REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Čazmi
Trg čazmanskog kaptola 20
43240 Čazma
P-395/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista NV u parničnom postupku tužitelja OV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., [adresa], OIB 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 2402006- 1031262160 / 51400607-5103813976 od dana 31. siječnja 2008., sklopljenog između tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kao kreditora i tužitelja OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK ( dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.˝
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati iznos od 584,36 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče:
- na iznos od 171,85 EUR počevši od 03. veljače 2008. do isplate,
- na iznos od 412,51 EUR počevši od 05. veljače 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.320,22 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 26. ožujka 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 26. ožujka 2026. pa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik dana 31. siječnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 98.000,00 CHF, protuvrijednosti u kunama obračunate prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 360 mjeseca, od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” propisano je kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.00 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora o kreditu te da je, nadalje, korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. S tim u vezi, tužitelju je kao korisniku kredita dana 31. siječnja 2008. obračunata navedena naknada, time da je istom dana 02. veljače 2008. naplaćena naknada u iznosu od 171,85 EUR, a zatim je istom dana 04. veljače 2008. nadalje naplaćena naknada iznosa 412,51 EUR. Dakle, tužitelju je kao korisniku kredita, sukladno odredbi članka 10. Ugovora o kreditu, naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnom iznosu od 584,36 EUR. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se ista naplaćuje u visini od 1,00 % od iznosa kredita te se naplaćuje prije korištenja kredita. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnoj visini od 584,36 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 584,36 EUR od iznosa kredita. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti odnosno u svrhu kupnje nekretnine kao što i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 584,36 EUR. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada odbija od iznosa kredita, ne spominjući što točno navedena naknada uopće predstavlja, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužitelj platio 02. veljače 2008. u iznosu od 171,85 EUR i 04. veljače 2008. u iznosu od 412,51 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 584,36 EUR te tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati iznos od 584,36 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako u cijelosti spori osnovanost tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. U ovom postupku tužitelj je dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za “Stambene i adaptacijske kredite”, str. 1. bilo navedeno kako naknada iznosi upravo 1,00 %. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.402,84 kn. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 1 i 4. veljače 2008. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 3. i 5. veljače 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
2a. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnio i prigovor mjesne nenadležnosti suda, koji prigovor je sud u rješenju posl. broj P-395/2024-9 od 7. siječnja 2025. odbio kao neosnovan, a koje rješenje je povodom žalbe tuženika potvrdio i Županijski sud u Zagrebu svojim rješenjem posl. broj Gž-1484/2025-2 od 9. lipnja 2025.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od dana 31. siječnja 2008., kojom je određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te isplate iznosa od 584,36 eura na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.
4. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovora o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od dana 31. siječnja 2008., kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosi 5,550 % godišnje. Nije sporno ni da je predmetnim ugovorom pod naslovom "NAKNADA:" propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,000 % (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora. Nije sporno ni da je tužitelj navedenu naknadu platio, a također nije sporna niti visina plaćene naknade, odnosno visina tužbenog zahtjeva.
5. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru, a koja se odnosi na naknadu ništetna. Također je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutog ugovora, da li je potraživanje tužitelja u zastari te da li tužitelj ima status potrošača.
6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnost stanja, sud je izvršio uvid u: pregled prometa po partiji kredita 5103813976 za razdoblje od 01.02.2008. do 29.09.2015. (list 7-24), Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 22.01.2016. (list 25-27, 125-134), aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5103813976 od 22.01.2016. (list 28-33, 118-124), otplatni plan za razdoblje od 01.02.2008. do 01.02.2038. godine (list 34-39), potvrda tuženika o uplati naknade za obradu od dana 02.04.2024. (list 40), Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od 31.01.2008. (list 42-45, 108-114, 140-146, 150-159, 165- 171), zahtjev tužitelja za dostavu podataka o uplatama ulazno / izlaznih naknada od dana14.03.2024. (list 46), Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (list 51-56), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 96-101), obračun naknade za bankarske usluge (list 102), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 29.12.2009. (list 103-107), aneks ugovora o kreditu broj 1 od 29.12.2009. (list 116-117), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 17.01.2011. (list 135-137, 160-162), aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od 17.01.2011. (list 138-139, 163-164), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 31.01.2008. (list 149-149), tiskani letak banke (list 172-174), izvod iz godišnjaka 27 iz 2020. Hrvatskog društva za građansko pravne znanosti i praksu (list 175-223).
7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 319).
8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/093, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP).
9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od 31. siječnja 2008., proizlazi kako je istim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 98.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke odnosno kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj. U dijelu ugovora pod nazivom "NAKNADA:" propisano je kako za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.
11. Iz potvrde o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 2. travnja 2024. proizlazi kako je naknada za obradu kredita po partiji 5103813976 (5114205626 nakon konverzije) naplaćena 2. veljače 2008. u iznosu 1.294,79 kn i 4. veljače 2008. u iznosu 3.108,05 kn, a naknada za prijevremeni povrat nije naplaćena.
12. Iz pregleda prometa po partiji kredita 5103813976 za razdoblje od 01. veljače 2008. do 29. rujna 2015. vidljivo je kako je dana 2. veljače 2008. naplaćena naknada u iznosu 1.294,79 kn i dana 4. veljače 2008. naknada u iznosu 3.108,05 kn.
13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je 2008. podizao kredit za kupnju zemljišta i izgradnju kuće u [adresa]. Bio je klijent tuženika i nije se nigdje drugdje raspitivao za kredit. Došao je i rekao da treba kredit i rekli su mu da je trenutno kredit u švicarcima najpovoljniji. Skupio je potrebnu dokumentaciju, ugovor, vlasnički list i sl. i podigao kredit. Prilikom potpisivanja o kreditu nije bilo govora o naknadi za obradu kredita, samo se sjeća da je iznos kredita bio 98.000,00 CHF. Sjeća se da je pročitao ugovor na brzinu i koncentrirao se na to koji je iznos i za što je kredit, a misli da ga nitko nikada nije upozorio na odredbu o naknadi za obradu kredita. Išao je i kod javnog bilježnika gdje mu je protumačeno oko ugovora samo ono najvažnije. Ne zna u kojem momentu je njemu naplaćena ta naknada. Inače je po zanimanju komercijalist. Sada mu je poznato da postoje troškovi oko podizanja kredita, a tada je bio mlad i nije znao da to postoji. Izgradio je kuću za koju je dobio kredit i tamo živi i nikad nije korištena za poslovnu djelatnost. On taj kredit još uvijek otplaćuje. Misli da je kredit podignut na 30 godina. Tada nije znao što znači naknada za obradu kredita jer mu nitko nije skrenuo pažnju na to. Nije bilo mogućnosti pregovora oko odredbi kredita jer je ugovor bio unaprijed pripremljen.
14. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.
15. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima te odredbama zakona.
16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, lično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.
17. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedio je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/l03) prema čijoj odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
18. Prigovor tuženika kako tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju nije osnovan. Tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao životno i okolnosno, a i njegov iskaz u suglasju je s predmetnim Ugovorom o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit građana za kupovinu zemljišta i da je isti podigao sa namjerom izgradnje nekretnine na tom zemljištu u kojoj je planirao živjeti sa obitelji. Iz samog ugovora pod nazivom "NAMJENA:" je navedeno kako je riječ o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine. Dakle, niti iz jedne stavke ugovora o kreditu nije vidljivo da bi tužitelj ugovor sklopio kao poduzetnik.
19. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
20. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredaba o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (Naknada) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.
21. Navedena odredba iz predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.
22. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da odredba Ugovora o kreditu o naknadi; predstavlja ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
23. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba Ugovora o kreditu 2402006-1031262160 / 51400607-5103813976 od 31. siječnja 2008., nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
24. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO.
25. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
26. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
27. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Između ostaloga, u odredbi Ugovora o kreditu o naknadi se navodi kako naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 1,000% (jedan posto) na iznos kredita, a naplaćuje se prilikom isplate plasmana. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,000% (jedan posto) iznosa očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.
28. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP- a, a posljedica koje je ništetnost.
29. Sukladno odredbi čl. 323. st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
30. Članak 1111. ZOO-a određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
31. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Sud je postupanje tuženika ocijenio nepoštenim pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa.
32. Visina stope zatezne kamate određena je po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke.
33. Visina tužbenog zahtjeva nije među strankama sporna, stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 584,36 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 3 veljače 2008. do isplate na iznos od 171, 85 eura (budući je iznos od 1.249,79 kn naplaćen tužitelju 2. veljače 2008.) te s pripadajućom zateznom kamatom počev od 5. veljače 2008. do isplate na iznos od 415,51 eura (budući je iznos od 3.108,05 kn naplaćen tužitelju 4. veljače 2008.), slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.
34. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 31. siječnja 2008. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG, Gž-1996/19 ŽSOS, Gž-415/25 ŽSBJ).
35. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.
36. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.320,22 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji je sud tužitelju u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, sastava podneska od 16. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 20. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 12. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 50,00 eura, troškova pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,27 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23), sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude.
37. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamte, budući nije uspio u istom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
38. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.
39. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 26. ožujka 2026. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
40. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Čazmi, 26. ožujka 2026.
Sutkinja:
Alma Horvatinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a, osim povrede iz čl. 354 st. 2 i 3 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu i presudu
2. pun. tuženika
3. spis.
Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica – specijalist:
NV
