REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2547/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: LU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, LUO, HU, [adresa], protiv tuženika: Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikove opunomoćenice po zaposlenju, 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:
''I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. godine i ovjerene dana 29. listopada 2010. godine kod javnog bilježnika Nenada
Dolinara iz Zagreba pod brojem OV-8907/10
II. Tužena KARLOVAČKA BANKA d.d., OIB: 08106331075, Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1 je dužna tužiteljici LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke o troškovima pa do plaćanja.'' II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 8. travnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-751/2025-4 od 20. ožujka 2025. upućen ovršenica, ovdje tužiteljica, u roku od 15 dana od dana dostave istog zaključka, pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. i ovjerovljene 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod brojem OV-8907/10 iz razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Tužiteljica, kao ovršenica, je podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pravni lijek temeljem čl. 410. Ovršnog zakona tvrdeći da je predmetni zahtjev za izravnu naplatu koji je predan Financijskoj agenciji Karlovac 17. veljače 2025. nedopušten, s obzirom da je isti pokrenut temeljem zadužnice koja je izdana u Karlovcu 27. listopada 2010. i koja je 29. listopada 2010. ovjerovljena po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod br. OV-8907/10. Dakle, nedopušten je zahtjev za izravnu naplatu koji je pokrenut 17. veljače 2025. temeljem zadužnice koja je izdana u Karlovcu 27. listopada 2010. i koja je 29. listopada 2010. ovjerovljena po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod br. OV-8907/10 kao osnove za naplatu iznosa 13.272,24 EUR. Nesporno je da je Karlovačka banka d.d., Karlovac, kao ovrhovoditelj, prethodno, temeljem iste osnove za naplatu pokrenuo postupak izravne naplate radi naplate tražbine temeljem Ugovora o kratkoročnom kreditu koji je sklopljen između Karlovačke banke d.d., Karlovac, kao kreditora, Logan d.o.o., Zagreb, kao korisnika kredita i 1. mjeničnog dužnika, Vala d.o.o., Dubrovnik, kao jamca platca i 2. mjeničnog dužnika, RU, kao jamca platca i 3. mjeničnog dužnika i LU, kao jamca platca i 4. mjeničnog dužnika, ovdje tužiteljice. Radi osiguranja naplate tražbine po istom kreditu LU, kao jamac platac, je nesporno izdala zadužnicu na kojoj je javno ovjerovljen potpis 29. listopada 2010. Nije sporno da je tuženik predmetnu zadužnicu broj OV-8907/10 već podnio na naplatu i to 28. svibnja 2012. I nije sporno da je tada ukupan dug po Ugovoru o kreditu bio dospio te da je zadužnica imala svojstvo ovršnog naslova. Tim je zahtjevom zatražio naplatu iznosa 51.196,19 EUR spp. No, tuženik navodi da je ista zadužnica opozvana s naplate, ali ne navodi s kojim datumom. Stoga, time nije došlo do prekida zastare. Na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 19. studenoga 2018. je zauzeto pravno shvaćanje da na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjerovljen kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ, Narodne novine br. 139/10.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91. (sada čl. 225. ZOO/05.), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379 ZOO/91. (sada čl. 233 ZOO/05.). Sve to iz razloga što zadužnica ima učinak rješenja o ovrsi, ali ne predstavlja ovršni naslov. Stoga je za donošenje odluke u ovom predmetu bitno utvrditi kada je ovršenica pala u zakašnjenje. Protekom roka od pet godina od dospijeća tražbine iz pravnog posla radi čijeg osiguranja je izdana, svaka zadužnica koja nije sadržajno potvrđena (solemnizirana) je izgubila svojstvo ovršnog naslova pa samim time i osnove za naplatu. Po pravnom shvaćanju tužiteljice činjenica da je zadužnica unutar zastarnog roka poslana na naplatu ne dovodi po prekida tijeka zastarnog roka niti njezinim povlačenjem zastarni rok počinje teći iznova. Tuženik tvrdi da je zadužnicu dostavio na naplatu 28. svibnja 2012. te da je temeljem iste zatražio naplatu iznosa 51.196,19 EUR, kao iznosa glavnog duga. Međutim, u zahtjevu za izravnu naplatu koji je predan 23. veljače 2022. stavljen je zahtjev za naplatu iznosa 13.139,56 EUR. U zahtjevu za izravnu naplatu koji je dostavljen 17. veljače 2025. traži se naplata iznosa 13.405,00 EUR. Dakle, radi se o tri potpuno odvojena zahtjeva, koje tužiteljica ne može na bilo koji način povezati. I kojima se očito naplaćuju potpuno različiti iznosi koji očito nemaju uporišta u Ugovoru o kreditu, a radi osiguranja čije naplate je zadužnica izdana. Pored toga, ovršni postupak ne poznaje proširenje tužbenog zahtjeva. A podnošenje novog zahtjeva nije zaštićeno možebitnim prekidom zastare, osim ako se radi o istovjetnim iznosima, dok se ovdje očito ne radi. Naime, tuženik, kao vjerovnik-ovrhovoditelj, je već u zahtjevu za izravnu naplatu, koji je podnio 28. svibnja 2012. zatražio naplatu iznosa 51.196,19 EUR s osnove glavnog duga, ali i zatezne kamate. Kasnije podnesenim zahtjevima traži iznose 13.139,56 EUR odnosno 13.405,00 EUR, dakle, neke druge iznose, dok je nepoznato kako se obveza koja je 23. veljače 2022. iznosila 13.139,56 EUR u veljači 2025. povećala za daljnjih 13.405,00 EUR. Zbog toga tužiteljica i nadalje ustraje kod tvrdnje da se radi o zahtjevu koji je zastario. Čak kada bi i bilo točno da je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu došlo do prekida zastarijevanja, činjenica je da je zadužnica mogla predstavljati osnovu za naplatu najviše pet godina nakon dospijeća, a tih pet godina je odavno prošlo u odnosu na zahtjeve koji su podneseni 23. veljače 2022. i 17. veljače 2025. Zbog toga tužiteljica smatra da je zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice Ov-8907/10 od 29. listopada 2010. nedopušten. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koji se vodi kod FINA- e temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. i ovjerovljene istinitosti potpisa 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 2. srpnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 14), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti pobija tužbene navode, kao neosnovane, te ističe kako je pokretanje predmetnog postupka od strane tužiteljice očigledno upravljeno na odugovlačenje prisilne naplate temeljem zadužnice broj OV-8907/10 izdane 27. listopada 2010., a ovjerovljene istinitosti potpisa 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb. Tužiteljica pogrješno računa zastarni tijek od 5 godina, odnosno neosnovano tvrdi da je nastupila zastare naplate tražbine tuženika po zadužnici, jer da je do podnošenja zadužnice protekao rok od 5 godina. Tuženikova tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu dospjela je protekom roka otplate kredita 1. studenoga 2011. Naime, korisnik kredita bio je dužan kredit vratiti u 6 jednakih mjesečnih rata, s time da 1. rata dospijeva 1. lipnja 2011., a zadnja 1. studenoga 2011. Nakon dospijeća tražbine je tuženik predmetnu zadužnicu prvi put aktivirao, tj. podnio na naplatu Financijskoj agenciji 28. svibnja 2012., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina. Po zadužnici nije bilo naplate te je nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, br. 68/18.) FINA 4. kolovoza 2018. prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje temeljem čl. 12. st. 1. istoga Zakona, kako je i navedeno u Specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje OV-8907/10, datum primitka: 28. svibnja 2012. pod primjedbom ''nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. ZPONS-a''. S obzirom da tuženikova tražbina nije namirena niti djelomično, tuženik je ponovno podnio predmetnu zadužnicu na naplatu FINA-i 23. veljače 2022., no, po istoj opet nije bilo naplate, ja je tuženik zadnji put podnio FINA-i 17. veljače 2025. predmetnu zadužnicu na naplatu. Uzevši u obzir gore opisani kronološki slijed neupitno je kako je došlo do prekida zastare u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima u kojoj jasno stoji da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U smislu potonje odredbe je tuženik isto ostvario podnošenjem predmetne zadužnice na naplatu FINA- i. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1027/2021-2 od 3. svibnja 2022. o reviziji u odnosu na pitanje ''U slučaju kada je (bjanko) zadužnica dostavljena na naplatu banci odnosno Financijskoj agenciji, a tražbina vjerovnika nije mogla biti ostvarena isplatom zaplijenjenog iznosa, počinje li zastara teći nakon dostave zadužnice na naplatu?'' je zauzeto pravno shvaćanje da podnošenje zadužnice na naplatu FINA-i prekida tijek zastare, odnosno rok zastarijevanja novčane tražbine ne teče dok traje postupak izravne naplate. Niti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ne propisuje rok u kojem zadužnica mora biti naplaćena. Budući da u ovom slučaju nije došlo do namirenja ovrhovoditelja, ovdje tuženika, prekid zastarijevanja je nastao podnošenjem zadužnice na naplatu prvi put 2012. g., pa drugi puta 2022. g. i dalje traje te je stoga zadnja aktivacija zadužnice 17. svibnja 2025. izvršena prije nastupanja zastare. Iz navedenog se može zaključiti da, uzevši u obzir nedvojben prekid zastare svakim podnošenjem zadužnice na naplatu od strane ovdje tuženika te okolnosti da rok zastarijevanja novčane tražbine ne teče dok traje postupak izravne naplate, zastara sa zastarnim rokom od 5 godina, u ovom slučaju, nikada nije nastupila. Stoga, netočan je tužiteljičin navod da je nastupila zastara naplate tuženikove tražbine po zadužnici broj OV- 8907/10 od 27. listopada 2010. jer da je do podnošenja zadužnice protekao rok od pet godina od dospijeća tražbine po Ugovoru o kratkoročnom kreditu od 27. listopada 2010. Što se pak tiče tužiteljičin navoda da se pojedinim podnošenjima zadužnice traži naplata različitih tražbina, a koje tužiteljica ne može na bilo koji način povezati i kojima se naplaćuju potpuno različiti iznosi koji da nemaju uporišta u Ugovoru o kreditu radi osiguranja čije naplate je predmetna zadužnica izdana, tuženik takve navode osporava. Svaki zahtjev za izravnu naplatu odnosi se na istu tražbinu i po istom Ugovoru o kratkoročnom kreditu od 27. listopada 2010., s time da je prilikom prvog podnošenja zadužnice 28. svibnja 2012. zatražena naplata cjelokupnog do tada dospjelog dugovanja, dok je u kasnijim podnošenjima zadužnice zatražena naplata dijela istog dugovanja. To stoga što je naplata po predmetnoj zadužnici bila neizvjesna ovisno o redoslijedu prema mjestu na kojem će zadužnica prilikom svakog pojedinog podnošenja biti evidentirana u očevidniku, a svaki zahtjev za naplatu punog iznosa tražbine povlačio je obvezu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, na predujmljivanje velikog iznosa naknade, koji bi u slučaju nemogućnosti namirenja ostao nenamiren. Naime, propisani obrazac zahtjeva za izravnu naplatu od strane FINA-e ostavlja mogućnost ovrhovoditelju da zahtijeva da se novčana sredstva radi naplate tražbine iz priložene ovršne isprave prenesu bilo u cijelosti ili djelomično prema specifikaciji u privitku zahtjeva. U zahtjevu za izravnu naplatu zadužnice br. OV-8907/10 od 17. veljače 2025. u toč. 1.b) vidljivo je da je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, zatražio naplatu dijela tražbine, a u dopisu od 10. veljače 2025.-Dopuna osnove za naplatu-Zadužnice br. OV-8907/10 naveden je iznos za naplatu 13.272,28 EUR. Tuženik pojašnjava kako navedeni iznos ne prelazi iznos iz Zadužnice na koji je izdana 808.895,14 EUR-a te FINA u tom slučaju ne traži dodatnu specifikaciju kamata. Tužiteljica pritom ne osporava postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici iz predmetne zadužnice niti dokazuje da je bilo djelomično ili u cijelosti namirio tuženikovu tražbinu. Tuženik ističe da protiv tužiteljice, kao ovršenice, vodi ovršni postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. Ovr- 4087/2019 po pravomoćnom rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-1845/2013 od 9. srpnja 2013., radi namirenja tražbine po Ugovoru o kratkoročnom kreditu od 27. listopada 2010., kojim je rješenjem nesporno utvrđena visina tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u iznosu 426.842,76 HRK / 56.651,77 EUR, dok isti ovršni postupak još nije dovršen i tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika, nije namirena. Slijedom navedenog, predmetna tužba je neosnovana. Navodi tužbe su neosnovani i paušalni, ničim dokazani, utemeljeni na pogrješnim tumačenjima Zakona o obveznim odnosima i Ovršnog zakona te su usmjereni isključivo na odugovlačenje navedenog ovršnog postupka prisilne naplate, odnosno na pokušaj onemogućavanja ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u naplati tražbine čije postojanje ovršenica, ovdje tužiteljica, ne poriče. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, budući je isti pravno neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u rješenje i zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-751/2025-4 od 20. ožujka 2025. (list 5-11) i uvidom u ovosudni spise predmeta posl. br. Ovr-751/2025 i Ovr-4087/2019, na koji je spojen ovosudni spis predmeta posl. br. Ovr-1845/2013, na ročištu 12. veljače 2026. (list 45-47), te uvidom u Ugovor o kratkoročnom kreditu, od 27. listopada 2010., uz javnobilježničku ovjeru istinitosti potpisa od 29. listopada 2010. (list 17-24), dispoziciju, od 29. studenoga 2010. (list 25), specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-8907/10, od 28. svibnja 2012., 23. veljače 2022. i 17. veljače 2025. (list 26-28), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ovr-84/2014-2 od 22. studenoga 2016. (list 33-35) te prijedlog za ovrhu i odnosno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1845/2013. od 9. srpnja 2013. (list 36- 39).
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, odnosno postupka izravne naplate kod FINA-e i to pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po tužiteljičinim računima temeljem obične zadužnice, iz razloga zbog kojeg je tužiteljica upućena u predmetnu parnicu, odnosno zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., dalje: OZ).
Među strankama nisu sporni datumi podnošenje predmetne obične zadužnice FINA-i na izravnu naplatu.
Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
6. Uvidom u rješenje i zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-751/2025-4 od 20. ožujka 2025. (list 5-11) utvrđeno je da je u ovršnom predmetu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, riješeno da se odbija kao neosnovan ovršeničin prijedlog od 4. ožujka 2025. za odgodu ovrhe odnosno izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred FINA-om temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. i ovjerovljene istinitosti potpisa 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod br. OV-8907/10 te je zaključkom upućena ovršenica u roku od 15 dana od dostave istog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred FINA-om temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. i ovjerovljene istinitosti potpisa 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod br. OV-8907/10, iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a.
7. Na ročištu 12. veljače 2026. je utvrđeno udovoljenje zahtjevu odnosno priklop dva ovosudna spisa predmeta posl. br. Ovr-751/2025 i Ovr-4087/2019, na koji je spojen Ovr-1845/2013.
Uvidom u spis predmet posl. broj Ovr-751/2025 utvrđeno se da je isti postupak pokrenut prijedlogom ovršenice za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava i za donošenje rješenja kojim će pljenidba i prijenos proglasiti se nedopuštenim, predan 4. ožujka 2025. kod ovoga suda u pravnoj stvari ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice. Rješenjem i zaključkom ovoga suda posl. broj Ovr-751/2025-4 od 20. ožujka 2025. odbijen je kao neosnovan ovršeničnin prijedlog od 4. ožujka 2025. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod FINA-e temeljem zadužnice izdane 27. listopada 2010. i ovjerovljenog potpisa 29. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod brojem OV- 8907/10 te je ista odluka postala pravomoćna i odbijen je kao neosnovan ovršeničin zahtjev za naknadu troškova istog ovršnog postupka te je ujedno ovršenica upućena u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate, iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona.
Uvidom u spis predmeta posl. br. Ovr-4087/2019 utvrđeno je da je isti postupak pokrenut 19. studenoga 2019. u pravnoj stvari ovrhovoditelja: Heta Asset Resolution AG, Republika Austrija, Klagenfurt, protiv ovršenice LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužiteljice i 2. MU, prijedlogom za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, temeljem pravomoćnog i ovršnog ovosudnog rješenja I-P-12176/03 od 11. svibnja 2007., radi namirenja novčane tražbine u iznosu 183.000,00 HRK i ovršnih troškova, sve sa zateznim kamatama, na nekretnini u suvlasništvu 1. i 2. ovršenika upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]/E-6 te da je povodom istoga 10. siječnja 2020. doneseno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-4087/2019-5. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž Ovr-531/2020-6 od 31. ožujka 2022. prihvaćena je žalba ovršenika te je ukinuto potonje rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-4087/2019-5 od 10. siječnja 2020., kao i sve provedene ovršne radnje te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje. Zatim je 28. srpnja 2022. izdano rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-4087/2019. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž Ovr-531/2022-2 od 2. studenoga 2022. je odbijena žalba 1. i 2. ovršenika i potvrđeno rješenje o ovrsi od 28. srpnja 2022., osim u odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a te je odlučeno o troškovima postupka odlučiti u konačnoj odluci. Zaključkom od 12. studenoga 2024. posl. broj Ovr-4087/2019-67 spojeni su postupci u predmetima ovoga suda posl. br. Ovr-4087/2019 i Ovr-1845/2013, a daljnji postupak vođen je pod posl. brojem Ovr- 4087/2019. Ovaj sud je 5. srpnja 2013. radi naplate novčane tražbine, procjene i prodaje nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]/E 6, na temelju izjave kao ovršne isprave izdane od ovršenice LU, kao jamca platca na kojoj je potpis javno ovjerovljen 29. listopada 2010., a radi naplate tražbine vjerovnika-ovdje ovrhovoditelja prema dužniku Logan d.o.o., Zagreb, po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj: 20146974/2010, od 27. listopada 2010. po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, posl. br. OV-8906/10 radi naplate novčane tražbine u iznosu 426.842,76 HRK i ovršnih troškova, sa zateznim kamatama, u pravnoj stvari ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, te je povodom istog prijedloga 9. srpnja 2013. izdano rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-1845/2013. Zaključkom posl. br. Ovr-4087/2019-94 od 8. kolovoza 2025. određena je prodaja predmetne nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]/ E-6 te je utvrđena vrijednost nekretnine u iznosu 230.516,66 EUR i uvjeti prodaje iste.
8. Uvidom u Ugovor o kratkoročnom kreditu, od 27. listopada 2010., uz javnobilježničku ovjeru istinitosti potpisa od 29. listopada 2010. (list 17-24), dispoziciju, od 29. studenoga 2010. (list 25), utvrđeno je da je isti sklopljen između Karlovačke banke d.d., Karlovac, kao kreditora, Logan d.o.o., Zagreb, kao korisnika kredita i mjeničnog dužnika I, Vala d.o.o., Dubrovnik, kao jamca platca i mjeničnog dužnika II, RU, kao jamca platca i mjeničnog dužnika III i LU, kao jamca platca i mjeničnog dužnika IV, ovdje tužiteljice, u svezi kredita u iznosu 5.899.064,38 HRK, uz način i rok vraćanja kredita od 1 godine, s time da je poček prvih 6 mjeseci, a zatim se kredit vraća u preostalih 6 jednakih mjesečnih rata, odnosno 1. rata dospijeva 1. lipnja 2011., a zadnja 1. studenoga 2011. Radi osiguranja naplate tražbine po istom kreditu LU, kao jamac platac, je izdala zadužnicu na kojoj je javno ovjerovljen potpis 29. listopada 2010.
9. Uvidom u specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-8907/10, od 28. svibnja 2012., 23. veljače 2022. i 17. veljače 2025. (list 26-28), utvrđeno je da je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, podnio FINA-i tri zahtjeva za izravnu naplatu i to 28. svibnja 2012. duga u iznosu 51.196,19 EUR, zatim, 23. veljače 2022. duga u iznosu 13.272,28 EUR i naposljetku 17. veljače 2025. duga u iznosu 13.405,00 EUR.
10. Uvidom u prijedlog za ovrhu i odnosno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1845/2013. od 9. srpnja 2013. (list 36-39) utvrđeno je da je u ovršnom predmetu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, radi naplate novčane tražbine u iznosu 426.842,76 HRK procjenom i prodajom nekretnine, na temelju izjave ovšenice javno ovjerovljene istinitosti potpisa po javnom bilježniku Nenadu Dolinaru, Zagreb, pod posl. br. OV-8906/10.
11. Uvidom u rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ovr-84/2014-2 od 22. studenoga 2016. (list 33-35) utvrđeno je da je u ovršnom predmetu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, djelomično potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda posl. br. Ovr-1845/2013 od 9. srpnja 2013. u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate zateznih kamata na iznos 60.081,30 HRK tekuće od dana podnošenja prijedloga za ovrhu i preinačeno isto rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate zateznih kamata na iznos 60.081,30 HRK tekuće od dana podnošenja prijedloga za ovrhu
12. Predmetna obična zadužnica je formalno ispravna, uzimajući u obzir podatke koji su u istoj navedeni i odredbe Ovršnog zakona koji je u vrijeme izdavanja zadužnice bio na snazi, a iz kojeg razloga je FINA po istoj i postupila. Upravo zbog njezine apstraktne pravne prirode, nije odlučno koja se tražbina njome osigurava odnosno pravni posao iz kojeg tražbina proizlazi.
13. Naime, odredbom čl. 183. st. 4. OZ-a propisano je da vjerovnik može svoja prava iz zadužnice prenositi ispravom na kojoj je ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik. S druge pak strane, kada je predmetna obična zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine koju upravo ovrhovoditelj ima prema ovršenici, onda bi teret dokazivanja bio na tužiteljici, kao ovršenici. Dakle, svojstvo zadužnice je njezina prenosivost i ona može biti predmetom različitih pravnih poslova. Premda je zadužnica sredstvo osiguranja naplate, a i apstraktna, kada nije vezana za glavni pravni posao (zajam, kredit i sl.), no, neovisno o istom svojstvu obične zadužnice, te i na svojstvo prenosivosti u pravnom prometu, vjerovnik koji nije bio vjerovnik u trenutku izdavanja obične zadužnice, ovlašten je zahtijevati naplatu tražbine na koju glasi obična zadužnica, samo ako dokaže valjani prijenos prava iz bjanko zadužnice na način propisan čl. 183. st. 4. OZ-a.
14. Ujedno, predmetna ovrha se zahtijeva na temelju ovršne isprave-zadužnice, kao sredstva osiguranja naplate, koja je po svojem svojstvu apstraktna, dakle nije vezana za glavni pravni posao (u ovom slučaju kredit).
15. Nadalje, odredbom čl. 126. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 139/10.), koja je stupila na snagu u siječnju 2011., je izričito određeno da zadužnica mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika, čime se napustila dugogodišnja praksa samo ovjerovljenja potpisa na istoj. Ova izmjena je donijela jednu bitnu novinu u svezi roka zastare tražbine koja se osiguravala zadužnicom. Naime, dotadašnja praksa ovjerovljenja potpisa na zadužnici nije osiguravala dulji rok zastare i to onaj propisan čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), sukladno kojem tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. S obzirom da je obveznim potvrđivanjem sadržaja (solemnizacijom) zadužnica dobila svojstvo javnobilježničkog akta, na zadužnicu se počeo primjenjivati najdulji rok zastare, dakle od 10 godina.
Međutim, s obzirom na nesporne podatke glede predmetne zadužnice i to glede ovjere broj OV-8907/2010 od 27. listopada 2010. s ovjerovljenom istinitosti potpisa 29. listopada 2010., proizlazi da s u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare od pet godina, propisan čl. 225. ZOO-a.
16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je tuženikova tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu dospjela protekom roka otplate kredita 1. studenoga 2011. Naime, korisnik kredita bio je dužan kredit vratiti u 6 jednakih mjesečnih rata, s time da 1. rata dospijeva 1. lipnja 2011., a zadnja 6. rata dospijeva 1. studenoga 2011. Nakon dospijeća tražbine je tuženik predmetnu zadužnicu prvi put podnio na naplatu FINA-i 28. svibnja 2012., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina. Po zadužnici nije bilo naplate te je nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, br. 68/18.) FINA 4. kolovoza 2018. prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje temeljem čl. 12. st. 1. istoga Zakona, kako je i navedeno u Specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje OV-8907/10, datum primitka: 28. svibnja 2012. pod primjedbom ''nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. ZPONS- a''. S obzirom da tuženikova tražbina nije namirena tuženik je ponovno podnio predmetnu zadužnicu na naplatu FINA-i 23. veljače 2022., no, kako po istoj opet nije bilo naplate, to je tuženik po treći put podnio FINA-i 17. veljače 2025. predmetnu zadužnicu na naplatu. Uzevši u obzir gore opisani kronološki slijed neupitno je kako je došlo do prekida zastare u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima Stoga, suprotno tužiteljičinim navodima, nije točno da je protekao petogodišnji zastarni rok. Naime, tuženik, kao vjerovnik, je podnošenjem FINA-i zahtjeva za izravnom naplatom po predmetnoj zadužnici br. OV-8907/10 od 27. listopada 2010., s ovjerovljenom istinitosti potpisa 29. listopada 2010., prekinuo zastara, u skladu s odredbama čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, unutar petogodišnjeg zastarnog roka. S obzirom da ovrha neprekidno traje od dana podnošenja navedenog zahtjeva FINA-i, zastarni rok nije ni počeo iznova teći, a tuženik se pri tome ispravno poziva na pravno mišljenje sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 1027/2021-2 od 3. svibnja 2022., isto kao i Rev-2183/2013 i Rev-1627/2017-2.
17. Dakle, postupak izravne naplate neprekidno je bio u tijeku, odnosno pokretanjem navedenog postupka naplate predmetne tuženikove tražbine 28. svibnja 2012. zastara je prekinuta u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a te je prekid zastare trajao za cijelo vrijeme trajanja navedenog postupka, odnosno skroz do 4. kolovoza 2018.
Budući da u ovom slučaju nije došlo do provedbe osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO-a), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno trajao je do stupanja na snagu ZPONS (u prilog istoga shvaćanja je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1027/21 od 2. svibnja 2022.).
U pravu je tuženik kada ističe kako su u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti za isknjiženje zadužnice iz redoslijeda, jer ista nije naplaćena u roku tri godine i naplate nema u posljednjih 6 mjeseci. Pri tome tužiteljica zanemaruje odredbu čl. 21. ZPONS- a kojom je propisano da je FINA dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje te ukoliko pak ovrhovoditelj ne zatraži vraćanje osnove za plaćanje, Agencija je može uništiti. Dakle, tuženik je opravdano zatražio povrat zadužnice u svoj posjed, jer bi ju u suprotnom FINA uništila, a istu je već isknjižila iz redoslijeda temeljem Zakona. Stoga, tuženik nije odustao od radnje prisilne naplate, kada prisilna naplata ne postoji, radi ispunjenja uvjeta propisanih čl. 12. ZPONS-a. Dakle, suprotno tužiteljičinom shvaćanju, postupak izravne naplate pokrenut zahtjevom tuženika za izravnu naplatu 28. svibnja 2012. nije obustavljen, već zastara je prekinuta u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a te je prekid zastare trajao za cijelo vrijeme trajanja navedenog postupka, odnosno skroz do stupanja na snagu ZPONS-a 4. kolovoza 2018.
Naposljetku, vjerovnik, ovdje tuženik, je ponovnim podnošenjem FINA-i 23. veljače 2022. zahtjeva za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima na temelju predmetne zadužnice br. OV-8907/10 od 27. listopada 2010., a potom podnošenjem FINA-i 17. veljače 2025. ponovno prekinuo rok zastare od 5 godina.
18. Glede tužiteljičinih navoda da se pojedinim podnošenjima zadužnice traži naplata različitih tražbina, a koji iznosi nemaju uporišta u Ugovoru o kreditu radi osiguranja čije naplate je predmetna zadužnica izdana, u pravu je tuženik kada ističe da se svaki zahtjev za izravnu naplatu odnosi na istu tražbinu i po istom Ugovoru o kratkoročnom kreditu od 27. listopada 2010., s time da je prilikom prvog podnošenja zadužnice 28. svibnja 2012. zatražena naplata cjelokupnog do tada dospjelog dugovanja, dok je u kasnijim podnošenjima zadužnice zatražena naplata dijela istog dugovanja. To stoga što je naplata po predmetnoj zadužnici bila neizvjesna ovisno o redoslijedu prema mjestu na kojem će zadužnica prilikom svakog pojedinog podnošenja biti evidentirana u očevidniku, a svaki zahtjev za naplatu punog iznosa tražbine povlačio je obvezu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, na predujmljivanje velikog iznosa naknade, koji bi u slučaju nemogućnosti namirenja ostao nenamiren. Ovdje je jedino bitno da navedeni iznos u zahtjevu za izravnu naplatu ne prelazi iznos iz predmetne zadužnice na koji je izdana 5.899.064,38 HRK / 782.940,39 EUR (fiksni tečaj konverzije) te FINA u tom slučaju ne traži dodatnu specifikaciju kamata, dakle vjerovnik može postaviti zahtjev za izravnu naplatu i na manji iznos od dugovanog.
19. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. Uzgred rečeno, tužiteljica nije pridonijela odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
21. Budući da tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, poglavito nije uspjela dokazati postojanje razloga zbog kojih je upućena u parnicu (čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a), u smislu čl. 52. st. 3. OZ-a, odnosno zbog nepostojanja opugnacijskog razloga za proglašenje izravne naplate pljenidbom i prijenosom radi naplate tražbine iz obične zadužnice, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
23. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) te zastupanja na ročištima 4. rujna 2025. i 12. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tužiteljici, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadom parničnih troškova, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
24. Također je valjalo odlučiti i o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, koji se odmjeravaju ako su potrebiti za vođenje parnice. Međutim, tuženik je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka po određenju suda, odnosno zahtijeva poglavito trošak sudske pristojbe, no, kako isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako niti glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a), valjalo je odlučiti kao pod toč. II. izreke presude.
25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
U Zagrebu 26. ožujka 2026.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sud. pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i
- opun. tuženika.
