Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4698/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društava Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 25. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika tužiteljevog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 17.446,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.497,00 EUR, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 169,47 EUR sa zateznim kamatama.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine u iznosu 169,47 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 4.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 1. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj 27. veljače 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103439944, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 149.392,36 CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženik na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). U čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2003. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do slučaja da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih određenih mjerila. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je činjenica da su iste odredbe u Ugovor unijete na inicijativu banke, kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, navedenim presudama su sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije po ugovorenom tečaju HRK spram CHF na dan isplate kredita. Tužitelj je 8. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No, bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., te odluke Suda EU br. C-118/17 i C-452/18). Stoga je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan bez obzira na sklapanje Aneksa i provedbu konverzije. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram HRK uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita-ukupno iznos 10.751,77 EUR / 81.009,18 HRK sa zateznim kamatama; 2. tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula-ukupno iznos 40.553,12 EUR / 305.547,48 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. No, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu 32.937,46 EUR / 248.167,32 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a po zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom da navedenim tuženik nije tužitelju uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa 40.553,12 EUR / 305.547,48 HRK, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iz toč. II. iznosi 7.615,66 EUR / 57.380,16 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. Stoga, ukupno preplata iznosi 18.367,42 EUR / 138.389,34 HRK sa zateznim kamatama. Uglavničeni iznos zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos do dana konverzije, tužitelj zahtijeva opreza radi, a to zbog nejasnog (i još uvijek neslužbenog) stajališta zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022., iz kojeg proizlazi kako potrošači imaju pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose glavnice računajući od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. S druge strane, također je jasno da provedbom konverzije glavnica utužene preplate nije podmirena. Stoga, tužitelj tužbeni zahtjev pod toč. II., kojim izdvojeno zahtijeva opisane zatezne kamate do dana konverzije, postavlja isključivo ekonomičnosti i opreza radi, a kako bi navedeno u cijelosti kao glavnični iznos moglo biti prihvaćeno u slučaju da sudska praksa u budućnosti zauzme stajalište kako tužiteljima doista pripadaju samo iznosi zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose do dana konverzije. K tome, ukoliko u konačnici bude zauzeto stajalište da tužitelju pripadaju i glavnični iznosi, tada je jasno da i u tom slučaju tužitelju opet pripadaju i navedeni iznosi zateznih kamata uglavničeni pod toč. II. tužbenog zahtjeva. Zatezne kamate obračunate na potonji iznos preplate do dana konverzije iznose 3.701,84 EUR / 27.891,51 HRK. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjeva za isplatu iznosa 18.367,42 EUR / 138.389,34 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. te isplatu iznosa 3.701,84 EUR / 27.891,51 HRK sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 13. listopada 2025. (list 484-491) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 17.446,16 EUR po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika (10.343,23 EUR) i manje priznate glavnice pri konverziji (7.102,93 EUR) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. te iznosa 3.497,00 EUR po osnovi uglavničenih zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 30. rujna 2015.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 12. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 58), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se svojstvo potrošača ne pretpostavlja, već je u svakom slučaju potrebito utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik 8. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022.). Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u nastavku na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZID ZPK/15. tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za zahtijevanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke br. C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15., isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja. Ukoliko se ne odbaci tužba, odnosno odbije tužbeni zahtjev, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod toč. I. tužbenog zahtjeva zahtijeva iznos 7.615,66 EUR / 57.380,16 HRK s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno sa zateznim kamatama. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je 8. siječnja 2016., a kada bi i dospjela navodna tražbina s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. S obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je od 8. siječnja 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Sklapanjem Aneksa broj 5103439944, od 8. siječnja 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa Ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako čl. 5.2. Aneksa broj 5103439944 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu 81.467,04 EUR. Stoga, tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103439944 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa 7.615,66 EUR / 57.380,16 HRK, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Tužitelj pod toč. I. tužbenog zahtjeva zahtijeva iznos 10.751,77 EUR / 81.009,18 HRK s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose. do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je možebitna tužiteljeva tražbina u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući na umu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru je odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koji izbor iz ponude. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik također ističe kako tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti dodatnu dobit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tužitelj pod toč. II. tužbenog zahtjeva zahtijeva iznos 3.701,84 EUR / 27.891,51 HRK s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik uračunao tužitelju prilikom izračuna konverzije, počev od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. S obzirom da je od 8. siječnja 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi možebitno imao pravo na zatezne kamate na zahtijevani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 187,01 EUR / 1.408,94 HRK (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik predlaže utvrditi postojanje tuženikove tražbina prema tužitelju u iznosu 187,01 EUR / 1.408,94 HRK sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose razlika, te se također predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijebijanja ili protutužbu za navedene negativne razlike (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.). Slijedom svega navedenog, predlaže se odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Podneskom predanim 13. listopada 2025. (list 492-501) je tuženik konačno postavio zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbina prema tužitelju u iznosu 169,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose tzv. negativnih razlika od dana nakon dana dospijeća (zakašnjenja), te se također predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u preliminarni izračun preplate (list 9-12), tužiteljev preliminarni izračun zateznih kamata (list 15 i 16), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103439944, od 27. veljače 2007. (list 17-22), nalog za isplatu sredstava kredita br. 5103439944, od 2. ožujka 2007. (list 23), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103439944, od 8. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 12. siječnja 2016. (list 24-29 te 209-214), preglede prometa po partiji kredita 5103439944 te otplatne planove (list 30-55), preglede prometa po partiji kredita 5103439944 (list 92-104), tuženikov reklamni materijal u svezi stambenih kredita (list 167-177 te 199-207), tuženikovu obavijest o izračunu konverzije kredita, obrazac za prihvat izračuna konverzije i nacrt Aneksa Ugovoru o kreditu (list 179-198), pisani iskaz JH, od 10. veljače 2020. (list 215 i 216), tuženikove informacije, grafičke prikaze kretanja tečaja, upute za postupanje, pitanja i odgovore za stambene kredite, priopćenja za javnost HNB-a (list 217-245 i 284), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 436 i 437), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 11. rujna 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 459-469), odnosno 3. listopada 2025. predao ispravak istoga nalaza i mišljenja (list 475-486).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF dakle zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK te manje priznate preostale neotplaćene glavnice pri konverziji 30. rujna 2015. zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. te isplatu zateznih kamata uglavničenih na tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža do dana konverzije 30. rujna 2015.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u Zagrebu 27. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103439944, te Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103439944, od 8. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice u trenutku konverzije 30. rujna 2015., kao pravo na povrat stečenog bez osnove, te zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike od plateža do konverzije 30. rujna 2015., dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog tzv. negativnih tečajnih razlika (kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početnog tečaja).

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103439944, od 27. veljače 2007. (list 17-22) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, te Nivonekretnine d.o.o., Zagreb, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 149.392,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju iste banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.); određena je namjena istoga i to kao stambeni kredit građana kredit za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu te da je stambeni kredit za kupnju stana u izgradnji u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji broj PS-G-86101/06 sklopljenim između banke i založnog dužnika 12. srpnja 2006. (čl. 3.); određen je rok korištenja i to po odobrenju i ispunjenju svih uvjeta određenih odlukom banke br. 190207174000202, počev s 1. ožujka 2007., zaključno s 31. ožujka 2007., a iskorišteni iznos od tog datuma prenosi se u otplatu, bez obzira na ugovoreni iznos kredita, a u slučaju promjene krajnjeg datuma korištenja, banka će obavijestiti korisnika kredita o promjeni otplatnog plana te u slučaju promjene roka korištenja kredita na zahtjev korisnika kredita, ugovorne strane su suglasne da će se sklopiti odgovarajući Aneks istom Ugovoru, uz obvezu korisnika kredita podmiriti sve troškove u svezi sklapanja takvog Aneksa (čl. 5.); ugovoren je rok vraćanja od 360 mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6.); glede načina vraćanja ugovorena je otplata kredita u 360 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu te kredit dospijeva na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a iznos mjesečnog anuiteta je 730,55 CHF, te je ugovorena valutna klauzula odnosno povrat obveza iz istog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi možebitni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta/obroka u HRK nastalog uslijed promjene tečaja, a potpisom na istom Ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim možebitnim rizicima promjene tečaja; ugovoreno je da je otplata kredita prije roka moguća uz suglasnost banke te dospjele obveze po kreditu, banka će naplaćivati zapljenom dijela plaće korisnika plaće korisnika kredita (čl. 7.) i glede kamata je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje te se kamata obračunava primjenom direktne metode, s time da su ugovorne strane suglasne da su za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s mjerodavnim odlukama banke (čl. 8.).

Naposljetku, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103439944, od 8. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 12. siječnja 2016. (list 24-29 te 209-214), je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22 i 156/23.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 436 i 437), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine podigao predmetni kredit, kao stambeni kredit, na rok otplate 30 godina, vezano uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim kreditom je tužitelj kupio svoju prvu nekretninu, stan u [adresa], te je predmetni stan tužitelj koristio isključivo za stanovanje u razdoblju od 2008. g. do svibnja 2024., a nakon toga se je tužitelj preselio u veći stan za potrebe svoje obitelji te sada isti stan iznajmljuje. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu niti inu trgovačku registriranu djelatnost, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Predmetni stan je tužitelj kupio sam od Nivonekretnine d.o.o., Zagreb, koji su ga uputili na tuženika koji je isključivo kreditirao kupce predmetnih stanova. Tuženik je u ponudi imao kredit vezan uz CHF i kredit vezan uz EUR. Prilikom informiranja o mogućnosti kreditiranja tuženik je izračunao da će tužitelju u slučaju izbora kredita vezanog uz CHF mjesečni anuitet iznositi 3.600,00 HRK, dok je tužitelj upitao koliko bi iznos mjesečnog anuiteta bio u slučaju izbora kredita vezanog uz EUR, na što mu je tuženik odgovorio da bi mu mjesečni anuitet bio veći za 400,00 HRK te ne bi bio kreditno sposoban. Stoga je tužitelj kao jedinu mogućnost izabrao predmetni kredit u CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelju nije bio poznat pojam valutne klauzule odnosno pod istim pojmom je podrazumijevao da je kredit vezan uz valutu. Inače, napominje tužitelj da mu baš nije jasan pravnički izričaj. Tužitelj je prilikom razgovora, informiranja, prije sklapanja Ugovora pitao u svezi rizika dizanja kredita vezanog uz CHF na što mu je osobna bankarica koja je obrađivala predmetni kreditni zahtjev rekla da je CHF jako stabilna valuta i da ne očekuje nikakve veće promjene tečaja CHF u odnosu na HRK to tim više što je ista osobna bankarica također digla kredit vezan uz CHF. Tužitelj je pročitao Ugovor prije nego ga je sklopio te mu nisu bile jasne sve ugovorne odredbe pa je stoga tražio pojašnjenje i savjet od jedne odvjetnice koja mu je rekla da se radi o klasičnom ugovoru o kreditu, koji je na taj način i pravnički sročen. Tužitelj nije tražio tuženika dodatna pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi. Sukladno zakonskoj konverziji je tužitelj prihvatio tuženikovu ponudu konverzije predmetnog kredita u EUR. Pri ponudi konverzije je tužitelj primio tuženikov izračun konverzije, dok nije isticao nikakve prigovore na isti, s obzirom da isto nije niti razumio, dok mu nitko od tuženika nije niti rastumačio konverziju i posljedice iste, a tužiteljeva namjera je bila što prije prihvatiti konverziju i riješiti se kredita vezanog uz CHF. Tužitelj je otplatio predmetni kredit odnosno isti je zatvorio 2016. godine i to kreditom druge banke, a koji kredit kod druge banke je tužitelj zatvorio 2020. godine. Početni mjesečni anuitet je iznosio oko 3.500,00-3.600,00 HRK dok je tijekom otplatnog razdoblja mjesečni anuitet najviše iznosio do 6.000,00 HRK što je iznosilo oko 70% tužiteljevih mjesečnih primanja, s tim da su se i tužiteljeva primanja povećala u odnosu na otplatu predmetnog kredita. Do porasta iznosa mjesečnog anuiteta došlo je uslijed porasta tečaja CHF u odnosu na HRK i povećanja kamatne stope.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 11. rujna 2025. (list 459-469), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

Ako se promatraju samo pozitivni iznosi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.783,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 463-468);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 5.017,84 EUR (5.017,84 EUR glavnice).

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.591,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 463-468);

Razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnim tečajem na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 1.417,55 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

Tuženik je u ovom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje uređuju način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Na temelju ispravka pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 3. listopada 2025. (list 475-486), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

Ako se promatraju samo pozitivni iznosi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.343,23 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 480-485);

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.173,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 480-485);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 13.500,06 EUR (10.173,76 EUR glavnice i 3.326,30 EUR zateznih kamata). Razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnim tečajem na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 7.102,93 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje poglavito ispravak istog financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 18. ožujka 2024. (list 432- 434) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

14. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužana dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja-stanovanje tužitelja s obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 od 26. svibnja 2020.

16. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je prednik tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, u ovom slučaju poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

18. Nadalje, u svezi aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu, valja reći da tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga se sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

19. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

21. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C- 118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103439944, od 8. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

23. Stoga je u pravu tužitelj kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

24. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

25. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 10.343,23 EUR i zbog preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 7.102,93 EUR, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu, odnosno u ukupnom iznosu 17.446,16 EUR i zateznih kamata na tzv. pozitivne tečajne razlike uglavničene 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 3.497,00 EUR.

26. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 13. listopada 2025. (list 489-491), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužitelju na ukupan iznos 17.446,16 EUR zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika kao pojedine mjesečne iznose razlika, kao i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon dana konverzije 1. listopada 2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

27. Ujedno tužitelj osnovano zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do izračuna konverzije 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 3.497,00 EUR. Naime, kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Stoga je u tom dijelu valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke presude.

28. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine u iznosu 169,47 EUR uvećan za zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose tzv. negativnih tečajnih razlika od dana zakašnjenja i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 169,47 EUR uvećan za zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose tzv. negativnih tečajnih razlika od dana zakašnjenja, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), a kako to neosnovano tvrdi tuženik Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 12. veljače 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

29. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 169,47 EUR uvećan za zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose tzv. negativnih tečajnih razlika od dana zakašnjenja, kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom, kako je odlučeno pod toč. III. i IV. izreke presude.

30. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

32. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 17. siječnja 2024. i 13. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 25. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (750,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 4.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).

33. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 1. veljače 2024., 14. listopada 2025., 20. listopada 2025. i 30. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 25. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te zastupanja na ročištu 13. studenoga 2025. u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 4.100,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.025,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 5.125,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.

34. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

35. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte