REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-159/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11.2.2026. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, 26.3.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9011051696, sklopljenog dana 01.03.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 07.03.2006. godine po javnom bilježniku Mirodaru Kovač iz Vinkovaca pod br. OU-290/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

II/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 327,94 EUR ( slovima: tristo dvadeset sedam eura i devedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 06.11.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 399,19 EUR ( slovima: tristo devedeset devet eura i devetnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26.3.2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 01.03.2006. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011051696, potvrđen dana 07.03.2006. godine po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod br. OU-290/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 42.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 11 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Odredbom čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je dana 05.11.2008. g. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.470,89 kn1 a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 327,94 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika smatra u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te predlaže odbijanje istog, kao i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja kao i prigovor da je tužitelj previsoko naznačio vrijednost predmeta spora pa predlaže sudu označiti vrijednost predmeta spora u visini glavnog zahtjeva za isplatu odnosno u iznosu od 327,94 EUR. Tuženik priznaje da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 327,94 eura, ali smatra da navedeni iznos ne predstavlja neravnotežu između ugovornih strana jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ističe da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju koju su potvrdile vlastoručnim potpisom te u obliku javnobilježničkog akta. Tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač te osporava da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i ništetna. Navodi da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 1.3.2006. a ovjeren kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca 7.3.2006. (list 5-10 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-16 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 50-117 spisa), uvidom u zapisnike ovog suda od 6. svibnja 2025. i od 18.12.2026. ( list 130 i 140 spisa), uvidom u dostavu podataka od 10. lipnja 2024. ( list 141 spisa), te saslušanjem tužitelja EA na ročištu od 11.2.2026. ( list 144-145 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 1.3.2006. a ovjeren kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca 7.3.2006. (list 5-10 spisa), sud je utvrdio da je u točki 10. predmetnog ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. Ugovora, ali je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

5. Sud smatra osnovanim prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena pa je stoga procesnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 327,94 EUR, smatrajući da je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

6. Saslušanjem tužitelja RA na ročištu održanom 11.2.2026. godine ( list 144-145 spisa) sud je utvrdio da se sjeća da je negdje u proljeće 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom na rok otplate od 11 godina a u svrhu renoviranja stana. Kredit je bio u CHF valuti. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio. Sjeća se da je morao platiti izlaznu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i to u iznosu od oko 300,00 eura. Ugovor o kreditu je sklopio u Poslovnici PBZ-a u [adresa] jer je u to vrijeme imao boravište u [adresa]. Tužitelj je bio zaposlen u dvije škole u Vukovaru na radnom mjestu vjeroučitelja. U to vrijeme nije imao otvoren obrt, niti OPG, niti je bio član uprave nekog trgovačkog društva ili poduzeća. Bio je oženjen, a osobno je otplaćivao kredit kojim je renovirao stan koji je bio na imenu njegove supruge i oni su nakon toga u razdoblju od 6. mjeseca 2006. do 11. mjeseca 2008. živjeli u tom stanu. Radio je u Osijeku, u Drugoj gimnaziji. Ugovor o kreditu je pročitao prije nego što ga je potpisao te ga je razumio kao laik. Djelatnik banke mu nije tumačio ugovorne odredbe. U banci mu je bio predočen već unaprijed napisan i pripremljen ugovor na koji nije mogao utjecati te ga je mogao samo prihvatiti ili ostaviti. Prije potpisivanja Ugovora uočio je odredbu za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Djelatnika banke ništa nije pitao u vezi visine te naknade. Pred ovim sudom tužitelj je vodio postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa. U cijelosti je uspio u sporu i banka mu je isplatila dosuđenu naknadu zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, a temeljem pravomoćne presude.

7. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba za adaptaciju stambenog objekta u kojem je kasnije živio sa svojom obitelji, odnosno za vlastite potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

9. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a . Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Nesporno je da je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za prijevremenu, potpunu ili djelomičnu otplatu kredita nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 327,94 EUR.

14. U zajedničkoj presudi posl.br. U-III-3231/22 i dr. Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke. Takva naknada zabranjena je, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se ističu u presudama Suda EU broj C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjeli dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Svaki potrošač, korisnik kredita koji je platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ima nedvojbeno pravo utvrditi ništetnost tako ugovorene naknade, te svaki korisnik kredita kojem je ta naknada naplaćena ima pravo na vraćanje cijelog iznosa te naknade, ali i na obračun pripadajućih zateznih kamata od dana naplate naknade sve do dana isplate obeštećenja, jer je vjerovnik u tom slučaju nepošteni stjecatelj. Zastare potraživanja za te naplaćene naknade nema, jer zastara temeljem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti u svakoj pojedinačnoj presudi. Stoga je sud odlučio kao u točki I i II izreke ove presude.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 5.11.2008. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 28.2.2025. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 16.9.2025. u iznosu od 12,50 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 6.5.2025., 18.12.2025. i 11.2.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 287,50 eura + PDV od 25 % u iznosu od 71,87 eura, plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura koji tužitelj nedvojbeno mora namiriti, odnosno sveukupno 399,19 EUR. Punomoćniku tužitelja nije priznat zatraženi trošak dopisa banci od 24.6.2024. jer se dopis sa tim datumom ne nalazi u sudskom spisu, a nije niti bio potreban za vođenje ovog postupka. Također nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 10.2.2026. jer također sa tim datumom nema podneska u sudskom spisu već je punomoćnik tužitelja samo dostavio dopis od 10.6.2024. koji je upućen tuženiku i to prije podnošenja tužbe, a nema dokaza niti o tome da bi tuženik takav dopis zaprimio. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 26.3.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda. Žalba se podnosi pisano.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika