REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-221/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vlado Rebić, odvjetnik u Zagrebu, Cankarova 1, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726 , radi prestanka državne službe, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/25-01/9, URBROJ: 566-01/15-25-2 od 17. siječnja 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko-podravske, KLASA: UP/I- 112-02/24-07/1001, URBROJ: 511-16-04-24-1 od 18. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-112-07/25-01/9, URBROJ: 566- 01/15-25-2 od 17. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko- podravske, KLASA: UP/I-112-02/24-07/1001, URBROJ: 511-16-04-24-1 od 18. prosinca 2024. kojim je određeno da tužitelju, policijskom službeniku Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave virovitičko-podravska, Policijske postaje Slatina, prestaje državna služba po sili zakona s danom donošenja rješenja, kao i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. proglašen krivim te je osuđen na 5 (pet) mjeseci kazne zatvora uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 (jedne) godine, kao i da je pravomoćno osuđen na manje od šest mjeseci kazne zatvora, a što prema praksi nije nužno razlog za automatski prestanak službe, dok u slučaju kada kazna iznosi 6 (šest) mjeseci i više postoji mogućnost primjene blaže mjere. Nadalje ističe da je odluka o prestanku službe donesena temeljem članka 120. Zakona o policiji, međutim, da je stavkom 2. toga članka propisano da iznimno policijskom službeniku neće prestati služba po sili zakona iako je kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti ako je kazneno djelo počinjeno s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, i to ako je kazneno djelo počinjeno prilikom primjene policijskih ovlasti ili za kazneno djelo koje se odnosi na sigurnost prometa pod uvjetom da za to kazneno djelo nije osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora.

2.1. Dodaje da se kazneno djelo odnosilo na postupanje policijskog službenika prilikom obavljanja dužnosti, a ne na osobnu odgovornost koja bi utjecala na integritet policijske službe. Naime, kazneno djelo počinjeno je tijekom obavljanja službe kada je tužitelj kao policijski službenik priveo osumnjičenog u policijsku stanicu, a tijekom tog postupka osumnjičeni je agresivno reagirao, pljunuvši i nasrnuvši na policijskog službenika, čime je izazvao potrebu za reakcijom istoga, kojom prilikom je tužitelj, djelujući u skladu s dužnostima i u cilju obuzdavanja agresivnog ponašanja osumnjičenika, nastavio djelovati u smanjenju prijetnje, u okolnostima koje su bile izuzetno izazovne i napete. Ovaj kontekst, u kojem je kazneno djelo počinjeno tijekom obavljanja službe, daje osnovu za razumijevanje da je djelovanje tužitelja bilo u okvirima nužde, u reakciji na neposrednu prijetnju i napad od strane osumnjičenika te da se kazneno djelo nije dogodilo zbog osobne nego profesionalne reakcije na agresivno ponašanje osumnjičenika.

2.2. Tužitelj nadalje smatra da je, obzirom na dugotrajno nesmetano obavljanje službe tužitelja te izostanak daljnjih kaznenih postupaka, donošenje najteže mjere prestanka službe neopravdano. Naime, tužitelj je obavljao dužnost policijskog službenika više od dvije i pol godine nakon pravomoćne osuđujuće presude , bez dokaza koji bi upućivali na narušavanje profesionalnog ponašanja ili obavljanja službe te smatra opravdanim razmotriti ublažavanje mjere prema specifičnostima slučaja jer bi prestanak službe mogao biti prekomjeran i neproporcionalan u odnosu na okolnosti samog slučaja. Ističe da je profesionalan i odgovoran policijski službenik koji nije narušio integritet i povjerenje institucije.

2.3. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik citira odredbe članka 1. stavka 3. i članka 120. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19.) te članka 147. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj: 155/23., 85/24.). Dodaje da je za primjenu članka 120. stavka. 1 točke 2. Zakona o policiji odlučna činjenica da je policijski službenik pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, dok tužitelj pogrešno smatra da primjena navedene odredbe ovisi o vrsti izrečene kaznenopravne sankcije, visini izrečene kazne odnosno okolnosti da je primijenjena uvjetna osoba. Nadalje, tužitelj smatra da ga je trebalo premjestiti na drugo radno mjesto, međutim, pravomoćna kazna za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti Zakonom o policiji nije određena kao uvjet, odnosno razlog premještaja policijskog službenika. Osim toga , Zakon o policiji ne poznaje pojam suspenzije, kao vrste blaže mjere koju je prema navodima tužitelja valjalo primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, navedenim Zakonom propisani su uvjeti pod kojima se policijskog službenika može, ili mora, udaljiti iz službe, međutim takvo udaljenje traje do okončanja kaznenog postupka koji je u konkretnom slučaju okončan pravomoćnom presudom. Dodaje da specifičnosti postupanja tužitelja temeljem kojih je donesena pravomoćna presuda, odnosno okolnostima počinjenja kaznenog djela koje tužitelj navodi u tužbi nisu utvrđeni u presudi Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. temeljem koje je doneseno pobijano rješenje.

3.1. U odnosu na žalbene navode da je u konkretnom slučaju trebala biti primijenjena odredba članka 120. stavka 2. Zakona o policiji, tuženik ističe da se navedena odredba odnosi na kaznena djela počinjena s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, međutim za kazneno djelo za koje je tužitelj osuđen takav oblik krivnje nije propisan, zbog čega u konkretnom slučaju nije moguća primjena navedenim stavkom propisane iznimke. Dodaje da tužitelj zanemaruje činjenicu da je konkretno kazneno djelo počinio s namjerom što je vidljivo iz odredbe članka 27. stavka 1. Kaznenog zakona prema kojem je kažnjivo postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo, a postupanje iz nehaja kažnjivo je samo kad je to zakonom izričito propisao. Naime, tužitelj je osuđen na kaznu zatvora pravomoćnom presudom za kazneno djelo protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom opisano u članku 117. stavku 2. Kaznenog zakona, u kojem članku nije propisano da se to djelo kažnjava za nehaj. Stoga tuženik smatra da prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti članak 120. stavak 2. Zakona o policiji jer za takvu primjenu nisu ispunjene pretpostavke određene navedenim člankom.

3.2. Slijedom navedenog, tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj u podnesku od 20. kolovoza 2025. ističe da tuženik zanemaruje članak 120. stavak 2. Zakona o policiji koji propisuje iznimke u okolnostima kada je kazneno djelo počinjeno s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi te prilikom primjene policijskih ovlasti, a smatra da tuženik neosnovano tvrdi da u konkretnom slučaju te okolnosti nisu ispunjene, iako iz stvarnih okolnosti događaja koje su tužitelju bile poznate i poznate su i tuženiku, proizlazi da je kazneno djelo počinjeno upravo tijekom službene intervencije - dakle, u okviru primjene policijskih ovlasti. S obzirom na okolnosti slučaja i izrečenu uvjetnu osudu, koja sama po sebi odražava nisku razinu društvene opasnosti, bilo je nužno primijeniti blaže mjere prema tužitelju, uključujući razmatranje mogućnosti premještaja, udaljenja iz službe do okončanja postupka ili drugih mjera koje Zakon o policiji također poznaje. Također dodaje da tuženik zanemaruje razmjernost mjere prestanka službe jer prekid državne službe po sili zakona predstavlja najtežu moguću mjeru u profesionalnoj karijeri policijskog službenika i može se primijeniti samo kada su ispunjene sve zakonske pretpostavke, a ne temeljem formalnog tumačenja i bez uvažavanja stvarnih okolnosti i profesionalnog konteksta u kojem je djelo počinjeno. Napominje da je više od dvije i pol godine nakon donošenja presude obavljao službu bez ikakvih incidenata, što također govori u prilog tome da činjenica pravomoćne kaznene presude nije sama po sebi bila dovoljna ni hitna osnova za prekid službe za jest posebno jer je pravomoćnost presude bila poznata već ranije, a tijelo je reagiralo tek s odmakom.

5. Sud je rješenjem poslovni broj: Us I-221/2025-6 od 6. studenog 2025. pozvao stranke da se u roku od 15 dana od dana dostave toga rješenja očituju o tome jesu li suglasne da se ovaj spor riješi bez održavanja rasprave na temelju postojeće dokumentacije u spisu te su stranke Sudu dostavile podneske u kojima daju svoju suglasnost da se spor riješi bez održavanja rasprave.

5.1. Budući da su se u ovom upravnom sporu stranke izrijekom suglasile da se upravni spor riješi bez održavanja rasprave, a Sud je utvrdio da nije potrebno izvoditi nove dokaze, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 98. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, broj: 36/24., - dalje: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS -a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz spisa upravnog postupka razvidno je kako je prema presudi Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. tužitelj kao službena osoba u obavljanju službe drugoga tjelesno ozlijedio, čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom, opisano u članku 117. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.), a kažnjivo po članku 117. stavku 2. Kaznenog zakona. Navedenom presudom tužitelj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci s time da je tužitelju izrečena uvjetna osuda na način da se određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako tužitelj u vremenu od 1 godine ne počini novo kazneno djelo.

8. U skladu s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti izdanoj od strane Općinskog suda u Virovitici pod poslovnim brojem. K-105/2022-5 od 17. svibnja 2022., navedena presuda (kazneni nalog) u odnosu na tužitelja postala je pravomoćna 9. svibnja 2022.

9. Nadalje, dopisom Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, broj: KR-DO- 589/2024-4 od 17. prosinca 2024., isto je prvostupanjskom tijelu dostavilo presudu Općinskog suda u Virovitici broj: K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. i potvrdu o pravomoćnosti, što je prvostupanjsko tijelo zaprimilo 18. prosinca 2024.

10. Prema članku 120. stavku 1. točki 2. Zakona o policiji, uz slučajeve prestanka službe po sili zakona, utvrđene propisom o državnim službenicima, policijskom službeniku po sili zakona služba prestaje kada je pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, danom saznanja za to.

10.1. Nadalje, u skladu sa stavkom 2. članka 120. Zakona o policiji, iznimno od stavka 1. točke 2. ovoga članka, policijskom službeniku neće prestati služba po sili zakona iako je kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti ako je kazneno djelo počinio s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, i to ako je kazneno djelo počinjeno prilikom primjene policijskih ovlasti ili za kazneno djelo koje se odnosi na sigurnost prometa pod uvjetom da za to kazneno djelo nije osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora - danom pravomoćnosti presude.

11. Člankom 147. Zakona o državnim službenicima predviđen je da se o prestanku državne službe donosi rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe.

12. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. tužitelj osuđen za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom, opisano u članku 117. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 117. stavku 2. Kaznenog zakona, jer je kao službena osoba u obavljanju službe drugoga tjelesno ozlijedio, tužitelju po sili zakona služba prestaje kada je pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, danom saznanja za to (18. prosinca 2024., kada je prvostupanjsko tijelo zaprimilo pismeno Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, Broj: KR-DO-589/2024-4 od 17. prosinca 2024.), a sve u skladu s člankom 120. stavkom 1. točkom 2. Zakona o policiji. Tužitelj ne osporava da je osuđen navedenom presudom.

13. U konkretnom slučaju, a suprotno tvrdnjama tužitelja, nema mjesta primjeni članka 120. stavka 2. Zakona o policiji, odnosno nekog od izuzetaka predviđenim tom odredbom. To stoga što iz presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. proizlazi da je kazneno djelo počinjeno namjerom, a ne radi se o prekoračenju nužne obrane ili krajnjoj nuždi, niti o slučaju kaznenog djela koje se odnosi na sigurnost prometa. Naime, prema odredbi članka 27. stavka 1. Kaznenog zakona kažnjivo je postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo, a postupanje iz nehaja kažnjivo je samo kad je to zakonom izričito propisano. Nadalje, za kazneno djelo za koje je tužitelj osuđen nehajni oblik krivnje nije propisan pa stoga pravilno tuženik ističe da prvostupanjsko tijelo nije moglo primijeniti stavak 2. članka 120. Zakona o policiji jer za takvu primjenu nisu ispunjenje pretpostavke određene navedenim stavkom.

13.1. Također, za istaknuti je da su kazneni postupak i upravni spor odvojeni i različiti postupci te da pravilnost radnji i odluka donesenih u kaznenom postupku ne može biti preispitivana u upravnom postupku, niti u upravnom sporu, nego je Sud vezan pravomoćnim odlukama donesenim u kaznenom postupku.

14. Stoga pravilno tuženik zaključuje kako je za primjenu članka 120. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji odlučna činjenica da je policijski službenik pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. Pri tome primjena navedene odredbe ne ovisi o vrsti izrečene kaznenopravne sankcije, visini izrečene kazne odnosno okolnosti da je primijenjena uvjetna osuda. Nadalje, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti blaža mjera od prestanka službe jer primjena blaže mjere na koju ukazuje tužitelj nije propisana zakonom. Isto tako, u zakonu nije utemeljena navodna praksa da pravomoćna osuda na 5 mjeseci kazne zatvora uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 godine, dakle na manje od 6 mjeseci, nije nužno razlog za automatski prestanak službe.

15. U vezi prigovora tužitelja da je dvije godine od pravomoćnosti predmetne presude obavljao poslove policijskog službenika, navedena činjenica ne ide na štetu već u prilog tužitelja, a rješenje o prestanku službe je samo deklaratorni akt kojim se utvrđuje pravna situacija koja je postojala i prije njegovog donošenja, ali za koju je prvostupanjsko tijelo saznalo tek 18. prosinca 2024. te je pravilno postupilo s obzirom na datum saznanja u skladu s predviđenim člankom 120. stavkom 1. točkom 1. Zakona o policiji i člankom 147. Zakona o državnim službenicima.

16. Slijedom iznesenoga, Sud je odbio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

17. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku