REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5932/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, njezina punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Petra Kovačevića, odvjetnika, dana 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3204563027, broj kreditne partije: 7102644656, sklopljenog dana 30. ožujka 2005. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja HČ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 4. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici HČ iznos od 309,71 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. travnja 2005. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 134,21 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. travnja 2005. do isplate, kao i za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 309,71 Eur s tijekom od 1. travnja 2005. do 12. travnja 2005.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužiteljici HČ troškove postupka u iznosu od 674,83 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je 30. ožujka 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3204563027, broj kreditne partije: 7102644656 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.000,00 EUR. Navodi kako je člankom 2. stavak 4. Ugovora, određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”. Nadalje, navodi kako joj je tuženik 1. travnja 2005., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.344,75 kn. Tvrdi da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, zbog čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Smatra stoga predmetnu ugovornu odredbu nepoštenom, a time i ništetnom te postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, kao i kondemnatorni zahtjev na povrat plaćenog iznosa od 443,92 Eur (ranije 3.344,75 kn) sa zateznom kamatom od plaćanja toga iznosa do isplate. Potražuje i naknadu troškova ovoga postupka uz zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužitelju svojstvo potrošača, navodi kako je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
2.1. Na pripremnom ročištu tuženik navodi kako visina plaćene naknade za obradu kredita broj 71026440656 iznosi 2.333,48 kn te da je ista plaćena 13. travnja 2005.
2.2. Tužitelj je istu činjenicu priznao podneskom od 13. ožujka 2025. i smanjio tužbeni zahtjev u njegovu kondemnatornom dijelu na iznos od 309,71 Eur, no tuženik se takvom djelomičnom povlačenju usprotivio podneskom od 31. ožujka 2025., tako da je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 od 26. travnja 2021. prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika; odlučeno o tužbenom zahtjevu iz tužbe.
2.3. Također, s obzirom da su stranke nespornom utvrdile činjenicu visine i datuma plaćanja predmetne naknade za obradu kredita u iznosu 309,71 Eur s datumom plaćanja 13. travnja 2005., to sud, u skladu s odredbom čl. 221. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP), te činjenice nije utvrđivao.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 30. ožujka 2005. (list 8-12 spisa) i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 151-152 spisa).
4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.
5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od 30. ožujka 2005., kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.000,00 Eur po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nije sporno niti da taj Ugovor u čl. 2. sadrži odredbu kojom je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Nije sporno niti da je tužiteljica na temelju iste odredbe uplatila 2.333,48 kn dana 13. travnja 2005. Sporno je, je li ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćenog iznosa tužiteljici sa zateznom kamatom od dana plaćanja, sve do isplate.
7. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu 2005. sklopila jer su joj bila potrebna sredstva za kupnju stana za njene osobne potrebe u koju isključivu svrhu je taj stan i korišten. Nije imala utjecaj na sadržaj ugovora, predočen joj je na unaprijed sastavljenom obrascu od banke. Nije joj bilo jasno na što se odnosi naknada za obradu kredita iz ugovora niti joj je to itko objasnio. Naknada je plaćena iz iznosa kredita. Nije imala u vlasništvu niti obrt niti trgovačko društvu u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se tužiteljici nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.
9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.
12. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.
13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 309,71 Eur , prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.
13.3. Nadalje, iz navedene odredbe nije jasno niti po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, a uslijed čega se radi o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, dalje: ZOO), tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-634/2024-2 od 28. svibnja 2025.
14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a ista je neodređena i neodrediva, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.
15. Budući da visina plaćene naknade u iznosu 309,71 Eur, kao niti datum njezina plaćanja, nije niti sporan, to sud navedeno nije utvrđivao u skladu s odredbom čl. 221. ZPP-a.
16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora: 3204563027, broj kreditne partije: 7102644656, sklopljenog dana 30. ožujka 2005. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja HČ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 4. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, odnosno da isplati tužitelju iznos od 309,71 Eur.
17. Tužiteljici je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, a taj dan je nesporan među strankama – 13. travnja 2005.
18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
19. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.
20. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba Ugovora sklopljenog 30. ožujka 2005. između tuženika i tužiteljice, kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 309,71 Eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 13. travnja 2005. do isplate.
20.1. U preostalom dijelu, za iznos od 134,21 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. travnja 2005. do isplate, kao i za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 309,71 Eur s tijekom od 1. travnja 2005. do 12. travnja 2005., tužbeni zahtjev je odbijen kao djelomično neosnovan.
21. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Kao vrijednost predmeta spora uzet je samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (443,92 Eur), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje, u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr- 170/03 od 7. svibnja 2003. ). Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 15.11.2024., 13.12.2024. i 15.4.2025. u visini 50 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima 13.3.2025., 6.10.2025. i 26.2.2026. u visini od 50 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i trošak pristupa na objavu u visini 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), što ukupno čini 375 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i za porez na dodanu vrijednost, iznosi 937,50 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 Eur i na presudu 13,27 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 964,04 Eur.
21.1. S obzirom da je tužitelj u sporu uspio s osnovom u potpunosti, a s visinom u omjeru 70%, to mu pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru 70%, što iznosi 674,83 Eur, kako je i dosuđeno točkom IV izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.
21.2. Naprotiv, tužiteljici kao nepotreban nije dosuđen trošak sastava podneska od 13.3.2025., jer je istoga dana održano ročište za zastupanje na kojemu je tužitelju dosuđen trošak te je isto mogao iznijeti na tom ročištu, kao ni trošak zastupanja na ročištu 19.11.2025., koje je odgođeno zbog nepristupa tužiteljice.
U Zagrebu 26. ožujka 2026.
Sutkinja
Ela Mišura Stopfer
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku uz rj o pristojbi na tužbu 13,27 Eur i presudu 13,27 Eur
2. tuženiku po punomoćniku