Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Poslovni broj: P-624/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji Mirjani Urlić, u pravnoj stvari tužitelja PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Hrvatska Poštanska Banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu, dana 26. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 500538 od 16.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 780.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, članak 5. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za devize važećem na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 7.2. Ugovora o kreditu broj 500538 od 16.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjena tržišnih uvjeta, promjene boniteta korisnika i drugih obveznika po ovom ugovoru te drugih uvjeta po ocjeni banke, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 81.449,18 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos od 72.960,39 Eura kako slijedi:

na iznos od

380,96 Eura 31.10.08.

545,92 Eura 8.1.2009.

594,56 Eura 12.2.2009.

631,35 Eura 2.3.2009.

549,94 Eura 10.4.2009.

559,43 Eura 6.5.2009.

411,09 Eura 2.6.2009.

287,72 Eura 3.7.2009.

310,21 Eura 10.8.2009.

405,85 Eura 24.9.2009.

351,90 Eura 2.10.2009

287,71 Eura 30.10.2009.

404,15 Eura 27.11.2009.

516,87 Eura 30.12.2009.

600,79 Eura 9.2.2010.

571,40 Eura 8.3.2010.

761,99 Eura 30.4.2010.

712,62 Eura 30.4.2010.

789,32 Eura 7.6.2010.

1.334,17 Eura 7.7.2010.

1.196,83 Eura 3.8.2010.

1.532,41 Eura 9.9.2010.

1.402,19 Eura 20.10.2010.

1.201,33 Eura 18.11.2010.

1.671,92 Eura 17.1.2011.

2.121,63 Eura 17.1.2011.

1.815,69 Eura 15.2.2011.

1.918,84 Eura 14.3.2011.

1.772,07 Eura 20.4.2011.

1.799,44 Eura 3.5.2011.

2.381,16 Eura 15.6.2011.

2.486,68 Eura 25.7.2011.

3.020,96 Eura 8.8.2011.

2.728,62 Eura 8.9.2011.

2.421,64 Eura 25.10.2011.

2.382,21 Eura 29.11.2011.

2.349,32 Eura 9.1.2012.

2.494,27 Eura 30.1.2012.

2.596,85 Eura 15.2.2012.

2.605,70 Eura 29.2.2012.

2.522,01 Eura 6.4.2012.

2.562,25 Eura 2.5.2012.

2.598,40 Eura 31.5.2012.

2.526,55 Eura 2.8.2012.

2.531,80 Eura 2.8.2012.

2.477,56 Eura 31.8.2012.

2.365,50 Eura 28.9.2012.

2.468,61 Eura 2.11.2012.

a na iznos od 8.488,79 Eura kako slijedi:

na iznos od

6,49 Eura 1.2.2008.

5,83 Eura 29.2.2008.

6,22 Eura 1.4.2007.

14,14 Eura 31.10.2008.

13,14 Eura 1.12.2008.

13,38 Eura 8.1.2009.

30,02 Eura 12.2.2009.

25,08 Eura 2.3.2009.

274,22 Eura 10.4.2009.

238,36 Eura 6.5.2009.

243,75 Eura 2.6.2009.

212,46 Eura 3.7.2009.

230,34 Eura 10.8.2009.

227,34 Eura 24.9.2009.

212,98 Eura 2.10.2009.

225,34 Eura 30.10.2009.

189,00 Eura 27.11.2009.

206,30 Eura 30.12.2009.

203,04 Eura 9.2.2010.

280,83 Eura 8.3.2010.

298,73 Eura 30.4.2010.

287,58 Eura 30.4.2010.

290,33 Eura 7.6.2010.

290,14 Eura 7.7.2010.

291,68 Eura 3.8.2010.

257,56 Eura 9.9.2010.

252,75 Eura 20.10.2010.

272,47 Eura 18.11.2010.

235,00 Eura 17.1.2011.

261,86 Eura 17.1.2011.

241,44 Eura 15.2.2011.

210,98 Eura 14.3.2011.

218,67 Eura 20.4.2011.

205,59 Eura 3.5.2011.

188,49 Eura 15.6.2011.

186,28 Eura 25.7.2011.

206,50 Eura 8.8.2011.

176,50 Eura 8.9.2011.

159,65 Eura 25.10.2011.

166,65 Eura 29.11.2011.

148,49 Eura 9.1.2012.

141,60 Eura 30.1.2012.

111,50 Eura 15.2.2012.

100,52 Eura 29.2.2012.

100,76 Eura 6.4.2012.

76,06 Eura 2.5.2012.

72,48 Eura 31.5.2012.

61,91 Eura 2.8.2012.

45,88 Eura 2.8.2012.

36,59 Eura 31.8.2012.

24,11 Eura 28.9.2012.

11,78 Eura 2.11.2012

4. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.530,47 Eura, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Dozvoljava se preinaka tužbe učinjena podneskom od 9. veljače 2026.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 31. svibnja 2023. navodi se kako je tužitelj dana 16.12.2005., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 500538, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 780.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u čl. 4. i čl. 5. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3.1. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,80% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatama i naknadama kreditora“) bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača , Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 14.6.2018. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Sberbank d.d. (kao osmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10. od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Sberbank d.d. (kao osmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o kamatnoj stopi te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način u utuženom razdoblju iznosi 55.785,21 kn s osnova kamata i 560.102,11 kn s osnova valute, ukupno 615.887,32 kn. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, navodeći da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Člankom 8. Ugovora o kreditu br. 500538, sklopljenog 16.12.2005 . ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

c. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

d. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač;

e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03);

g. Tužitelj se ne može smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača i zaštiti slabije ugovorne strane

h. Prigovara visini tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom tablice 1. isplata kredita i izračuna prosječnog tečaja, ugovora o kreditu broj 500538, informativnog otplatnog plana u CHF, otplatne tablice po kreditu, prometne kartice po kreditu broj 500538 na ime PF, uplatnice na iznos od 331,81 eur, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt - 23/25802-2 od 3. srpnja 2023., stručna analiza prof. dr. sc. P i prof. dr. sc. V, teze za rješavanje problema kredita građana vezanih uz švicarski franak, Zagreb 2012., kao i pregledom nalaza i mišljenje sudske vještakinje za financije Ines Lozić.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništenim odredbe čl. 1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 500538 od 16.12.2005., kao i zahtjev za isplatom iznosa preciziranog u izreci presude.

6. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 9. veljače 2026. precizirao tužbeni zahtjev, kojeg je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještakinje i to na način da je isti povisio u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu s osnova promjene kamatnih stopa, a snizio u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev s osnova promjene deviznog tečaja.

Tuženik se nije protivio preinaci tužbe te je sud istu dopustio primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu, jer su mu tek provedenim financijskom vještačenjem postali poznati svi iznosi tražbina.

7.1. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, budući je ugovorom ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Makarskoj, smatrajući isti mjesno nadležnim.

7.2. Odredbom članka 46. ZPP-a propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, s time da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište (odredba čl. 48. st. 1. ZPP-a).

Prema odredbi članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa budući je vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, banka kreditor poslovala [adresa], a u [adresa] su ugovori i sklopljeni, pa bi slijedila mjesna nadležnost stvarno nadležnog Općinskog suda u Makarskoj.

7.3. Odredbom članka 70. ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, a takav sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

7.4. Međutim, u ovoj pravnoj stvari do primjene dolaze odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

7.5. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika kao bankarske institucije, koja se u okviru svog redovnog poslovanja bavi uslugama plasiranja i odobravanja kredita svojim klijentima. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 3. i 4. ZZP-a).

7.6. Odredbom čl. 82. st. 1. alineja 19. ZZP-a propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP, mogle smatrati nepoštenima, jesu, primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

7.7. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (odredba čl. 83. ZZP).Dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. st.1. ZZP), a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena odredba ugovora ništava, s time da ništavost pojedine ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 2. ZZP).

7.8. Istovjetne odredbe sadržane su u odredbama čl. 53., čl. 54. st. 1. točka 19., čl. 55, čl. 58. i čl. 59. ZZP/22, važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23., u nastavku: ZZP/22) koje su sadržane u o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima i njihovim pravnim posljedicama, a koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva) i drugim pravnim aktima Europske unije navedenim u članku 3ZZP/14,odnosno aktualno u članku 2. ZZP/22 .

7.9. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je banka kreditor samostalno sastavila i unijela u tekst Ugovora, ovdje pravnog prednika tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta u [adresa], te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja u [adresa] od Općinskog suda u Splitu, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

7.10. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo bi utvrditi prema odredbama ZPP-a.

7.11. Kako je već ranije rečeno mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa bi mjesno nadležan bio Općinski sud u Makarskoj kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojega se vodi spor radi isplate, pa prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

8.1. Uvidom u ugovor o kreditu broj 500538 utvrđeno je da je isti sklopljen između kreditora Volksbank d.d. Zagreb, korisnika PF iz [adresa], jamca platca Migros d.o.o., [adresa] te jamca platca i založnog dužnika PF dana 15. prosinca 2005. u [adresa], isti je sklopljen na iznos od 780.000,00 CHF, s time da je kamatna stopa ugovorena u čl. 3. istog i to kao promjenjiva kamatna stopa, dok je čl. 8. ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

9. Tužitelj u svome iskazu naveo je kako je želio završiti svoj objekt, radi se o zgradi na ulazu u [adresa], bio mu je potreban novac za grube radove i kako bi mogao dovršiti kuću. Došao je u banku, rekao mu je potreban kredit od 500.000,00 eura i tada ga je djelatnik banke savjetovao da je najbolje i najpovoljnije uzeti kredit u švicarskim francima. Uzeo je kredit na 6 godina i prvih par godina sve je bilo u redu da bi zadnje dvije do tri godine švicarski franak jako narastao i to od 4,45 pa sve do 7,00 i tada je došlo do problema u plaćanju istog. Kada je dizao kredit razgovarao je sa djelatnikom banke, on mu je preporučio taj kredit i to nije dalje preispitivao, nije mu objašnjeno što to znači da je kamata promjenjiva, njemu i danas to još uvijek nije u potpunosti jasno. Nije bio u mogućnosti ništa mijenjati prilikom sklapanja tog kredita, sve uvjete odredila je banka. Taj kredit je bio potreban radi izgradnje privatnog objekta, radi se o prizemlju koji je poslovne namjene i 8 stanova. Objekt u prizemlju se iznajmljuje i u njemu je otvoren kafić, a svi stanovi se iznajmljuju preko ljeta turistima i to vode njegova djeca, oni bukiraju goste, čiste, sve je to na njima. Tužitelj navodi kako ima poduzeće za izgradnju Migros d.o.o. koje je osnovano 1992. ili 1993. Cijeli život radi u građevini, prvo je radio za Konstruktora, a sada radi privatno. Ovo mu je prvi kredit koji je podizao, tako da prije nije bio upućen u način postupanja banke.

10. Tijekom postupka izveden je i dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić, s time da je rješenjem određeno da je vještak je dužan pažljivo proučiti predmet te u roku od 30 dana izraditi nalaz i mišljenje te da utvrdi po danima uplata iznose više plaćenog po valuti zbog primjene valute švicarski franak, u odnosu na početni tečaj te više plaćenog po kamati kamata od strane tužitelja u odnosu na ugovoreni mehanizam izmjene kamatne stope iz čl. 3.1. Ugovora o kreditu, marža 3,60% plus tromjesečni LIBOR.

Vještakinja je dana 27. svibnja 2025. u predmet dostavila svoj nalaz i mišljenje, na koji stranke nisu imale primjedbe, te koji je sačinjen prema pravilima struke.

11. 1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Presudom od 4. srpnja 2013. poslovni broj P - 1401/2012, utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP) te suprotno odredbama ZOO-a.

11.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-6652/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu , broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013 u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF.

11.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Među strankama je bilo sporno potrošačko svojstvo tužitelja i potrošačka namjena ugovora o kreditu, zatim radi li se o ugovoru o kreditu s nepoštenim, odnosno ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF, sporni su bili osnov i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

13. Kako je tuženik osporio potrošačko svojstvo tužitelja i potrošačku namjenu ugovora, sud je o tome odlučio kao o prethodnom pitanju. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., T, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti.

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude VF i TF, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

14. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

Ovdje valja istaknuti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

15. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetnim kreditom izgradio zgradu u kojoj se u prizemlju nalazi poslovni prostor, koji je iznajmljen i u kojem je otvoren caffe bar, dok su na katovima napravljeni stanovi, njih 8, koji se ljeti iznajmljuju turistima. Dakle, tužitelj predmetnim kreditom nije rješavao svoje stambeno pitanje, niti stambeno pitanje svoje obitelji, već je navedena zgrada napravljena isključivo radi ostvarivanja dobiti.

16. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka ne može se smatrati da je tužitelj predmetni kredit podigao isključivo u privatne svrhe, niti da bi u tom trenutku imao svojstvo potrošača u smislu naprijed opisanih zakonskih odredbi. Tužitelj je bio dužan dokazati da je potrošač u smislu ranije definicije ZZP-a, a dokaz te sporne činjenice nije samo status fizičke osobe u spornom ugovornom odnosu, već sve one okolnosti koje jasno definira citirana odredba ZZP-a, a što tužitelj prema rezultatima dokaznog postupka nije dokazao. Upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja.

Naime, za prosudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij), ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, da je on ugovor u kreditu sklopio radi završetka zgrade u kojoj je iznajmio poslovni prostor, a izgrađene stanove iznajmljuje ljeti gostima .

17. Slijedom navedenog, na tužitelja, a na čemu tužitelj i temelji svoju tužbu, ne mogu se primijeniti odredbe direktive iz ZZP/03.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kako tijekom postupka tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, to se na njega ne primjenjuju odredbe ZZP-a, a ni rezultati (utvrđenja) parnice radi kolektivne zaštite potrošača.

20. Sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe i na temelju njega odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kao što je prethodno rečeno, tužitelj taj činjenični supstrat primarno zasniva na tome da je u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača te da se njega primjenjuje direktiva i odredbe ZZP/03.

21. U tužbi tužitelj se pozvao i na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO).

22. Odredba čl. 26. ZOO-a odnosi na stopu ugovornih kamata, ali iz navoda tužbe i stanja spisa nigdje ne proizlazi da je ugovorna kamata ugovorena po stopi koja bi bila viša od dopuštene.

Sukladno čl. 1163. st.1. ZOO, a obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 16. prosinca 2005. imaju primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO).

23. Sukladno čl. 103. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan u Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu ništav ako cilj povrijeđenog pravila upućuje na drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

24. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatu, pa je potrebno ocijeniti da li činjenica što je u ugovoru navedeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, čini u tom dijelu ugovor o kreditu ništetnim.

25. Po mišljenju ovog suda, takva odredba nije protivna prisilnim propisima a niti Ustavnim načelima a niti moralu društva kao etičkoj kategoriji.

26. Ispitujući eventualnu ništavost pojedinih uredbi ugovora o kreditu kako to traži tužitelj, valja reći da po odredbi čl. 142. st. 1. ZOO, opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuje kao i ove, dok po čl. 143. st. 1. ZOO, ništave su odredbe općih uvjeta koji su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora (a što ovdje nije slučaj) ili dobrim poslovnim običajima, čak ako su opći uvjeti kojih sadrži odobreni od nadležnog organa.

27. Iz navoda tužitelja moglo bi se eventualno zaključiti, da se radi o općim uvjetima koje je odredila banka i koji su sadržani u formalnom ugovoru, a da li su te odredbe ugovora ništavne jer su protivne dobrim poslovnim običajima, teret dokaza je na tužitelju jer postoje li određeni običaji ili ne, je činjenično pitanje. Naime, sudovi su dužni poznavati pravo, ali ne i činjenice, pa je stoga, u slučaju spora, teret dokaza na strani koji se poziva na te poslovne običaje.

28. Treba ukazati na odredbu čl. 21. st. 1. ZOO po kojoj sudionici u obveznim odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima. Pod dobrim poslovnim običajima podrazumijevaju se oni običaji koji su se ustalili u praksi obavljanja određene djelatnosti dakle, potrebno je da postoji poslovna praksa kao točno određeno poslovno postupanje u određenim poslovnim situacijama te da postoji međusobno očekivanje da će se postupati u skladu s tom praksom, a što tužitelj nije dokazao. (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-1840/2021-3).

29. U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača, a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP i direktive.

30. Slijedom svega navedenog, a zbog nedostatka svojstva potrošača na strani tužitelja, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

31.1. Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tužitelju, koji je izgubio parnicu, naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

31.2. Tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu po tbr. 7./1. u visini od zatraženih 1.224,37 eur, uvećano za vrijednost PDV-a od 306,10 eur, što daje ukupni iznos od 1.530,47 eur.

32. Tužitelj nije uspio u parnici pa mu ne pripada ni naknada parničnog troška.

33. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na čl. 151. st. 3. ZPP -a i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

Makarska, 26. ožujka 2026.

S U T K I NJ A:

Mirjana Urlić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: -pun. tužitelja,

-pun. tuženika,

-u spis.