Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3175/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika:

OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB; 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu, broj: 76792/05, sklopljenog 20. travnja 2005. između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, MBS: 060000488, sada OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 i tužiteljice SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sadržajno potvrđenog po javnom bilježniku Dušku Sudaru, Zagreb, Mesnička 8, br. OV-5532/2005, OV- 5534/2005 i OV-5536/2005, a koji glasi: ''Kredit se isplaćuje po srednjem deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 5.910,20 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,28 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 10,36 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 15,01 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 20,73 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate

- 10,70 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 8,83 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 7,84 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 9,84 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 4,87 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 7,66 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 4,54 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 7,31 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 5,72 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 12,17 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 15,95 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 15,51 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 19,11 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 24,29 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 28,91 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 37,76 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 26,22 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 51,09 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 39,55 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 41,79 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 51,36 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 64,01 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 49,78 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 54,20 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 47,95 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 61,92 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 72,93 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 84,73 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 134,05 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 79,89 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 72,04 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 73,48 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 72,85 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 78,88 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 83,10 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 84,40 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 81,16 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,97 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 84,65 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,04 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 81,33 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 76,55 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 80,63 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,24 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 81,24 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,79 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate

- 76,99 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 76,39 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,42 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 76,50 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 71,93 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 72,93 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 74,71 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 75,78 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 77,47 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 78,57 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,29 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 77,93 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 79,77 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,25 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 80,60 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 78,29 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 78,59 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 80,88 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,47 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 82,10 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 83,53 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 86,06 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 86,74 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 87,11 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 81,51 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate,

- 81,51 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate i

- 449,56 EUR od 14. ožujka 2016. do isplate

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.739,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 1.739,50 EUR tekućim od 14. ožujka 2016. do 2. svibnja 2023., kao neosnovan.

V. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.112,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 1.112,37 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.985,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 3. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 20. travnja 2005. sklopila s tuženikovim prednikom Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 76792/05, kojim je tuženikov prednik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 38.680,00 CHF obračunatom po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). U čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem deviznom tečaju ,reditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2003. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja- banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih određenih mjerila. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužiteljica, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna istih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, navedenim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju HRK spram CHF na dan isplate kredita. Tužiteljica je 10. ožujka 2016. s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No, bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.). Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram HRK, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u CHF: 1. tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram HRK uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita u ukupnom iznosu 44.900,20 HRK; 2. tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u HRK (po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula u ukupnom iznosu 11.768,34 HRK. No, tužiteljica uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) tužiteljici na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu 8.381,14 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom da navedenim tuženik nije tužiteljici uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa 11.768,34 HRK, tužiteljica ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačan iznos preplate iznosi 3.387,20 HRK sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2016. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 6.408,84 EUR / 48.287,40 HRK sa zateznim kamatama i iznosa 1.955,91 EUR / 14.736,80 HRK sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2016., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 18. studenoga 2025. (list 208-212) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 5.910,20 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od 14. ožujka 2016. te iznosa 1.739,50 EUR sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2016., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 12. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 47), u kojem se navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare tražbine. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 3. svibnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. -29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljičine tražbine, budući da ista nije određena tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja Ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx-183/2011). Međutim, unatoč postojanju očitih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale tužiteljičine navode. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'', ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Stoga, u pojedinačnom sporu zadaća je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na određenog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato bez životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u HRK s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je postupio sukladno navedenoj zakonskoj obvezi te je tužiteljici poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu. Tužiteljica je prihvatila ponudu te su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužiteljice. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Tužiteljica, kao potrošač je dužan dokazati da u ugovornom odnosu tužiteljice i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP). Poglavito, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Pored toga, tužiteljica je potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice. Tuženik predlaže uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom (rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-4393/2021 od 13. listopada 2021. i posl. br. Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023.). Podredno, i isključivo u slučaju da se usvoji tužbeni zahtjev, unatoč stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, provedenoj konverziji dugovanja tužiteljice po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prebijanja tužiteljičine tražbine koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužiteljici u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. Odredbama čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Sporazumom o korištenju preplate od 19. veljače 2016. je utvrđena preplata tužiteljice po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu 1.112,37 EUR / 8.381,14 HRK. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužiteljici isplatio utvrđeni iznos preplate. Tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.112,37 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. i donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljičine i tuženikove uzajamne tražbine te odbiti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u ispis prometa po računu, od 8. travnja 2019. (list 9-19), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 76792/05 (list 20-24), obavijest tuženikovog prednika o promjeni kamatne stope, od 20. prosinca 2013. (list 25), otplatni plan, od 8. travnja 2019. (list 26-32), Ugovor o kreditu, broj: 76792/05 (program poticane stanogradnje- [adresa]), od 20. travnja 2005. (list 34-41), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 76792/05, od 10. ožujka 2016. (list 42-43), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 11. veljače 2025. (list 158-160), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 24. lipnja 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 165-179), uz vještakov zahtjev i naknadno pribavljene isprave (list 180-183), te je isti vještak 10. studenoga 2025. predao pisanu dopunu odnosno ispravak nalaza i mišljenja (list 196-206).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK te manje priznate preostale neotplaćene glavnice te isplatu zateznih kamata uglavničenih na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 14. ožujka 2016. te na isto daljnjih zateznih kamata.

Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 20. travnja 2005. Ugovor o kreditu, broj: 76792/05, te Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu br. 76792/05, od 10. ožujka 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, te zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike od plateža do konverzije, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare, prigovor svojstva potrošača.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog u konverziji priznate preplate.

7. Uvidom u Ugovor kreditu, broj: 76792/05 (Program poticane stanogradnje- [adresa]), od 20. travnja 2005. uz ovjeru istinitosti potpisa od istoga dana (list 34-41), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između HVB Splitska banka d.d., Split, kao kreditora ili vjerovnika i SČ, ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te TČ i ĐČ, oboje kao sudužnici te Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, Zagreb, kao založnog dužnika ili protivnika osiguranja (/ili APN) u svezi kredita u iznosu 38.680,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (toč. 2.); glede namjene kredita ugovoreno ja da će se odoabreni kredit koristiti za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu, opisanog u toč.12. istog Ugovora (toč. 3.); ugovoren je rok otplate od 132 mjeseca (toč. 4.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva; interkalarna kamata od 2,6% godišnje, promjenjiva te efektivna kamatna stopa izračunata je u visini 5,06% godišnja, s time da navedena EKS obuhvaća sve naknade povezane s odobrenim kreditom koje se plaćaju kreditoru kod odobravanja kredita, dok EKS ne obuhvaća naknade i izdatke nastale zbog neuredne otplate kredita, kao i izdatke koji ne pripadaju kreditoru (toč. 5. i 6.); ugovoren je rok korištenja od 30 dana te će se odobreni iznos kredita isplatiti izravno na račun prodavatelja stana APN br. 2330003-20018344183, otvoren kod kreditora sve na 21. travnja 2005., ali samo ako su ustupljena/pribavljena sva sredstva osiguranja i izvršene uplate naknade (toč. 7.); ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita te korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (toč. 8.); glede otplate kredita ugovoren je način otplate i to mjesečna rata (koja se sastoji od dospjele redovne kamate i glavnice) se otplaćuje/uplaćuje zapljenom primanja (plaće, mirovine…) korisnika kredita te poslodavac korisnika kredita obavlja izravna plaćanja potrebnih iznosa na račun kreditora-u skladu s Ugovorom i/ili Izjavom o zapljeni na primanju; Ukoliko poslodavac korisnika kredita prestane uplaćivati dužne iznose, korisnik kredita obvezan je neposredno uplaćivati mjesečne rate kod kreditora, u korist računa br. 40506151009, ili putem uplatnica na račun kreditora 2330003-1000000013 s obveznim pozivom na broj: 40506151009; Korisnik kredita/poslodavac neovisno o načinu otplate mora pravovremeno obavljati plaćanja (prijenose na račun i/ili uplate) na način da kreditor može na sam dan dospijeća-svakog 10-tog dana u mjesecu, raspolagati uplaćenih novčanim sredstvima-iznosima mjesečne rate (toč. 11.1.); glede rata i dospijeća ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 132 mjeseca, od toga: a) 131 mjesečnu ratu u iznosu 392,27 CHF i b) za otplatu jedne (preostale) rate u iznosu 394,08 CHF, dok prva rata dospijeva 10. svibnja 2006., a zadnja rata dospijeva 10. travnja 2017., a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate-u pravilu 10-tog dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebitog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za EUR valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze na način određen toč. 11.3. Ugovora i izuzetno, ako navedeni dan/i dospijeća, iz prethodnog st. pada/ju na dan/e kada je zakonom određeno da se ne radi (blagdan i dr.) ili dan/e kada kreditor ne radi (subota, nedjelja i dr.) obveza uplate mjesečne rate dospijeva na radni dan/e koji slijedi nakon desetog dana u mjesecu (toč. 11.2.).

Naposljetku, Dodatak br.1 Ugovora o kreditu br. 76792/05, od 10. ožujka 2016. (list 42-43), je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22 i 156/23.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 11. veljače 2025. (list 158-160), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2005. godine kod tuženikovog prednika Splitska banka d.d., Split, podigla predmetni stambeni kredit, sve preko APN odnosno poticajne stanogradnje, na rok otplate 11 godina te u daljnjem razdoblju otplate u korist APN-a. Isti kredit bio je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Istim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa] ([adresa]), [adresa], u kojem stanu stanuje sa svojom obitelji (suprug i dvoje djece) do današnjeg dana. Predmetni stan je tužiteljica koristila isključivo za vlastite potrebe odnosno potrebe svoje obitelji, dakle, ne u komercijalne svrhe. Predmetnim stanom je tužiteljica riješila svoje stambeno pitanje, odnosno isti stan je tužiteljičina prva nekretnina. Tužiteljica nije imala ranijih iskustava u dizanju kredita kod poslovnih banaka. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Isključivo je tužiteljica u cijelosti otplaćivala sve anuitete kredita i to putem administrativne zabrane. Predmetni kredit je tužiteljica otplatila u cijelosti. Sukladno zakonskom određenju je tužiteljica prihvatila ponudu konverzije kredita iz CHF u EUR. To stoga što je tužiteljica tražila izlaz, spas iz financijskog stanja u kojem se je tužiteljijca našla zbog povećanja mjesečnog iznosa anuiteta, a sve zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Prilikom ponude konverzije je tužiteljica primila i izračun konverzije, dok na isti nije imala nikakvih prigovora. Kako kod osnovnog Ugovora, tako i kod Dodatka Ugovoru glede konverzije, tužiteljica nije bila informirana o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, niti je imala mogućnost pregovaranja odnosno nije mogla utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu. Stoga, nitko nije tužiteljici razjasnio ugovorne odredbe. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužiteljica znala značenje pojma "valutna klauzula" odnosno da će se promijeniti iznos mjesečnog anuiteta ovisno o tečaju CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužiteljicu na valutni rizik, odnosno rizik kod dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Naprotiv, rečeno je tužiteljici da je kredit vezan uz CHF povoljniji u odnosu na ostale vrste kredita. Prije nego je tužiteljica potpisala- sklopila Ugovor, tužiteljica je isti pročitala te joj je sve bilo jasno pa stoga nije tražila nikakva pojašnjenja, ali nije razumjela posljedice koje proizlaze iz istih ugovornih odredbi, no nije tražila razjašnjenja u svezi istoga.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 24. lipnja 2025. (list 165-179), uz vještakov zahtjev i naknadno pribavljene isprave (list 180-183), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

1. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 44.900,20 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 5.959,26 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka (list 174 i 175);

2. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.043,88 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -138,54 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka (list 175 i 176);

3. Ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije 14. ožujka 2016. iznose 1.955,91 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 zaključka (list 176 i 177);

4. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 3.387,20 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 449,56 EUR. a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 3.402,45 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan konverzije iznosi 25.916,46 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 4.833,78 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 22.529,26 HRK.

Razlika između iznosa 25.916,46 HRK i iznosa 22.529,26 HRK je 3.387,20 HRK. b) Prema sporazumu o korištenju preplate, preplata utvrđena konverzijom iznosi 13.506,14 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 1.792,57 EUR.

5. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Rekapitulacija tužiteljičine tražbine umanjena za preplatu iz konverzije:

- obračunate zatezne kamate iznose 1.955,91 EUR;

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.959,26 EUR;

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.792,57 EUR.

Ukupno I: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 6.122,60 EUR;

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 449,56 EUR.

Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 6.572,16 EUR;

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 138,54 EUR Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 6.433,62 EUR.

10. Na temelju pisane dopune odnosno ispravka nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 10. studenoga 2025. (list 196-206), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

1. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 41.142,53 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 5.460,64 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka (list 201 i 202);

2. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.309,67 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -306,54 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka (list 202 i 203);

3. Izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije 14. ožujka 2016., odnosno ukupno obračunate zatezne kamate iznose 1.739,50 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 zaključka (list 203 i 204).

Iznos preostale glavnice iznosi 4.833,78 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 22.529,26 HRK.

Rekapitulacija tužiteljičine tražbine umanjena za preplatu iz konverzije:

- obračunate zatezne kamate iznose 1.739,50 EUR;

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.460,64 EUR;

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.792,57 EUR.

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 449,56 EUR.

Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 5.857,13 EUR;

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 306,54 EUR. Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 5.550,59 EUR.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje poglavito ispravak istog financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 16. siječnja 2025. (list 155-157) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženikov prednik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikovim prednikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženikov prednik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom tuženikov prednik pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženikov prednik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženikov prednik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u [adresa], dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, dakle stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, u ovom slučaju poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 3. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnih ugovornih odredbe glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 18. studenoga 2025. (list 208-212), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Nadalje, u svezi aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu, valja reći da tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga se sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je ništetnost predmetni odredbi Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C-118/17.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike anuiteta i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 5.460,64 EUR i preostale glavnice na dan konverzije zbog promjene tečaja, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 449,56 EUR, kao i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana svake pojedine uplate do dana konverzije u ukupnom iznosu od 1.739,50 EUR.

22. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 18. studenoga 2025. (list 208-212), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno s daljnjim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika anuiteta i na razliku iznosa preostale glavnice pri konverziji tekućim od dana konverzije 14. ožujka 2016., sve do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

23. Ujedno tužiteljica zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do 14. ožujka 2016., kao dana učinjene konverzije, u ukupnom iznosu 1.739,50 EUR, te na isti iznos zahtijeva daljnje zatezne kamate od 14. ožujka 2016. No, tužiteljici na dosuđene obračunate zatezne kamate u ukupnom iznosu 1.739,50 EUR nisu dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 14. ožujka 2016. do 2. svibnja 2023., odnosno tužiteljici pripadaju daljnje zatezne kamate od postavljanja istog zahtjev i to tužbom predanom 3. svibnja 2023. do isplate. Naime, kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Stoga je u tom dijelu valjalo odlučiti kao pod toč. III. i IV. izreke presude.

24. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine u iznosu 1.112,37 EUR uvećan za zatezne kamate od 1. listopada 2015. i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa u 1.112,37 EUR uvećan za zatezne kamate od 1. listopada 2015., a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice odnosno preplate priznate pri konverziji, a kako to neosnovano tvrdi tuženik Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 12. veljače 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

25. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.112,37 EUR uvećan za zatezne kamate od 1. listopada 2015., kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve povodom konverzije, kako je odlučeno pod toč. V. i VI. izreke presude.

26. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

28. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 2. rujna 2024., 21. listopada 2024., 27. kolovoza 2025. i 18. studenoga 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 16. siječnja 2025., 11. veljače 2025., 21. listopada 2025. i 19. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te troška zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 13. studenoga 2025., za svaku radnju u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.900,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (475,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 110,54 EUR umjesto zahtijevanog iznos 200,00 EUR, dok nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 250,00 EUR, s obzirom na zakonskom oslobođenje od istog. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.985,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VIII. izreke presude).

29. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 4. studenoga 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 16. siječnja 2025., 11. veljače 2025., 21. listopada 2025. i 19. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te troška zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 13. studenoga 2025., za svaku radnju u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.300,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (325,00 EUR). Međutim nije priznat zahtjev za naknadu pristojbi i troškova po odmjeri suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako u osnovi, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.625,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IX. izreke presude.

30. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte