REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

Posl. br. P-789/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Čubrilo Šišić, u pravnoj stvari tužitelja: Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587 koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu protiv tuženika: EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Pavičić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. veljače 2026. u prisutnosti ČK, državno odvjetničkog savjetnika te tuženika osobno uz punomoćnika Ivana Pavičića, odvjetnika u Splitu, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

"I Dužan je tuženik EK, Ulica H. branitelja Dražena Kuduza 18, Solin (ranije Braće Radića 65 Solin), OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti Republici Hrvatskoj s naslova stjecanja bez osnove iznos od 1.555,97 kn/206,51 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena."

II. Dužan je tužitelj Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana tuženiku EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 156,64 €, sa zateznom kamatom od donošenja presude odnosno od 26. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 25. veljače 2025. tužitelj navodi da je temeljem pravomoćne ovršne presude Općinskog suda u Splitu posl. br.: P-880/14 od 27. studenog 2018., pravomoćne 10. prosinca 2020. izvršena naplata u korist tuženika u iznosu od 31.751,45 kuna. Uz pravomoćnu presudu da je na naplatu FINI dostavljen i obračun poreza, prireza i doprinosa za tuženika, a koji je obračun bio omaškom pogrešno sačinjen. Radi navedenog je Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Solin uočivši grešku u obračunu sačinila ispravak obračuna poreza i doprinosa br. klase: 411-01/2021-001/26 od 6. rujna 2021. Tužitelj navodi kako je temeljem pogrešnog izračuna tuženiku izvršena 13. svibnja 2021. isplata iznosa od 31.751,45 kuna umjesto iznosa od 30.195,48 kuna, čime da se tuženik naplatio bez osnova za iznos od 1.555,97 kuna neto, te je tuženiku isplaćen veći iznos od onoga koji bi mu pripadao temeljem pravomoćne presude posl. br. P-880/14 od 27. studenog 2018. pa je isti u obvezi izvršiti povrat više naplaćenog iznosa, a radi navedenog tužiteljici pripada pravo s naslova stjecanja bez osnove potraživati od tuženika iznos koji predstavlja razliku između iznosa naplaćenog na temelju navedene presude i ispravnog izračuna Porezne uprave.

2. U odgovoru na tužbu od 18. ožujka 2025. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u pogledu osnove i visine, predlaže odbaciti tužbu kao preuranjenu i nepotpunu, odnosno odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljici da naknadi parnične troškove uvećane zakonske zatezne kamate. Tuženik navodi kako je predmetna tužba podnesena prije proteka zakonom propisanog roka od tri mjeseca pa je utoliko istu potrebno odbaciti kao preuranjenu. Također ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare kao i prigovor suodgovornosti. Tuženik dalje navodi da je tužiteljica u tužbi pogrešno navela poslovni broj odluke, zanemarila činjenicu da je presudom višeg suda ista djelomično preinačena te uz zahtjev za mirno rješenje spora odnosno tužbu istu nije ni dostavila ni priložila, a ni predložila za pribavu. Također ističe i činjenicu kako tužiteljica iako je teret dokaza na njoj ne dostavlja ni navedeni obračun, ne navodi broj klase, uruđbeni broj ispravljenog obračuna poreza, prireza i doprinosa. Ističe kako su navodi tužiteljice nedokazani niti se mogu provjeriti. Ističe i prigovor prekluzije obzirom da se radi o sporu male vrijednosti te je tužiteljica bila dužna iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje navedenih činjenica. Tuženik u cijelosti osporava dostavljeni ispravak obračuna kao netočan i nevjerodostojan iz razloga da bez obzira što je FINA izvršila prijenos zaplijenjenih sredstava 13. srpnja 2021. tužiteljica navodi kako je porezna uprava uočila pogrešku u obračunu te sastavila ispravak obračuna 6.rujna 2021., u trenutku kada su sredstva već bila naplaćena. Tuženik raspolaže odgovorom FINE od 7.veljače 2022. kojim potvrđuje kako je u konkretnom slučaju "sve isplaćeno sukladno potvrdi porezne uprave i osnovi za plaćanje". Nadalje, navodi se i posebno ističe kako zbrajanjem iznosa iz dostavljenog obračuna odnosno 11.296,99 kuna, 10.373,12 kuna i 30.195,48 kuna dolazi se do zbroja od 51.865,59 HRK, a što je upravo navedeni ukupno naplaćeni glavni dug iz specifikacije izvršenja osnova za plaćanje FINE od 19. kolovoza 2021., koji iznos točno 52.865,59 HRK (navedeni iznos je uvećan za 1.000,00 HRK naplate predujma propisane naknade FINE za provedbu osnove za plaćanje iz čl. 22. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima). Drugim riječima tuženik navodi kako Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske nije oštećeno. U slučaju eventualne uplate traženog iznosa razlike od 1.555,97 kune / 206,51 EUR u korist državnog proračuna, gore navedeni iznos bi se sa 51.865,59 kuna smanjio na iznos od 50.309,62 kune , odnosno drugim riječima upravo bi tužiteljica navedenu razliku novčanog iznosa stekla bez osnove i protivno dostavljenom obračunu. Tuženik navodi i kako tužiteljica u tužbi nije specificirala radi li se u konkretnom slučaju o predujmu poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada koji je kao takav prihod jedinice lokalne samouprave ili doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti u korist državnog proračuna kao prihoda HZZO-a, no u svakom slučaju je nedvojbeno kako je osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije Ministarstva unutarnjih poslova, koje ni na koji način nije, niti u konkretnom slučaju može biti oštećen.

3. Tijekom postupka izvedene je dokaz čitanjem: potvrde Ministarstva financija – Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Solin, klasa: 411-01/2021-001/26, ur. br. 513-07-17-10-21-3 od 6. rujna 2021. (list 4 spisa), obračun obveza iz plaće u ovršnom postupku za period od 2011. do 2013. godine za radnika EK izdanu od strane poslodavca: Republika Hrvatska, Područni ured Zagreb, Ispostava centar (list 5-7 spisa), rekapitulaciju obračuna poreza iz plaća za razdoblje od 2011. do 2013. godine za radnika EK izdanu od strane poslodavca: Republika Hrvatska, Područni ured Zagreb, Ispostava centar (list 8 spisa), uplatni računi za obračun poreza, prireza i doprinosa Ministarstva financija, Područni ured Split, Ispostava Solin na ime EK (list 9 spisa), specifikacije FINA-e izvršenja osnova za plaćanje PR-880/14 za EK (list 10-11 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora Općinskog državnog odvjetništva u Splitu od 30. studenog 2024. (list 12-13 spisa), povratnica za EK (list 14-15 spisa) te prijepis elektroničke komunikacije između zamjenice Općinskog državnog odvjetnika te tuženika od 17. veljače 2025. (list 16 spisa), sentenca Čakarević protiv Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava br. odluke 48921/13 (list 23-24 spisa), vraćanje nepripadno isplaćene naknade, Županijski sud Šibenik br. odluke Gž-657/16 (list 25 spisa).

4. Punomoćnici su popisali parnični trošak.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.555,97 kuna / 206,51 eura koji je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-880/14 od 27. studenog 2018., pravomoćne 10. prosinca 2020. budući je Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Solin uočivši grešku u obračunu sačinila ispravak obračuna poreza i doprinosa pod br. klase: 411-01/2021-001/26 od 6. rujna 2021. pa da je otpala osnova za isplatu utuženog iznosa.

7. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Pregledom cjelokupnog spisa i priležeće dokumentacije utvrđeno je:

- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-880/2014 od 27. studenog 2018., presuđen iznos od 51.865,58 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama EK po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima,

- da je presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gžr-56/19 od 10. prosinca 2020. utvrđeno kako je sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zatezne kamate na cjelokupni iznos razlike bruto plaće,

- presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke u kojem se nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 51.865,58 kn, ali i preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći u iznosu od 51.865,58 kn i presuđeno da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan,

- presuda suda prvog stupnja preinačena samo djelomično i to u pogledu sporednog potraživanja zateznih kamata,

- da je ovdje tuženik na temelju navedene pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr- 880/2014 od 27. studenog 2018., pokrenuo postupak izravne naplate novčane tražbine kod Financijske agencije i u tome postupku u cijelosti naplatio tražbinu,

- da je sačinjen ispravak obračuna poreza i doprinosa, Porezne uprava, Područni ured Split, Ispostava Solin br. klase: 411-01/2021-001/26 od 6. rujna 2021.,

- da je Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu dostavila zahtjev za mirno rješenje spora od kojim traži vraćanje naplaćenog iznosa 30. studenog 2024.

9. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - u nastavku ZOO.) propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stjecanje bez osnove predstavlja poseban obvezno-pravni odnos u kojem dio imovine jedne osobe prelazi u imovinu druge osobe bez pravne osnove u pravnom poslu, odluci suda, drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu. Za postojanje stjecanja bez osnove moraju biti ispunjene sljedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje na drugoj strani, uzročna veza između tih promjena, nepostojanje pravne osnove u pravnom poslu, odluci suda ili zakonu, te da nije riječ o štetnoj radnji. Primjer stjecanja bez osnove je situacija kada je isplata izvršena temeljem pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta ili preinačena, pa je obveznik neopravdano stekao imovinsku korist.

10. Odredba članka 1112. ZOO-a propisuje da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Ali ako je dug bio bezuvjetan, ne može se zahtijevati povrat plaćenog iznosa stoga što je isplata izvršena prije dospjelosti. Upravo odredba čl. 1112. st.1. ZOO-a pravi jasnu razliku između pojma "znajući da je dužan" i "morao znati da je dužan" te ako je kod tužiteljice došlo do nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, odnosno do zablude, to se ne može smatrati postojanjem osnove prava potraživanja povrata utuženog novčanog iznosa. Za primjenu citirane zakonske odredbe potrebno je, osim umanjenja imovine na strani tužitelja i povećanja imovine na strani tuženika, i postojanje svijesti kod tužitelja da plaća ono što nije dužan platiti, odnosno da tužitelj nije bio u ispričivoj zabludi ili neznanju. Stoga, iako je u konkretnom slučaju došlo do povećanja imovine tuženika i smanjenja imovine tužiteljice, do umanjenja imovine došlo je pogreškom same tužiteljice. Takva pogreška se ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom prilikom obračuna, za koju pogrešku tuženik ne može snositi posljedice i takav propust je razlog iz odredbe članka 1112. ZOO-a da tužitelj nema pravo na vraćanje isplaćenog iznosa.

11. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da tuženik u vrijeme stjecanja nije bio nepošten jer je egzistirala pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr- 880/2014 od 27. studenog 2018. kojom je tuženiku dosuđen iznos od 31.751,45 kn, a temeljem koje se tuženik kao ovršnom ispravom u ovršnom postupku i naplatio, ovaj sud drži da pravni osnov za tuženika u niti jednom trenutku otpao. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a.

12. Sukladno pravilu o teretu dokaza (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221. a. i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). Tužitelj u ovom postupku na nijedan način nije dokazao svoje tvrdnje iz tužbe već vrlo paušalno navodi i dostavlja dokumentaciju pritom pogrešno se pozivajući na presudu poslovnog broja P-880/14. Nadalje tužitelj u tužbi navodi i kako je postupao sukladno čl. 186. a. ZPP-a što ovaj sud neispravnim, upravo iz svega navedenog a i činjenice podnošenja tužbe prije istekom zakonom predviđenog roka upravo sukladno čl. 186. st. 8. ZPP-a koji jasno propisuje da se navedenog članka na odgovarajući način primjenjuju i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u [adresa].

13. S obzirom na sve prethodno navedeno sud je nedvojbeno utvrdio kako je do omaške u izračunu došlo isključivo radom državnih tijela te sukladno stavovima županijskih sudova "u situacijama kada je tužitelj vlastitom pogreškom pogrešno obračunao iznose tuženik nije dužan vratiti isplaćeni iznos jer se ovakva pogreška ne može smatrati ispričivom zabludom već pogreškom u radu tužiteljevih službi za koje pogreške ne može snositi posljedice tuženik" (odluka Županijskog suda Šibeniku posl. br. Gž-657/2016 od 8. lipnja 2017., te presude posl. br. Gž R-108/2017-2 od 28. kolovoza 2019. i Gž-109/2015 od 6. srpnja 2018. Županijskog suda u Rijeci). Također u svojoj praksi Europski sud za ljudska prava u predmetu "Čakarević protiv Hrvatske" br. odluke 48921/13 od 26. travnja 2018. jasno navodi kako " prebacivanjem čitavog tereta pogreške nadležnih domaćih tijela na pojedinca koji ni na koji način nije pridonio nastanku takve pogreške, pojedincu se nameće prekomjerni individualni teret, pa obvezivanje na povrat iznosa koji su pojedincu isplaćivani zbog pogreške domaćih tijela predstavljaju povredu prava na mirno uživanje vlasništva.".

14. Odluka o trošku donesena je u skladnu s odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine br. 138/2023.). Tuženiku se priznaje sastav odgovora na tužbu u visini od 25 bodova ( Tbr. 8. t. 1. Tarife) , pristup na ročište 25. veljače 2026. u visini od 25 bodova, uvid u spis u visini od 25 bodova, odnosno sveukupno 75 bodova. S obzirom na vrijednost boda od 2 eura, tuženiku je na ime parničnog troška priznato 150,00 €. Tuženiku se priznaje i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu od 6,64 €, pa sveukupni trošak priznat tuženiku iznosi 156,64 €.

15. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se rješenje objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se rješenje objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava rješenja obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis