REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2950/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 26. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 069-50-3306400 od 3.3.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika i to članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.858,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 0,71 EUR od 31. listopada 2008.

- na iznos 16,39 EUR od 31. prosinca 2008.

- na iznos 21,85 EUR od 28. veljače 2009.

- na iznos 25,79 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos 27,57 EUR od 30. travnja 2009.

- na iznos 22,67 EUR od 31. svibnja 2009.

- na iznos 23,60 EUR od 29. lipnja 2009.

- na iznos 16,11 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos 10,59 EUR od 31. srpnja 2009.

- na iznos 12,06 EUR od 31. kolovoza 2009.

- na iznos 14,96 EUR od 30. rujna 2009.

- na iznos 14,71 EUR od 31. listopada 2009.

- na iznos 11,77 EUR od 30. studenog 2009.

- na iznos 17,29 EUR od 30. prosinca 2009.

- na iznos 21,71 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos 28,01 EUR od 30. siječnja 2010.

- na iznos 26,56 EUR od 31. siječnja 2010.

- na iznos 35,11 EUR od 28. veljače 2010.

- na iznos 33,49 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos 36,64 EUR od 16. travnja 2010.

- na iznos 63,98 EUR od 23. travnja 2010.

- na iznos 58,35 EUR od 22. svibnja 2010.

- na iznos 75,54 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos 69,60 EUR od 20. srpnja 2010.

- na iznos 60,05 EUR od 20. srpnja 2010.

- na iznos 80,21 EUR od 31. srpnja 2010.

- na iznos 105,85 EUR od 20. kolovoza 2010.

- na iznos 87,70 EUR od 31. kolovoza 2010.

- na iznos 94,06 EUR od 24. rujna 2010.

- na iznos 85,96 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos 87,42 EUR od 26. listopada 2010.

- na iznos 121,80 EUR od 31. listopada 2010.

- na iznos 125,15 EUR od 23. studenog 2010.

- na iznos 153,87 EUR od 30. studenog 2010.

- na iznos 139,12 EUR od 15. prosinca 2010.

- na iznos 122,96 EUR od 22. siječnja 2011.

- na iznos 116,12 EUR od 31. siječnja 2011.

- na iznos 114,93 EUR od 18. veljače 2011.

- na iznos 122,31 EUR od 28. veljače 2011.

- na iznos 128,74 EUR od 16. ožujka 2011.

- na iznos 129,60 EUR od 31. ožujka 2011.

- na iznos 125,15 EUR od 20. travnja 2011.

- na iznos 128,16 EUR od 19. svibnja 2011.

- na iznos 130,21 EUR od 21. lipnja 2011.

- na iznos 126,75 EUR od 30. lipnja 2011.

- na iznos 127,66 EUR od 21. srpnja 2011.

- na iznos 125,07 EUR od 31. srpnja 2011.

- na iznos 20.534,81 EUR od 31. kolovoza 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 069-50-3306400 od 3.3.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 116.775,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.927,56 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 3. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 069-50-3306400, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 116.775,00 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate te Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu 25. listopada 2018. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima pojedine dijelove ugovornih odredaba kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF i naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 23.858,72 eura (179.763,54 kuna) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu u tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je da je tužitelj bio zaposlenik tuženika – zamjenik izvršnog direktora Sektora poslovanja s pravnim osobama zbog čega je imao povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na komercijalnu ponudu. Dalje je naveo da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega da nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici kredita vezane uz tečaj CHF. Dalje je naveo da u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Nastavno je tvrdio da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev Ugovor o kreditu, jer je tužitelj mogao birati između Ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR. Osim toga, tužitelj je od početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima, koju mogućnost je i iskoristio. Prigovorio je visini zahtjeva i istaknuo prigovor zastare te je osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u izračun više plaćenog temeljem valutne klauzule (listovi 7-9 spisa), dopis (list 10 spisa), Ugovor o kreditu broj 069-50- 3306400 od 3. ožujka 2006. (listovi 11-17 spisa), uvjerenje o prebivalištu (list 22 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (listovi 23-25 spisa), rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Z-16027/06 od 9. ožujka 2006. (list 26 spisa), Dodatak I. Ugovoru o kreditu (listovi 27-29 spisa), simulacija otplatnog plana (listovi 30-37 spisa), otplatni plan (listovi 38-41 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. travnja 2006. do 12. studenog 2021. (listovi 43-47 spisa), promotivni letak – Ponuda stambenih kredita uz valutnu klauzulu (listovi 60-64 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 141-142 spisa).

3.1. Sud nije saslušao svjedokinju EN, jer je tuženik na ročištu 8. studenog 2024. odustao od prijedloga za njezino saslušanje (list 130 spisa).

3.2. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, jer njegov iskaz ne bi mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja, obzirom da on nije sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu pa ne može iskazivati o obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

3.3. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 069-50-3306400 od 3. ožujka 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 069-50-3306400 od 3. ožujka 2006. na iznos 116.775,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

4.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

5. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno kako je iznos kredita kunska protuvrijednost 116.775,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

5.1. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

6. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

6.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

6.3 S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

7. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu koje uređuju valutnu klauzulu lako uočljive, jasne i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih ugovornih odredbi. Naveo je da je informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Tvrdio je da je tuženik postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj CHF.

7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je trebao kredit za kupnju nekretnine i to apartmana. Isti je koristio isključivo za obiteljske potrebe te nikada nije bio davan u najam ili u zakup. Može reći da je radio u banci te se za valutu CHF odlučio jer su ti krediti bili predstavljeni kao najpovoljniji, a valuta CHF kao najstabilnija valuta. Nije znao za eventualne rizike vezane za sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF, niti ga je na to itko upozorio prilikom sklapanja Ugovora. Ugovor je pročitao te je znao da je ugovorena valutna klauzula i što to znači, ali anuitet je značajno porastao. Naime, nakon 9 godina otplate kredita njegova glavnica bila je veća nego na početku otplate kredita. Situacija sa porastom tečaja postajala je neizdrživa zbog prevelikog financijskog opterećenja te se odlučio konvertirati kredit u valutu euro. Taj kredit je na kraju zatvorio prodajom dvije nekretnine tijekom otplate kredita.

7.2. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.

7.3. S druge strane, tuženik je na ročištu 8. studenog 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje EN, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja (list 130 spisa).

7.4. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

7.5. Na ovo utvrđenje suda ne utječe niti činjenica da je tužitelj bio zaposlenik tuženika niti činjenica da je bio zamjenik izvršnog direktora Sektora poslovanja s pravnim osobama, obzirom da je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da su djelatnicima banke krediti u valuti CHF bili predstavljeni kao najpovoljniji, a valuta CHF kao najstabilnija valuta.

7.6. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

7.7. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena suštinski razumljivom, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

7.8. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita kupio apartman koji je koristio isključivo za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

7.9. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

7.10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 102. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

7.11. Stoga je sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita s valutnom klauzulom u CHF.

7.12. Međutim, sud ne nalazi da bi odredba Ugovora o kreditu i to čl. 1. (iznos kredita određen kao kunska protuvrijednost na dan isplate kredita), koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnom bila ništetna, a iz razloga koje u tužbi navodi tužitelj. Tužitelja je u nepovoljan položaj dovela upravo otplata kredita uz valutnu klauzulu, odnosno okolnost da su se anuiteti plaćali prema tečaju na dan dospijeća (što je ugovoreno u čl. 7. Ugovora o kreditu), s obzirom da je tečaj rastao u odnosu na početno ugovoreni tečaj, a o čemu tužitelj nije na odgovarajući način bio informiran prilikom zaključenja Ugovora o kreditu.

7.13. Stoga je odlučeno kao u točkama I i III izreke ove presude.

8. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

8.1. Na ročištu 8. studenog 2024. tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva, a na ročištu 26. veljače 2026. tužitelj je odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem zbog čega sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem.

8.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos čiju isplatu je zatražio u tužbi.

9. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Kako tuženik tijekom postupka nije osporio niti tijek zatraženih zateznih kamata, to su one dosuđene tužitelju prema traženju.

10.1. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

11.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

11.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 25. travnja 2023., to zastara potraživanja nije nastupila.

12. U odnosu na činjenicu da je kredit 31. kolovoza 2012. konvertiran u valutu euro treba reći da predmetni Dodatak nije zaključen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), iz istog (iz sadržaja spisa) nije razvidno na koji je način tuženik preračunao obvezu tuženika iz valute CHF u valutu EUR, je li time tužitelj dobio neko obeštećenje i u kojem iznosu te odnosi li se isto i na preplaćene iznose uslijed promjene tečaja valute CHF. Dakle, tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da su tim Dodatkom Ugovora uzete u obzir preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uslijed toga sud smatra kako okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran 2012. ne utječe na pravo tužitelja da u ovom postupku potražuje povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja valute CHF, a pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora.

13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

14.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 250 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 1. listopada 2024. u visini 250 bodova prema Tbrr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 8. studenog 2024. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 26. veljače 2026. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 2.000,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 2.500,00 eura.

14.3. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu 142,52 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 285,04 eura.

14.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 2.927,56 eura.

14.5. Tužitelju su dosuđeni cjelokupni parnični troškovi, jer u vezi dijela zahtjeva s kojim nije uspio nisu nastali posebni troškovi.

14.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika