REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6718/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj158-50-2846549 od 20. svibnja 2005. sklopljenog između tužiteljice i tuženika a koja u dijelu čl. 3. glasi: “NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici MP, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 267,87 eur sa zateznom kamatom od 12. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici MP, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 525,76 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 525,76 eur počevši od 12. studenog 2024.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici MP, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.164,81 eur sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 20. svibnja 2005. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 158-50-2846549 prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 12.928,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora obvezana je na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30 % od iznosa kredita, a ta naknada naplaćena joj je 20. svibnja 2005. u iznosu od 2.018,30 kn odnosno u iznosu od 267,87 eur. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da joj je tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira Zakon o zaštiti potrošača obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Posljedično, tužiteljica nije mogla niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Nadalje, tuženik joj je odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužiteljica već plaća kao cijenu kredita. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost ugovora u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 267,87 eur sa zateznom kamatom od 20. svibnja 2015. pa do isplate, dok na pripremnom ročištu postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 267,87 eur sa zateznom kamatom od 12. studenog 2024. te isplatu iznosa od 525,76 eur (zatezne kamate na iznos od 267,87 eur od dana plaćanja ulazne naknade pa do podnošenja tužbe) sa zateznom kamatom od 12. studenog 2024. a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava osnovu zahtjeva te predlaže isti odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice i otplatni plan te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos 525,76 eur od 12. studenog 2024. do isplate.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

5.1. Sud je preinaku tužbe učinjenu na pripremnom ročištu dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 1. ZPP.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su stranke 20. svibnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 12.928,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je tužiteljici 20. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.018,30 kn/267,87 eur.

6.1. Prema odredbi čl. 3. Ugovora tužiteljica se obvezala platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Tužiteljica je iskazu, kojeg sud kao logičan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, navela da su joj sredstva bila potrebna za kupnju vozila koje je korišteno isključivu u privatne svrhe.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podigla kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 5. Ugovora, a to je kupnja vozila.

7.2. Dakle, nema mjesta zaključku da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi njeno svojstvo potrošača.

8. Isto tako tužiteljica je u iskazu navela kako nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama već je dobila gotov tekst ugovora na potpis pri čemu joj je rečeno da će morati platiti naknadu za obradu kredita bez da joj je objašnjeno na što se ta naknada odnosi.

9. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na sadržaj iste, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

9.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

12. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,75% od iznosa odobrenog kredita), svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima kroz 30 godina kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u nespornom iznosu od 267,87 eur.

16. Naime, tuženik ne osporava visinu plaćene ulazne naknade predmetnog Ugovora o kreditu, kao ni datum plaćanja, a nije osporio niti visinu obračunate zatezne kamate koja je na iznos glavnice tekla od 20. svibnja 2005. do podnošenja tužbe.

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a obzirom na nespornu činjenicu da je tužiteljica platila tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 267,87 eur to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo taj iznos.

18. Što se tiče zahtjeva za isplatu zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne propisima pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Kako među strankama nije sporan datum plaćanja predmetne naknade, to je osnovan zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 267,87 eur za razdoblje od 20. svibnja 2005. do podnošenja tužbe i to u apsolutno postavljenom iznosu od 525,76 eur jer je tada tuženik taj iznos stekao kao nepošten stjecatelj, u skladu s čl. 1115. ZOO, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

19. Zahtjev za isplatu zatezne kamate na obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 525,76 eur od podnošenja tužbe 12. studenog 2024. do isplate odbijen je kao neosnovan

19.1. Naime, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja (čl. 29. st. 1. ZOO). Dok glavna obveza, to jest glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom (to proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO). Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Pritom, za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno o tome kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego što je glavnica plaćena. Zakonsko je pravilo, dakle, da na zatezne kamate koje su utužene istovremeno s glavnim dugom (glavnom tražbinom) ne teku procesne kamate, jer dok postoji glavni dug na njega teku zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-), tako i Vrhovni sud, Rev-1282/09 od 29.1.2014., Rev-327/13 od 6.3.2019.

20. Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

21. Imajući u vidu da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na sporedno potraživanje to se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Kao vrijednost predmeta spora uzet je iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II. izreke prvostupanjske presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.).

21.1. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 22. studenog 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 7. siječnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur, za zastupanje na ročištu 11. lipnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 6. kolovoza 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur, te za zastupanje na ročištu 18. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1.- 150,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 eur, a što ukupno iznosi 1.125,00 eur. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 26,54 eur tako da joj je dosuđen trošak u iznosu od 1.164,81 eur.

22. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika