REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2030/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, Taborska 31, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njenog punomoćnika te punomoćnice tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23. Ugovora o kreditu broj 3206452572/06 zaključenog između tužiteljice i tuženika 24. travnja 2006. u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici FV, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 254,74 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2012. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici FV, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 289,82 eur sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 24. travnja 2006. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 3206452572/06 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 23. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se može izvršiti prijevremena konačna otplata kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, što je na rezultiralo time da joj je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) i to 9. veljače 2012. u iznosu od 254,74 eur. Tvrdi da je predmetna odredba čl. 23. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača što ima za posljedicu ništetnost te odredbe. Ističe kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe ističe da takva odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Naime, tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 23. Ugovora, niti je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje novog stana, te joj je u takvim okolnostima putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a ističe i da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima obzirom da je potpuno neodređena i neodrediva. Slijedom navedenog, predlaže presudom utvrditi ništetnost odredbe čl. 23. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 254,74 eur sa zateznom kamatom od 9. veljače 2012. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelost te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu i pregled prometa po kreditu te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. U postupku nema spora o slijedećem:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 24. travnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 120.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

(„Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da prema odredbi čl. 23. Ugovora korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate

- da je tužiteljica iskoristila pravo te je izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita.

7. Tužiteljica je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podignula kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje stana, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je stan korišten isključivo za stanovanje člana obitelji te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljičino svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP.

9. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno je da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama već je tužiteljici predan gotov tekst ugovora na potpis. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljica nije upozorena na obvezu plaćanja tzv. izlazne naknade, a kada je zatvarala kredit rečeno joj je da ukoliko želi zatvoriti kredit mora platiti naknadu.

11. Budući da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za prijevremenu obradu kredita i visini iste iz čl. 23. Ugovora, pa kako iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 23. ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora), bilo moguće pojedinačno pregovarati.

13. Kod toga posebno valja napomenuti kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl. 23. ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se radi o odredbi koja nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Valja reći kako naknada za prijevremenu otplatu ne mora sama po sebi biti ništetna ako se o toj odredbi posebno pregovaralo te ukoliko ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Konkretno, s obzirom da je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Budući da je u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 23. Ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, to sud nalazi da je plaćanje naknade tuženiku za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl. 81. te ništetna u smislu čl. 87. ZZP, kao i u smislu čl. 102. u vezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14), sve u vezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 31/05 i 41/08, dalje: ZOO).

17. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa niti nije bilo sporno da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 254,74 eur dana 9. veljače 2012. kada je ona tu uplatu i izvršila to je temeljem odredaba čl. 323. st.1. ZOO, čl.1111. st.1. ZOO, čl.1115. ZOO i čl. 29. ZOO, odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

18. Prigovor zastare nije osnovan.

18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku.

19.1. Imajući u vidu da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora to je vrijednost predmeta spora utvrđena prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno u iznosu od 254,74 eur (čl. 40. ZPP).

19.2. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 50,00 eur, za sastav podneska od 10. svibnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. - 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 28. studenog 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. - 50,00 eur, te za zastupanje na ročištu 16. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 50,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 eur, a što ukupno iznosi 250,00 eur. Priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u iznosu od 13,27 eur tako da joj je konačno dosuđen trošak u iznosu od 289,82 eur.

22. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika