REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-194/2025-32
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Koprivnici, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 5. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 Magazinska 69, Zagreb, da tužitelju SF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 42242 S isplati iznos od 5.823,50 EUR (slovima: pettisućaosamstotinadvadesettrieura i pedesetcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od
6,95 EUR od 19.12.2007. do plaćanja;
11,87 EUR od 22.1.2008. do plaćanja;
9,50 EUR od 28.2.2008. do plaćanja;
9,86 EUR od 29.2.2008. do plaćanja;
12,66 EUR od 31.3.2008. do plaćanja;
7,85 EUR od 26.5.2008. do plaćanja;
9,13 EUR od 31.5.2008. do plaćanja;
10,98 EUR od 30.6.2008. do plaćanja;
9,08 EUR od 31.7.2008. do plaćanja;
9,09 EUR od 31.8.2008. do plaćanja;
9,90 EUR od 30.9.2008. do plaćanja;
23,56 EUR od 31.10.2008. do plaćanja;
14,40 EUR od 30.11.2008. do plaćanja;
26,04 EUR od 31.12.2008. do plaćanja;
27,83 EUR od 31.1.2009. do plaćanja;
28,64 EUR od 28.2.2009. do plaćanja;
33,65 EUR od 31.3.2009. do plaćanja;
34,10 EUR od 30.4.2009. do plaćanja;
30,55 EUR od 31.5.2009. do plaćanja;
27,95 EUR od 30.6.2009. do plaćanja;
28,64 EUR od 31.7.2009. do plaćanja;
30,01 EUR od 31.8.2009. do plaćanja;
29,05 EUR od 5.10.2009. do plaćanja;
28,51 EUR od 31.10.2009. do plaćanja;
31,11 EUR od 30.11.2009. do plaćanja;
33,20 EUR od 31.12.2009. do plaćanja;
36,18 EUR od 31.1.2010. do plaćanja;
35,50 EUR od 28.2.2010. do plaćanja;
39,54 EUR od 31.3.2010. do plaćanja;
38,77 EUR od 30.4.2010. do plaćanja;
40,26 EUR od 31.5.2010. do plaćanja;
53,18 EUR od 30.6.2010. do plaćanja;
50,52 EUR od 31.7.2010. do plaćanja;
58,63 EUR od 31.8.2010. do plaćanja;
55,83 EUR od 30.9.2010. do plaćanja;
51,32 EUR od 31.10.2010. do plaćanja;
60,84 EUR od 30.11.2010. do plaćanja;
64,37 EUR od 31.1.2011. do plaćanja;
64,37 EUR od 31.1.2011. do plaćanja;
67,38 EUR od 28.2.2011. do plaćanja;
63,56 EUR od 31.3.2011. do plaćanja;
64,25 EUR od 30.4.2011. do plaćanja;
80,49 EUR od 31.5.2011. do plaćanja;
82,07 EUR od 30.6.2011. do plaćanja;
93,81 EUR od 31.7.2011. do plaćanja;
86,89 EUR od 31.8.2011. do plaćanja;
79,31 EUR od 30.9.2011. do plaćanja;
73,54 EUR od 31.10.2011. do plaćanja;
72,97 EUR od 30.11.2011. do plaćanja;
76,50 EUR od 31.12.2011.do plaćanja;
79,59 EUR od 31.1.2012. do plaćanja;
77,74 EUR od 30.3.2012. do plaćanja;
77,87 EUR od 31.3.2012. do plaćanja;
79,30 EUR od 30.4.2012. do plaćanja;
80,30 EUR od 31.5.2012. do plaćanja;
78,64 EUR od 30.6.2012. do plaćanja;
79,07 EUR od 31.7.2012. do plaćanja;
77,83 EUR od 31.8.2012. do plaćanja;
75,06 EUR od 2.10.2012. do plaćanja;
78,31 EUR od 5.11.2012. do plaćanja;
78,27 EUR od 28.12.2012. do plaćanja;
73,32 EUR od 30.1.2013. do plaćanja;
77,61 EUR od 28.2.2013. do plaćanja;
77,61 EUR od 28.2.2013. do plaćanja;
78,00 EUR od 2.4.2013. do plaćanja;
76,20 EUR od 30.4.2013. do plaćanja;
70,62 EUR od 31.5.2013. do plaćanja;
70,47 EUR od 30.6.2013. do plaćanja;
71,84 EUR od 31.7.2013. do plaćanja;
74,05 EUR od 31.8.2013. do plaćanja;
77,10 EUR od 30.9.2013. do plaćanja;
75,52 EUR od 31.10.2013. do plaćanja;
77,19 EUR od 5.12.2013. do plaćanja;
77,86 EUR od 30.1.2014. do plaćanja;
80,32 EUR od 3.3.2014. do plaćanja;
80,32 EUR od 3.3.2014. do plaćanja;
79,81 EUR od 31.3.2014. do plaćanja;
77,97 EUR od 30.4.2014. do plaćanja;
77,06 EUR od 3.6.2014. do plaćanja;
77,65 EUR od 30.6.2014. do plaćanja;
79,73 EUR od 31.7.2014. do plaćanja;
1.407,08 EUR od 1.9.2014. do plaćanja;
i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 Magazinska 69, Zagreb, da tužitelju SF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 42242 S nadoknadi nastali parnični trošak 2.454,85 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Varaždinu proizlazi temeljem odredaba čl. 59. Zakona o parničnom postupku te čl. 19.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 s izmjenama i dopunama).
2. Odredba čl. 12.Ugovora o kreditu utvrđuje nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim ista ne proizvodi pravne učinke i ne može se smatrati sporazumom stranaka o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku, budući da se radi oo ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao i o kojoj stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale te se smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u daljnjem tekstu ZZP/03).
3. To iz razloga što tužitelj ima prebivalište na području Naslovnog suda te bi u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u sjedištu tuženika bio izvrgnut značajnim dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što nije slučaj s tuženikom koji ima poslovnu jedinicu u sjedištu Naslovnoga suda.
4. Tužitelj skreće pažnju kako je takav stav zauzela i sudska praksa izražena u odlukama Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2000/18 od 22.11.2018., kao i Županijskog suda u Splitu broj Gž Ovr 393/18 od 4.5.2018. (u privitku), ali i praksa Suda Europske unije izražena u presudi od 27.6.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
5. Tužitelj kao korisnik kredita sklopio je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 2.8.2007. Ugovor o kreditu br. 320-50-4298787, koji je dana 6.8.2007. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod br. OV-14351/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim je Ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.228,76 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.
6. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio zaključno s 31.8.2014.g.
7. Ugovor u svojem članku 2. regulira redovnu kamatnu stopu na način da je ista 5,49 % godišnje, ali da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
8. U skladu s time tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, o čemu je tužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je otplaćivao.
9. Postupajući na taj način, tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu ZOO), temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužitelj otplaćivao, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
10. Stoga dijelovi odredbe ll. 2. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" temeljem čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu ZZP/07), predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl. 296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene.
11. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema uručenom otplatnom planu.
12. Tuženik ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužitelja kao potrošača o parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora.
13. Tako ga osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz CHF te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužitelja ili tuženika.
14. Jednako tako, tužitelja nije upozorio da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta", odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da joj u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR.
15. Naprotiv, kako tužitelja, tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i daje to kredit koji je najpovoljniji za korisnika.
16. Pored navedenog, tuženik je visinu anuiteta dodatno vezao uz srednji tečaj Kreditora i time u ugovorni odnos uveo još jedan parametar o kojem je sam odlučivao i na koji tužitelj nije mogao utjecati.
17. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelja koji je kredit primio i otplatio u hrvatskim kunama i time je učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
18. Pri svemu treba naglasiti kako tužitelj nije ekonomski stručnjak niti ima formalno ekonomsko obrazovanje, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužitelja kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužitelja, propuštajući pružiti mu potrebne informacije za donošenje valjane odluke.
19. Stoga se i kod odredaba čl.7. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj CHF, o čemu tuženik također nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke.
20. Navedena pravna utvrđenja sadržana su i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž- 6632/17 od 14.6.2018., te VSRH, posl. broj Revt-575/16 od 3.10.2017., kao i Ustavnog suda RH, posl. broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III- 2565/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku.
21. Tužitelj se stoga poziva na predmetna pravna utvrđenja za koja je vezan i Naslovni sud u ovom parničnom postupku temeljem odredaba čl. 118. ZZP/07 i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
22. Posljedica nepoštenih ugovornih odredaba opisanih u toč. IV. i V. tužbe znatna je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
23. Naime, na temelju podataka i analize Prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 10.5.2019.g. izrađenog od strane tuženika, proizlazi da, ako se iz Ugovora izostave ništetne odredbe te se shodno tome primijeni početni otplatni plan i izvrši izračun anuiteta prema fiksnoj kamatnoj stopi iiz čl. 2. Ugovora i srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je važio na dan kada je tužitelju kredit isplaćen, tada je tužitelj preplatio iznos od 44.000,00 kn.
24. Budući da je preplaćeni iznos od 44.000,00 kn tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti tužitelju cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate.
25. Tužitelj temeljem iznijetoga, budući da je ništetnost predmetnih odredaba Ugovora klao prethodno pitanje već utvrđena pravnomoćnim sudskim presudama a u povodu kolektivne tužbe, tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 6.10.2025.
26. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
27. U odnosu na mjesnu nadležnost
28. Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa je u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 320-50-4298787 ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora.
29. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. Su IV – 380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
30. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika.
31. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
32. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope
33. Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 02.08.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-4298787 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.228,76, a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.
34. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
35. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.
36. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.
37. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.
38. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.
39. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
40. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.
41. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule
42. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.
43. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.
44. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora.
45. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.
46. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu.
47. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).
48. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.
49. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.
50. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):
a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
51. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
52. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.
53. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
54. U odnosu na navode o stečenom bez osnove i pozivanje na odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača
55. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.
56. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.
57. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.
58. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.
59. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
60. Tužitelj se protivi proizvoljno utuženom iznosu po kreditu s osnova promjene tečaja CHF jer je isti izrađen prema subjektivnoj procjeni tužitelja kao i dokaznom prijedlogu da se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje obzirom da je potraživanje tužitelja prije svega u zastari.
61. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu za saslušanjem tužitelja jer se personalnim dokazom ne može dokazivati osnov i visina tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj niti je saslušanje tužitelja relevantno za donošenje zakonite i objektivne odluke u ovoj pravnoj stvari.
62. Tuženik se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja da se po nalogu suda pribavi od tuženika sva dokumentacija vezana uz predmetni ugovor o kreditu jer je sva dokumentacija uručena tužitelju prilikom sklapanja osnovnog Ugovora, a teret dokaza u ovoj pravnoj stvari je upravo na tužitelju te je protivno zakonu prebacivati teret dokaza činjenica koje ističe tužitelj na tuženika.
63. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.
64. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
65. Po prigovoru mjesne nenadležnosti Općinski sud u Varaždinu oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i po pravomoćnosti rješenja spis je dostavljen Općinskom građanskom sudu na daljnje postupanje.
66. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, uvid u ugovor o kreditu broj 320-50-4298787 od 6.8.2007., prijepis knjigovodstvene kartice na dan 10.5.2019., saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o.
67. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
68. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina potraživanja i zastara potraživanja.
69. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.
70. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao radi kupnje automobila i sve radnje obavljao je putem auto kuće od koje je kupovao automobil, tako da u banci nije niti bio. Kredit je potpisao kod javnog bilježnika koji mu je objasnio uvjete otplate kredita i postupak u slučaju nemogućnosti otplate. Kredit je redovito otplaćivao, te je promjena bila već kod uplate prve rate kredita. Nakon što je platio prvu ratu od banke je došla opomena da mora doplatiti prvu ratu. U to vrijeme visina rate je bila relativno normalna, a nakon toga jednostranom odlukom banke rate su se konstantno povećavale. Kredit je sklopio u CHF jer je auto kuća s kojom je pregovarao dala jedinu ponudu tužitelju za sklapanje ugovora u CHF. U auto kući su tužitelja dočekali svi dokumenti s kojima je išao kod javnog bilježnika. Kada su rate počele rasti u banci se interesirao za rast rata, ali nisu mu točno mogli objasniti jer je tečaj bio sam po sebi kao tečaj, a kamate su rasle, nije znao iz kojeg razloga. Automobil je kupio isključivo za osobne svrhe. Njemu je pojašnjeno da je u vrijeme sklapanja ugovora CHF najstabilnija valuta i da takve kredite svi podižu te da ne bi trebalo biti nekih posljedica. Istakao je da mu je ugovor razjašnjen kod javnog bilježnika i onda je pročitao, te mu je bilo jasno da u slučaju neredovite otplate kredita mora odjednom otplatiti kredit u cijelosti. Po njegovim saznanjima kamata se mijenjala zbog promjena na tržištu, a kroz to vrijeme po njegovom saznanju na tržištu se nisu događali nikakvi poremećaji.
Nakon saslušanja tužitelja jasno je i razvidno da tužitelj sa bankom nije niti pregovarao o uvjetima ugovora o kreditu. Pregovarao je sa auto kućom od koje je kupovao automobil i kao jedina opcija bio mu je ponuđen ugovor u CHF. Pri tome djelatnik banke nije bio prisutan u auto kući, što je po stavu suda trebao biti jer jedino djelatnik banke je taj koji je ovlašten pregovarati oko uvjeta kredita, valuti u kojoj će se ugovor sklapati i kamatnoj stopi te ostalim ugovornim odredbama, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Tužitelj je dobio već unaprijed pripremljen ugovor, na koji sadržaj očito nije mogao utjecati, a kada je tražio pojašnjenje od banke zbog čega rastu rate kredita, nije dobio nikakvo obrazloženje, kao niti o promjeni kamatnih stopa. Tužitelj je po struci kuhar i nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju, čime je banka iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane kao financijska institucija, time je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Takvim postupanjem banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).
Predmet ovog postupka je preplata kredita po osnovi promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.
Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
71. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."
72. Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.
Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.
Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.
73. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke.
Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave. Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.
Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.
Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:
74. referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …
Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.
Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
75. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.
Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 5,49 %. Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.
76. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 .g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .
77. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.
78. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
79. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
80. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
81. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
82. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.
83. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.
84. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.
85. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.
86. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.
87. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.
88. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.
89. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.
90. Nakon što je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je utvrđivao visinu provođenjem financijskog vještačenja po DARFIN d.o.o.
Vještak Darko Prpić, dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je zbog promjene kamatne stope utvrđen više plaćen iznos od 1.246,76 EUR, a zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita utvrđen je više plaćeni iznos od 4.576,74 EUR ili sveukupno 5.823,50 EUR.
91. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, a tuženik također nije imao primjedbe na matematički izračun nalaza, ali je ostao pri svim ostalim prigovorima iznesenim u odgovoru na tužbu.
92. Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka smatrajući ga izrađenim temeljem priložene dokumentacije u skladu sa pravilima struke i u objektivnost nalaza nema razloga sumnjati, temeljem čega je utvrđena visina tužbenog zahtjeva.
93. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.
94. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 7.6.2019. g.
95. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.
96. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
97. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH potječe od 14. lipnja 2014.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.
98. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.
99. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.
100. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.
101. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.
102. Stoga u ovom predmetu je prigovor zastare utvrđen neosnovanim. 103. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita te preplatu uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu 5.823,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u tužbi i tužbenom zahtjevu.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
104. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 5.823,50 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 20.1.2023., 14.2.2023., 7.5.2025., 5.2.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 7.2.2023., 7.8.2023., 6.10.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 600,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.600,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 400,00 EUR, predujam za vještačenje 350,00 EUR, pristojba na tužbu 104,85 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 2.454,85 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.
U Zagrebu 26. ožujka 2026.
Sudac
Sanja Krovinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
