REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5525/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice OŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split , koje zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik i drugi odvjetnici u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužitelja Ivan Adžića – odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika IŠ - odvjetničke vježbenice, dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 46526/07, sklopljenog dana 23. ožujka 2007. između prednika tuženika Societe Generale Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja OŠ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 7.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (tri posto) od iznosa odobrenog kredita te se naplaćuje jednokratno odmah prije korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 298,63 eur sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2007. do isplate , za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eur sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 23. ožujka 2007. sklopi la nenamjenski potrošački Ugovor o kreditu broj 46526/07 za iznos od 75.000,00 kn , da je točkom 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (tri posto) od iznosa odobrenog kredita i da se naplaćuje jednokratno odmah prije korištenja kredita. Tužitelj dalje navodi da je tuženik tužitelju dana 27. ožujka 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.250,00 kn, dakle upravo 3,00% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj navodi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita , na koji način da je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora te da je tuženik na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tužitelj navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, tuženik tužitelju da nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži, da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza pa da kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima i da su time ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora, a posljedica utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetna odredba 7.1. ugovora o kreditu u di jelu u kojem je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (tri posto) od iznosa odobrenog kredita i da se naplaćuje jednokratno odmah prije korištenja kredita, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 298,63 eur sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2007. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznim kamatama .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbu osporava u cijelosti, da ističe prigovor zastare, da ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada da je izražena u točno naznačenom postotku od 3 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik navodi da da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik navodi da je čl. 6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita te da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: dopis tuženika od 5. rujna 2024. (list 5 spisa), ugovor o kreditu broj 46526/07 od 23. ožujka 2007. (list 6-8 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7.1. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem te odredbe.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 46526/07 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 23. ožujka 2007. u iznosu od 75.000,00 kn (čl.1.), da je ugovoreno da korisnik kredita samostalno određuje namjenu kredita (čl.2.), da je čl. 7.1. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn, da se naplaćuje jednokratno odmah prije korištenja kredita.

7. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, navela da joj je kredit trebao za uređenje kuće, posebno dječjih soba jer su joj djeca bila mala, a u banci da joj ništa nisu objašnjavali niti su joj objasnili naknadu. Tužiteljica je iskazala da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, da ga je banka pripremila i da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala firmu ni obrt.

8. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

9.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

9.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz dijela sporne odredbe čl. 7.1. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, najmanje 200,00 kn, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

10.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

10.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je navedena odredba čl. 7.1. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

10.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknada i troškova iz spornog dijela odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

10.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

10.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva.

Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadi od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja iste, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

11. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

11.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 7.1. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP -a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da je uvidom u potvrdu od 5. rujna 2024. utvrđeno da je naknada za obradu kredita naplaćena 27. ožujka 2007. i da je naplaćena u iznosu od 2.250,00 kn (3%) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 298,63 eur.

13. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno od 27. ožujka 2007. pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

14.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 298,63 eur sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2007. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

15. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

15.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT), a prema vrijednosti predmeta spora kako je tužiteljica naznačila u tužbi. U tom smislu valja istaknuti da je tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenom na ročištu za glavnu raspravu dana 26. veljače 2026., a isti prigovor je tuženik sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a mogao istaknuti najkasnije na pripremnom ročištu pa stoga taj prigovor nije pravovremen.

15.2. Tužiteljici je dosuđen trošak sastave tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), sastava podneska od 21. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eur, zastupanja na ročištima dana 5. lipnja 2025. i dana 26. veljače 2026. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (tbr.9.tč.3.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.125,00 eur.

Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.224, 54 eur.

15.3. Tužiteljici u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podneska od 14. ožujka 2025. jer nije bio potreban za parnicu i trošak zastupanja na ročištu dana 24. rujna 2025. jer je isto, iako iz opravdanog razloga, odgođeno na prijedlog tužiteljice.

15.4. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

15.5. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, dana 26. ožujka 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 66,36 eur

2. tuženik po pun.

3. spis