Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5241/2023-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: CD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Frano Gavranić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Špehar i Gavranić d.o.o., Zagreb, Šenoina 19, protiv tuženika:

Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 6.568,48 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 2,45 EUR od 6. ožujka 2008.,

- 11,48 EUR od 13. listopada 2008.,

- 10,40 EUR od 11. studenoga 2008.,

- 1,84 EUR od 18. prosinca 2008.,

- 23,77 EUR od 12. siječnja 2009.,

- 25,60 EUR od 10. veljače 2009.,

- 35,53 EUR od 9. ožujka 2009.,

- 20,78 EUR od 18. travnja 2009.,

- 22,66 EUR od 13. svibnja 2009.,

- 18,05 EUR od 17. lipnja 2009.,

- 20,72 EUR od 13. srpnja 2009.,

- 15,14 EUR od 12. kolovoza 2009.,

- 20,26 EUR od 15. rujna 2009.,

- 15,52 EUR od 13. listopada 2009.,

- 18,48 EUR od 12. studenoga 2009.,

- 24,40 EUR od 28. prosinca 2009.,

- 27,57 EUR od 21. siječnja 2010.,

- 31,05 EUR od 9. veljače 2010.,

- 84,26 EUR od 7. veljače 2011.,

- 84,28 EUR od 27. travnja 2011.,

- 88,41 EUR od 6. svibnja 2011.,

- 105,14 EUR od 1. lipnja 2011.,

- 103,22 EUR od 4. srpnja 2011.,

- 108,50 EUR od 26. listopada 2011.,

- 106,13 EUR od 26. listopada 2011.,

- 118,66 EUR od 3. veljače 2012.,

- 118,53 EUR od 1. ožujka 2012.,

- 115,30 EUR od 3. svibnja 2012.,

- 119,24 EUR od 1. lipnja 2012.,

- 115,63 EUR od 2. srpnja 2012.,

- 114,80 EUR od 2. studenoga 2012.,

- 117,62 EUR od 26. studenoga 2012.,

- 116,79 EUR od 3. prosinca 2012.,

- 116,32 EUR od 4. siječnja 2013.,

- 109,27 EUR od 1. veljače 2013.,

- 104,41 EUR od 29. srpnja 2013.,

- 116,08 EUR od 11. prosinca 2013.,

- 114,42 EUR od 29. siječnja 2014.,

- 118,42 EUR od 6. ožujka 2014.,

- 118,22 EUR od 10. ožujka 2014.,

- 99,62 EUR od 10. ožujka 2014.,

- 99,81 EUR od 11. ožujka 2014.,

- 95,14 EUR od 3. lipnja 2014.,

- 97,32 EUR od 2. srpnja 2014.,

- 100,15 EUR od 14. kolovoza 2014.,

- 104,15 EUR od 30. listopada 2014.,

- 105,80 EUR od 18. studenoga 2014.,

- 106,07 EUR od 13. veljače 2015.,

- 106,07 EUR od 21. ožujka 2015.,

- 106,07 EUR od 31. svibnja 2015.,

- 106,07 EUR od 18. kolovoza 2015.,

- 106,07 EUR od 3. rujna 2015.,

- 106,07 EUR od 30. rujna 2015.,

- 106,07 EUR od 30. rujna 2015. i

- 106,07 EUR od 30. rujna 2015.,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.825,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 6. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženik i tužiteljica 28. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9012196607, sadržajno potvrđen 29. prosinca 2006. po javnom bilježniku Mladenu Burcu, Zagreb, pod posl. br. OU-1677/2006 (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu 95.357,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U toč. 4.1. Ugovora o kreditu je ugovorena kamatna stopa od 4,20%. Tužiteljica je naknadno s tuženikom 16. prosinca 2015. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da su tuženici, među inim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. P-7129/13 od 13. lipnja 2014. pod toč. II. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženici, među inim i tuženik, povrijedili kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14. i 110/15.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužiteljica je, na temelju istih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu, platiila tuženiku najmanje 49.656,08 HRK / 6.590,49 EUR više nego što bi mu platila da sporne odredbe Ugovora nisu bile sadržane u Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 49.656,08 HRK / 6.590,49 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate. Ujedno, tužiteljica podredno, sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, postavlja zahtjev koji je s glavnim zahtjevom u međusobnoj svezi, odnosno, koji je utemeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, za slučaj da sud utvrdi neosnovanim glavni zahtjev, predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 49.656,08 HRK / 6.590,49 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

2. Podneskom predanim 5. prosinca 2025. (list 406-412) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 6.568,48 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta odnosno tzv. pozitivne tečajne razlike od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 18. ožujka 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 245), u kojem se navodi da tuženik osporava osnovu i visinu utužene tražbine. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita, a nakon toga je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovoru o kreditu, čime je izvršena konverzija istoga. Naime, tužiteljica je cijelu svoju tužbu pogrješno postavila na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, s obzirom da je tužiteljica s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebito je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebito otkloniti. Naime, izrekom toč. IV. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, tuženiku se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Dakle, pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni Ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku ustajanja predmetnom tužbom (više) nema, sudska odluka ne može biti upravljena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Tuženik stoga predlaže u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbiti tužbeni zahtjev, jer takvim tužbenim zahtjevom tužiteljica pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi tužiteljica dva puta naplatila istu tražbinu. Naime, tužiteljica ga je jednom već naplatila time što joj je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi put naplatila temeljem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije ''nečija špekulacija'', već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj Ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni s lex specialis-posebnim zakonima koji izravno i jasno uređuju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju, budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu sadržajno potvrđen po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i sadržajno potvrđivanje istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u ovom slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-895/2003 od 9. veljače 2005.). Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u HRK nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ju je banka informirala o posljedicama i svim možebitnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz tužiteljičinih navoda da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi-da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tuženik ističe kako osporava i visinu utužene tražbine. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrješnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17, te nadalje očito pogrješno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrješno, te se iz navedenog razloga izričito protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužiteljica tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužiteljici dokazati koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim Ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev, jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz priloženih isprava, a konačno, tužiteljica osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, poglavito ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u ovom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava pripisati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja Ugovora, niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012196607, od 28. prosinca 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. prosinca 2006. (list 9-14), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012196607, od 16. prosinca 2015. (list 15-19), tuženikov dopis-konverzija kredita, uz izračun konverzije kredita i izvadak otvorenih stavaka te informacije o kretanju tečaja (list 20-34 te 42-52), tuženikove obavijesti od 15. i 16. srpnja 2016. i plan otplate (list 35 -41), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 18. rujna 2024. (list 255 i 256), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 23. rujna 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 272-281), uz vještakov zahtjev i naknadno pribavljene isprave-knjigovodstvenu karticu i plan otplate (list 282-397).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom u Zagrebu 28. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9012196607, kao i 16. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012196607.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012196607, od 28. prosinca 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 29. prosinca 2006. (list 9-14), utvrđeno je da je isti Ugovor sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te Geoprojekt d.o.o., Zagreb, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 95.357,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke-kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno da se kredit odobrava za kupnju nekretnine od prodavatelja sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnine br. 984-K5B/2005 i da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, dok banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); glede kamate na kredit ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji iz toč. 1. istog Ugovora, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,20% godišnje (toč. 4. i toč. 4.1.) i glede otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci te je prijenos kredita u otplatu zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3.2. istog Ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita (toč. 7.1.); Kredit u iznosu 95.357,46 CHF i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke koji je vrijedio na dan plaćanja, po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora te korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, dok o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita i stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se s danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci, a ova obavijest sastavni je dio istog Ugovora (toč. 7.2.); Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (toč. 7.3.) i Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendardskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 7.4.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012196607, od 16. prosinca 2015. (list 15-19), je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22 i 156/23.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 18. rujna 2024. (list 255 i 256), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine sklopila stambeni kredit kod tuženika za kupnju stana u [adresa], u kojem tužiteljica stanuje do današnjeg dana. Predmetni kredit vezan je uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 30 godina te isti kredit i nadalje otplaćuje. Isti kredit je sukladno zakonskom određenju konvertiran u EUR. Predmetni stan tužiteljica koristi isključivo za stanovanje, dakle isti stan nije koristila u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je izabrala tuženika kao kreditora po preporuci Zagrebgradnja d.o.o., Zagreb, koji je bio investitor i prodavatelj predmetnog stana, s obzirom da je tuženik surađivao s istim investitorom. Tuženik u to vrijeme nije imao drugu vrstu kredita osim kredita vezanog uz CHF. Tuženik je isti kredit predstavio i opisao kao najpovoljniji s obzirom na najmanju kamatnu stopu. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica je znala značenje pojma valutne klauzule, pod čim je podrazumjevala da isti kredit nije u nacionalnoj valuti, već u stranoj valuti. Tuženik nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o posljedicama istih. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tuženik nije tužiteljici ukazao niti ju je upozorio na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dao poredbu istoga u odnosu na kredit vezan uz neku drugu stranu valutu npr. EUR, USD i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže i štiti tečaj HRK. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati i izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, kako osnovnog Ugovora, tako ni Dodatka Ugovoru, niti je pokušala pregovarati, to stoga što je isti Ugovor, kao i Dodatak istom bio ponuđen po pravilu "uzmi ili ostavi". Prilikom ponude konverzije je tužiteljida primila izračun konverzije, kojom prilikom nije imala prigovor na isto. Tužiteljica je prihvatila ponudu konverzije s obzirom na medijske napise da će konverzijom isti Ugovor biti vezan uz stabilniju valutu i to EUR, što se tužiteljici činilo u redu. Početni mjesečni anuitet je iznosio oko 2.000,00 HRK, dok je kasnije tijekom otplatnog razdoblja iznosio čak 6.000,00 HRK. Tužiteljica je pročitala Ugovor, kao i Dodatak istom, prije potpisa istih, odnosno pročitala je ugovorne odredbe na koje joj se ukazalo i savjetovalo od strane javnog bilježnika te sam iste ugovorne odredbe razumjela, bile su joj jasne, dakle nije tražila pojašnjenje niti jedne ugovorne odredbe. Isključivo tužiteljica plaća odnosno otplaćuje predmetni kredit.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 23. rujna 2025. (list 272-281), uz vještakov zahtjev i naknadno pribavljene isprave-knjigovodstvenu karticu i plan otplate (list 282-397), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadaća, mišljenja:

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 49.490,13 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.568,48 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika anuiteta iskazani u Tabeli 1 zaključka (list 278 i 279);

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -1.028,88 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -136,56 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika anuiteta iskazani u Tabeli 2 zaključka (list 279);

Prijeboja manje plaćenih razlika s više plaćenih razlikama s osnove valutne klauzule:

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko manje plaćene razlike se prebiju s više plaćenim razlikama, iznosi 48.461,25 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.431,92 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika anuiteta iskazani u Tabeli 3 zaključka (list 280).

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 25. travnja 2024. (list 251 i 252) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, što je ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla kredit, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice-stanovanje, dakle kupnju stana u [adresa], u kojem stanuje, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, u ovom slučaju poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a proizlazi ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

18. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetnu C-118/17.

19. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena preplata i preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica, sukladno odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012196607, od 16. prosinca 2015.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 6.568,48 EUR, ako se promatraju tzv. pozitivne tečajne razlike.

21. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, niti za preplatu priznatu prilikom konverzije, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), kao niti zbog preplate priznate prilikom konverzije. Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je zadnje naplaćen takav iznos tzv. negativne razlike 10. rujna 2008. (list 279), odnosno preplata priznata zakonskom konverzijom provedenom 30. rujna 2015., dok je isto istaknuto u odgovoru na tužbu predanom 18. ožujka 2024. odnosno na ročištu 25. travnja 2024., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

22. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

23. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 5. prosinca 2025. (list 406-412), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika anuiteta tekućim od dana plateža, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 10. siječnja 2024. i 5. prosinca 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 19. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te sastava podnesaka od 29. kolovoza 2023. i 6. svibnja 2024., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.300,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (325,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 4. rujna 2023. kojim dostavlja dokaz o plažu sudske pristojbe u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećanog za PDV 25% niti trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od istog. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.825,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 19. rujna 2024. i 14. studenoga 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 19. veljače 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 112,79 EUR, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju EUR a kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte