Poslovni broj: P-4640/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., zastupan po punomoćniku Mariu Mlakaru, odvjetniku u ZOU Mario Mlakar i Sarah Mlakar Kasapović, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Ul. Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina i Partneri, temeljem generalne punomoći Su-2757/17, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, isplatiti tužitelju GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., iznos od 1.723,35 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

0,05 Eur od 11.04.2006.

0,54 Eur od 11.05.2006.

0,35 Eur od 13.06.2006.

0,54 Eur od 11.10.2006.

2,18 Eur od 11.11.2008.

0,89 Eur od 11.12.2008.

8,23 Eur od 13.01.2009.

11,02 Eur od 11.02.2009.

14,45 Eur od 11.03.2009.

8,43 Eur od 11.04.2009.

7,36 Eur od 12.05.2009.

6,88 Eur od 08.07.2009.

4,18 Eur od 01.08.2009.

5,76 Eur od 11.08.2009.

6,90 Eur od 11.09.2009.

4.95 Eur od 13.10.2009.

6,69 Eur od 11.11.2009.

5,69 Eur od 11.12.2009.

9,74 Eur od 12.01.2010.

12,41 Eur od 11.02.2010.

14,70 Eur od 07.04.2010.

13,83 Eur od 15.04.2010.

17,10 Eur od 05.06.2010.

24,60 Eur od 07.07.2010.

21,56 Eur od 05.08.2010.

20,39 Eur od 11.08.2010.

34,22 Eur od 11.09.2010.

26,95 Eur od 12.10.2010.

28,37 Eur od 11.11.2010.

34,39 Eur od 11.12.2010.

36,40 Eur od 05.02.2011.

36,07 Eur od 05.03.2011.

33,11 Eur od 06.04.2011.

37,72 Eur od 06.05.2011.

50,33 Eur od 07.06.2011

45,64 Eur od 06.07.2011.

71,38 Eur od 05.08.2011.

69,84 Eur od 06.09.2011.

48,54 Eur od 07.10.2011.

50,87 Eur od 05.11.2011.

47,83 Eur od 06.12.2011.

51,08 Eur od 06.01.2012.

54,96 Eur od 07.02.2012.

53,34 Eur od 06.04.2012.

54,15 Eur od 06.05.2012.

55,69 Eur od 06.06.2012.

53,83 Eur od 06.07.2012.

54,20 Eur od 04.08.2012.

52,16 Eur od 07.09.2012

51,25 Eur od 06.10.2012.

53,20 Eur od 07.11.2012.

51,76 Eur od 07.12.2012.

54,17 Eur od 08.01.2013.

50,56 Eur od 08.02.2013.

50,56 Eur od 08.02.2013.

51,22 Eur od 08.03.2013.

50,14 Eur od 12.03.2013.

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000, Split, naknaditi tužitelju GA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., parnični trošak u iznosu 1.689,05 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.03.2026.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova manje plaćenih iznosa temeljem promjene valutne klauzule u iznosu glavnice od 110,87 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose:

-na iznos od 0,49 EUR od dana 11.07.2006. do isplate;

-na iznos od 0,82 EUR od dana 11.08.2006. do isplate;

-na iznos od 0,10 EUR od dana 12.09.2006. do isplate;

-na iznos od 1,61 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;

-na iznos od 0,90 EUR od dana 12.12.2006. do isplate;

-na iznos od 2,56 EUR od dana 11.01.2007. do isplate;

-na iznos od 2,99 EUR od dana 13.02.2007. do isplate;

-na iznos od 3,44 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;

-na iznos od 4,15 EUR od dana 11.04.2007. do isplate;

-na iznos od 6,50 EUR od dana 11.05.2007. do isplate;

-na iznos od 6,29 EUR od dana 12.06.2007. do isplate;

-na iznos od 7,91 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;

-na iznos od 6,18 EUR od dana 11.08.2007. do isplate;

-na iznos od 6,24 EUR od dana 11.09.2007. do isplate;

-na iznos od 8,23 EUR od dana 11.10.2007. do isplate;

-na iznos od 6,60 EUR od dana 13.11.2007. do isplate;

-na iznos od 7,27 EUR od dana 11.12.2007. do isplate;

-na iznos od 5,05 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;

-na iznos od 3,15 EUR od dana 12.02.2008. do isplate;

-na iznos od 0,45 EUR od dana 11.03.2008. do isplate;

-na iznos od 2,79 EUR od dana 11.04.2008. do isplate;

-na iznos od 4,45 EUR od dana 13.05.2008. do isplate;

-na iznos od 4,69 EUR od dana 11.06.2008. do isplate;

-na iznos od 5,19 EUR od dana 11.07.2008. do isplate;

-na iznos od 5,99 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;

-na iznos od 5,56 EUR od dana 11.09.2008. do isplate

-na iznos od 1,27 EUR od dana 11.10.2008. do isplate

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 01.03.2006. s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 15610/06 na iznos od 15.700,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja, s tim da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila. Rok otplate je iznosio 7 godina odnosno 84 anuiteta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,40% godišnje.

2.

U predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita.

3.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

5.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6.

Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit zadnjom uplatom anuiteta.

7.

Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja u podnesku od 13.12.2024. postavlja tužbeni zahtjev, te potražuje na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos glavnice od 1.723,35 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

8.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnov i tijek zakonskih kamata, osporava da bi valutna klauzula kao odredba bila ništetna, te ističe prigovor zastare tražbine jer je zastara tražbine nastupila dana 13.06.2023., pa nema temelja za tražbinu tužitelja. Osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača.

9.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

10.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

11.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

12.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

13.

Tuženik ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 350,00 € po osnovi negativnih razlika navodeći da tuženiku pripadaju razlike između iznosa koje je tužitelj stvarno platio i manje plaćenih iznosa zbog činjenice što je tečaj u nekom razdoblju bio niži od inicijalnog tečaja. Dodaje da ne postoji zakonska osnova po kojoj bi tuženik morao isplatiti veći iznos od iznosa koji je primio na temelju navodno ništetnih odredbi i tvrdi da mu pripadaju negativne razlike zbog činjenice što je u nekom od razdoblja tečaj CHF-a bio niži pa je zbog toga tužitelj platio nešto niže anuitete.

14.

Tuženik također navodi da nije dužan isticati protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prebijanja, već se radi o materijalnopravnom prigovoru o kojem treba odlučivati sud bez ikakvog zahtjeva.

15.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

16.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 15610/06 (list 21-26), prijepis uplata po kreditu (list 27-40), Obavijesti o promjeni kamatne stope iz 2007. i iz 2009. (list 41-42), otplatni plan kredita (list 43-50), izračun efektivne kamatne stope i otplatni plan (list 51-53), provedeno je financijsko vještačenje po CENTRU ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. (list 145-151 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 190-191).

17.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan dočim je istaknuti prigovor radi prebijanja u cijelosti neosnovan.

18.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 15610/06 od 01.03.2006. kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 15.700,00 po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 5,40% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta. Namjena kredita je kupnja osobnog automobila.

19.

Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

20.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

21.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

22.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

23.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

24.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

25.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

26.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

27.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

28.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

29.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

30.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

31.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

32.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

33.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

34.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

35.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

36.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 G i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

37.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018.g., a tužba u ovom predmetu je podnesena 01.06.2023., to nije nastupila zastara tražbine tužitelja jer je zastara nastupila dana 14.06.2023.

38.

Tužitelj GA iskazao je da je dignuo kredit 2006. kod OTP banke d.d. Radilo se o kreditu na 7 godina s rokom otplate od 84 anuiteta. Namjena kredita je kupnja novog motornog vozila. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen. Navodi da je inicijalni anuitet iznosio 1.056,00 kn, njegova plaća je u to vrijeme bila cca. 3.600,00 kn, a u konačnici je banka toliko dizala anuitete da mu je otplata anuiteta bila 2.800,00 kn mjesečno. Njemu prilikom dizanja kredita nije bilo objašnjeno kakav je tečajni rizik u pitanju i što će mu se dogoditi u kreditnom odnosu. Nije znao da tečaj kune u odnosu na valutu CHF ne štiti Hrvatska narodna banka, niti je znao da postoje takvi valutni rizici. U svakom slučaju našao se u situaciji da je sam povisio inicijalnu ratu koja mu se administrativnom zabranom skidala sa plaće sa 1.056,00 kn na 1.800,00 kn, a onda je još sam nadoplaćivao tu razliku prema anuitetima kako je to banka određivala. Iako je imao administrativnu zabranu zadnja tri anuiteta mu je banka naprosto naplatila od njegove plaće, tako da se dogodilo da nije niti plaću uopće dobio. Kupio je mali automobil Reno Clio za svoje osobne potrebe. Po zanimanju je, kako je već rekao hrvatski vojnik, te je kontinuirano zaposlen u Hrvatskoj vojsci od 1994. Nije imao nikada u vlasništvu nikakvo trgovačko društvo, niti obrt, niti se s tim automobilom obavljala bilo kakva poslovna djelatnost, jer je to ujedno i nespojivo s obavljanjem poslova hrvatskog vojnika. Automobil je prvenstveno kupio jer mu je bio neophodan i za prijevoz vlastite djece jer ima dvoje djece s četvrtim stupnjem autizma. Taj predmetni automobil je vozio dvadeset godina dok se nije u potpunosti raspao.

39.

Na inzistiranje tuženika bavi li se tužitelj poljoprivredom, tužitelj je iskazao da ima svoj vinograd i da izrađuje vino za vlastite obiteljske potrebe koje vino nije izloženo prodaji.

40.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, a tim iskazom je sud sa sigurnošću utvrdio da tužitelj u vrijeme podizanja Ugovora o kreditu nije ništa znao o valuti CHF, nije znao da je to nesigurna valuta, nije mu nitko ništa objasnio, niti rekao o kretanju tečaja CHF-a.

41.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

42.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

43.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

44.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

45.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o.

46.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 01.03.2006., da je isplaćen dana 15.03.2006., te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,40% godišnje. U tijeku otplate kredita tečaj se mijenjao, a mijenjala se i kamatna stopa i to od 5,40% godišnje do 8,90% godišnje do kraja otplate kredita. U tijeku otplate kredita tužitelj je preplatio kredit uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u svoti od 1.723,35 €. U tom istom razdoblju tužitelj je zbog nižeg tečaja platio manji iznos od 110,87 €.

47.

Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedaba, pa ga je sud u cijelosti prihvatio jer je dan stručno i nepristrano, na temelju podataka u spisu i vlastitih provedenih izračuna. Time tužitelj upravo ima pravo na iznose koje utužuje ovom tužbom.

48.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u cijelosti postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

49.

Tuženik je po provedenom vještačenju istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) tražeći iznos glavnice od 110,87 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose na način kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju vještaka.

50.

U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja u svoti od 110,87 € koji tuženik potražuje s osnova negativnih razlika, radi se o prigovoru kojeg tuženik ne može istaknuti jer ne postoji tražbina koja bi se susrela s tražbinom tužitelja, a procesnopravni prigovor radi prebijanja se po čl. 278. ZPP-a može isticati do zaključenja prethodnog postupka.

51.

Kako je tuženik istaknuo i daljnji prigovor prijeboja, koristi sa štetom sukladno odredbi čl. 346. st. 3. ZOO-a valja navesti da je osnov potraživanja tužitelja u ovom postupku stjecanje bez osnove, a ne naknada štete koju regulira st. 3. navedenog članka. Osim toga da bi se aktiviralo djelovanje ovog članka mora se raditi i o povredi neke ugovorne obveze od strane tužitelja o čemu nema govora jer se njegovo potraživanje temelji na učincima ništetnosti valutne klauzule koja je kao takvo već nesporno pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu. Povrh toga tužitelj nije ostvario bilo kakav dobitak o kojem govori ovaj čl. ZOO-a, već se njegovo potraživanje temelji na restituciji uslijed ništetnosti. Stoga je sud u cijelosti utvrdio neosnovanima prigovor radi prebijanja kao i prigovor prijeboja koristi sa štetom te je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u svoti od 110,87 € i odlučio je kao u točki III. izreke.

52.

Sud je tužitelju dosudio na ime preplate zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zatraženi iznos glavnice od 1.723,75 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

53.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

54.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

55.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

56.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa.

57.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

58.

Nadalje sud je tužitelju dosudio i preplate koje su dospjele 2006. g. jer je njegov zahtjev cjeloviti restitucijski zahtjevi i za taj zahtjev je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a ta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja tužba je podnesena dana 04.04.2012.g. pa se prema tome prekid zastarijevanja računa od 04.04.2012., ali ne u odnosu na pojedinačne iznose već u odnosu na cjeloviti restitucijski zahtjev.

59.

Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2006. godini.

60.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

61.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

62.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 3 podneska (02.06.2023., 10.07.2024. i 28.11.2024.), svako po 25 bodova, troška sastava 2 podneska (25.06.2024. i 13.11.2024.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 2 ročišta (01.07.2024. i 11.03.2026.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

63.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 575 bodova / 1.150,00 €.

64.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 287,50 €, trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 175,00 € i trošak razlike vještačenja u iznosu od 50,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.689,05 €.

65.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

66.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

67.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do III. izreke presude.

U Zagrebu, dana 26. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika