REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3489/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 10. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju i tuženikovog opunomoćenika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB 29743547503 isplatiti tužitelju: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623 na ime naknade štete iznos od 9.398,31 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima) sve u roku od 15 dana.''

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 16. svibnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je ITI, osiguranica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), ovdje tužitelja, stradala je 19. rujna 2003. u prometnoj nesreći prilikom povratka s posla kada je na nju kao pješakinju na obilježenom pješačkom prijelazu naletjelo osobno vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljala IT, a koje je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika, broj police: [broj police]. Protiv vozačice IT pokrenut je prekršajni postupak pred Prekršajnim sudom u Zaboku. Tužiteljeva osiguranica ITI je vodila postupak za naknadu štete, protiv tuženika, a postupak je vođen pred Općinskim sudom u Zaboku pod posl. br. P-779/03 i P- 914/06. Tužiteljevim rješenjem broj 569701 od 16. srpnja 2009. je priznato osiguranici ITI pravo na invalidsku mirovinu i to 70% kao posljedica ozljede na radu iz predmetnog štetnog događaja, a 30 % kao posljedica bolesti. Isplatom tako priznate mirovine tužitelj trpi štetu sukladno čl. 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO). U skladu s čl. 162. ZOMO), HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. U ovom slučaju za štetu je odgovoran Croatia osiguranje d.d., Zagreb, ovdje tuženik, kao društvo za osiguranje kod kojeg je motorno vozilo kojim je prouzročena šteta bilo osigurano od odgovornosti za štetu (čl. 164. ZOMO-a). Isplatom invalidske mirovine korisniku ITI tužitelj trpi štetu u smislu odredbe čl. 161. ZOMO-a. Zavod je u razdoblju od 1. travnja 2022. do 30. travnja 2025. isplatio svojoj osiguranici na ime invalidske mirovine iznos 13.881,47 EUR. Kako predmetni štetni događaj sudjeluje u uzroku upućivanja u invalidsku mirovinu u omjeru od 70%, to se ovom tužbom od tuženika zahtijeva 70% isplaćenog iznosa odnosno iznos 9.717,02 EUR. Napominje se kako je tuženik za ranija razdoblja isplate invalidske mirovine uredno ispunjavao svoju obvezu prema tužitelju. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba čl. 161. u svezi čl. 162. ZOMO-a. Stoga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 9.717,02 EUR na ime naknade štete sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

2. Podneskom predanim 8. listopada 2025. (list 166-168) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, te se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, pa stoga prihvaćajući djelomično prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje od 1. travnja 2022. do 16. svibnja 2022., zahtijeva isplatu iznosa 9.398,31 EUR (13.426,16 EUR umanjeno za 30%, budući da predmetni štetni događaj sudjeluje u uzroku upućivanja u invalidsku mirovinu u omjeru od 70%) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 3. listopada 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 42), u kojem se navodi da tuženik ne spori nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, kao i odgovornost svog osiguranika. Međutim, osporava se osnovanost i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega se ističe da tužitelj nije dostavio dokaze o plaćanjima pojedinih iznosa mirovina. Imajući na umu da se utuženi iznos odnosi na mirovine plaćane od 1. travnja 2022. do 30. travnja 2025., te da je tužba podnesena 16. svibnja 2025., zahtjev u odnosu na isplaćene mirovine do 16. svibnja 2022 je svakako u zastari zbog proteka trogodišnjeg zastarnog subjektivnog roka, imajući na umu dan saznanja za štetu, a to je dan isplate. Stoga se predlaže pozvati tužitelja na dostavu podataka i dokaz o datumu isplaćenih mirovine u razdoblju od 1. travnja 2022. do 16. svibnja 2022. Nadalje, obveza tuženika je propisana odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu i to čl. 27. koji propisuje da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.); Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga čl. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.); Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (st. 3.). Predmetna odredba se primjenjuje, s obzirom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2140/2018 od 13. srpnja 2022. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina. Isto tako ukazuje i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3459/2020 od 27. prosinca 2021., u kojoj jasno stoji da u slučaju kada se radi o ozljedi izvan rada, tužitelj (HZMO) nema pravo na naknadu štete). Dakle, kada se radi o ozljedi na radi (kao u ovom slučaju), tada je tužitelj dužan dokazati razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u ovom slučaju i invalidske mirovine koja bi u ovom slučaju bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Stoga, navedeno jasno ukazuje kako je tužbeni zahtjev u svakom slučaju neosnovan. U svakom slučaju, teret dokazivanja visine štete je na tužitelju, imajući na umu odredbe ZPP-a i ZOOP-a, jer se ista mora utvrditi sukladno odredbama čl. 27. ZOOP-a. S druge strane, iznos mirovine koji je tužitelj isplaćivao se temelji na rješenju kojim je tužitelj već priznao da se priznaje pravo na mirovinu uzrokovanu ozljedom na radu pa nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Slijedom iznijetog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tužiteljev obračun, od 13. svibnja 2025. (Iist 5), zapisnik o očevidu MUP-a RH, PU krapinsko-zagorske, PPP Krapina, od 19. rujna 2003. (list 6-9), prijavu o ozljedi na radu (Iist 10-13), presudu Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-681/2006-2 od 9. svibnja 2006. (list 14 i 15 te 20-22), presudu Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž-541/2008-2 od 22. travnja 2009. (list 16-18), pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 16. srpnja 2009. (list 24-26), pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 17. srpnja 2009. (list 28 i 29), pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 10. siječnja 2011. (list 30 i 31), nalaz i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju pri tužitelju (list 32-36), tužiteljev obračun isplate invalidske mirovine po predmetu: OB-03312405981 ITI, od 8. listopada 2025. (list 170).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

7. Uvidom u zapisnik o očevidu MUP-a RH, PU krapinsko-zagorske, PPP Krapina, od 19. rujna 2003. (list 6-9) i prijavu o ozljedi na radu (Iist 10-13), da je ITI, osiguranica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), ovdje tužitelja, stradala 19. rujna 2003. u prometnoj nesreći prilikom povratka s posla kada je na nju kao pješakinju na obilježenom pješačkom prijelazu naletjelo osobno vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljala IT, a koje je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika, broj police: [broj police]. Protiv vozačice IT pokrenut je prekršajni postupak pred Prekršajnim sudom u Zaboku.

8. Uvidom u presudu Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-681/2006-2 od 9. svibnja 2006. (list 14 i 15 te 20-22) i presudu Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž- 541/2008-2 od 22. travnja 2009. (list 16-18), utvrđeno je da je ITI, tužiteljeva osiguranica, kao tužiteljica vodila postupak radi naknade štete, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., Zagreb, a postupak je vođen pred Općinskim sudom u Zaboku pod posl. br. P-779/03 i P-914/06, u kojima je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete i nenovčane imovinske štete (tuđa pomoć).

9. Uvidom u pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 16. srpnja 2009. (list 24-26), pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 17. srpnja 2009. (list 28 i 29), pravomoćno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, od 10. siječnja 2011. (list 30 i 31) te nalaz i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju pri tužitelju (list 32-36), utvrđeno da je tužiteljevim rješenjem broj 569701 od 16. srpnja 2009. priznato osiguranici ITI pravo na invalidsku mirovinu i to 70% kao posljedica ozljede na radu iz predmetnog štetnog događaja, a 30% kao posljedica bolesti, počev od 17. prosinca 2008. te je daljnjim rješenjem od 17. srpnja 2009. određena od 4. travnja 2009. najniža mirovina u iznosu 1.746,38 HRK mjesečno i rješenjem od 10. siječnja 2011. određena najniža mirovina u iznosu 1.770,03 HKR mjesečno, dok je tužiteljevo Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 19. prosinca 2008. potvrdilo nalaz i mišljenje vještaka o postojanju profesionalne nesposobnosti za rad, s nastankom invalidnosti 17. prosinca 2008., a uzrok invalidnosti je bolest 30% i ozljeda na radu 70%.

10. Uvidom u tužiteljev obračun, od 13. svibnja 2025. (Iist 5) i tužiteljev obračun isplate invalidske mirovine po predmetu: OB-03312405981 ITI, od 8. listopada 2025. (list 170) utvrđeno je da je tužitelj za razdoblje od 1. travnja 2022. do 30. travnja 2025. isplatio svojoj osiguranici na ime invalidske mirovine iznos 13.881,47 EUR, a kako predmetni štetni događaj sudjeluje u uzroku upućivanja u invalidsku mirovinu u omjeru od 70%, to se ovom tužbom od tuženika zahtijeva 70% isplaćenog iznosa odnosno iznos 9.717,02 EUR. Ujedno je utvrđeno da je tužitelj za razdoblje od 16. svibnja 2022. do 30. travnja 2025. isplatio svojoj osiguranici na ime invalidske mirovine iznos 13.426,16 EUR.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave i sudska praksa na koje se pozivaju parnične stranke u korist svojih navoda, jer ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

12. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevoj osiguranici prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena zbog ozljede na radu, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjeran iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće.

Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

13. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), no, s obzirom na recentnu sudsku praksu, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

14. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a s obzirom na njegov pravni položaj osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelja, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

15. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja tužiteljeve osiguranice upravo ozljeda na rada, kao posljedica predmetne prometne nesreće, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

16. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikovog osiguranika za prometnu nesreću.

Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

17. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

19. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka, isti mu nisu odmjereni niti je o istom odlučeno.

20. Tuženiku je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 22. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 10. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu po pozivu i odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tuženiku valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

21. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- opun. tuženika.