REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-868/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj F1400/2019, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetničkog vježbenika JK i zamjenika punomoćnice tuženika odvjetničkog vježbenika RK, dana 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3921420 od 14. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja FK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 246,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 434,35 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem na dosuđeni iznos od 434,35 EUR potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. veljače 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 14. veljače 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 228-50-3921420, a kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje je naveo da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita bez da mu je jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Tužitelj je isto tako naveo da sporna odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koje je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Stoga je tužitelj istaknuo da nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima, te da nije mogao odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Tužitelj je u tužbi još naveo da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, dok mu je faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.856,12 kn (246,35 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Tužitelj je, također, naveo da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, te smatra da mu je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovaca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

2. Slijedom navedenog, tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražio da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3921420 od 14. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj je, nadalje, od tuženika potraživao isplatu iznosa od 246,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2007. pa do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. III. tužbenog zahtjeva).

3. U podnesku od 29. siječnja 2026. i na ročištu održanom 11. veljače 2026. tužitelj je naveo da je sukladno odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uglavničio iznos zakonskih zateznih kamata u visini od 434,35 EUR, a koji predstavlja zakonske zatezne kamate obračunate na utuženi iznos od 246,35 EUR od 7. ožujka 2007. do 28. siječnja 2026. Stoga je u navedenom podnesku od 29. siječnja 2026. tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, te istim traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3921420 od 14. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 246,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2026. pa do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), te isplatu iznosa od 434,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do presuđenja do isplate (t. III. tužbenog zahtjeva), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. IV. tužbenog zahtjeva).

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a osim toga, tuženik smatra i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik je isto tako naveo da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je i tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da osim što je predmetna naknada izričito navedena u Ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim Promotivnim uvjetima na temelju kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako je naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu, te da je tužitelj potpisom Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Tuženik je nastavno naveo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o visinu ulazne naknade jer je tužitelju odobren niži iznos od naknade u odnosu na redovne tržišne uvjete. Pojasnio je da je tužitelju odobrena ulazna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, dok je redovna tržišna ulazna naknada iznosila 1% od iznosa kredita, što je vidljivo u Promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Tuženik isto tako smatra da tužitelj nije dokazao da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je, također, naveo da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ovo stoga što je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik je još ukazao na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pritom je tuženik naveo da je tužitelj naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, kao i da je Ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastare. Konačno, tuženik je naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i da bi bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona obveznim odnosima, a s obzirom na to da je tužba podnesena više od 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamata tekućim od presuđenja do isplate.

5. Na ročištu održanom 11. veljače 2026. tuženik je naveo da se protivi preinaci iz podneska tužitelja od 29. siječnja 2026. jer je tužitelj preinačio tužbu na način da je uz postojeći tužbeni zahtjev dodao t. III. tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je na istom ročištu naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tuženiku s osnove naknade za obradu kredita platio 6. ožujka 2007. iznos od 246,35 EUR, te da nije sporan niti sam obračun zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj obračunao i kako potražuje u t. III. tužbenog zahtjeva, odnosno da nije sporno da kamate na utuženo potraživanje za razdoblje od 7. ožujka 2007. do 28. siječnja 2026. iznose 434,35 EUR.

6. Prije svega valja reći da je točno tužitelj preinačio tužbu u podnesku od 29. siječnja 2026., a s obzirom na to da je u istom povećao tužbeni zahtjev na način da je na obračunate zatezne kamate potraživao daljnje kamate tekuće od donošenja presude do isplate. Ovakvoj preinaci se tuženik protivio, međutim, navedena preinaka je dopuštena sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), a s obzirom na to da je tužitelj tužbu preinačio prije zaključenja prethodnog postupka, te s obzirom na to da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku potvrde tuženika od 24. siječnja 2025. (str. 6 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 228-50-3921420 od 14. veljače 2007. (str. 7-10 spisa), presliku Promotivnih uvjeta odobravanja RBA flexi stambenih kredita u periodu od 1. siječnja 2007. do 28. veljače 2007. (str. 16-21 spisa), presliku obračuna zakonskih zateznih kamata (str. 43-44 spis), saslušan je tužitelj (str. 47 spis), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 11. veljače 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nalazi djelomično osnovanim.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3921420 od 14. veljače 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 246,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate. Predmet ovog postupka je, nadalje, i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 434,35 EUR (s osnove obračunatih zateznih kamata na utuženi iznos za razdoblje od 7. ožujka 2007. do 28. siječnja 2026.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena ugovorna odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 246,35 EUR.

11. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 228-50- 3921420 od 14. veljače 2007. (str. 7-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit s obročnom otplatom bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena redovna kamata po stopi od 3,95%, godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 228 mjeseci, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem, na dan dospijeća (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. / treće / NAKNADA, ugovorena jednokratna naknada od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

12. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 28. veljače 2007. (str. 16-21 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 8.000,00 CHF do 300.000,00 CHF i od 5.000,00 EUR do 200.000,00 EUR uz trošak obrade kredita od 1% od iznosa kredita, te od 7.000,00 do 230.000,00 USD uz trošak obrade kredita od 0,5% od iznosa kredita, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, CHF ili USD važećem na dan korištenja kredita. Dakle, iz navedenih Promotivnih uvjeta je razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kredita.

13. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom iskazao da je s tuženikom 2007. zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju kuće u [adresa], te se radilo o stambenom kreditu. Sredstvima dobivenim na temelju predmetnog Ugovora kupio je navedenu kuću te je istu zajedno s obitelji koristio za život do prije nekih 5 godina kada su tu kuću prodali i kupili novu kuću. Nadalje je naveo da su kuću prodali nakon što je predmetni kredit već otplatio. Navedenu kuću nikada nije koristio za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, niti je u istoj imao otvorenu firmu ni obrt. Predmetni Ugovor je zaključio uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te je kod ovoga suda u vezi s ništetnosti navedenih odredbi vodio postupak koji je pravomoćno okončan i s kojim je uspio u cijelosti. Platio je i predmetnu jednokratnu naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, ali se ne sjeća točno je li ona naplaćena iz odobrenog kredita ili ju je posebno platio, međutim, siguran je da ju je platio. Iskazao je i da je prilikom dogovaranja predmetnog Ugovora bio obaviješten od strane zaposlenice tuženika da je u obvezi platiti naknadu za obradu kredita, međutim, nije ga obavijestila na što se točno odnosi navedena naknada i što njome točno podmiruje. Kredit je otplatio prije ugovorenog roka jer su rasle rate kredita s obzirom na to da je kredit bio uz valutnu klauzulu u CHF. Naveo je i da nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora, a Ugovor je sastavila banka, međutim, jedino je mogao odlučiti da podigne kredit ili da od toga odustane. Uvjet da dobije navedeni kredit bio mu je plaćanje predmetne naknade, te da istu nije platio kredit ne bi dobio. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, a koliko se sjeća niti javni bilježnik mu nije ništa posebno govorio o odredbi čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita. Konačno je naveo i da je vjerojatno pročitao Ugovor prije potpisivanja.

14. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja jer je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

15. Prije svega valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno da se radilo o stambenom kreditu, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je sredstvima kredita kupio kuću koju je zajedno s obitelji koristio za život, te da istu nikada nije koristio za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, niti je u istoj imao otvorenu firmu, ni obrt. Osim toga je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužitelje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, dok tuženik nije tvrdio niti dokazivao drugačije, već je u konačnici odustao od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložio je zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da ga zaposlenica tuženika nije obavijestila na što se navedna naknada odnosi, odnosno što njome točno podmiruje. Stoga, kraj navedenog, činjenica da je u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 0,50% od iznos kredita, odnosno naknada manja nego što je to navedeno u Promotivnim uvjetima (1% od iznosa kredita) sama po sebi ne ukazuje na to da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao drugačije. Kako je, dakle, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, tako je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isto nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (0,50% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

18. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati na predmetnu ugovornu odredbu, te da je, dakle, isti kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve zajedno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

19. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulazna naknada, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Kako je tuženik učinio nespornim, da mu je tužitelj s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) 6. ožujka 2007. platio iznos od 246,35 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, dakle, od 7. ožujka 2007. do 28. siječnja 2026. i to u obračunatom iznosu od 434,35 EUR, te od 28. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Pritom valja istaknuti da je tuženik učinio nespornim obračun zakonskih zateznih kamata, odnosno naveo je da nije sporno da kamate na utuženo potraživanje za razdoblje od 7. ožujka 2007. do 28. siječnja 2026. iznose 434,35 EUR. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. i III. izreke ove presude. Ovdje još valja reći da je sud uzeo u obzir i da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju.

23. Međutim, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem na obračunate kamate, odnosno na dosuđeni iznos od 434,35 EUR, potražuje daljnje kamate od donošenja presude do isplate jer se procesne zatezne kamate na iznos neisplaćenih dospjelih zateznih kamata ne mogu tražiti sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlaze, pa i kada su obračunate i utužene u apsolutnom iznosu. Dakle, ne mogu se obračunavati zatezne kamate i na tako obračunati iznos zahtijevati procesne kamate, sve do podmirenja glavnice. Tužitelj, dakle, ima pravo zatezne kamate obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunate kamate isti nema pravo na zatezne kamate jer to pravo na temelju odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelj ima od dana podnošenja zahtjeva sudu, ali samo ako su se one osamostalile, odnosno samo ako je glavno potraživanje podmireno, što ovdje nije slučaj. Stoga je odlučeno kao u t. V. izreke ove presude.

24. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja u dosuđenom iznosu nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

25. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva to je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 246,35 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 11. veljače 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita mjerodavna je vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (246,35 EUR) jer se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.). Ovdje još valja napomenuti da sud prilikom utvrđivanja vrijednosti spora nije uzeo u obzir obračunati iznos zakonskih zateznih kamata koji tužitelj potražuje u t. III. tužbenog zahtjeva (434,35 EUR). Ovo iz razloga što je u odredbi čl. 35. ZPP-a određeno da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u tom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, te da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.‬‬‬‬

26. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

27. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 10. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podnesaka od 22. travnja 2025. i 29. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR za svaki (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 11. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova- Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 50,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‬289,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 26. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

28. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu ili putem internetske stranice e- oglasna ploča sudova (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke.

Zagreb, 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj.