Poslovni broj: P-387/2023-17

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, nOIB: 02535697732 zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Mihovila Peći i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnicu Hrvojku Čolaković iz Vinkovaca, 25. veljače 2026. objavljene na temelju čl. 335. ZPP- a, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba u Ugovoru o kreditu broj: 9010731092 od 26. rujna 2005. godine kojim je ugovorena valutna klauzula, dio u toč. 7., 7.2., Kredit …otplaćuje se u 72 rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga Ugovora.''

II Utvrđuju se ništetnom i bez pravnog učinka odredba u Ugovoru o kreditu 9010731092, od 26. rujna 2005. kojom je ugovorena promjenjiva kamata, dio u toč. 4. …, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, …Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima''

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, OIB:02535697732 da tužitelju EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita isplati preplaćene iznose anuiteta od 561,39 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka kredita i to kako slijedi:

- 6,09 eura od 31. 10. 2008. do isplate,

- 7,05 eura od 04. 04. 2008. do isplate,

- 9,37 eura od 31. 01. 2009. do isplate,

- 10,39 eura od 28. 02. 2009. do isplate,

- 7,19 eura od 31. 03. 2009. do isplate,

- 7,70 eura od 30. 04. 2009. do isplate,

- 3,52 eura od 31. 05. 2009. do isplate,

- 0,75 eura od 31. 07. 2009. do isplate,

- 2,81 eura od 31. 08. 2009. do isplate,

- 2,58 eura od 30. 09. 2009. do isplate

- 0,62 eura od 31. 10. 2009. do isplate,

- 4,29 eura od 30. 11. 2009. do isplate,

- 6,97 eura od 31. 12. 2009. do isplate,

- 11,26 eura od 31. 01. 2010. do isplate,

- 10,24 eura od 28. 02. 2010. do isplate,

- 15,70 eura od 31. 03. 2010. do isplate,

- 14,48 eura od 30. 04. 2010. do isplate,

- 17,02 eura od 31. 05. 2010. do isplate,

- 33,84 eura od 30. 06. 2010. do isplate,

- 30,24 eura od 31. 07. 2010. do isplate,

- 39,94 eura od 31. 08. 2010. do isplate,

- 36,82 eura od 30. 09. 2010. do isplate,

- 30,22 eura od 31. 10. 2010. do isplate,

- 42,99 eura od 30. 11. 2010. do isplate,

- 58,88 eura od 31. 12. 2010. do isplate,

- 47,93 eura od 31. 01. 2011. do isplate,

- 51,90 eura od 28. 02. 2011. do isplate,

- 46,56 eura od 31. 03. 2011. do isplate,

- 47,36 eura od 30. 04. 2011. do isplate,

- 68,60 eura od 31. 05. 2011. do isplate,

- 70,03 eura od 30. 06. 2011. do isplate,

- 88,36 eura od 31. 07. 2011. do isplate,

- 79,48 eura od 30. 08. 2011. do isplate,

- 69,68 eura od 30. 09. 2011. do isplate,

i to sve po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., te počev od 01. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjenjive stope zateznih kamata po eskontnoj stopi HNB važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 01. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.103,10 eura i to zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i to po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je 26. rujna 2005. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Dalje navodi da u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni o rizicima tečaja i ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF, niti su informacije vidljive iz sadržaja ugovora, pozivajući se pritom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1410/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača te da je posljedično tome utvrđena ništetnost odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže da sud donese presudu koja će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke kao i odredba ugovora o zaštitnoj valutnoj klauzuli u CHF te da naloži tuženiku da mu posljedično ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli isplati iznos od 561,39 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog isplaćenog iznosa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da se odluka donesena u parnici pokrenuta kolektivnom tužbom ne može primijeniti na pojedinačne tužbe pa ni na konkretni spor. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. U podnesku od 8. svibnja 2025. godine očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik navodi kako smatra da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i utvrđene negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita. Tuženik zaključno ističe da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

3. U ovom parničnom postupku sud je proveo dokazne radnje te je izvršen uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu i to ugovor o kreditu broj: 9010731092, od 26. rujna 2005. godine, poziv tužitelja tuženiku za mirno rješenje spora, opće uvjete poslovanja s građanima, pregled uplata po kreditu, plan otplate, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je proveden dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borkoviću iz [adresa].

4. Među strankama je nesporno:

- da su zaključile 26. rujna 2005. godine ugovor o kreditu broj: 9010731092 za adaptaciju stambenog objekata u iznosu od 24.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- da je u čl. 5. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75% godišnje

5. Sporno je:

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva

- jesu li odredbe navedenog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF ništetne

- da li je posljedično tome osnovan zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa zbog povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita

- zastara tražbine tužitelja

- uračunavanje tzv. negativnih razlika u tečaju tijekom otplate kredita

6. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

7. Tužitelj je saslušan na ročištu održanom dana 25. veljače 2026. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je dana 26.9.2005. godine zaključio ugovor o kreditu s bankom i to za potrebe adaptacije te da on nije bio klijent Privredne banke ali je njegova supruga bila klijent s obzirom da mu je ona bila sudužnik. Tužitelj je izjavio da se odlučio za kredit u CHF zato što je to bio najpovoljniji oblik kreditiranja. Također je izjavio da se ne sjeća koliko mu je točno iznosila mjesečna rata ali zna da je zbog porasta tečaja bila i duplo veća od početne. Nadalje je izjavio da se više ne sjeća na koji način je razgovarao s bankarom, ali mu je on dao obrazac ugovora, a onda je isti ovjerio kod javnog bilježnika. Također je izjavio da je pročitao taj ugovor ali može reći da nije baš znao što to u potpunosti znači pojam zaštitna valutna klauzula. Tužitelj je nadalje izjavio da je znao da će doći do takvog značajnog povećanja mjesečne rate, ne bi se upuštao u podizanje kredita. Također je izjavio da mu banka nije ponudila drugi oblik kredita s drugom valutom te da su mu u banci rekli da je kredit u CHF najpovoljniji. Tužitelj je također izjavio da isto tako nije razumio ni što to znači promjenjiva kamatna stopa te da je ugovor pročitao i nije tražio posebna objašnjenja. Također je izjavio da je u banci tražio samo ono što je za njega najpovoljnije isto tako nije tražio kredit u drugim bankama. Tužitelj je na kraju svog iskaza izjavio da prije ovog kredita nije imao drugi kredit i da je u trenutku sklapanja ugovora imao svoj vlastiti obrt odnosno auto-mehaničarsku radionicu.

8. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

10. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

11. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovornog prava.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

13. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a Koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 6. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. godine.

16. Na okolnost visine iznosa pretplate na ime porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni prema Ugovoru o kreditu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Tomislavu Borkoviću iz VInkovaca, stalnom sudskom vještaku.

17. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po ugovoru o kreditu utvrđen u visini od 419,34 eura pojedinačno iskazanih u Tablici 1 nalaza, da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po ugovoru o kreditu utvrđena u visini od 561,39 eura pojedinačno iskazanih u Tablici 2 nalaza, da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme korištenja po ugovoru o kreditu utvrđen u visini od 980,76 eura pojedinačno iskazanih u Tablici 3 nalaza. Nadalje, vještak je u svom nalazu utvrdio da je ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme korištenja po ugovoru o kreditu utvrđen u visini od - 419,37 eura pojedinačno iskazanih u Tablici 4 nalaza. Nadalje u svom nalazu navodi da je ovim vještačenjem utvrđeno da tužitelj kao korisnik kredita i poslovna banka kao kreditor nisu zaključili Dodatak ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj: 102/2015) te da je kredit je otplaćen u cijelosti 2011 godine.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

19. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

20. Što se tiče navoda tuženika da se prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike valja odgovoriti kako na temelju odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako i kod djelomično ništetnih ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da ga stranka pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanje jedne strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je postaviti u tom smislu tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da bi postavi protu tužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja.

21. Budući da tuženik nije postavio takav zahtjev, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5439/2023 od 18. prosinca 2023. godine).

22. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 . i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika (NN broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje OT) tako je priznao tužitelju traženi trošak za sastav poziva za mirno rješenje spora tuženiku u iznosu od 25 bodova, odnosno iznos od 50,00 eura, trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno iznos od 200,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 5. prosinca u iznosu od 100,00, odnosno iznos od 200,00 eura, trošak pristupa na ročište održano 11. ožujka 2025. iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 eura i pristup ročištu održanom 25. veljače 2026. iznos od 50 bodova, odnosno iznos od 100,00 eura što iznosi 650,00 eura kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 53,10 eura odnosno ukupno 703,10 eura uz pripadajuće zatezne kamate primjenom članka 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku po stopi određenoj člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 33/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

22.1. Tužitelju priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Tako da ukupni troškovi ovog postupka iznose 1.103,10 eura te je slijedom navedenog sud donio odluku kao u točci IV izreke.

U Vinkovcima, 26. ožujka 2026.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Mihovil Peći iz Vinkovaca – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba – punomoćnik tuženika