REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-170/2025-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Krpan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice i punomoćnice tuženika, te presude javno objavljene dana 26. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. /prvo/ IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 028-50-4947963 od 23.06.2008. god., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."
II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 028-50-4947963 od 23.06.2008. god., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:
"…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.494,01 EUR (trinaesttisućačetiristodevedesetčetirieurajedancenti), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 12.285,09 EUR tekućom od 1.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 7.347,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se u razdoblju od 01.10.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
V. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.676,77 EUR (pettisućašestosedamdesetšesteurasedamdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 23.06.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4947963, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za kupnju bez počeka, u iznosu od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 5.95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. Dana 10.02.2016. godine stranke da su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) sklopile Dodatak broj KONV01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-4949680 ( u daljnjem tekstu: Dodatak) kojim se regulira konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U Ugovoru da je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak pa je tako odredbom čl.7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja Ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj kao potrošač da nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom i švicarskim francima prikazao kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice. Pri tom je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno postupio je i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Citiranom presudom, pod točkom I. izreke, da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017, u tom dijelu, da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom posl. br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019. godine. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) da je propisano : "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati": Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), (sada čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača NN 19/22). Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 da predstavlja pravno utvrđenje na koje ukazuju odredbe čl. 502a i 502.c ZPP-a kada veže Naslovni sud uz pravno stajalište izraženo u takvoj presudi, slijedom čega je utvrđenje činjenice ništetnosti ugovornih odredbi u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već riješeno cit. presudom kao prethodno pitanje u ovom postupku. Iz svega navedenog da proizlazi da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava propisanima ZOO-om u čl. 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), čl. 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i čl. 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), kao i načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli da su protivne s kogentnim odredbama čl. 96. i 97. TTP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.
1.2. Tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, u daljnjem tekstu: Zakon) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 10.02.2016. god. s tuženikom sklopio Dodatak citiranom Ugovoru o kreditu, kojim e na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja provedena konverzija njegovog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute 30.9.2015., a sve u skladu s čl. 19a. do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Međutim, kako je naprijed navedeno, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu da je naknadno pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima pa činjenica da su stranke sklopile Dodatak temeljem odredbi zakona te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit vezan uz valutnu klauzulu u EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo na povrat preplaćenog iznosa po toj osnovi. Takav stav da je u skladu s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj G, u kojoj je izričito navedeno kako činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U prilog navoda tužitelja ide i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2868/2018, iz obrazloženja:
"Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju."
Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer predmetnim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je tužitelj preplatio značajno veći iznos od onoga koji mu je prilikom konverzije priznat. S obzirom da su ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne i nepoštene, to tužitelj tvrdi da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao obroke/anuitete po tečaju CHF na dna korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od EUR 12.394,59 odnosno 93.387,04 kuna. . Također, tužitelj da je dodatno oštećen time što je tuženik, prilikom konverzije, preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, umjesto da je zatvarao pravu glavnicu, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Naime, nakon utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, učinci takve odluke djeluju ex tunc, što znači da tuženik nije smio i ne smije konvertirati glavnicu po tečaju CHF koji je vrijedio na dan konverzije, nego se mora (i morao se) držati glavnice koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Konvertirana glavnica da je značajno viša od glavnice po početnom otplatnom planu (koja je bez rasta tečaja), i to iz jednostavnog razloga što konvertirana glavnica sadrži u sebi tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju. Retroaktivno djelovanje ništetnosti da se očituje u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u razdoblju do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Upravo zato konvertirana glavnica da nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast tečaja CHF nije utjecao, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač da je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu. Slijedom navedenog, tuženik je pogrešno obračunao preostalu neotplaćenu glavnicu u trenutku konverzije u odnosu na iznos glavnice kakav je trebao biti po početno ugovorenom tečaju pa tužitelj potražuje i nastalu razliku (manje priznati iznos umanjena glavnice) u ukupnom iznosu od EUR 4.387,77 eura odnosno 33.059,62 kuna.
1.3. Slijedom navedenog, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako je pobliže navedeno pod točkom I. i II. izreke presude, te kojom će naložiti tuženiku da joj s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu isplati iznos od 12.394,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, te s osnove razlike glavnice priznate u konverziji, iznos od 4.387,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate.
1.4. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu precizirala nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 21. siječnja 2026., prema kojem predlaže da sud naloži tuženiku da joj s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu isplati iznos od 13.494,01 EUR i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 12.285,09 EUR tekuću od 01.10.2015. do isplate, te s osnove razlike glavnice priznate u konverziji, iznos od 7.347,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 23.06.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4947963, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim je određena kamatna stopa u visini od 5.95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. Također ne osporava da su stranke, dana 10.02.2016., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) sklopile Dodatak broj KONV01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-4949680 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.
2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
2.2. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Tvrdi da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tvrdi da ,sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.3. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da su stranke dana 10.2.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.
2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti kao neosnovane, te zahtijeva naknadu parničnog troška.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 028-50-494796 od 23.6.2008., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu od 10.2.2016., u početni otplatni plan, u otplatni plan od 2026., u knjigovodstvenu karticu, obavijest o promjeni kamatnih stopa, izjavu tužiteljice o prihvatu konverzije, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, 23. lipnja 2008., zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-4947963staviti, temeljem kojeg se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 156.000,00 CHF (švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika)
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog Ugovora na dan dospijeća,
-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,95% godišnje, te da je ista promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika
-da su tužiteljica i tuženik 10.2.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Između stranaka je sporno sljedeće:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- da li je nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na iznose koje tužiteljica potražuje.
6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i radi isplate s navedene osnove, iz razloga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
7. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
8. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.
9. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula A i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
10. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
11. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi je predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu kupnje stana kojim je tada rješavala stambeno pitanje svoje obitelji. Njezin suprug i ona su, u svrhu kupnje stana za rješavanje stambenog pitanja njihove obitelji, zaključili svaki zasebno ugovore o kreditu. U svezi toga došli su se raspitati u Raiffeisen banku i kada su bankarskim službenicima kojima su se obratili saopćili za što im je potreban kredit i koji iznos bi im trebao, odmah im je ponuđen kredit vezan uz CHF za kojeg im je rečeno da je najpovoljniji. Kada su razmotrili osnovne uvjete tog kredita, ona se usuglasila sa zaključenjem takvog ugovora. Pri tom je znala da zaključuje kredit s varijabilnom kamatnom stopom, međutim, kamata je u tom trenutku bila povoljnija i nije znala na koji način i kako će se u tijekom otplate ista mijenjati. O riziku vezanosti otplate uz CHF od strane bankarskih službenika nije joj bilo ništa posebno rečeno, osim da je valuta CHF stabilna valuta, a što je i ona tada smatrala. Nakon što su dogovorili osnovne uvjete kreditiranja, pisani ugovor o kreditu uručen joj je na unaprijed sastavljenom obrascu i morala ga je prihvatiti sa svim uvjetima koje je u sebi sadržavao i koje je Banka nudila kod takve vrste kredita. Nakon toga išla je ovjeriti potpis kod javnog bilježnika koji joj je samo pročitao pojedine stavke predmetnog ugovora i nije joj ništa posebno pojašnjavao. Ubrzo nakon zaključenja Ugovora, rata kredita počela joj je znatno rasti u odnosu na početnu, tako da je s oko 7.000,00 kuna, koliko je iznosila rata zajedno njezinog suprugovog kredita, došla na oko 10.000,00 kuna. Kada su doznali za mogućnost konvertiranja predmetnog ugovora u ugovor vezan uz euro, išli su se u banku raspitati i rekli da žele zaključiti sporazum o konverziji, što su i učinili. Taj kredit su u cijelosti otplatili na način da su ga "zatvorili" sa drugim povoljnijim kreditom kojeg su podigli u HPB.
11.1. Na posebna pitanja, da li je detaljno pročitala ugovor prije potpisivanja, odgovorila je da je, ali da možda su postojale i neke pravne terminologije koje nije u potpunosti razumjela. Na pitanje, a posebno uzevši u obzir činjenicu da je po zanimanju ekonomist da li je u vrijeme zaključenja ugovora razumjela pojam valutne klauzule, odgovorila je da zna što znači vezanost uz određenu valutu međutim u tom trenutku nije vidjela nikakvu opasnost vezanosti kredita uz valutnu klauzulu CHF jer je ista važila kao stabilna i nije imala nekih značajnijih oscilacija u usporedbi s eurom, pri čemu niti od strane bankarskih službenika ni na koji način nije bila upozorena na rizik vezanosti otplate uz CHF. Također je odgovorila da nije pokušavala pregovarati o pojedinim odredbama ugovora jer kada je pročitala ugovor, smatrala je da da nema ništa sporno u vezi čega bi trebala tražit dodatna pojašnjenja.
12. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, odnosno, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
14. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao fizička osoba u svrhu kupnje stana za rješavanje stambenog pitanja njezine obitelji, a takva namjena proizlazi i iz samog Ugovora, što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da ista ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
15. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07. i 125/07.) pa su, sukladno odredbi čl. 90. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
16. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
17. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
19. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
20. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužiteljice kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, te da u tako obračunati iznos uračuna iznos preplate koju je tuženik tužiteljici priznao prilikom zaključenja sporazuma o konverziji i to na način da za iznos preplate umanji prvo zakonske zatezne kamate tekuće na iznose anuiteta koji su više plaćeni i zbog povišenja tečaja CHF, a zatim u iznos glavnice, a sve u smislu odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.
- izračunati razliku između iznosa glavnice koju je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije i glavnice koja bi tužiteljici pripala da je tuženik u konverziji priznao tužiteljici glavnicu prema ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kune na dan isplate kredita.
21. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 11. prosinca 2025. proizlazi sljedeće:
21. 1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 92.562,03 kn, odnosno 12.285,09 EUR.
21.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 55.359,97 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.347,53 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 86.076,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Kreditora na dan konverzije iznosi 656.944,70 HRK.
b) Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 135.617,41 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 601.584,73 HRK.
c) Razlika između iznosa 656.944,70 HRK i iznosa 656.944,70 HRK je 55.359,97 HRK. Prema Dodatku ugovora (list 65) utvrđen je više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 22.881,58 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.036,91 EUR.
21.3. Ukupne obračunate zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose s osnove valutne klauzule do dana konverzije iznose 4.245,83 EUR.
21.4. Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom:
- zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 4.245,83 EUR
- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 12.285,09 EUR
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.036,91 EUR.
- UKUPNO I predstavlja ukupni iznos više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 13.494,01 EUR
- razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 7.347,53 EUR
- Sveukupno predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice s osnove promjene tečaja i iznosi 20.841,54 EUR.
22. Tužiteljica niti tuženik nisu imali primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je tuženik jedino ostao kod prigovora koji su pravne prirode i o kojim odluku donosi sud.
23. Sud je nalaz i mišljenja vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda.
24. Tužiteljica je, u skladu s istim, u podnesku od 21. siječnja 2026. precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, prema kojem s osnove rasta tečaja CHF tijekom otplate do konverzije potražuje iznos od 13.494,01 EUR i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 12.285,09 EUR tekuću od 01.10.2015. do isplate, te s osnove razlike glavnice priznate u konverziji, iznos od 7.347,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do isplate.
25. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen u podnesku od 21. siječnja 2026., tuženik se očitovao u podnesku od 27. siječnja 2026., navodeći da je u istom tužiteljica povisila svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, na način da sada, s osnove promjene tečaj CHF tijekom otplate kredita zahtijeva iznos u visini od 13.494,01 EUR, te s osnove razlike glavnice priznate u konverziji iznos od 7.347,53 EUR , te s obzirom da je tužitelj imao na raspolaganju svu financijsku dokumentaciju u vrijeme podnošenja tužbe ,te je temeljem iste postavio točno određen tužbeni zahtjev, stoga tuženik ovakvo povećanje visine smatra nedopuštenim nakon zaključenja prethodnog postupka te se istome protivi. Nadalje, tužena za povišeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja, navodeći da, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) da je određeno je da se zastara prekida (i) podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (i) radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a zastara da nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ustaljenoj i čvrstoj praksi revizijskog suda o zastari u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, pri ocjeni prigovora zastare da treba imati u vidu da prekid zastarijevanja za preinačeni dio zahtjeva nastupa tek podnošenjem preinačenog zahtjeva, a ne podnošenjem tužbe. (Takvo je pravno shvaćanje da je izraženo u brojnim odlukama ovog suda, primjerice broj Rev-x 249/2009 od 16. svibnja 2012., broj Rev 21/2010 od 17. siječnja 2012., broj Rev-r 1454/2010 od 8. prosinca 2010., broj Revr 1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., broj Rev-r 1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., broj Rev-x 848/2014 od 24. veljače 2015., broj Rev-x 985/2017-2 od 5. ožujka 2019. i dr.)
26. Naprijed navedeni prigovor tuženik nedopuštenosti preinake tužbe nije osnovan. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, dok je st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbenog zahtjeva do zaključenja glave rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave. Primijenivši citirane zakonske odredbe, ovaj sud je stava da tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka, odnosno, prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a koji dokaz je predložila već u tužbi, konačno postaviti visinu svojeg tužbenog zahtjeva na isplatu, pa je stoga, unatoč protivljenju tuženika, primjenom odredbi čl. 190. st. 2. u vezi st. 3. ZPP-a, dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva tužiteljice učinjena u podnesku od 21. siječnja 2026. jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, nije osnovan ni prigovor tuženika zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Naime , na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024- 5 od 27. svibnja 2024. zauzeto je shvaćanje koje je prihvatljivo i u ovom pojedinačnom slučaju, a koje shvaćanje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva) pa se u takvom slučaju zastara prekida već podnošenjem tužbe.
27. Prema tome, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka, prema kojem proizlazi da ukoliko zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo iznos od ukupno 13.494,01 EUR, to je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF zahtijeva isplatu u tom iznosu, jer navedeni iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF u iznosu od 12.285,09 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate , koje tužiteljici, u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, a koje do 30. rujna 2015. iznose ukupno 4.245,83 EUR, sve umanjeno za iznos preplate koji je tužiteljici priznat Sporazumom o konverziji u iznosu od 3.036,91 EUR, pri čemu sud navedenu preplatu uračunao u iznos preplate koja tužiteljici pripada s osnove primjene valutne klauzule na način da je istu prvo uračunao u zakonske zatezne kamate na taj iznos, te nakon toga i u glavnicu, a sve u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a.
28. Nadalje, od dana provedbe konverzije, tj. od 1. listopada 2015., na iznos glavnice s osnove preplaćenih iznosa od 12.285,09 EUR, tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, s obzirom da joj iste pripadaju od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a iste su joj obračunate i dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., tako da je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim na iznos od 12.285,09 EUR zahtijeva i zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).
29. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III.
30. Nadalje, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, te u dijelu u kojem je za preplatu priznatu tužiteljici Sporazumom o konverziji umanjio ukupni iznos preplate uzevši u obzir i razliku preostale glavnice po konverziji.
31. Stoga je, sud u cijelosti odbio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim, s osnove obračunate glavnice prilikom konverzije predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu potražuje od tuženika iznos od 7.347,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015.
32. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom IV.
33. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.347,53 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
34. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 20.841,54 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 250,00 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.1.2024., 10.3.2024., 20.1.2026 i 5.2.2026, po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 250,00 bodova, za svaki, za sastav podneska od 14.10.2025., po Tbr. 8. st. 4. Tarife, iznos od 25 bodova, za zastupanje na ročištima od 12.3.2024., 2.10.2024 i 12.2.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 250,00 bodova, za svako, što ukupno iznosi 2025 bodova, odnosno, 4.050,00 EUR. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat trošak PDV-a od 25% što zbrojeno iznosi 5.062,50 EUR, te joj je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 214,27 EUR tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 5.676,77 EUR.
34.1. Tužiteljici nije priznat zatraženi troška koji se odnosi na pristojbu na presudu, jer je, temeljem važećih odredbi Zakona o pristojbama, oslobođena od plaćanja iste.
34.2. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.
U Pregradi, 26. ožujka 2026.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
