REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-6/2025-55

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetniku u Bjelovaru, A. K. Miošića 32, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Žurić i Partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. veljače 2026. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 26. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 9.548,96 Eura, sa zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 19. siječnja 2016. godine, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.prosinca 2022.godine, od 01. siječnja 2023. godine, po stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 9.548,96 Eura, do zatraženog iznosa od 10.587,38 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 1.038,42 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 19. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.870,66 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje na taj iznos od dana 26. ožujka 2026. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.870,66 Eura, do zatraženog iznosa od 3.719,60 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 848,94 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 26. ožujka 2026. godine, pa sve do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan, istaknuti tuženikov uvjetni prigovor radi prebijanja (koji nije povučen u ovome postupku, niti nakon što je tužitelj istakao konačni novčani zahtjev), po kojem je tuženik predložio da se samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, utvrdi njegova novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 79.855,24 kuna u ranije važećoj valuti, a što u sada važećoj valuti predstavlja iznos od 10.598,61 Eura, sa zateznim kamatama na taj novčani iznos, počevši od 26. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate, te da se ta novčana tražbina tuženika, prebije sa novčanom tražbinom tužitelja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 12. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate novčanog iznosa stečenog bez osnove, temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu.

2. U historijatu tužbe je istakao da je sa prednikom tuženika Societe Generale – Splitskom bankom d.d. Split, R. Boškovića 16, dana 09. svibnja 2008. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 17686/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor), za iznos kredita od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 120 mjeseci. Tužitelj je napomenuo da je kasnije, sa istim pravnim prednikom tuženika, zaključio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu i to dana 18. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), koji je bio zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, te tvrdi da je krajem mjeseca siječnja 2016. godine, prijevremeno u cijelosti otplatio preostali dio dugovanja po navedenom kreditu.

3. Tužitelj je naveo kako je čl. 5., Ugovora, bila ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,5%, te koju je prednik tuženika u više navrata mijenjao tijekom otplate kredita na štetu tužitelja, svojom jednostranom odlukom, iako se radi o odredbi koja utvrđena nepoštenom i ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koja odluka je u dijelu toč., 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke , bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), pod brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u vezi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita u vezi načina ugovorene promjenjive kamatne stope, time da je ta drugostupanjska presuda bila potvrđena revizijskom

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH), broj Revt- 249/14-02 od 09. travnja 2015. godine.

4. Tužitelj tvrdi da je navedeni Ugovor, osim sa promjenjivom kamatnom stopom, bio zaključen i sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak (CHF), te ističe kako je drugostupanjskom odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, time da je o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja iz tih odluka je i donesena istaknuta odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine.

5. Pored toga, što je tužitelj u historijatu tužbe citirao pojedine dijelove navedenih odluka Ustavnog suda RH, tužitelj se u tužbi pozvao i na čl. 502.a i c. ZPP, ali i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 79/07, 125/07 i 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP) u kontekstu primjene navedenih pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora, na ovu konkretnu pravnu situaciju.

6. Tužitelj je napomenuo da sklopljenim Dodatkom, nije bio obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Napomenenuo je da u vrijeme zaključenja navedenog Doidatka još nije bila donesene odluka VTS pod brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, te da ta činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom, matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Tvrdi da je sklapanjem Dodatka, tužiteljeva jedina namjera bila prekinuti daljnji rizik rasta već ionako prevelikih anuiteta prema osnovnom Ugovoru, te napominje da je Ugovor i Dodatak, tuženik jednostrano pripremio kao tipski i adhezijski ugovor, bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju i mogućim posljedicama ugovaranja.

7. Nakon što se tužitelj, posredstvom odvjetnika sasvim nepotrebno bacio u tumačenje odredaba čl. 157., čl. 145., čl. 148.st.1. i čl. 332 -339. Zakona o obveznim odnosima u kontekstu sadržaja Ugovora i Dodatka u točci 6., historijata tužbe, tužitelj je naveo da konverzijom kredita nije bio obeštečen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa, razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule, te smatra da je po tim osnovama ostao dug tuženika, prema tužitelju.

8. Po tužitelju je posljedica koju na ovaj predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest da se u konkretnom slučaju treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF, dakle na kunski iznos koji je tužitelju bio stavljen na raspolaganje.

9. Kako tužitelj nije mogao tužbeni zahtjev učiniti određenim iz razloga što mu nije bila dostavljena sva zatražena dokumentacija u odnosu na kredit sukladno Ugovoru, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, predloživši da se tuženiku naloži da dostavi u spis svu potrebnu dokumentaciju u vezi Ugovora, na temelju koje bi se financijskim vještačenjem utvrdila visina preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope, (ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

tečajnih razlika, ali i na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije i one kakava je trebala biti da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi.

10. Podneskom od 10. listopada 2019. godine, tužitelj je osporio sve razloge zbog kojih je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a nakon izvedenog dokaza vještačenjem u ovome predmetu, tužitelj je podneskom od 05. listopada 2025. godine, svoju stupnjevitu tužbu učinio određenom, istaknuvši zahtjev za isplatu iznosa od 10.587,38 Eura, od čega je iznos od 1.038,42 Eura, potraživao po osnovi razlike glavnice, a preostali iznos od 9.548,96 Eura, sukladno matematičkom izračunu vještaka po osnovi preplažene kamate i tečajnih razlika, odnosno kapitalizirane zatezne kamate, obračunate do dana 18. siječnja 2016. godine, nakon što je od te tražbine bio odbijen iznos preplate utvrđen prilikom konverzije kredita.

11. U odgovoru na tužbu, tuženik je naveo da ne osporava sklapanje navedenog Ugovora, ali da je sporno jesu li pojedine odredbe tog Ugovora, ništetne. Naime, tuženik je iz više razloga osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, a ako se zanemari da je tuženik posredstvom odvjetnika sasvim nepotrebno i neosnovano prigovorio visini tužbenog zahtjeva u podnesenoj stupnjevitoj tužbi u kojoj visina tužbenog zahtjeva, nije bila niti konkretizirana, tuženik je u odgovoru na tužbu istakao:

- prigovor zastare novčane tražbine tužitelja,

- navod da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan slučaj,

- da je tužitelj sklopio Dodatak, kojim je bio izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u Eur, ali i da je sklopio Sporazum o korištenju preplate, pa kako taj Dodatak i Sporazum po tuženiku imaju retroaktivni učinak na sporni kredit, tuženik smatra da se ne može s uspjehom tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora i isplatu preplaćenih iznosa po kreditu s valutnom klauzulom CHF,

- da presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, te da je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti,

- da tužitelj nije dokazao da je kreditor tužitelja u konkretnom ugovornom odnosu postupao protivno načelu načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja,

- da je promjenjiva kamatna stopa u u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, ali i sada, legitimno ugovorena jer materijalno pravo predviđa mogućnost ugovaranja takve kamate, pa tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora, koji je dopušten u skladu sa pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, a ujedno je ta ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jasna i uočljiva i razumljiva, zbog čega po tuženiuku nije moguće utvrđivati njezinu nedopuštenost.

12. Podneskom od 15. listopada 2019. godine, tuženik je ponovo ukazao na činjenicu sklapanja navedenog Dodatka i Sporazuma o korištenju preplate, temeljem kojeg je konverzijom kredita utvrđeni iznos preplate i isplaćen na račun korisnika kredita, a stranke Ugovora i Dodatka su izmijenile sporazumno kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutu CHF, na način da je ugovorena također promjenjiva kamatna stopa u valuti Eura. Kako su sklapanjem Dodatka i navedenog Sporazuma izmijenjeni bitni sastojci Ugovora (kamatna stopa iz Ugovora i valuta

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

kredita), po tuženiku tužitelj nema pravo u ovakvoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava pokrenute od strane Udruge Potrošač, zahtjevati utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz osnovnog Ugovora, niti potraživati bilo kakavu isplatu po ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti tuženika. Tuženik smatra da sklapanje Dodatka ima značenje svojevrsne nagodbe tužitelja i tuženika u smislu čl. 150. Zakona o obveznim odnosima. Tim podneskom je tuženik iznio i samo uvjetni prigovor radi prijeboja, navevši da samo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, da tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljevog potraživanja koje je predmet ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka i navedenog Sporazuma.

13. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze, koji se nalaze u spisu, odnosno sudsku praksu koju su stranke dostavile, te saslušanjem tužitelja (list 71-73 i 208-209) u svojstvu stranke, a također je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 168-170), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 25.08.2025.g. (list 176-190), time da je saslušana i odgoovrna osoba vještaka, Zrinko Ručević (list 208).

14. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

15. Konačni tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen samo djelomično osnovanim.

16. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tuženik iz ove parnice pravni sljednik banke koja je sa tužiteljem sklopila Ugovor i Dodatak i stoga pasivno legitimiran za ovu parnicu,

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa navedenim prednikom tuženika, u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor sa slijedećom namjenom: „ za adaptaciju“, kojom prilikom mu je navedeni prednik tuženika, odobrio kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 120 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,50%,

- da je prednik tuženika, tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su tužitelj i navedeni prednik tuženika, sukladno ZIDZPK/15, zaključili navedeni Dodatak dana 18. siječnja 2016. godine (list 14-15 spisa), kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim Dodatkom je utvrđen na dan 22. siječnja 2016. godine, iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 14.729,81 Eura, otplatu kojeg iznosa su ugovorili u 28 mjesečnih anuiteta i to prvi u iznosu od 537,04 Eura, slijedećih 26 u iznosima od po 569,63 Eura, a zadnji u iznosu od 569,76 Eura, sve u razdoblju od 10. veljače 2016. godine, pa do 10. svibnja 2018 . godine,

- da tužitelj smatra kako zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nije u potpunosti obeštećen u financijskom smislu, pa je

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

svojim konačnim zahtjevom, potraživao po osnovi preplaćenih kamata i tečajnih razlika, sa obračunatim kapitaliziranim kamatama do 18. siječnja 2016. godine, na sve preplaćene iznose, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom kredita, svotu od 9.548,96 Eura ukupno, ali i iznos od 1.038,42 Eura, vezano ta razliku glavnice, uz zateznu kamatu na te iznose.

17. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na ovu konkretnu situaciju, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su tužitelj i prednik tuženika, sklopili navedeni Dodatak, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezali uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela.

18. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je navedeni prednik tuženika, prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Dodatak, bio sklopljen dovodi do toga da tužitelj nema više što potraživati u novčanom smislu, temeljem Ugovora.

19. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje bilo kojih svjedoka u vidu zaposlenika pravnog prednika tuženika, koji su pregovarali sa tužiteljem o sklapanju Ugovora, da bi se eventualno na temelju iskaza takvog svjedoka uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je primjerice tužitelj bio na valjan način informiran i upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja. Shodno tome, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja na koja upućuje ZPP, tuženik nije dokazao u ovoj parnici baš ništa o tome da bi tužitelj u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, bio dovoljno informiran o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, a sasvim suprotno proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, saslušanog u ovome predmetu, kada je dotični naveo da ga zaposlenica banke (prednika tuženika) nije upozorila na nekakve potencijalne rizike sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, te da mu je rečeno da je kredit u valuti CHF najpovoljniji.

20. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda posredstvom predmetnog suca (jer je u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“ presmjelo pozivati se na pravno stajalište cijeloga suda, bez obzira o kojem sudu se radi na nivou Republike Hrvatske, kada objektivno dosta sudaca istoga suda imaju različita pravna stajališta o ovakvim predmetima), trebaju

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik u ovom slučaju smatra suprotno, tj. da smatra navedene pravomoćne sudske odluke neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije, koja konverzija je po stajalištu tuženika praktički otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, nije od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

21. Također, za osnovanost samo određenog dijela predmetnog kondemnatornog zahtjeva tužitelja, koji je bio utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora i to u vezi preplate kamate i tečajnih razlika, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika, nije uopće od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak (bez obzira što potpuno suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu u Republici Hrvatskoj, koji je, između ostalih predmeta, zadužen za rješavanje i ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice utvrđene tijekom ove parnice:

- da je Dodatak proizvodio određene pravne učinke između stranaka koje su ga ugovorile (ali i stranaka iz ove parnice jer je tuženik sljednik pravne osobe koja je sa tužiteljem sklopila Dodatak) isključivo i samo za ubuduće, dakle nakon sklapanja Dodatka, te da isti uz Ugovor (koji se primjenjivao do sklapanja Dodatka cca punih 7 i pol godina, između tužitelja i prednika tuženika), predstavlja isti ili jedan jedini ugovorno

– pravni odnos između ugovornih stranaka, a ne predstavlja novaciju ili obnovu Ugovora i da odredbe Dodatka, uopće nisu bile predmetom ove parnice u smislu utvrđivanja eventualne ništetnosti, bilo koje od tih odredaba,

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog financijskog obeštećenja tužitelja (tko tvrdi suprotno, potpuno nerazumno, mimo izvedenih dokaza u ovoj parnici, očito ne prihvaća ili ne želi prihvatiti nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice, a za neprihvaćanje kojeg nalaza financijskog vještaka je izuzetno dubiozno smije li ga i treba li ga, bilo koja osoba pravne struke, ne prihvatiti), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je bez ikakve dileme zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, tužitelju navedeni prednik tuženika, koji je bio kreditor tužitelja, nanio imovinsku štetu, odnosno da je prednik tuženika stekao novčani iznos koji je vještak matematički utvrdio u ovoj parnici (odgovarajući na predmet vještačenja), na temelju pravne osnove koja je otpala jer su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, utvrđene ništetnim,

- da je taj matematički izračun konverzije kredita od strane navedenog tuženikovog prednika u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, odnosno prednik tužene banke, sklapao u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

zakonski parametri iz ZIDZPK/15, za matematički izračun konverzije u startu bili postavljeni na način da ne uzimaju u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora o kreditima u vezi valutne (CHF) klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim ZIDZPK/15, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti, između ostalog i stoga što u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora, koje je prednik tuženika sklapao sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12, a osim toga i što je način vršenja konvezija kredita bio izričito propisan ZIDZPK/15, a taj Zakon nije niti imao za cilj potpuno obeštećenje u financijskom smislu oštečenih potrošača zbog ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne (CHF) klauzule i promjenjive kamatne stope,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač i u svojstvu tužitelja imaju pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj FZ, konverzijom kredita nije u potpunosti financijski obeštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule (već mu i u vezi preplate kamate, nije izvršeno potpuno obeštećenje), te da po stalnom sudskom vještaku financijske struke, utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužitelj oštećen u ovom slučaju.

22. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

23. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 21., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

se u konačnici i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu , odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

24. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu načina ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, ali i prednik tuženika, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme nije bilo ili ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (zbog toga tuženik sasvim nepotrebno u odgovoru na tužbu, tijekom ove parnice relativizira ili banalizira ta već odavno pravomoćna sudska utvrđenja, tvrdeći da je valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa bila dopuštena u vrijeme sklapanja Ugovora, ali i da je sada dopuštena i pokušava bespotrebno predmet raspravljanja iz parnice Potrošač, vratiti u ovaj pojedinačni postupak pokrenut radi isplate iznosa koje je prednik tuženika stekao bez osnove, odnosno na temelju pravne osnove koja je otpala), već iz sasvim drugih razloga, koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, odnosno odvjetnik tuženika, kao fizička osoba, smatra nepravilnom ili možda nezakonitom sudsku odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužitelj morao, prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora, a onu argumentaciju pojedinih sudaca koji smatraju da se potpisivanjem Dodatka, oštećeni potrošač odrekao svih svojih novčanih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora, predmetni sudac smatra samo neuspjelom i nepotrebnom pravnom filozofijom). Uostalom, da je revizija tužene banke, podnesena protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesene povodom predmeta TSZ, broj P-1401/2012 (a kojom revizijom je upravo tužena banka iz ove parnice pokušala bezuspješno dokazati u tom predmetu TSZ, da je prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska odluka, nepravilna i nezakonita u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenu ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka u razdoblju navedenom u toj odluci sa valutom CHF), bila potpuno promašena, jasno dokazuje i sadržaj odluke VSRH, donesene u predmetu pod brojem Rev-2221/2018.

25. Iz dijela iskaza tužitelja kada je dotični kazivao da nije bio upozoren na potencijalne rizike sklapanja navedenog potrošačkog ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom i valutom CHF, koji je sud prihvatio kao istinit, a za suprotno

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, primjerice bili uručeni od strane zaposlenice banke koja je s njim razgovarala oko sklapanja Ugovora, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je bila uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je prednik tuženika posredstvom svoje zaposlenice, upozoravao tužitelja, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, niti da bi mu bio uručen nekakav prospekt sa grafičkim prikazom rasta tečaja CHF u odnosu na valutu Eura do 2008. godine, te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

26. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik i prednik tuženika, uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj uostalom i utemeljio svoj predmetni konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tuženik ne može naivno praviti ili pretvarati da se taj sudski postupak nije niti zbio, navodeći u odgovoru na tužbu da odredbe iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način na koji je bila ugovorena ta sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu ništetne jer je valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa, bila legitimna zakonska mogućnost u situaciji sklapanja ugovora o kreditu, te jer se radi o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama. Naime, upravo takva ili tome slična argumentacija i tuženika i ostalih tuženih banaka je bila bezuspješna i u navedenom predmetu TSZ.

27. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 138.a ZZP/07, ali i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

28. Dakle, unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ, pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, ali i tuženikovog navedenog prednika (kreditora tužitelja) da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, tvrdoglavo smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik i njegov prednik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji je ista bila ugovorena ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud inače nije angažirao u ovome postupku da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužitelj oštećen u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud, zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora), ali i stoga što se tuženik posredstvom svog punomoćnika sjetio ustvrditi da je valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa bila u kritično vrijeme legitimni institut u smislu važećih pozitivnih propisa. Banaliziranjem i relativiziranjem pravnih utvrđenja iz navedene pravomoćne sudske odluke iz predmeta TSZ broj P-1401/2012, tužene banke učestalo pokušavaju u ovakvim istovrsnim parnicama „vodu natjerati na svoj mlin“, odnosno pokušati predmet raspravljanja u toj parnici TSZ, vratiti u ovaj pojedinačni sudski postupak u kojem je predmet rasprave, zapravo nešto sasvim drugo.

30. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, prednik tuženika uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio predniku tuženika u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF i utvrdio u znatnom iznosu preplatu, te da je bila ugovorena otplata preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Dodatka (a kojim Dodatkom, uostalom, nije niti nastala novacija ugovora ili sasvim drugi ugovorni odnos), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 7 godina i izvršavao sve svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Dodatka, preplativši konvalidirani ugovor u za iznos od 79.855,24 kuna u tada važećoj valuti na području Republike Hrvatske.

31. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, izričito ili na bilo koji drugi način uopće odrekao, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti, obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Dodatka, hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka, ali i njezin prednik, sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

32. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF (a ne primjerice da financijski obešteti oštećenog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača u smislu postizanja ravnoteže između ugovornih stranaka, zbog ništetnih odredaba Ugovora), pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu na način na koji je tim Zakonom bio određen matematički izračun konvezije kredita sklopljenih u valuti CHF u valutu Eura, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon, naime, nije niti mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno financijsko obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF ili promjenjive kamate na način na koji je ugovorena ta odredba u Ugovoru, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

33. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15. Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužitelj nije bio financijski potpuno obeštećen, niti je uopće objektivno mogao biti financijski obeštećen zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je po uvjerenju ovoga suda od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

34. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja, koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine tužitelja, sam čin sklapanja navedenog Dodatka i da li je uopće od utjecaja sklapanje Dodatka u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca, smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 33., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), izgubio pravo potraživati od tuženika stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora, do dana sklapanja ugovora o konverziji, odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak br 1 Ugovora o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca , potpuno neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više prava potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Kada uostalom u ovakvim predmetima tužitelj ne bi imao pravni interes za novčanu tražbinu kakvu je istakao ili kada bi raspravljanje bilo bespredmetno, kako to tuženik neosnovano tvrdi, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

35. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

36. Prema tome, sklapanjem Dodatka, stranke koje su ga sklopile su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju predmetnog suca) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF – tužitelja u smislu potpunog financijskog obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužitelj nemože s uspjehom bilo što potraživati u vezi isplate temeljem Ugovora.

37. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

38. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u skladu sa pozitivnim propisima, ali i u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, time da je u ovoj pravnoj situaciji b itno naglasiti i čl. 74.st.2.alineja1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj , zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji, a što indirektno upućuje na obvezu primjene dotadašnje prakse Suda EU. Na koji način o takvoj vrsti zaštite vode računa oni sudovi čije se pravno stajalište, suprotno stajalištu predmetnog suca, može skraćeno i laički okarakterizirati riječima „ako si potpisao Aneks ili Dodatak ugovoru kojim si konvertirao kredit u valuti CHF u valutu Eura u smislu ZIDZPK/15, možeš se pozdraviti sa bilo kakvim idejama o potraživanju svih preplaćenih iznosa“, ostaje da razmisle ti sudovi ili suci koji donose takve odluke.

39. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ČZ, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, po pravilima analogije se iz te odluke, jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužitelju, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je prednik tužene banke neopravdano stekao, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (potpuno je jasno kako su sva suprotna pravna stajališta suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj , zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

40. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Dodatka, nije omogućio tužitelju potpuno financijsko obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju prednik tuženika) neopravdano stekao na štetu tužitelja, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužitelju omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

41. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka - 18. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka VTS u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka, ali i njezin prednik u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od pune dvije godine nakon sklapanja Dodatka). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapao prednik tuženika, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja drugostupanjska odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te tužitelj, kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogao, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava.

42. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ČZ, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

43. Napokon, u jednoj od bitnih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu F, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu, kako je to formulirao podnositelj“, pa se time

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Dodatka u ovom slučaju (ili drugih aneksa ili dodataka u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

44. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i dio pravnog stajališta VSRH istaknutog u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužitelja, kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja u vezi tražbine tužitelja, koja se odnosila na preplatu kamate i tečajnih razlika.

45. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama , pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje niti pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

46. U odnosu na navedeno pitanje (predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara), VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci, koji pišu stručne radove za novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. godine (jer je prethodnog dana inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013- 4, isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

47. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svojem punomoćniku, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 12. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a ko ji rok je inače počeo teći od 14. lipnja 2014. godine, te je do 14. lipnja 2019. godine, tužitelj opravdano mogao, a što je uostalom i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

48. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, pa tako djelomično i tuženik iz ove parnice) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po posebnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

49. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme) , a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

50. Predmetna tužba tužitelja u dijelu u kojem se ista odnosila na isplatu svih preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora u vezi preplaćene kamate i tečajnih razlika je u ovom slučaju bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP, te čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između njega i prednika tuženika, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

51. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja (koja praktički predstavlja neformalni prejudicijelni zahtjev koji opravdava novčanu tražbinu istaknutu u ovome predmetu) da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti dijela predmetnog novčanog potraživanja tužitelja, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 09. svibnja 2008. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323., te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

52. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

53. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio uopće na pravilan i valjan način obaviješten o svim

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je bila uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je prednik tuženika, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, niti je dokazao da bi zaposlenica banke prednika tuženika, svojevremeno pojasnila i objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih bi to parametara uopće dolazilo do donošenja odluke banke o promjeni ugovorene kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj, imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

54. Nesporna činjenica jest da tužitelj nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

55. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika ili navedenog prednika tuženika, tj. bez potpuno bezuspješnih pokušaja da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci VTS od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka):

„u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene Societe Generale - Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

56. Između stranaka inače nije bilo uopće sporno da je Societe Generale- Splitska banka d.d. Split, bila pravni prednik tuženika, a ujedno i kreditor tužitelja u smislu Ugovora i Dodatka, te da je tuženik, kao pravni sljednik kreditora tužitelja, pasivno legitimiran za ovu parnicu.

57. Rezimirajući sve do sada navedeno, a vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. ZZP/03, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika i njegovog prednika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

58. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke prednika tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen opravdanim polazišni stav tužitelja da se na ovu parnicu primjenjuju navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u navedenom parničnom predmetu TSZ , valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zatražena isplata preplaćenih iznosa u vezi kamate i tečajnih razlika, ali ne i u pogledu zatražene isplate na ime „razlike glavnice“.

59. Naime, treba naglasiti da tužitelj u ovom slučaju nije niti bio dužan u svojoj tužbi, isticati formalne deklaratorne zahtjeve u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što je već potvrdila sudska praksa, tijekom razdoblja dužeg od zadnjih 5 godina, već je mogao samo pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, podnijeti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa za koji je bio oštećen, a što je uostalom i učinio podnošenjem tužbe, upravo samo sa kondemnatornim zahtjevom. Naravno da je svaki sud prilikom raspravljanja o istaknutom kondemnatornom zahtjevu bilo kojeg oštećenog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom slučaju, dužan prvo raspraviti o prejudicijelnom pitanju za taj novčani zahtjev, a to je da li se pravomoćna pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, mogu primijeniti i na Ugovor, dakle i na ovu pojedinačnu parnicu, a sud je u ovom slučaju ocijenio da se na Ugovor primjenjuju opisana pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ.

60. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog neformalnog prejudicijelnog zahtjeva tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, na način na koji je ugovorena u Ugovoru, direktno upućuje na osnovanost dijela restitucijskog zahtjeva vezanog za preplatu kamate i tečajnih razlika, ali i na zateznu kamatu u vezi tih pravnih osnova, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

61. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 12. lipnja 2025. godine (list 168-171), bio određen detaljni predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju), odnosno svim utvrđenjima prednika tužene banke, kod izračuna konverzije.

62. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 25. kolovoza 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koje prileže u spisu u bitnome naveo da postoji preplata izvršena od strane tužitelja zbog ništetne valutne

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

klauzule i ništetne promjenjive kamatne stope iz Ugovora, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 5,50%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima, tijekom 120 mjeseci.

63. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika, Societe Generale – Splitska banka d.d. Split, sklopili dana 18. siječnja 2016. godine, Dodatak, na temelju ZIDZPK/2015, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 18. siječnja 2016. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 14.729,81 Eura,

- je prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 18. siječnja 2016. godine ili prema matematičkom izračunu konverzije od 18. siječnja 2016. godine, korisnik kredita uplatama po kreditu u CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 79.855,24 kuna.

64. Pored toga je vještak utvrdio kada je , od kojeg anuiteta i u kojim točno iznosima, prednik uženika u 2 navrata povećavao godišnju ugovorenu kamatnu stopu (na 6,40%, te 5,99%), sve do anuiteta s dospijećem od 10. veljače 2014. godine, kada je godišnja kamatna stopa bila zakonski ograničena na 3,23%.

65.Vještak je za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, 15. svibnja 2008. godine, do izračuna konverzije predmetnog kredita (18. siječnja 2016. godine), kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 80.000,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 5,50% godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunsko j protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora, važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećane obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom da je po predmetnom kreditu bila provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1).

66. Konačno, a u skladu sa postavljenim predmetom vještačenja, vještak je dao rekapitulaciju glavnice kredita na dan 18. siječnja 2016. godine, u kojoj se preostala glavnica prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom iz Tabele 1(iskazana u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita, te konvertirana prema fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn) uspoređuje sa preostalom glavnicom u Eurima

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

(Dodatak ugovoru o kreditu o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu Eur), te je iskazao razliku.

67. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio da:

- preplaćeni iznos u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2008.g.) do dana izračuna konverzije (18. saiječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.062,75 CHF, odnosno 634,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu „p“ Tabele 1 nalaza (u valuti Eura) (samo pozitivni iznosi),

- da preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2008.g.) do dana izračuna konverzije (16. siječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 14.583,78 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s''

Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 18. siječnja 2016.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 18. siječnjem 2016. godine, iznosi 9.548,96 EUR, od čega se cijela ta svota odnosi na glavnicu potraživanja. Vještak je pri tome naglasio da je preplata u iznosu od 79.855,24 kuna, odnosno 10.598,61 Eura (konvertirani iznos) prenesena na račun korisnika kredita dana 25. siječnja 2016. godine, te je ista ukalkulirana u učinak konverzije, dakle u visini vraćene preplate je umanjeno potraživanje tužitelja.

68. Također, vještak je utvrdio da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 18. siječnja 2016. godine, primjenjivala kamatna stopa od 5,50%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF, prema HRK, na dan isplate kredita, iznosi 1.038,42 Eura (konvertirani iznos).

69. Na ovaj vještački nalaz tužitelj nije imao baš nikakve primjedbe, pa je zbog toga, podneskom od 05. listopada 2025. godine, visinu svoje predmetne novčane tražbine uskladio u cijelosti sa navedenim matematičkim izračunom vještaka, zbog čega je potraživao ukupnu isplatu iznosa od 10.587,38 Eura u vezi preplate kamate, tečajnih razlika, obračunate kapitalizirane kamate do dana izračuna konverzije (umanjenu za iznos preplate utvrđene konverzijom kredita u valutu Eura), od čega se dio tražbine odnosio na navedeni iznos od 1.038,42 Eura po osnovi navedene „razlike glavnice“.

70. Također, tuženik nije imao nikakvih primjedbi na vještački nalaz, premda je posredstvom zamjenika punomoćnika na raspravi održanoj dana 15. prosinca 2025. godine, predložio usmeno saslušanje odgovorne osobe vještaka. Kako je odgovrna osoba vještaka, Zrinko Ručević, prilikom saslušanja dana 04. veljače 2026. godine, ostala u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja, pojasnivši ujedno u pogledu prigovora koji je tuženik iznio na toj raspravi, posredstvom zamjenika punomoćnika, zbog čega je u njegovom matematičkom izračunu, izvršenom na način na koji uobičajeno vrši matematičke izračune u ovakvim predmetima, preplatu po osnovi kamate izračunao usporedbom stvarnog otplatnog plana kojeg je prednik tuženika obračunavao za

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

vrijeme dok je kredit bio vezan za valutu CHF, pri čemu taj otplatni plan sadrži sve promjene kamatne stope, pa tako i onu Zakonom propisanu od 01. siječnja 2014. godine od 3,23% godišnje, pa je taj stvarni otplatni plan usporedio s otplatnim planom kakav bi bio da se kamatna stopa za cijelo razdoblje otplate kredita do konverzije nije mijenjala, pa je usporedom takvim planova iskazao mjesečne razlike za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju, ako je razlika postojala, a zatim je taj dobiveni iznos razlike množio tečajem važećim na dan korištenja kredita. U tom smislu je vidljivo iz vještačkog izračuna (Tabela 1., stupac „m“, od retka 69., pa na dalje), da nije bilo preplaćenih iznosa anuiteta upravo iz razloga što je anuitet izračunat primjenom Zakonom smanjene kamatne stope na 3,23% godišnje, koja je bila manja od anuiteta kakav bi bio primjenom početne ugovorene stope.

71. Obzirom da je konačni novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 9.548,96 Eura (koji se sastojao od već rečenih utvrđenih tečajnih preplaćenih razlika, preplaćene kamate, ali i obračunate zatezne kamate na sve te preplaćene iznose od dana plaćanja do dana 18. siječnja 2016. godine, uz umanjenje za svotu utvrđenu konverzijom kao preplatu, dakle uz umanjenje za iznos od 10.598,61 Eura), vještak utvrdio vodeći računa o efektu konverzije kredita, valjalo je tom novčanom zahtjevu tužitelja u cijelosti udovoljiti i tuženika obvezati da tužitelju isplati taj novčani iznos sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 19. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate.

72. Naime, prije svega valja naglasiti kako je matematički izračun predmetnog sudskog vještaka, prihvaćen kao stručan i točan, tim više što niti jedna stranaka nije imala nekih konkretnih primjedbi na točnost matematičkog izračuna.

73. Vodeći računa o činjenici da je vještak, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćen od strane ovoga suda, između ostalog, opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, trebao kapital izirati potraživanje tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose u vezi obje osnove do dana 16. siječnja 2016. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, cijeneći okolnost da je Dodatkom, odnosno Sporazumom o korištenju preplate, sklopljenim uz Dodatak, utvrđena preplata od strane tužitelja u navedenom novčanom iznosu (te imajući u vidu da je Dodatak koji su stranke sklopile bio u cijelosti u skladu sa ZIDZPK/15, nastavio proizvoditi pravne učinke između stranaka Dodatka, a tužitelj nije podnesenom tužbom uopće predlagao da se utvrde ništetnim, bilo koje odredbe Aneksa), sasvim je jasno da nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka koji obuhvaća i opisano kapitaliziranje potraživanja tužitelja u vezi zatezne kamate, obračunate do dana 16. siječnja 2016. godine, radi umanjenja, sukladno zakonskom redoslijedu namirenja, potraživanja tužitelja u vezi takve kapitalizirane kamate, a potom i dijela glavnice, za navedeni iznos preplate utvrđen konverzijom, odnosno Sporazumom o korištenju preplate, tim više što niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi na sadržaj tog, matematičkog izračuna vještaka.

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

74. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice uzastopno, dakle u više navrata, poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, da je ovom sudu dobro poznata sudska praksa VSRH, samo primjerice iz odluka donesenih u predmetima broj Rev-586/2019 i Rev-1359/2019, ali i nekih drugih na koje je tuženik ukazao u ovome predmetu, odnosno da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine i pravna shvaćanja nekih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje značajne odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio dio pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u istaknutim u ovom obrazloženju odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, a na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove. Zbog toga je ovaj sud svakako morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti , zbog čega zapravo ne prihvaća suprotna pravna stajališta, kako bi se u konačnici i na nivou drugostupanjskog suda (koji će svakako odlučivati o žalbi podnesenoj protiv ove odluke), a pogotovo na nivou VSRH (koji će vrlo vjerovatno odlučivati o reviziji, koju će podnijeti nezadovoljna stranka, protiv drugostupanjske odluke, ma kakva god ona bila, to je nebitno), moglo suprotstaviti argumente ovoga suda za donošenje ove presude, sa sasvim suprotnim argumentima, pobornika stajališta koje se laički svodi na zaključak „ako si potpisao Aneks ili Dodatak kojim si proveo konverziju kredita sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, možeš se pozdraviti se idejama vezanim na isplatu potpunog obeštećenja zbog ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu vezanih za valutnu kaluzulu i promjenjivu kamatnu stopu“.

75. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja. Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurala pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci u kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati (s obzirom na navedeno postavljeno revizijsko pitanje) o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.". Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

74. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-1359/2019, nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Dodatka i tužitelj uopće ne tvrdi da Dodatak ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju već navedeno da je ta konverzija (odnosno navedeni ZIDZPK/2015) prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je Dodatak bio u konkretnom slučaju sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Dodatak predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke , valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivanje novčanog iznosa koji je tužiteljica zapravo preplatila tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, vodeći računa o financijskim efektima konverzije kredita prilikom takvog matematičkog izračuna, prvenstveno o iznosu konverzijom utvrđene preplate kredita vezanog za valutu CHF, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio.

74. b) Navedenim Dodatkom su samo regulirane odredbe ranijeg Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, dakle za ubuduće, a koji stranački ugovor se više od punih 7 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Dodatka stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i uopće ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev -1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

74. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Dodatkom, premda je moglo biti na jasan način

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

ugovoreno da je tako nešto doista bila i prava volja stranaka Dodatka, pogotovo volja tužitelja iz ove parnice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao navedenim ZIDZPK/15, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev- 925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura) . Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz sadržaja vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

74. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita na primjer u formi utvrđene preplate tijekom podmirenja obveza vezanih za valutu CHF, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita između stranaka, ali i da tužitelj ne bi imao više što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena baš nikakva ravnoteža konverzijom kredita, osim što je promijenjena valuta obveze, a kamoli financijska ravnoteža između ugovornih stranaka, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle potpuno stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena nekakva „navedena ravnoteža“, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati, da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio na neki konkretan način, (ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

točnosti vještačkog matematičkog izračuna, pa je potpuno nerealno ili krajnje neargumentirano tvrditi u tim opisanim okolnostima slučaja, da je konverzijom kredita u valutu Eura u ovom ili u svim drugim u pravnom smislu sličnim slučajevima, postignuta nekakava ravnoteža između stranaka Ugovora (a upravo to tvrde pobornici odluka koje se donose suprotno predmetnom pravnom stajalištu).

74. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama, odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koji su i angažirani u ovakvim predmetima upravo od strane suda da utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice za koje sud i suci nema(ju) stručnog znanja (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita došlo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

74. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

75. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, te da je tužitelj za po vještaku utvrđeni

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

novčani iznos ostala oštećen, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P- 1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Dodatka u slučaju predmetnog tužitelja), ali i da je prihvatio dio pravnog stajališta istaknutog u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova poput općinskih ili županijskih.

76. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, izuzetno detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja iste, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su iz te odluke, ovome sudu neprihvatljivi, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

77. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Dodatak, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka Dodatka, za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužitelju ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno restitucije tužitelju do tada preplaćenih novčanih iznosa predniku tuženika, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute i kamate, te je nesporna činjenica (koju i tuženik mora priznati) da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Dodatka, nije odrekao bilo kakvih svojih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti, niti dokučiti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

78. Bitna činjenica na koju upućuju i odluke Suda EU (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice), a koje su inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (vodeći računa i o tome da Dodatak – kojeg tužitelj uopće ne pokušava utvrditi ništetnim u ovoj parnici - ne predstavlja novaciju početnog Ugovora, već predstavlja samo isti ugovorni odnos stranaka, pri čemu je Dodatak bio sastavljen u smislu ZIDZPK/15, ali ujedno nije uopće obeštetio tužitelja, za sve one novčane iznose koje je tuženik stekao na temelju pravne osnove, koja je otpala) , te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon (ZIDZPK/15) koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks ili neki dodatak ugovora o kreditu, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom, oštećeni potrošač, nije u potpunosti bio obeštećen u novčanom smislu.

79. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan, kako je to već navedeno, jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza. Međutim, činjenica o prihvaćanju kao točnog cijelog matematičkog izračuna vještaka u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja po pravnim osnovama zbog kojih je tužitelj i podnio tužbu, dovodi samo do zaključka da je trebalo usvojiti dio novčane tražbine tužitelja navedene u točci I., izreke ove presude, na način kako ju je vještak utvrdio, točnim matematičkim izračunom jer se u tom dijelu radilo o preplati do

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

dana matematičkog izračuna konverzije kredita, akceptirajući pravne učinke konverzije kredita, odnosno efekt konverzije i po uvjerenju ovoga suda i između stranaka nespornu činjenicu o tome da je konverzija kredita u valutu Eura, odnosno Dodatak, proizvodio pravne učinke u vezi daljnjeg obvezno-pravnog odnosa između stranaka tog Dodatka.

80. Naime, kako je tužitelj uskladio visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka, akceptirajući pravne učinke konverzije kredita, dakle umanjivši od svoje tražbine po osnovi preplaćene kamate i tečajnih razlika, ali i kapitalizirane obračunate zatezne kamate na sve preplaćene iznose do dana 18. siječnja 2016. godine, cjelokupni iznos preplate utvrđene matematičkim izračunom konverzije kredita, od strane prednika tuženika, valjalo je to preostalo dospjelo potraživanje tužitelja po tim utuženim osnovama u ukupnom iznosu od 9.548,96 Eura dosuditi tužitelju sa zatraženom zateznom kamatom.

81. Ova odluka je dakle donesena upravo na temelju prihvaćenog matematičkog izračuna vještaka, odlučujući u granicama istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja (iz podneska od 05. listopada 2025. godine, kojim je taj dio svoje novčane tražbine u cijelosti uskladio sa vještačkim matematičkim izračunom).

82. U ostalom dijelu je u vezi potraživanja tužitelja u iznosu od 1.038,42 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 19. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

83. Naime, kako je to već naglašeno u ovoj presudi, Dodatak koji su sklopili tužitelj i navedeni prednik tuženika, Sosiete Generale – Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16 je proizvodio pravne učinke, sve do otplate kredita od strane tužitelja.

84. Kada je riječ o neosnovanoj tražbini tužitelja u vezi isplate iznosa od 1.038,42 Eura, valja naglasiti da se ta tražbina odnosi na razliku između glavnice prema vještačkom obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom i glavnice preostale nakon konverzije, a koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije. Međutim, valja ponovo napomenuti u kontekstu ovosudnog pravnog stajališta da se radi o svoti koju tužitelj neosnovano potražuje u ovoj parnici, da Dodatak sa svim odredbama sa kojima je sklopljen proizvodi pravne učinke (nikada nije bio proglašen ništetnim, niti je tužitelj u ovome predmetu tražio da se utvrde ništetnim bilo koje odredbe Dodatka) jer je isti sastavljen u skladu sa ZIDZPK/15, te da je tužitelj sam potpisao navedeni Dodatak, a njime je između ostalog potvrdio i potpisao da njegova obveza u vezi daljnjeg plaćanja nedospjele glavnice kredita iznosi 14.729,81 Eura, obvezavši se taj iznos podmiriti predniku tuženika.

85. Shodno tome, po uvjerenju ovoga suda posredstvom predmetnog suca u kontekstu iznesenih činjenica u prethodnoj točci ovoga obrazloženja, ne može tužitelj s uspjehom potraživati u ovoj parnici isplatu iznosa od 1.038,42 Eura, zbog navodno neosnovanog „povećanja glavnice“, na koji način je zapravo utemeljeno to potraživanje tužitelja iz konačno istaknutog tužbenog zahtjeva, kada je upravo tužitelj osobno potpisao Dodatak, kojim je potvrdio točan novčani iznos nedospjele glavnice koji je bio dužan nadalje plaćati i otplaćivati tuženiku, a sve bez isticanja prethodnog deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Dodatka u vezi utvrđivanja

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

visine glavnog duga određenog Dodatkom jer je Dodatak proizvodio i nastavio proizvoditi pravne učinke između ugovornih stranaka, a tužitelj nije nikada (dakle, ni tužbom u ovome predmetu ili nekom drugom tužbom) tražio da se utvrdi ništetnom bilo koja odredba Dodatka. Također, nije na odmet naglasiti kako bi čak i potencijalni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Dodatka, bio nesnovan obzirom da je Dodatak donesen u skladu sa ZIDZPK/15, te da je već na nivou VSRH, donesen niz odluka iz kojih jasno i nedvojbeno proizlazi da konverzija ugovora u valutu Eura, proivodi pravne učinke jer je početni ugovor sklopljen u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, temeljem ZIDZPK/15.

86. Prema tome, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja, prihvaćajući vještački matematički izračun preplate osnovanih novčanih iznosa u vezi preplaćene kamate i tečajnih razlika, ali i obračunate kapitalizirane zatezne kamate na sve preplaćene iznose od dana isplate do dana 18. siječnja 2016. godine , vodeći računa o pravnim učincima konverzije kredita, odnosno o potrebi da se od ukupno utvrđene novčane tražbine tužitelja, odbije novčani iznos koji je prednik tuženika utvrdio kao preplatu, prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita, tužitelju je dosuđen samo onaj osnovan dio predmetnog konačnog novčanog potraživanja, dok je neosnovani dio odbijen.

87. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužitelja, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

88. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ništetnost odredbi o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, jer se tužitelj na njih pozvao u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te se dakle radilo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je prednik tuženika imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je u svojstvu sljednika kreditora tužitelja, dužan tužitelju isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je njegov prednik primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

89. Zahtjev tužitelja u vezi dosuđene u ovom slučaju zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove, bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, ima pravo potraživati u određenom razdoblju i zakonsku zateznu kamatu, ali u dužem razdoblju zateznu kamatu na sve

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

pojedine mjesečne preplaćene iznose, po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, računajući od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i bila obračunata zatezna kamata, od strane financijskog vještaka, sve do 18. siječnja 2016. godine, nakon čega je takva kapitalizirana zatezna kamata u cijelosti bila prebijena sa preplaćenim iznosom utvrđenim matematičkim izračunom konverzije kredita) jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane prednika tuženika, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika sastavio, dakle za sastavljanje kojih ništenih odredbi Ugovora je upravo tuženik, kao sljednik kreditora tužitelja, odgovoran i zbog čega je prednik tuženika, bio nepošteni stjecatelj, računajući upravo od dana stjecanja svih preplaćenih iznosa.

90. Tužitelj iz ove parnice je po uvjerenju ovoga suda, svakako bio potrošač u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora jer to proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, a na što uostalom upućuje i činjenica da je napravljen navedeni Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i prednik tuženika samom izrijekom ili sadržajem tog Dodatka, tretirao tužitelja kao potrošača, pa i sam Dodatak, koji je uostalom sklopljen u smislu ZIDZPK/15, svakako predstavlja potrošački ugovor.

91. U ovom postupku je dakle utvrđeno i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe kakvu je podnio i da je tužitelju nastala imovinska šteta u ukupno dosuđenom novčanom iznosu, koju štetu mu je nanio upravo navedeni prednik tuženika – kreditor tužitelja, zbog čega je tuženik i obvezan nadoknaditi tužitelju dosuđeni novčani iznos, no kako sudska praksa varira ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima, već još uvijek i na nivou sudovanja na području različitih vijeća najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, dakle VSRH, treba sačekati prvo pravomoćnost ove sudske odluke, ali i donošenje potencijalne revizijske odluke od strane VSRH, vezano za reviziju koju će svakako podnijeti ona stranka koja ne bude zadovoljna ishodom dvostupanjskog predmetnog postupka, a ukoliko niti tada „ne bude mira na nivou jedne od predmetnih stranaka“, vezanog za prihvaćanje pravnog stajališta VSRH u pogledu predmetne pravomoćne odluke, jasno je da će u konačnici ona stranka koja se smatra oštećenom u ovoj parnici, moći i na druge pravne načine pokušati zaštititi svoja prava i interese, pa bilo to makar u konačnici i izvan granica Republike Hrvatske.

92. Sud je prihvaćajući navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i ostala pravna utvrđenja drugostupanjskih sudova, ali i revizijskog suda, koja se odnose na taj parnični postupak vođen pred TSZ broj P-1401/2012, o čemu je dovoljno i detaljno elaborirano u ranijoj fazi ovoga obrazloženja, zaključio da se ista bez ikakve dileme trebaju primijeniti i na Ugovor, dakle u vezi ništetnosti valutne klauzule (CHF) i promjenjive kamatne stope na način na koji su te odredbe ugovorene u Ugovoru, a na temelju tih

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

prihvaćenih pravnih utvrđenja je ocijenjen djelomično osnovanim i predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja do iznosa navedenog u točci I., izreke ove odluke.

93. Tuženikov uvjetni prigovor koji je bio istaknut radi prebijanja novčane tražbine tužitelja, sa iznosom koji je prednik tuženika utvrdio kao preplatu, prilikom matematičkog izračuna konverzije, a koja svota je bila obuhvaćena Sporazumom o korištenju preplate, datiranom sa 18. siječnjem 2016. godine (list 43 spisa) je bio u konkretnom slučaju prihvaćen od strane tužitelja, prilikom isticanja konačnog zahtjeva tužitelja, odnosno prilikom konkretiziranja tužiteljeve stupnjevite tužbe, pa u tim opisanim okolnostima, nije bilo nikakve potrebe ili opravdanog razloga da ovaj sud donosi bilo kakvu pozitivnu odluku o tom tuženikovom, samo uvjetnom prigovoru radi prebijanja, vodeći računa prije svega o tome da uvjetni prigovori tuženika (prilikom kojih tuženik iz raznih razloga osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, a samo u slučaju da su ipak usvoji tužbeni zahtjev, ističe svoju novčanu tražbinu prema tužitelju, kao prigovor radi prebijanja) radi prebijanja inače nisu dopušteni, ali i da se radilo o zastarjelom potraživanju tuženika, no da je ta novčana tražbina tuženika (istaknuta u formi uvjetnog prigovora radi prebijanja) bila akceptirana od strane tužitelja, prilikom isticanja konačnog zahtejva tužitelja, odnosno da je tužitelj za taj iznos od 79.855,24 kuna ili za iznos od 10.598,61 Eura, umanjio svoju konačno istaknutu tražbinu u ovoj parnici.

94. Dakle, kako je sud ocijenio osnovanom konačnu novčanu tražbinu tužitelja u iznosu od 9.548,96 Eura, a koja je obuhvaćala nepodmirene preplaćene iznose kamate i tečajnih razlika (nakon što je za preplaćen iznos od 10.598,61 Eura, utvrđen konverzijom kredita, bilo umanjeno cjelokupno potraživanje tužitelja po osnovi obračunate - kapitalizirane zatezne kamate, ali i dobar dio glavnog duga) sukladno ništetnim odredbama Ugovora, tako je nakon usvajanja dijela tog konačnog tužbenog zhatjeva tužitelja, valjalo odbiti navedenu novčanu tražbinu tuženika, istaknutu radi prebijanja iz navedenog razloga jer je upravo za taj novčani iznos od 10.598,61 Eura, tužitelju dosuđena manja novčana svota, po osnovi preplate svih novčanih iznosa na ime kamate i tečajnih razlika, odnosno kapitalizirane zatezne kamate, obračunate do 18. siječnja 2016. godine.

95. Tuženik inače nema pravo potraživati uvjetnim prigovorom radi prebijanja, niti utvrđenje da mu je tužitelj dužan isplatiti iznos od 10.598,61 Eura, niti zateznu kamatu na taj iznos tekuću od 26. siječnja 2016. godine, a druga stvar je što je tužitelj u okviru svog novčanog zahtjeva, kojeg je istakao po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, morao prilikom utvrđivanja točnog preplaćenog iznosa umanjiti od svoje tražbine iznos od 10.598,61 Eura, radi prav ilnog obračuna redoslijeda namirenja u kontekstu uvažavanja pravnih učinaka konverzije kredita, tj. sklapanja Dodataka, koja konverzija je nastavila proizvoditi pravne učinke između tužitelja i prednika (kreditora) tuženika.

96. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u ovoj parnici.

97. Naime, tužitelj je u ovoj parnici uspio u pogledu istaknute visine svog konačno postavljenog zahtjeva u iznosu od 10.587,38 Eura, sa iznosom od 9.548,96 Eura, a

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

što predstavlja 90,19%, od ukupno zatraženog iznosa, te što upućuje da je tuženik uspio u vezi visine zahtjeva tužitelja sa iznosom od 09,81%.

98. Kako je po uvjerenju suda tužitelj uspio u cijelosti u pogledu pravne osnove, iako je tuženik osporavao pravnu osnovu tužbenog zhatjeva tužitelja iz više razloga, a u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP je sud trebao voditi računa kod određivanja ukupnog uspjeha stranka i o uspjehu u pogledu pravne osnove, koja je bila sporna između stranaka, valjalo je matematički izračunati ukupne omjere uspjeha stranaka u ovoj parnici.

99. Naime, tužiteljev ukupan uspjeh u parnici je utvrđen u opsegu od 95,08% (90,19 + 100 = 190,19 : 2 = 95,09), dok je tuženikov ukupan uspjeh utvrđen u preostalom opsegu od 4,91%, a kada se ovi ukupni omjeri uspjeha stranaka u ovoj parnici međusobno prebiju, sud utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova od 90,18%.

100. Opravdan parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, datiranog sa 04. veljače 2026. godine, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 211 spisa), primjenom važeće Odvjetničke tarife.

101. Shodno tome, tužitelju je za:

- sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 10. listopada 2019. godine, kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav obrazloženog podneska od 31. listopada 2019. godine, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 12. lipnja 2023. godine, priznat je iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife,

- sastav podneska od 05. listopada 2025. godine, kojim se očitovao o nalazu vještaka, priznat je iznos od 200,00 Eura,

- za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištima održanim dana 16. listopada 2019. godine, 26. veljače i 07. srpnja 2020. godine, 15. prosinca 2025. godine, te 04. veljače 2026. godine, priznat ukupan iznos od 1.000,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

102. Kako je na ove opravdane parnične troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 1.850,00 Eura, tužitelju priznat iznos od 462,50 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, utvrđen je u ovom dijelu ukupan opravdan trošak tužitelja u iznosu od 2.312,50 Eura.

103. Vodeći računa o tome da je tom iznosu od 2.312,50 Eura, svakako trebalo pribrojiti iznod od 53,09 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu (koju je tužitelj platio još dana 16. srpnja 2019. godine i to u iznosu od 400,00 kuna u tada važećoj valuti), ali i 152,33 Eura, koliko je tužitelj dužan platiti u vezi sudske pristojbe na presudu, opravdani troškovi tužitelja su u tom navedenom dijelu utvrđeni u iznosu od 2.517,92 Eura, od čega 90,18%, predstavlja iznos od 2.270,66 Eura.

(ranije spis broj P-461/2023 i P-942/2019)

104. Kako je financijsko vještačenje bilo nužno izvesti u ovoj parnici, sukladno sudskoj praksi trošak u iznosu od 600,00 Eura, s kojom svotom je tužitelj financirao ukupan trošak financijskog vještaka je u cijelosti dosuđen tužitelju, bez obzira na opseg uspjeha u ovoj parnici.

105. Zbog toga je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju ukupan iznos od 2.870,66 Eura u vezi opravdanih parničnih troškova, sa zateznom kamatom od dana donošenje predmetne presude, koja je opravdano zatražena u smislu čl. 29. ZOO, dok je preko tog dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan do zatraženog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

106. Valja istaći da žalba koju je tužitelj podnio tijekom ove parnice, protiv ovosudne odluke o nastavku prekinute parnice, nije bila osnovana, pa se stoga i ne radi o nekakvom opravdanom trošku tužitelja, potrebnom za ovu parnicu, zbog čega nije tužitelju niti priznat kao opravdan trošak, trošak za sastavljanje podneska od 09. rujna 2024. godine.

107. Kako je u vrijeme izrade ove odluke potpuno neizvjesno hoće li uopće punomoćnik tužitelja pristupiti na ročište na kojem će biti objavljena presude, ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom troška u vezi zastupanja tužitelja na navedenom ročištu i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak, pa će se tek nakon održavanja tog ročišta donijeti odluka o tom zahtjevu u formi posebnog rješenja, ukoliko za usvajanje istog budu ispunjeni uvjeti.

U Bjelovaru, 26. ožujka 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 27. ožujka 2026. godine, a putem ovoga suda.