REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-222/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jukiću, odvjetniku u Zagrebu , protiv tuženice IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupane po punomoćniku Luki Maroku, odvjetniku u Zagrebu, radi stvarno-predaja- povrat, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Filipa Tonkovića, odvjetnika i tuženice osobno uz punomoćnika Luku Maroka, odvjetnika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Tuženici, IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], predati u posjed Tužiteljici, SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], psa Đ“, ženke samojeda bijele boje, rođ. **.**.2018., broj mikročipa: 191035000034110, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici, IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici, SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,08 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica psa „ Đ“, ženke samojeda bijele boje, rođ. **.**.2018., broj mikročipa: 191035000034110, mirkočipiranog 13. 11. 2018. kojeg je udomila dok je imao 8 mjeseci.

1. 2.Tuženica je nekadašnja prijateljica tužiteljice s kojom je bila u jako dobrim odnosima, između ostalog i zato, jer je njezin poslovni prostor bio u susjedstvu poslovnog prostora tuženice (u istoj poslovnoj zgradi).

1.3. Tužiteljica je tijekom 2023. bila prisiljena promijeniti stan te je, u tom periodu, privremeno boravila u stanu na adresi [adresa] u koji, zbog najmodavčevih pravila, nije mogla dovesti psa. Zbog toga je tuženica, koja je bila upoznata sa situacijom, ponudila tužiteljici da pas određeno vrijeme bude na čuvanju kod nje, a da će kasnije, nakon što se za to stvore uvjeti, tužiteljica preuzeti psa. Tužiteljica je tada povjerila psa na čuvanje tuženice, a tuženica ga do danas nije vratila.

1.4. Naime, u vrijeme dok je pas bio na čuvanju kod tuženice, ista je obavijestila tužiteljicu da namjerava s obitelji putovati u Crnu Goru pa da bi bilo odlično da pas putuje s njima. Kako ne bi bilo problema prilikom prelaska granice tuženica je predložila da se ona pro forma upiše kao vlasnica psa, jer je tako savjetovao i veterinar da je najjednostavnije pa je tužiteljica dala izjavu koja glasi: „… suglasna sam da se pas imena Đ, koji je upisan na moje ime, prebaci na novu osobu [Tuženicu]…“ Koristeći tu izjavu, veterinar je evidentirao tuženicu kao vlasnicu psa, a tuženica je na taj način otputovala sa psom u Crnu Goru.

1.5. Tužiteljica ističe kako dogovor između stranaka nikada nije bio takav da bi tužiteljica tuženici darovala psa, već je, od početka tog odnosa, dogovor bio da tuženica tužiteljici čuva psa, a “prebacivanje psa na novu osobu“ je imalo točno takvu svrhu – da se pas formalno prebaci kako bi se zaobišli problemi s prelaskom granice.

1.6. Tuženica, stoga, nikada nije u stvarnosti postala vlasnicom psa niti je to bio predmet njihovog odnosa pri čemu je tužiteljica redovito podmirivala sve izdatke/troškove za psa, i to na način da ih je neposredno platila tuženica, a zatim je tužiteljica odgovarajući iznos novca prebacivala na račun tuženice, odnosno njezinog partnera.

1.7. Međutim, krajem 2023. tuženica je odbila tužiteljici vratiti psa i navedeno odbija do današnjeg dana te se pas i dalje nalazi u njezinom posjedu.

1.8. Zbog toga tužiteljica, kao (stvarna) vlasnica, traži od tuženice, kao nevlasnice, predaju psa u posjed te predlaže donijeti presudu kojom će se tuženici naložiti da preda psa tužiteljici te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U slučaju da sud utvrdi da je između stranaka sklopljen ugovor o darovanju psa, tužiteljica ističe da bi se u tom slučaju radilo o simuliranom pravnom poslu jer namjera stranaka nije bilo darovanje već se njime prikrivalo čuvanje psa, a sve za potrebe odvoženja psa preko granice. U tom smislu, čak i kad bi darovanje postojalo (mada ono ne postoji jer je prijenos psa napravljen na temelju jednostranog očitovanja volje), ono je, sukladno odredbi čl. 285 st. 1 ZOO-a bez pravnog učinka, te bi eventualno, sukladno odredbi čl. 285 st. 2. ZOO moglo proizvoditi učinke ugovora o ostavi. Stoga, u slučaju da sud ne prihvati prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tužiteljica predlaže da se utvrdi da je ugovor o darovanju psa Đ bez pravnog učinka; da se naloži tuženici da psa preda u posjed tužiteljici te da joj nadoknadi troškove postupka.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ističe da tužiteljica ničime nije dokazala da je ona vlasnica psa, zbog čega je njezin zahtjev za predaju neosnovan. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, upravo je tuženica vlasnica psa te je ista upisana kao vlasnica i u službenu evidenciju odnosno dokument – Putovnicu za kućne ljubimce broj [broj bankovnog računa] . Također, vlasništvo Tužitelja je uredno upisano i u službenu evidenciju Ministarstva poljoprivrede koja se dostavlja. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na predaju posjeda psa je potpuno neosnovan.

2.1. U odnosu na tvrdnju da ugovor o darovanju psa nije valjan tuženica navodi kako se ne radi se o prividnom pravnom poslu, a i da se radi, protekao je rok za pobijanje ugovora slijedom čega se ističe prigovor zastare.

2.2. Nadalje navodi kako su tvrdnje tužiteljice da je darovanje psa prikriveni pravni posao kojim je prikrivena prava namjera stranaka, a to bi navodno bila sklapanje ugovora o ostavi. Navedeno tuženik osporava jer njegova volja nije bila usmjerena na sklapanje ugovora o ostavi niti su ugovoreni bilo kakvi elementi ostave. Naglašava da je prava volja tuženika bila usmjerena na stjecanje prava vlasništva pa nema govora o prikrivenom pravnom poslu jer da bi neki pravni posao bio prikriven za to mora postojati volja obje strane posla usmjerena na to prikrivanje.

2.3. Nastavno navedenom, tuženik dopušta mogućnost da je upravo tužitelj prilikom darovanja psa bio mišljenja da istoga predaje na čuvanje, dok je tuženik, valja ponoviti, od samog početka bio uvjeren da se radi o darovanju, što bi značilo da je svaka stranka mislila kako sklapa drugačiji pravni posao, dakle, da bi se radilo se o mani volje – zabludi. U tom slučaju, tuženik navodi kako je protekao rok od godine dana u kojem je tužitelj bio ovlašten tražiti poništaj ugovora zbog mana volje, obzirom da je takav rok počeo teći danom kada je tužitelj saznao da tuženik smatra kako mu je pas darovan i da mu zbog tog razloga psa neće vratiti. Kako je takav rok po mišljenju tuženika počeo teći 9. studenog 2024. (kada je prema korespondenciji stranaka putem aplikacije Whatsapp tuženik odbio vratiti psa tužitelju na njegov zahtjev), a tužba u predmetnom postupku je podnesena 27. veljače 2025., to je protekao jednogodišnji rok za pobijanje ugovora o darovanju zbog mana volje, slijedom čega je i ovaj tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ispis podataka iz evidencije Ministarstva poljoprivrede (str. 6, 52 spisa), suglasnost od 3. kolovoza 2023. (str. 7, 57 spisa), whatapp komunikacija (str. 8-33 spisa), potvrde o provedenom nalogu za plaćanje (str. 34-39 spisa), putovnicu za kućne ljubimce (str. 47-51 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AN, GN, ŽN, EN, ON te saslušanje stranaka.

4. Na temelju tako provedenog postupka, ocjenom dokaza na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; 155/23 dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Između stranaka je sporno je tužiteljica vlasnica psa, je li tužiteljica tuženici darovala psa te ima li tužiteljica pravo zahtijevati predaju psa u posjed. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sporan je prigovor zastare, kao i pitanje radi li se o simuliranom pravnom poslu.

6. U članku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZVDSP) propisano je da su stvari tjelesni dijelovi prirode različiti od ljudi koji služe ljudima za uporabu (stavak 2), a stvari koje se mogu premjestiti s jednom mjesta na drugo bez da im se povrijedi bit spadaju među pokretnine (stavak 4.)

6.1. Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da životinje imaju pravni status stvari i to pokretnine.

6.2. U članku 116. stavak 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno.

6.3. U članku 161. stavak 1. ZVDSP propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

7. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužiteljica, u trenutku kad je predala psa na čuvanje tuženici, bila vlasnica ovog psa. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka AN i GN koje su izjavile da je tužiteljica psa udomila iz Udruge; iz iskaza svjedokinje KN koja navodi da je i ona povremeno čuvala psa uz suglasnost „bivše vlasnice, ovdje tužiteljice“, ali i iz iskaza same tuženice koja je iskazala da ju je tužiteljica u svibnju 2023. pitala da tuženica pričuva „njezinog psa“. Iz ovakvih iskaza svjedoka i tuženice jasno proizlazi kako je tužiteljica u vrijeme kad je psa predala tuženici na čuvanje bila vlasnica psa Đ.

8. Sporno je je li davanjem suglasnosti od 3. kolovoza 2023. tužiteljica ovog psa darovala tuženici.

9. U ovoj suglasnosti je navedeno : Ja, ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj] suglasna sam da se pas imena Đ koji je upisan na moje ime prebaci na novu osobu IN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Potpis ĐN, [adresa].

9.1. Tužiteljica je tvrdila kako je navedenu izjavu potpisala stoga jer je tuženica, kod koje je pas tada bio na čuvanju, putovala u Crnu Goru pa joj je bio potreban dokument za prelazak granice s psom te da namjera tužiteljice nije bila darovati psa, nego upravo omogućiti tuženici, koju je smatrala svojom prijateljicom, neometano putovanje. Tuženica je pak tvrdila da joj je ovakvom izjavom tužiteljica psa darovala.

9.2. Svjedoci AN, GN i ŽN suglasno su iskazivale kako tužiteljica nije namjeravala psa darovati, već da se radilo o čuvanju psa. Svjedoci KN i FN (suprug tuženice) iskazivali su upravo suprotno, i to da su se „stranke dogovorile da tužiteljica psa poklanja tuženici“, odnosno da je tužiteljica „htjela vlasništvo psa prepisati na tuženicu“. Navedeno znači da su iskazi svjedoka proturječni u pogledu namjere same tužiteljice prilikom potpisivanja predmetne suglasnosti.

9.3. Međutim, iz suglasnih iskaza svjedoka i stranaka proizlazi kako je tuženica u kolovozu 2023. u vrijeme dok se pas nalazio kod nje na čuvanju odlučila otputovati s obitelji u Crnu Goru te da joj je bio potreban dokument za prelazak granice. Navedeno proizlazi i iz korespondencije stranaka putem aplikacije WhatsApp (tuženica 1. kolovoza 2023. piše "Ej, bi ti bio problem donijeti knjižicu od Đ u ured da je u četvrtak pokupim. Planiramo ići na Durmitor pa će trebati"; tužiteljica piše – "možda mogu dati neku punomoć kod jb"; 2. kolovoza 2023. tužiteljica piše "za to što nisi vlasnik kaže veterinarka i ova cura iz udruge od koje sam ju uzela da je dovoljno da napišem potvrdu da možeš ići s njom van Hrvatske".)

9.4. Uzimajući u obzir vremenski tijek događaja, kao i ranije opisana utvrđenja, a osobito činjenicu da je predmetnu potvrdu tužiteljica potpisala 3. kolovoza 2023., odnosno neposredno nakon citiranih poruka sud zaključuje da je tužiteljica je izjava potpisana upravo s namjerom da bi omogućila tuženici odlazak na putovanje s psom.

9.5. Naime, tužiteljica je i nakon potpisa suglasnosti (odnosno nakon 3. kolovoza 2023.) snosila troškove za hranu za psa što i sama tuženica potvrđuje u svojoj izjavi (sveukupno nekih 180,00 eura u kolovozu i rujnu 2023.) te je platila tzv. titar test za bjesnoću. Sud smatra kako su nelogične i neuvjerljive izjave i tvrdnje tuženice da bi ovakve troškove tužiteljica snosila iz zahvalnosti. Ono što je za sud logično jest da je tužiteljica ove troškove plaćala stoga što je i dalje smatrala da je pas njezin i da će ga tuženica vratiti.

9.6. Zaključak da tužiteljica nije svojom izjavom od 3. kolovoza 2023. imala namjeru darovati psa tuženici, proizlazi i iz komunikacije stranaka putem Whatsapp poruka gdje tuženica 28. kolovoza 2023. obavještava tužiteljicu o tome da se pas razbolio, da su išli kod veterinara te, između ostalog, navodi „Oprosti, nemam pojma od čega je to. Mazimo ju i pazimo. Nadamo se da će uskoro biti kao nova.“ Nejasno je zašto bi se tuženica ispričavala tužiteljici i opravdavala zbog bolesti psa, ako je smatrala da joj je pas darovan i da više nije vlasništvo tužiteljice.

9.7. Također, istog dana tužiteljica pita tuženicu koliko je dužna za I (veterinara) pa je nejasno zašto bi tužiteljica snosila takve troškove, ako pas više nije njezin (znači da bi tužiteljica snosila troškove liječenja tuđeg psa što nije logično niti uvjerljivo).

9.8. Nadalje, istog dana, na poruku tužiteljice „baš mi je bed što to toliko dugo traje“, tuženica je odgovorila „Nama je lijepo s njom. Ništa nije problem. Problem će biti u rastanku. Ali bude nekako“. Prema stavu ovog suda iz citirane poruke jasno proizlazi da tuženica u tom trenutku psa ne doživljava svojim niti smatra da joj je pas darovan, već razmišlja o tome da će ga morati vratiti i da će doći do rastanka . Iako je u svom iskazu tuženica navela da je u to vrijeme pas bio bolestan te je postojala mogućnost da prenoći kod veterinara te da se ova poruka odnosila upravo na takav rastanak, sud ovakvom iskazu nije povjeravao, jer je neživotan i neuvjerljiv. Naime, nije uvjerljivo da bi tuženica koristila izraz „rastanak“ u situaciji kad pas treba samo privremeno (odnosno samo preko noći) ostati kod veterinara, već rastanak upućuje na neko trajno stanje, nakon kojeg nema povratka tuženici (a to je upravo po mišljenju suda vraćanje psa tužiteljici).

10. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako nisu ispunjeni uvjeti iz članka 116. stavak 1. ZVDSP jer u konkretnom slučaju nije postojala valjano očitovana volja dotadašnjeg vlasnika (tužiteljice) na to da njezino vlasništvo prijeđe na stjecatelja (tuženicu). Stoga tuženica u konkretnom slučaju nije stekla vlasništvo psa Đ, već je pas i dalje vlasništvo tužiteljice.

11. Pritom se navodi kako prema stavu ovog suda upis u službenu evidenciju Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva odnosno Putovnicu za kućne ljubimce, nema konstitutivno značenje za stjecanje prava vlasništva psa . Naime, upisnik pasa sukladno članku 59. i 66. Zakonu o zdravlju životinja (Narodne novine broj 152/22) i Pravilniku o označavanju pasa (Narodne novine 162/03, 114/04, 26/05) se vodi radi evidencije pasa označenih mikročipom. Nigdje zakonom nije propisano da bi se vlasništvo psa stjecalo upisom u registar, što znači da je modus stjecanja vlasništva upravo predaja u samostalan posjed uz valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika usmjereno da vlasništvo prijeđe na stjecatelja, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Također, činjenica da je tuženica upisana kao vlasnica u Putovnici za psa, nije relevantna. Naime prema Pravilniku o putovnici za kućne ljubimce (Narodne novine broj 142/08) putovnica je javna isprava, što znači da je moguće dokaz ivati da podaci sadržani u javnoj ispravi nisu istiniti. Kako je tužiteljica tijekom postupka dokazala da je upravo ona vlasnica spa Đ, odnosno da je tuženica podatke u putovnicu psa neistinito upisala, to navedeno nije bilo od utjecaja za donošenje odluke u ovom postupku.

11.1. Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice je primjenom članka 161. stavak 1. ZVDSP osnovan pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

12. Kako je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, to nije odlučivao o osnovanosti eventualno kumuliranog zahtjeva.

13. Obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom to su istoj, primjenom članka 154. stavak 1. ZPP sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 OT), za podnesak od 22. srpnja 2025. 75 bodova (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 OT), za zastupanje na ročištima 28. kolovoza 2025., 28. listopada 2025., 14. siječnja 2026. i 10. veljače 2026. po 75 bodova (Tbr. 9/1 OT u vezi Tbr. 7/1 OT), ukupno 450,00 bodova, odnosno 900,00 eura. Tome je dodan porez na dodanu vrijednost u iznosu od 225,00 eura te troškovi pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i na presudu 26,54 eura, što ukupno iznosi 1.178,08 eura. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnih troškova priznate su zatezne kamate od donošenja presude do isplate, po stopi iz članka 29. ZOO.

U Zagrebu, 26. ožujka 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.