REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7290/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice ATS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa],koju zastupa punomoćnik AT i ostali odvjetnici u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, koje zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 26. veljače 2026,. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužitelja Vlatke Bušić - odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika IT - odvjetničke vježbenice, dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici ATS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 614,00 eur sa zateznim kamatama od 24. rujna 2005. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici ATS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 388,27 eur sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da potražuje od tuženika isplatu iznosa tzv. „ulazne naknade“ koju joj je tuženik zaračunao kao administrativnu naknadu po ugovoru o kreditu br. 310806 koji je tužiteljica sklopila s tuženikom dana 18. kolovoza 2005., a koji je solemniziran od javnog bilježnika Obrenije Ribarić, Nikole Tesle 16, Zagreb, broj ovjere: OU-847/2005, 25. kolovoza 2005.g., a kojim ugovorom je tužiteljici odobren iznos od 96.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom deviznom tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita (nastavno zajedno: Ugovor o kreditu), da administrativna naknada prema čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Tužitelj ističe kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za troškove obrade kreditnog zahtjeva i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja tim više, što je u čl. 5. odredio da: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…“. Slijedom navedenog tužitelj od tuženika potražuje iznos stečenog bez osnove i to iznos obračunate i naplaćene ulazne naknade u iznosu od 614,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2005. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe prigovor zastare, navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik navodi da da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik navodi da je čl. 5. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa kredita, da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora jasne, uočljive i lako razumljive. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu br. 310806 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 18. kolovoza 2005. (list 5-16 spisa), prometnu karticu (list 61-73 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa naplaćenog tužitelju po osnovi naknade koja je ugovorena odredbom čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 310806, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 310806 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 18. kolovoza 2005. u iznosu od 96.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.) s namjenom za kupnju stana (čl.2.), da je čl. 5. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu: 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u Zagrebu Obreniji Ribarić dana 25. svibnja 2005. pod brojem OU-847/2005.

8. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, iskazala da joj je kredit trebao za kupovinu stana za život, da su joj u banci samo rekli da tu naknadu mora platiti jer da je to uvjet za dobivanje kredita za troškove banke, a ona troškove nikakve nije vidjela, niti su joj rekli o kakvim se troškovima radi te da misli da je naknada bila ugovorena u postotku, da je osobno platila troškove solemnizacije te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz dijela sporne odredbe čl. 5. i čl. 5.1. Ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora naročito Administrativnu naknadu: 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je navedena odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljici prilikom sklapanja istog bila uručena Odluka o kamatama i naknadama tuženika ali valja istaknuti i da na temelju iste tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

11.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknada i troškova iz spornog dijela odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu i troškove ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

11.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

11.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva.

Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama i troškovima od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pravno pitanje s učinkom u ovoj parnici utvrdio da je ništetna odredba iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je tužiteljica dužna platiti administrativnu naknadu 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, sve temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.- 4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da tuženik ne spori da je naknada plaćena u iznosu od 614,00 eur.

14. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari kao prethodno pravno pitanje s učinkom u ovoj parnici utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO -a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno od 24. rujna 2005., kao dana plaćanja naknade, a kako to proizlazi iz prometne kartice po kreditu, pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 614,00 eur sa zateznim kamatama od 24. rujna 2005. do isplate radi čega je odlučeno kao u točki I izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 14. listopada 2025. i dana 26. veljače 2026. u iznosu od po 100,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 375,00 eur.

Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur. Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 388,27 eur.

16.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

U Zagrebu, dana 26. ožujka 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 eur

2. tuženik po pun.

3. spis