Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], OJ

Poslovni broj: P-142/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Saši Kačeru,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 11.veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26.ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 35.588,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 10.635,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita i založni dužnik sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 218- 50-4387818 dana 17.rujna 2007.godine koji je solemniziran dana 20.rujna 2007.godine kod javnog bilježnika Kvakan Ivana iz [adresa], na iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

1.1.Odredbom čl.7. predmetnog ugovora o kreditu utvrđena je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita , ovdje tužitelju, po isplati kredita. U čl.2. Ugovora o kreditu navodi se da je tužitelju odobren kredit uz kamatnu stopu koja je definirana kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,95 % godišnje.

1.2.Tužitelj se u tužbi poziva na pravomoćnu presudu VTS RH broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. kojom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu VTS RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl.81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom utvrđeno je da su odredbe po kojima se glavnica veže uz valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene, pa prema tome ništetne.

1.3. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu stranke o odredbu čl.2. nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na tu odredbu kao korisnik kredita mogao utjecati. Tužitelj nije mogao utjecati niti na odredbe čl. 1., 7. i 8. predmetnog ugovora kojima je bila ugovorena valutna klauzula u CHF već je samo mogao odustati od predloženog ugovora. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će biti specificiran nakon provedenog knjigovodstvenog financijskog vještačenja. Podneskom od 24.9.2019. tužitelj je nakon što je zaprimio potrebnu dokumentaciju od tuženika specificirao tužbeni zahtjev, te je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 102.589,77 HRK sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 23.1.2026. tražeći da mu tuženik isplati iznos od 35.588,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje navodi da je Dodatkom ugovoru broj: KONV-1/2016 izvršena konverzija kredita tužitelja u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15, dalje ZID ZPK). Tužitelj je dobrovoljno prihvatio konverziju predmetnog ugovora, te je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tužitelja o ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje. Tuženik se poziva na stav VSRH, broj Rev-1172/18. Opreza radi tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 5-13 spisa), otplatne planove ( list 14-23 spisa), obavijest o otplaćenom kreditu ( list 24 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope ( list 25-26 spisa), preslik odluke Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-1621/16 ( list 29-31 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 35-77 spisa), podnesak tužitelja kojim specificira tužbeni zahtjev s prilozima ( list 80-148 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 149-172 spisa), ovosudno rješenje broj: P-567/19 od 9.siječnja 2020. ( list 174-175 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 177-191 spisa), ovosudno rješenje broj: P-567/19 od 18.rujna 2020. ( list 192-194 spisa), žalbu tuženika s prilozima ( list 195-215 spisa), rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-1109/2020-2 od 13.siječnja 2021. ( list 219- 222 spisa), ovosudno rješenje od 23.rujna 2022. ( list 224-226 spisa), ovosudno rješenje od 25.listopada 2022. ( list 227-228 spisa), podnesak tužitelja ( list 230-231 spisa), ovosudno rješenje od 3.travnja 2025. ( list 232 spisa), podnesak tužitelja od 3.7.2025. s prilozima (list 235-261 spisa), izvadak iz obrtnog registra ( list 266-267 spisa), podnesak tuženika od 2.9.2025. s prilozima ( list 280-306 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Matije Novaka, dipl.oec. ( list 312-333 spisa), podnesak tuženika od 9.1.2026. ( list 342-343 spisa), podnesak tužitelja od 23.1.2026. s prilozima ( list 346-351 spisa), podnesak tuženika ( list 354-355 spisa), iskaz svjedoka PJ, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Svjedokinja PJ je izjavila da je predmetni kredit njen suprug uzeo za dogradnju obiteljske kuće u kojoj su stanovali zajedno sa djecom. U vrijeme uzimanja kredita njen suprug je bio vlasnik predmetne kuće dok su sad ona i on suvlasnici iste. Nakon izvršene dogradnje kuća se nikad nije iznajmljivala niti koristila kao poslovni prostor, te i nadalje stanuju u njoj. Vezano uz predmetni kredit bila je sa suprugom u više banaka, odlučili su se za Raiffeisen banku, s obzirom da su tamo imali račune. Ne sjeća se u kojoj su valuti tražili kredit , zna da je bilo rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji. U banci je rečeno da je to stabilna valuta, po izračunu su im rate kredita ispale povoljne, a djelatnik banke je kazao da to svi uzimaju. Zajedno sa suprugom bila je u banci radi sklapanja ugovora o kreditu, svi papiri su bili gotovi i nije se moglo pregovarati o nekoj odredbi ugovora. Prilikom prethodnih razgovora kod tuženika bilo je rečeno da se radi o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, ali da je CHF stabilan i da kamata može rasti i padati cca 50,00 kuna. I suprug i ona pročitali su predmetni ugovor o kreditu bilo im je jasno koliko može biti, s obzirom da nije ekonomski stručnjak, ugovor je već bio sastavljen, njima su novci trebali i to je bilo to. Iskazala je da se ne sjeća da li je djelatnik banke dao informaciju o čemu ovisi promjena kamatne stope. Čini joj se da je ugovor potpisan u banci, time da su bili kod javnog bilježnika, koji je u kratko ispričao o čemu se radi u ugovoru. Niti djelatnik banke, niti javni bilježnik nisu spominjali termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Djelatnik banke isto tako nije naveo koju valutu u RH štiti HNB. Uz ugovor je suprug dobio otplatni plan u kojem su rate kredita bile više-manje iste, i čini joj se da su prve rate kredita iznosile oko 4.300,00 kuna mjesečno. Rate kredita porasle su skoro do 7.000,00 kuna mjesečno, iznosile su negdje oko 6.900,00 kuna mjesečno. Kada je došlo do povećanja rate kredita, išli su u banku pitati za razlog gdje je rečeno da je takva situacija, pitali su da li se što može mijenjati vezano uz rate kredita, te je bio odgovor da se trenutačno iste ne mogu mijenjati. Djelatnik banke nije tom prilikom ponudio neku drugu opciju kredita u npr. eurima ili kunama. Rate kredita plaćale su se s računa u banci na koji su uplaćivali novac, te su isto zajednički snašali. Radilo se o računu njenog supruga, ovdje tužitelja.

4.1. Navedene rate kredita jako su utjecale na njihov životni standard, ona je bila zaposlena kod supruga, koji je imao otvoren servis za čišćenje, radi se o obrtu. Suprug joj je isplaćivao minimalac. Od banke su dobili ponudu za konverziju kredita. Zna da su im u banci dali izračun, ne zna da li se radilo o ponudi za konverziju, ili se radilo o Aneksu ugovora. Mislim da su prema izračunu nešto preplatili. Predviđena rata prema konverziji bila bi nešto niža od rate kredita, nije se mogla iskazati koliko je po izračunu ista iznosila. Glede Aneksa isti je već bio sastavljen kada su suprug i ona došli u banku. Nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu Aneksa, pitali su za niže kamate, no bilo je odgovoreno da mogu prihvatiti Aneks ili ne. Kredit je otplaćen, na način da su u poštanskoj banci uzeli drugi kredit, čini joj se da se radilo o kreditu u eurima, te su otplatili kredit u Raiffeisen banci.

4.2. Njen suprug ne bi sklopio predmetni ugovor da je znao da će mu rata porasti od 4.000,00 na 7.000,00 kuna, s obzirom da iznos najveće rate gotovo nisu mogli plaćati.

5. Tužitelj je izjavio da su im sredstva kredita trebala za nadogradnju kuće odnosno dizanje još jedne etaže, s obzirom da su dobili drugo dijete. Bio je u više banaka, sve je bilo više-manje slično glede kredita, te se odlučio na kredit u Raiffeisen banci gdje je imao otvorene račune. Tražio je kredit od oko 90.000,00 do 100.000,00 eura. Bankarica je kazala da su najpovoljniji krediti u CHF, da se radi o stabilnoj valuti, s najpovoljnijom kamatnom stopom. Nije sumnjao u navode bankarice da se radi o najpovoljnijem proizvodu. U to vrijeme nije bilo fiksne kamatne stope, već samo promjenjiva. Glede kamate bankarica je kazala da postoji mogućnost manjih korekcija, navodeći da to može biti 50,00 kuna viša ili niža rata mjesečno, no nije mu niti prezentirala niti predočila odluku banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu isti je već bio sastavljen od strane banke, on ga je pročitao, time da su mogli eventualno utjecati na vrijeme otplate, time da je kamata bila zadana. Misli da su potpisali ugovor u banci i da su išli na ovjeru potpisa k bilježniku, javni bilježnik je iznio osnovne stavke ugovora, naveo je iznos kredita, iznos mjesečnih rata da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uz ugovor o kreditu dobio je i otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile iste i iznosile 4.400,00 kuna mjesečno. Najviše rate kredita iznosile su do 7.000,00 kuna mjesečno odnosno oko 6.950,00 kuna. Bili su u banci pitati za razlog povećanja rata kredita, te je bio odgovor da je razlog stanje na svjetskom tržištu. Nije im bila ponuđena opcija uzimanja kredita u nekoj drugoj valuti. Kredit su otplatili na način da je uzeo kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci s ratom od 750,00 eura mjesečno, a misli da se radilo o kreditu u iznosu od 50.000,00 eura. S obzirom da su rate kredita porasle na blizu cca 7.000,00 kuna mjesečno često su bili u banci pitati da li se što pokreće vezano uz to i tada je bilo u jednom momentu odgovoreno da postoji mogućnost konverzije. Misli da je prije svega dobio izračun konverzije, nakon čega se odlučio na sklapanje Aneksa , time da nije mogao imati prigovore odnosno mogao je prihvatiti ili ne predmetni izračun. Na konverziju se odlučio stoga jer je izračunom bila utvrđena znatno niža rata kredita, odnosno smanjila se na negdje između 5.000,00 ili 6.000,00 kuna mjesečno odnosno čini mu se da je to bilo različito iz mjeseca u mjesec. Prilikom izračuna konverzije utvrđena je preplata što se onda obračunavalo prilikom slijedeće dvije godine. Nije se mogao sjetiti koliko je preplata iznosila. Plaćanje rata vršio je preko tekućeg računa odnosno on je uplaćivao svaku ratu na tekući račun. Naime bio je obrtnik , te nije imao mogućnost trajnog naloga. I u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao je obrt za čišćenje poslovnih prostora, a isti ima i sada.

5.1.Naveo je da mu nisu prezentirani nikakvi rizici uslijed kojih bi moglo doći do povećanja rata kredita, te ne bi sklopio takav ugovor da je znao da će mu rata kredita toliko porasti. Nije iskoristio mogućnost konverzije u EUR predviđeno čl.9. predmetnog ugovora o kreditu jer je to bilo potpuno neisplativo, u predmetnom kreditu isprva su se plaćale samo kamate i konverzijom kakva je bila predviđena ugovorom o kreditu trebao bi plaćati iznos od oko 150.000,00 EUR. Kamata je od 2011. padala ispod početno ugovorene kamate, ali ne na takav način kao u drugim bankama radi čega su uzeli kredit u drugoj banci.

6. Stalni sudski vještak za ekonomiju Mikac Matija je u svom nalazu naveo

- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do dana konverzije odnosno 30.9.2015. korisnik kredita preplatio iznos od 15.693,11 EUR u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja. Od navedenog iznosa na promjene kamatne stope odnosi se iznos od 270,53 EUR, a na promjenu tečaja u odnosu na početni tečaj iznos od 15.422,58 EUR,

- da iz obračuna zakonskih zateznih kamata proizlazi da zatezne kamate na mjesečne iznose preplate kako su bili plaćani anuiteti iznose 6.284,39 EUR,

- da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 6.934,66 EUR. Iz obračuna zakonskih zateznih kamata proizlazi da je banka priznatim iznosom preplate od 6.934,66 EUR iz konverzije korisniku na dan datum 30.9.2015. podmirila zakonske zatezne kamate do 30.9.2015. u iznosu od 6.284,39 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 620,27 EUR do 30.11.2008. , dok je ostatak razlike od 17,76 EUR ostalo nepodmireno, kao i sve kasnije mjesečne preplate,

- da je neotplaćena glavnica koju je tuženik utvrdio prema izračunu konverzije kredita koji je ugovoren s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosila 67.506,16 EUR. Stvarno izvršenim uplatama zatvaran je anuitet s uključenom glavnicom i redovnom kamatom iz anuiteta dok je viškom uplata iznad anuiteta iz otplatnog plana zatvarana glavnica. Iz stvarno izvršenih uplata proizlazi da je početna glavnica koja je iznosila 662.544,00 HRK ( 150.000,00 CHFx4,41696) uplatama umanjena za 308.721,77 HRK, te bi na dan 30.9.2025. iznosila 353.822,23 HRK ( 46.960,28 EUR) pod pretpostavkom da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja. Razlika između konvertirane glavnice i glavnice izračunate u odnosu na početni plan bez promjene kamatne stope i tečaja iznosi 20.545,88 EUR.

- na temelju prikazanih anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog i/ili kamatna stopa niža od početno ugovorene za cijelo razdoblje do konverzije kredita korisnik kredita u prikazanim anuitetima na ime niže kamate od početno ugovorene platio je 1.241,88 EUR manje dok je na ime tečaja platio 11.986,48 EUR više od početno ugovorenog za cijelo razdoblje do konverzije kredita što ukupno iznosi 10.744,60 EUR više.

7. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 23.1.2026.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

8. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

9. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 150.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 4,95 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

11. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

12. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

13. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014., odluku VSRH broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2012., odluku VTS RH broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., te na odredbu čl. 502.C. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tzv. Kolektivna tužba).

14. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

15. U kolektivnoj tužbi, na koju pravomoćnu sudsku odluku se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

16. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

17. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ). Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

19. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

21. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

22. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

23. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., a istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

24. Navedenom presudom utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

30. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

31. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

32. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

33. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara počinje teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 7129/13 od 13.6.2014., pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

34. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

36. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P- 1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

37. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

38. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

39. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

40. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula) i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41.Analizirajući iskaz tužitelja sud je iz istog utvrdio da tužitelj nije mogao utjecati niti na jednu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, da se radilo o tipskom ugovoru , da tužitelju nisu bili prezentirani nikakvi rizici vezani uz kredite u valutnoj klauzuli CHF, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF i ugovornim odredbama glede promjenjive kamatne stope, time da je tužitelju djelatnik banke naveo da glede promjenjive kamatne stope može doći do manjih korekcija odnosno da rata kredita može biti 50,00 kuna viša ili niža zbog promjene kamatne stope, time da mu nije niti predočena niti objašnjena odluka banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope.

42. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, kao i glede ugovaranja promjenjive kamatne stope.

43. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

44. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

45. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

46. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

47. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

48. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

49. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

50. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

51. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

52. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

53. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

54. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

55. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

56. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

57. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

58. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

59. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

60. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

61. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

62. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

63. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 1.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

64. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

65. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon

66. Kamatna stopa određena Aneksom od 1.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

67. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 1.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

68. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

69. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

70. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

71. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

72. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

73. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

74. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

75. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

76. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

77. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

78. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

79. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

80. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

81. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

82. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

83. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prihvatio konverziju jer mu je rata kredita konverzijom bila utvrđena znatno niža od rate kredita koju je plaćao po osnovnom ugovoru. Naime, po osnovnom ugovoru o kreditu rata kredita je s iznosa od 4.400,00 kuna mjesečno porasla na 7.000,00 kuna mjesečno, a izračunom konverzije bila mu je utvrđena rata između 5.000,00 ili 6.000,00 kuna mjesečno. Ujedno izračunom konverzije utvrđena mu je preplata kredita koja se onda obračunavala kroz slijedeće dvije godine. Glede Aneksa ugovora o konverziji isti je mogao ili prihvatiti ili ne.

84. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

85. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

86. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

87. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

88. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

89. Kako su odredbe Ugovora koje se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

90. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 23.1.2026.

91. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja, protivio se preinaci tužbe, isticao prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev, isticao prigovor prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 156,81 euro sa zakonskim zateznim kamatama, te prigovor radi prijeboja s osnove preplate priznate u konverziji.

92. Vezano uz prigovor preinake tuženika sud je dopustio istu smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, vodeći računa o činjenici da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka.

93. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

94. Glede prigovora tuženika kojim se protivi preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva ovaj sud ukazuje na izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.studeni 2021. ( broj: Su-IV- 162/2021) u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

95. Glede prigovora prijeboja tuženika ovaj sud ukazuje da je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 52.925,87 HRK ( 6.934,66 EUR), te je banka priznatim navedenim iznosom preplate korisniku kredita na datum 30.9.2015. podmirila zakonske zatezne kamate do 30.9.2015. u iznosu od 6.284,39 EUR i nalazom utvrđene razlike od 650,27 EUR do 30.11.2008., dok je ostatak razlike od 17,76 EUR od 30.11.2008. ostao nepodmiren.

96. Glede prigovora tuženika vezano uz tzv. negativne razlike sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer je plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik slijedom čega ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije niti primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovaran za ništetnost navedenih odredbi ugovora već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju ne postoji takva tražbina radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prijeboja.

97. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

98. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

99. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

100. Neosnovan je prigovor tuženika radi prijeboja, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 156,81 euro. Iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da je naveden negativni iznos preplate po tečaju od 156,81 euro uvršten u izračun vještaka. Isto tako neosnovan je tuženikov prigovor prijeboja s osnove preplate priznate u konverziji za iznos od 8.402,67 eura s obzirom da je navedeni iznos uračunat u nalaz i mišljenje vještaka, te je vještak uračunavanjem i tzv. negativne preplate i preplate priznate tužitelju u konverziji utvrdio da je preostali iznos nepodmirenih preplata 11.754,58 eura, a koji iznos je i tužitelj naveo u točci I. tužbenog zahtjeva tražeći isplatu. Slijedom navedenog prigovori prijeboja tuženika su odbijeni.

101. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

102. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 1.000,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 24.9.2019., 8.11.2024., 3.7.2025., 23.1.2026. u iznosu od 1.000,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu dana 14.srpnja 2025., 28.8.2025., 11.2.2026. ( Tbr.9/1) u iznosu od 1.000,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr. 9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, sastav zahtjeva za izdavanje dokumentacije od 5.lipnja 2019. ( Tbr. 37. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 8.200,00 eura, a kojem iznosu treba dodati PDV od 2.050,00 EUR, trošak predujma za vještačenje od 332,00 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR, slijedom čega je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu 10.535,09 EUR.

103. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 26.ožujka 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.