuti ugovora CHF ništetne, a utvrđenje ništetnosti da ne zastarijeva, niti ništetne ugovorne odredbe mogu potpisom aneksa konvalidirati. Poziva se na odredbe čl. 326, 328, 322 Zakona o obveznim odnosima. Konverzija predmetnog kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi budući se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Ugovorne strane da ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora, niti obnovom, niti nagodbom. Stoga nedvojbeno i dalje da postoji pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja proizlaze iz te ništetnosti. Takav stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2868/2018. S obzirom na činjenicu da ugovorne odredbe citiranog ugovora i ostaju i jesu ništetne i nakon konverzije tužitelj da ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi. Točnije, razliku nastalu nezakonitom promjenom kamatne stope i sada već pravomoćno utvrđene nezakonite primjene valute u CHF, a ovo sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate. Iz dostavljenog obračuna razlika nastalih kao posljedica primjene ništetnih odredaba ugovora vidljivo je da tužitelj nije bio obeštećen konverzijom. Tim više što je provedenom konverzijom u usporedbi sa simuliranim EUR kreditom stavljen postojeći CHF kredit, kao da je on u cijelosti valjan. Načinom izračuna konverzije tuženik je prikazao iznose nedospjele glavnice kredita kako u CHF tako i u EUR na dan 30.9.2015. po tečaju na taj dan za obje valute. Iz ovoga bi proizašlo da je nedospjela glavnica kredita u CHF na taj dan znatno veća od izračuna te nedospjele glavnice kredita konvertiranog u Eur, pa se sasvim pogrešno učinak konverzije za tužitelja smatrao povoljnim. Naprotiv takva je glavnica neosnovano „napuhana“ budući je primijenjen tečaj na dan 30.09.2015., a ne početni tečaj kojeg je potrebno primijeniti kod obračuna glavnice, a temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF. Pravilnom usporedbom glavnice u Eur i one u CHF na dan konverzije da nastaje razlika od 21.298,70 kn po kreditu u korist, a ne na štetu tužitelja, pa potražuje i taj iznos sa kamatom od 30.9.2015. Tužitelj u konačnici potražuje prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje nadoknadu parničnog troška. Za slučaj da sud ne prihvati postavljeni tužbeni zahtjev, tj. da drži da je cijeli Ugovor ništetan predložen je i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF i li USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.4. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,55%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,55 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.5. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.6. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.7. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.630,68 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,55, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.769,86 CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

3. U podnesku predanom na ročištu 28. kolovoza 2019. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu, osporava sve navode tuženika, poziva se na sudsku praksu, ističe i prigovor zastare za izjavljeni prigovor prijeboja. U podnesku od 2. lipnja 2022. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupak i obrazlaže neosnovanost tužbenog zahtjeva, poziva se na sudsku praksu suda EU kao i ogledni postupak u kojem je doneseno rješenje Vrhovnog suda pod posl.br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. U podnesku od 20. lipnja 2022. tužitelj se očituje na podnesak tuženika, osporava njegove navode i on se poziva na odluke drugih sudova. U podnesku od 11. kolovoza 2023. ponovno se tuženik očituje na dosadašnji tijek postupka i obrazlaže neosnovanost zahtjeva tužitelja. U podnesku od 18. veljače 2025. tuženik ponovno obrazlaže svoje stajalište i poziva se na sudsku praksu viših sudova, kao i suda EU. U podnesku od 24. travnja 2025. tužitelj predlaže zadaću za vještaka financijske struke. U podnesku od 9. rujna 2025. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbi i uređuje tužbeni zahtjev u točkama 2., 4. i 5. sukladno nalazu. Navodi da osporava i tijek zakonske zatezne kamate na tražbinu tuženika koja je stavljena u prijeboj. U podnesku od 11. rujna 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu i ne traži saslušanje vještaka, obrazlaže i nadalje svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, specificira prigovor radi prebijanja sukladno nalazu.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51 400607-5102748211 od 5.12.2005. zaključen između stranaka u ovom postupku, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102748211 od 27. siječnja 2016., pregleda prometa po kreditu od 8. prosinca 2005. do 29. rujna 2015., otplatnog plana za predmetni kredit, pregleda prometa po kreditu od 1. rujna 2015. do 25. veljače 2019., otplatnog plana od 1. travnja 2009., izračuna tražbine tužitelja, obrasca prihvata izračuna konverzije, članka pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u CHF i analiza stajališta sudske prakse", revizije tuženika podnesene na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12, letaka banke o stambenim kreditima, Informacije o pojmu valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom, pitanja i odgovori za djelatnike tuženika upućen od ĆT, dopisa HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 7. lipnja 2013. na posl.br. P-1401/2012, priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. HNB-a, čitanjem devizne pozicije u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital od 2004. – 2012., Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koja se obračunava ugovorna kamata, saslušan je tužitelj i svjedok UT, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. Rijeka za kojeg je vještačenje sačinila RTJ, dipl.oec. od 21. lipnja 2025.

5. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 5. prosinca 2005., tj. iz čl.7. i 8. Ugovora, utvrđeno je da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama obračunato po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,55% godišnje. Iz članka 3. razvidno je da je namjena kredita kupovina nekretnine. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao.

6. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 2., 7. i 8., da li je potraživanje u zastari, da li ima tužitelj pravo na isplatu iznosa koje potražuje s osnova više plaćenog zbog povećanja kamatne stope, tečaja CHF, te razlike u izračunu glavnice pri konverziji. Sporno je da li su osnovani prigovori prijeboja tuženika i da li su u zastari.

7. Tužitelj RT u svom iskazu naveo je da što se tiče sklapanja ugovora o kreditu u CHF, s tuženikom je takav ugovor sklopio u prosincu 2005. Vezano za sklapanju ugovora o kreditu, pregovarao je isključivo sa osobnim bankarom LT, s kojim je vršio sve dogovore. Osobni bankar ukazao mu je da je sklapanje konkretnog ugovora za njega najbolja opcija, jer da će takvom vrstom ugovora u vrijeme kada su ga sklapali iznos anuiteta za njega biti najmanji i najpovoljniji, prihvatio je njegovu sugestiju, te sa tuženikom sklopio ugovor u prosincu 2005. Kamatu i druge elemente ugovora određivala je banka, time da mora napomenuti da njemu nije posebno objašnjavano o kojim će elementima ovisiti promjena početno ugovorene kamatne stope niti je njemu ukazano da postoji mogućnosti da kamatna stopa "naknadno podivlja". Mora samo reći da nakon što je tuženik kamatnu stopu povećavao, da je njega o tome obavještavao i da je dobivao obavijesti tek nakon što je kamatna stopa bila povećana. Isto tako, kada su sklapali ugovor, njemu ništa nije posebno objašnjavano u pogledu valutne klauzule, niti mu je išta objašnjavano oko toga o kojim elementima ovisi promjena tečaja, niti neki posebni rizici, tako da je on sklapanjem ugovora o kreditu iz prosinca 2005. pod uvjetima koji su naznačeni u tom ugovoru, prihvatio kao za njega najpovoljniju opciju. Sadržaj ugovora o kreditu pripremio je tuženik, on ga je potpisao, kredit je ovjeren kod javnog bilježnika, no ni kod javnog bilježnika, izuzev što mu je ugovor pročitan, nije objašnjeno u pogledu promjene kamatne stope, te elementima promjene tečaja. On je sa tuženikom potpisao ugovor o konverziji. Prije nego što je potpisao aneks ugovora u siječnju 2016., tuženik mu je dostavio obračun izračuna konverzije, kojeg je on prihvatio te po konvertiranom kreditu vršio otplatu. Nije posebno pregovarao niti vezano uz sklapanje aneksa, tuženik mu je dostavio izračun konverzije, on je taj izračun prihvatio jer je držao da pretvaranje kredita u eure bolja opcija nego ostati na CHF. I odredba aneksa pripremio je tuženik, te ja na sadržaj ugovora nije imao utjecaja. Konverziju je mogao prihvatiti ili ostati u CHF, a on je odlučio prihvatiti jer je držao da je to povoljnija opcija nego ostati na CHF. Vezano uz sklapanju ugovora iz 2005., da li je bio obaviješten da se otplata kredita vrši u kunama prema važećem tečaju CHF, iskazao je da o tome nije bio obaviješten, da se ne sjeća da je o tome bio obaviješten. Na upit je bio svjestan da anuitet kojeg mora platiti po ugovoru iz 2005. može biti viši ili niži, ovisno o kretanju tečaja, odgovara da je toga bio svjestan. Svjestan je bio toga da se tečaj može promijeniti, kao i toga da se može promijeniti kamata, ali uvijek u okvirima u kojima će to plaćanje moći vršiti. Držao je da će uvijek imati za ratu, koliko je ona trebala biti po otplatnom planu po onome što je bilo u vrijeme kada su zaključili ugovor, znao je da se ona može eventualno promijeniti, ali nije smatrao da se može bitno promijeniti i bitno odstupiti. Anuitet je njemu uslijed povećanja tečaja i kamate, u donosu na ono što je bilo kada je zaključio ugovor te u odnosu na otplatni plan, se povećao za nekakvih ugrubo 1.000,00 kn, što je za njega ekonomski bilo jako puno, u odnosu na plaću koju ostvaruje. On je radnik, sa plaćom od oko 5.000,00 kn. Ništa posebno nije bio informiran o valutnoj klauzuli. Nikada nije prije ovog spornog ugovora o kreditu, podignuo kredit u stranoj valuti, ranije je imao samo ugovor o kreditu u Raiffeisen banci za automobil, ali kunski ugovor. Na upit da li je ikada mijenjao hrvatsku valutu u mjenjačnici za neku drugu valutu, odgovara da je. Na upit da li je primijetio promjenu u tečaju, odgovara da je, svjestan je toga da može doći do promjene tečaja.

8.Svjedok UT u svom iskazu naveo je da je bivši zaposlenik tuženika.Zbog proteka vremena se uopće ne sjeća okolnosti slučaja. Ne sjeća se da li je sa tužiteljem bilo što dogovarao kao djelatnik banke kod sklapanja ugovora o CHF. Može samo reći da je tuženik odobravao i sklapao ugovore u CHF sa svojim klijentima. Sa koliko korisnika je takve ugovore dogovorio zaista se ne sjeća, niti se sjeća okolnosti vezane za isto. Po njegovom sjećanju čini mu se da su ti krediti imali nižu kamatu stopu od kredita u eurima, koliko konkretno ne zna. Ne sjeća se što je tužitelju govorio niti na što mu je ukazivao, vezano uz kamatu stopu ili druge elemente ugovora. Na upit pun. tuženika da li je klijente informirao i davao im informacije o valuti, kamati, odgovara da se zaista više ne sjeća o čemu je sve klijente informirao. Drži da je kao osobni bankar radio u redu, jer je i sam bio izložen različitim kontrolama, a na njegov rad nikad nije bilo primjedbi. Klijentima da su se prije sklapanja ugovora dijelili letci na kojima je pisala kamatna stopa na koje se kredit daje. Ne sjeća se da li su na tim lecima pisali i elementi o kojima će ovisiti promjena kamatne stope.

9. Iskaz tužitelja je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Iskaz svjedoka nije odlučan za ishod ovog postupka, svjedok se uopće ne sjeća predmetnog ugovora, tužitelja, a niti ima odlučna sjećanja o postupanju, upozoravanju tuženika, tj. i njega kao bankara, spram klijenata koji su uzimali kredit vezan za valutu CHF.

10. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

11.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

11.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

11.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

11.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

13. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je djelomično osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

14. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

14.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

14.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

15. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, dio odredbe čl. 7 i 8, i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. obroka, anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama 1. i 3. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi. Neosnovano tužitelj traži u točki 1. svog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 2 i dijela čl.7 Ugovora, iznos kredita koji je isplaćen u kunama je bio poznat, znao je koji je tečaj na dan kad mu je isplaćen. Kada bi bila ništetna odredba o iznosu glavnice bio bi ništetan cijeli ugovor, a nije. Isto tako nisu ništetne odredbe u kojima je naveden iznos obroka i anuiteta u valuti CHF, ništena je odredba o vraćanju istih kako je već navedeno. Stoga je u točki 5. izreke valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva.

16. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku - trgovačkom društvu MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. RTJ. Zadaća vještaka je bila: izračun novčane razlike nastale između više plaćenog iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze, kao i tečajnu razliku između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu tečajne razlike treba umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Vještak ima izračunati razliku u glavnici te iskazati manjak koji su u Eurima definirani od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju HNB -a i stanju glavnice u CHF-u prema realiziranoj otplati na dan 30. rujna 2015., a prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Zadaća vještaka je bila i da: (na okolnost konverzije kredita) se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); (za razliku u tečaju u CHF) izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od siječnja 2006. godine pa do prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI.a. odgovora na tužbu; te (za razliku u kamati) izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od veljače 2014. godine pa do rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI.b. iz odgovora na tužbu.

17. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka,

- preplata s osnova promjene kamatnih stopa koja predstavlja razliku nastalu uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamatne stope iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate obroka ukupno iznose *1.555,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4,

- preplata s osnova valutne klauzule kao tečajna razlika između svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i obroka po tečaju na dan isplate CHF kredita, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku po razlici kamata po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja ukupno iznosi *5.014,16 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 5,

- manje plaćene kamate, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od veljače 2014. godine pa do rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI.b. iz odgovora na tužbu ukupno iznose 1.769,86 CHF, odnosno *1.487,47 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,

- manje plaćeni obroci s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između plaćenog obroka po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku u razlici kamate, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *468,46 EUR kako je specificirano negativnim iznosima u stupcu 17 Tabele br. 7,

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.161,60 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,

- tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio manjak u iznosu od *-3.468,85 EUR kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita,

- ukoliko se nedospjela glavnica konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. godine uveća za manjak iz konverzije, u odnosu na početni tečaj kredita, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju,

- iznosi *6.929,23 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,

- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate obroka s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem u prvoj i drugoj alineji.

18. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran.

19. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

20. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki 2. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u valuti - u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta , a u točki 4. potražuje iznos za razliku u promjeni kamatne stope između početne i naknadnih promjena. Slijedom navedenog je valjalo prihvatiti te dijelove tužbenog zahtjeva.

21. U točki 5. svog tužbenog zahtjeva potražuje razliku u glavnici koja je nastala kod obračuna konverzije, tj. u odnosu na ostatak glavnice, kao i manjak koji je nastao kada su uzete u obzir sve njegove uplate u odnosu na one koje bi plaćao da je imao kredit u valuti Eur. Sa tim zahtjevom valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Aneks broj 1 ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. U slučaju prihvaćanja ovog zahtjeva radilo bi se o dvostrukom obeštećenju (ŽS Pula Gž-1066/2024). Dapače, iz ovih utvrđenja proizlazi dodatno osnovanost zahtjeva iz točki 2 i 4. a o čemu više u nastavku obrazloženja (toč. 25 i 26).

22. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 24. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.

23. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Isto tako je i obračun depozita izračunao tuženik. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Prigovor zastare istaknut po tužitelju sud nije posebno niti obrazlagao obzirom da nije odlučan.

25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (točke 2 i 4 izreke presude) budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kred it denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

26. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

26.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi iz točki 2 i 4 izreke bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Upravo i iznos koji se odnosi na utvrđenu razliku u ostatku glavnice u konverziji također potvrđuje da konverzijom nisu nadoknađene posljedice ništetnih odredbi.

27. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, tj. sud smatra da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima pa se odluka o parničnom trošku temelji na odredbama čl. 154 st. 4 i 6 ZPP-a. Tužitelj je uspio djelomično glede osnova, zbog dijela s kojim nije uspio, nije nastao trošak, a tuženik nije uspio sa prigovorima prijeboja. U odnosu na zahtjev za isplatu uspjeh tužitelja je otprilike 50%, a što znači da je takav i uspjeh tuženika. Zbog navedenog sud smatra da svaka strana treba snositi svoj trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, a da je tuženi dužan nadoknaditi nužan trošak tužitelju koji se odnosi na trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 140,69 Eur pa je tako ukupan osnovani trošak tužitelja 440,69 Eur. Naime, tuženi je u ovom postupku nepoštena strana, zbog njegova postupanja su nastali troškovi ovog postupka, a nije niti morao osporavati visinu zahtjeva paušalno, obzirom je on bankarska institucija, ima dovoljno znanja da se mogao decidirano očitovati o zatraženoj visini. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 26. ožujka 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu