Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1762/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Republike 63, zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 19. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja NŽ, odvjetničke vježbenice u uredu Marijana Belčića, odvjetnika u Osijeku te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, odlukom objavljenom 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 51400302250-60010456668/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 22. ožujka 2006, godine između tužitelja ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i prednika tuženika, potvrđenog dana 24.03.2006. godine po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-250/06, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu br. 51400302250-60010456668/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 22. ožujka 2006, godine između tužitelja ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i prednika tuženika, potvrđenog dana 24.03.2006. godine po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-250/06, u dijelu odredbe koji glasi:

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškove sastava po pomoćniku odvjetniku podneska kojim je od tuženika (banke) zatražio podatke o visini naplaćene naknade temeljem sporne odredbe 10. lipnja 2024., kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu 22. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditorom sklopio dana 22. ožujka 2006. Ugovor o kreditu br. 51400302250-60010456668/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 24. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-250/06, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženikov pravni prednik je Ugovorom tužitelju, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu na rok od 15 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 7. st. 1. ugovorena je naknada za obavljanje bankarskih usluga (obradu kreditnog zahtijeva) prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga tuženikova pravnog prednika, koja je u to vrijeme iznosila 1,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, s tim da se ista plaća prije korištenja kredita jednokratno unaprijed. Također, u čl. 9. st. 2. Ugovora ugovoreno je plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita, a sve sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj naglašava da se o tim odredbama, koje se u svakodnevnom govoru nazivaju i odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da predmetne odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega iste smatra nepoštenim i ništetnim. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da su predmetne odredbe ništetne. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava osnovu tužbenog zahtjeva te sve činjenične navode tužbe. Paušalno je naglasio da je tužitelj u tužbi suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora. Priznao je da je od tužitelja temeljem spornih odredbi naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 30. ožujka 2006. u iznosu od 2.792,11 kuna i naknadu za prijevremenu otplatu kredita 28. ožujka 2019. u iznosu od 500,00 kuna. Smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u kojoj je istaknuo samo deklaratorni zahtjev jer je mišljenja da tužitelj nema nikakvu pravnu korist od samog čina utvrđenja ništetnim predmetnih ugovornih odredbi. Naglasio je da osporava tužitelju svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare te je naglasio da je njegov pravni prednik bio ovlašten ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer takvo ugovaranje, odnosno naplata nije u suprotnosti s pozitivnim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: odgovor tuženika (str. 5 spisa), ugovor o kreditu (str. 6-13 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu (str. 14 i 15 spisa), izjava svjedoka (str. 48-50 i 51-54 spisa), odluka o nakandama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (str. 140-164 spisa), pregled kretanja kamatnih stopa (str. 167 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora (str. 6-13 spisa) u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 22. ožujka 2006. (str. 6-13 spisa). Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva 30. ožujka 2006. u iznosu od 2.792,11 kuna i naknadu za prijevremenu otplatu kredita 28. ožujka 2019. u iznosu od 500,00 kuna. Sud smatra nespornim i tuženikovu pasivnu legitimaciju jer ju isti nije osporavao tijekom postupka.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obavljanje bankarskih usluga iz čl. 7. st. 1. Ugovora i odredba o naplati naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog zahtjeva iz čl. 9. st. 2. Ugovora. Sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara. Također je sporno ima li tužitelj uopće pravni interes za vođenje ove parnice.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi adaptacije kuće. Bio je dugogodišnji klijent tuženikovog pravnog prednika Slavonska banka d.d. te je i dan danas klijent tuženika. Stoga se i obratio Slavonskoj banci d.d. u kojoj je imao tekući račun sa zahtjevom za kredit. Rekao je koji iznos mu je potreban i otprilike kolika je otplatna rata koju može podnijeti s obzirom na svoja mjesečna primanja te su mu u banci ponudili predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF. Sredstva iz kredita u cijelosti je utrošio za adaptaciju kuće. Kuću je koristio zajedno sa obitelji za stanovanje, nije ju nikad iznajmljivao, a isto tako nije obavljao u istoj niti neku djelatnost, obrt ili slično. S obzirom da je naslijedio u međuvremenu kuću od roditelja u istu se i preselio, a u kući koja je adaptirana kreditom danas živi njegova kćerka. Pročitao je ugovor prije potpisa. Kao laik nije razumio sadržaj pojedinih odredbi. Uočio je u Ugovoru naznačeni iznos kredita, rok otplate dok ostale odredbe posebno nije niti čitao. Nitko ga nije u banci upozorio, niti mu je pojasnio, kako u vrijeme sklapanja Ugovora, tako i u vrijeme kad je prijevremeno otplatio kredit, da će biti naplaćene naknade vezane za kredit i koja je svrha naplate tih naknada. Također, nisu mu rekli niti iznose naknada. Zbog sveg navedenog nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi ugovora jer je dobio na potpis ugovor koji je sastavila banka. Javni bilježnik mu nije tumačio ugovor prije potpisivanja.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 22. ožujka 2006. (str. 6-13 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za bankarske usluge i naknadi koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za adaptaciju kuće, koju je koristio za stanovanje, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženikovog pravnog prednika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženikov pravni prednik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženikovog pravnog prednika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je posredstvom svog pravnog prednika tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbi o naplati svih naknada koje će tuženik naplatiti, njihovoj visini, a sve to kako bi tužitelj na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Isti je tužitelja kao stranku predmetnog ugovornog potrošačkog odnosa trebao upoznati sa svrhom i namjenom naplate spornih naknada, na jasan način mu pojasniti na kakve se troškove bankarskih usluga iste odnose te mu jasno predočiti sam iznos naknada u fiksnom, a ne u razmjernom iznosu. To je tuženikov pravni prednik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik posredstvom svog pravnog prednika suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o naplati naknade za obavljanje bankarskih usluga i naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetnih odredbi temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za bankarske usluge i naknade naplaćene prilikom prijevremene otplate kredita.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da u slučaju utvrđenja ništetnosti može nastavno tražiti i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. Zbog tih razloga je neosnovano tuženikovo prigovaranje zastari te pozivanje da tužitelj nema pravni interes samo deklaratornim zahtjevom, bez istovremenog isticanja zahtjeva za isplatu, tražiti zaštitu svojih prava. Štoviše, u slučaju pravomoćnosti ove Presude, s obzirom da je iznos naplaćenih naknada temeljem predmetnih odredbi među strankama nesporan, tuženik će dobrovoljnom isplatom tog iznosa moći izbjeći nastavno vođenje novog postupka za isplatu, a s tim u vezi izbjeći će i daljnje troškove takvog postupka. S tim u vezi tuženiku se skreće pozornost da u slučaju pravomoćnosti ove Presude ne bi bio u zastari niti mogući nastavni zahtjev tužitelja kojim bi tražio od tuženika da mu vrati sve ono što je naplatio temeljem predmetnih ništetnih odredbi. To stoga što je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju početak tijeka zastare za mogući zahtjev za isplatu nastupit će tek s eventualnom pravomoćnosti ove Presude.

16. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora, koje se odnose na naplatu naknade za bankarske usluge i naknade za prijevremenu otplatu kredita, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci Presude pod točkom I. i II..

17. Sud smatra neosnovanim tuženikovo prigovaranje vrijednosti predmeta spora, koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.340,50 eura. To stoga što je tuženik navedeni prigovor istaknuo paušalno i sporadično, bez navođenja konkretnih razloga zbog kojih smatra da je naznačena vrijednost pogrešna. Sud upravo naznačenu vrijednost smatra primjerenom složenosti predmeta, kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu. Naime, premetni deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom predmetnih ugovornih odredbi sastojao se od potrebe utvrđenja većeg broja spornih činjenica te preispitivanja osnovanosti više istaknutih prigovora. Okolnost što tuženik za dio činjenica koje je osporavao i prigovora koje je istaknuo nije predložio dokaze ne umanjuju potrebu da se isti tijekom postupka rasprave. Osim toga i sam je tuženik prema dostavljenom troškovniku, str. 295 spisa tražio naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, kao da je vrijednost predmeta spora 1.340,00 eura.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena u iznosu od 1.340,00 EUR eura.

Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 17. veljače 2026. (Tbr. 8. točka 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznosi od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 19. ožujka 2026.( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr, 9. točka 4. Tarife)

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 875,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 981,18 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

19. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za troškove sastava po pomoćniku odvjetniku podneska kojim je od tuženika (banke) zatražio podatke o visini naplaćene naknade temeljem sporne odredbe od 10. lipnja 2024.. To stoga što taj podnesak prema ocijeni ovog Suda nije bio od nikakvog utjecaja za uspjeh tužitelja u ovom postupku jer isti ne traži u tužbenom zahtjevu isplatu već samo utvrđenje da je sporna odredba ništetna.

20. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 26. ožujka 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku