REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5252/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja II iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Župan, Babić&Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj 306-890/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. listopada 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja II, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( slovima: jedancijelihdvadesetpet posto ).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju II, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 442,94 eur sa zateznom kamatom od 28. listopada 2005. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom „ Pravo na odustajanje Korisnika kredita” Ugovora o kreditu broj 306-890/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. listopada 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja II, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje (30) trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju II, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 924,05 eur sa zateznom kamatom od 14. lipnja 2012. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju II, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.356,18 eur sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika 13. listopada 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 306-890/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim mu je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu propisano je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedan cijelih dvadesetpet posto). Točkom 8. Ugovora o kreditu pod nazivom „ Pravo na odustajanje Korisnika kredita” propisano je kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti kreditora. Nadalje, istom točkom obvezuje se korisnik kredita izvršiti uplatu prema obračunu kreditora te da je kreditor ovlašten zaračunati naknadu prema Odluci o naknadama pravnog prednika tuženika. S tim u vezi, 27. listopada 2005. naplaćena mu je naknada za obradu kredita u iznosu od 442,94 eur a 13. lipnja 2012. godine naplaćena mu je i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 924,05 eur. Tvrdi da se radi o standardiziranom ugovoru koji je unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, u ugovoru nije precizno označeno na što se naknade odnose te izostaju informacije o načinu određivanja tih naknada. U trenutku sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti pregovaranja već je ugovor bio unaprijed pripremljen pa niti nije imao mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora čime je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Uz to, plaćanje naknade za trošak obrade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi navedene naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 1,25 % od iznosa istog. Također, odredbom Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita određeno je da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku pravnog prednika tuženika, bez navođenja bilo kakvih parametara koji će određivati visinu navedene naknade, što čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, a korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika. Dakle, korisnik kredita ni na koji način ne može utjecati na visinu navedene naknade budući da o istoj pravni prednik tuženika sam odlučuje, a također isti nema niti pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je pravni prednik tuženika već jednostrano donio odluku. S tim u vezi, a sve kako je navedena činidba neodređena i neodrediva, to se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 442,94 eur sa zateznim kamatama od 28. listopada 2005. pa do isplate te iznos od 924,05 eur sa zateznim kamatama od 14. lipnja 2012. pa do isplate a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu, pregled prometa, isplatni nalog, specifikaciju uplata, otplatni plan, Ugovor o kreditu i simulaciju te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita a posljedično i zahtjev za isplatu.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su tužitelj i prednik tuženika 13. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na iznos od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita te da je tužitelju 27. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 442,94 eur.

6.1. Nema spora niti o tome da je tužitelj iskoristio svoje pravo te izvršio prijevremenu otplatu kredita 13. lipnja 2012. kada mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 924,05 eur.

7. Tužitelj je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje stana, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je stan kupljen za rješavanje stambenog pitanja njegovog sina te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP time da se tužitelj obvezao snositi sve troškove u vezi sa izradom kredita, javnobilježničke i sudske pristojbe te eventualno nastale nuzgredne troškove time da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% kao i da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita kada je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke.

9. Nadalje iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako nije je bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora jer se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“ te da mu djelatnik banke nije pojasnio o kakvim se naknadama radi.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi te visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10.2. Valja dodati da tuženik u postupku nije predložio saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora a da se kao dokaz ne mogu koristiti izjave dostavljene uz odgovor na tužbu.

10.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena no nije omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Međutim, odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi predmetnog ugovora nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbama koje utvrđuju bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno u vrijeme prijevremene otplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. i III. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i to u iznosu od 442,94 eur te ništetne odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 924,05 eur.

16. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

16.1. U tom smislu sud niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

17. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o ulaznoj i izlaznoj naknadi a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

18. Prigovor zastare nije osnovan.

18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. i III. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Kao vrijednost predmeta spora uzet je iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.).

19.1. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 28. listopada 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 3. travnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 5. svibnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 18. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. - 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 eur, a što ukupno iznosi 1.250,00 eur. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur tako da mu je dosuđen trošak u iznosu od 1.356,18 eur. Nije mu priznat trošak za pribavljanje potvrde budući da se ne radi o radnji koja predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe.

20. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika