REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-390/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Andreji Fortunić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: THF, rođen **.**.2001. u mjestu Ilam, Savezna Demokratska Republika Nepal, državljanin Savezne Demokratske Republike Nepal, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Daniel Ćukušić, odvjetnik u Zagreba, Štefanićeva 6/IV, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25- 06/10793, URBROJ: 511-01-212-25-14 od 10. prosinca 2025.

II. Tužitelju se odobrava besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Danielu Ćukušiću, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja podneska u iznosu od 625,00 eura (šesto dvadeset pet eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/10793, URBROJ: 511-01-212-25-14 od 10. prosinca 2025., odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je tužitelj obvezan u roku od 8 dana od dana izvršnosti ovog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je rješenje nezakonito i nepravilno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da rješenje ne sadrži dostatno i jasno obrazloženje, da su razlozi rješenja proturječni sami sebi i utvrđenim činjenicama, te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje ističe da je tuženik postupao protivno načelu pomoći stranci iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku, kao i protivno načelu razmjernosti, jer su mu nametnute obveze utemeljene na nedovoljno utvrđenom činjeničnom stanju i nelogičnim pretpostavkama. Također smatra da je tuženik pogrešno tumačio relevantne odredbe materijalnog prava, osobito u pogledu tereta dokazivanja i odlučnih činjenica. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje te predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tužitelj u Republiku Hrvatsku došao kao strani radnik s važećom radnom dozvolom, a zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio tek nakon isteka radne dozvole, pri čemu je kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo isključivo ekonomske razloge, koji nisu relevantni za odobrenje međunarodne zaštite. Ističe i da je utvrđeno kako tužitelju u slučaju povratka u Nepal ne prijeti proganjanje niti ozbiljna nepravda. Predlaže da sud odbije tužbu i potvrdi pobijano rješenje.

4. Tužitelj se u podnesku od 24. veljače 2026. u bitnom očitovao na odgovor na tužbu. U bitnom navodi da mu u upravnom postupku nije bilo omogućeno učinkovito pravo na saslušanje jer nije iskazivao na materinjem nepalskom jeziku, već na hindiju, što je utjecalo na preciznost i jasnoću iskaza, osobito u kontekstu traumatskih okolnosti. Smatra da je time povrijeđeno načelo pomoći stranci iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku te standardi prava Europske unije, uključujući pravo na saslušanje. Dalje ističe da tuženik nije proveo cjelovitu i ažurnu analizu sigurnosnog stanja u Nepalu, osobito u kontekstu političke nestabilnosti, nasilnih prosvjeda i predstojećih izbora, zbog čega postoji stvaran rizik za njegovu sigurnost u slučaju povratka. Poziva se na praksu Suda Europske unije prema kojoj ozbiljna prijetnja može postojati i bez individualnog ciljanja, ako razina općeg nasilja doseže određeni prag. Također navodi da bi njegovim vraćanjem došlo do povrede prava na život i zabrane nečovječnog postupanja te načela zabrane vraćanja (non- refoulement). Slijedom navedenog, tužitelj ostaje kod svih navoda iz tužbe i predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

4.1. Tužitelj se u podnesku od 23. ožujka 2026. u bitnom navodi da je u postupku pred tuženikom došlo do povrede načela pomoći stranci i prava na saslušanje, budući da zbog jezične barijere nije imao mogućnost iskazivati na svom materinjem jeziku (nepalskom), već na hindiju, što je otežalo komunikaciju i razumijevanje postupka. Predlaže njegovo saslušanje radi pravilnog utvrđivanja činjenica.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i spis upravnog tijela te održao raspravu.

5.1. Sud odbija dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj već saslušan u upravnom postupku, i to uz sudjelovanje opunomoćenika i prevoditeljice za hindi jezik. Pritom je tužitelj izjavio da je nepalski njegov materinji jezik, ali da govori hindi jezik, te se izričito suglasio da se postupak vodi na tom jeziku. Stoga sud ocjenjuje da tužitelju nije bilo uskraćeno pravo na izjašnjenje niti je povrijeđeno načelo pomoći stranci. U tim okolnostima ovaj Sud ne smatra potrebnim saslušavati tužitelja i u upravnom sporu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj državljanin Savezne Demokratske Republike Nepal;

- da je tužitelj 1. prosinca 2025. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj;

- da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao zakonito temeljem dozvole za boravak i rad;

- da je tužitelj zemlju podrijetla napustio primarno iz ekonomskih razloga (zapošljavanje i uzdržavanje obitelji);

- da tužitelj nije bio član političkih stranaka, nije sudjelovao u političkim aktivnostima niti je imao problema s državnim tijelima u Nepalu;

- da tužitelj nije bio izložen proganjanju, prijetnjama, nasilju niti drugim oblicima ozbiljne nepravde prije odlaska iz zemlje podrijetla;

- da tužiteljev iskaz o političkim razlozima (prosvjedi, nestabilnost) nije potkrijepljen individualiziranim okolnostima koje bi se odnosile na tražitelja osobno;

- da opći izvori (UNDP, ILO, medijski članci) upućuju na ograničene i lokalizirane sigurnosne incidente, bez općeg nasilja koje bi ugrozilo civilno stanovništvo u cijeloj zemlji;

- da nije utvrđeno postojanje međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba niti razina nasilja koja bi predstavljala ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva;

- da je tužitelj punoljetna, zdrava osoba koja posjeduje valjanu putnu ispravu te ne pripada ranjivoj skupini.

8. Tuženik je ocijenio da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.) jer navodi tužitelja o političkim nemirima u zemlji podrijetla nisu individualizirani niti upućuju na postojanje konkretne prijetnje usmjerene upravo prema njemu. Tuženik je također ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. toga Zakona, budući da ne postoji stvarni rizik da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen smrtnoj kazni, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili ozbiljnoj i individualnoj prijetnji životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situaciji međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Tužitelju je određena obveza napuštanja Europskog gospodarskog prostora, sukladno relevantnim odredbama Zakona o strancima, budući da tužitelju prestaje zakoniti boravak izvršnošću rješenja o odbijanju zahtjeva.

9. U odnosu na navode tužitelja o povredi prava na saslušanje i načela pomoći stranci, Sud nalazi da isti nisu osnovani. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj saslušan prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu te naknadno, uz sudjelovanje opunomoćenika i prevoditeljice za hindi jezik. Tužitelj je pritom izjavio da je nepalski njegov materinji jezik, ali da govori hindi jezik, te se izričito suglasio da se postupak vodi na tom jeziku. U takvim okolnostima Sud ne nalazi da bi tužitelju bilo onemogućeno učinkovito iznošenje činjenica i okolnosti bitnih za odlučivanje, niti da bi došlo do povrede načela pomoći stranci iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP) ili prava na izjašnjavanje iz članka 30. ZUP-a. Tužitelj pritom nije konkretizirao koje odlučne činjenice zbog navodne jezične barijere nije mogao iznijeti niti na koji način bi to moglo utjecati na drukčije utvrđenje činjeničnog stanja, pa sud ocjenjuje da eventualne komunikacijske poteškoće nisu bile od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja.

10. Nadalje, Sud ne prihvaća ni navode tužitelja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj raspodjeli tereta dokazivanja. Iz spisa proizlazi da je tužitelj kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo isključivo ekonomske razloge. Takvi razlozi, sami po sebi, ne predstavljaju osnovu za odobrenje međunarodne zaštite. Iako u postupcima međunarodne zaštite vrijedi načelo suradnje i ublaženi standard dokazivanja, na tražitelju je da iznese činjenice koje bi mogle upućivati na postojanje progona ili ozbiljne nepravde, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

11. U odnosu na navode tužitelja o sigurnosnom stanju u Nepalu, Sud ističe da se, sukladno praksi Suda Europske unije, osobito presudi u predmetu C-465/07 (T), ozbiljna i individualna prijetnja životu ili osobi u smislu supsidijarne zaštite može iznimno utvrditi i bez posebne individualizacije rizika, ako je razina općeg nasilja u situaciji međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba tako visoka da bi sama prisutnost civila na tom području predstavljala stvaran rizik takve prijetnje. Međutim, iz podataka spisa i dostupnih općih izvora ne proizlazi da u zemlji podrijetla tužitelja postoji takva razina proizvoljnog općeg nasilja niti da bi postojala situacija međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba u smislu članka 21. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Navodi tužitelja o političkoj nestabilnosti, prosvjedima i predstojećim izborima, iako relevantni, ne upućuju na postojanje nasilja takvog intenziteta i rasprostranjenosti da bi sam povratak civila predstavljao stvaran rizik ozbiljne prijetnje. Stoga Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite ni prema standardu razvijenom u navedenoj praksi Suda Europske unije.

12. Sud je uzeo u obzir i pozivanje tužitelja na praksu Suda Europske unije, međutim nalazi da se ista ne može primijeniti na način kako to tužitelj predlaže, jer činjenične okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na postojanje uvjeta za primjenu standarda razvijenih u toj praksi.

13. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje stvarnog rizika od povrede prava na život ili zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju povratka u zemlju podrijetla, niti su ostvareni uvjeti za primjenu načela zabrane vraćanja (non-refoulement).

14. Stoga je Sud utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

15. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.).

16. Sud je, na temelju podataka o imovnom stanju tužitelja priloženih uz zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, utvrdio da tužitelj nema dostatnih sredstava za podmirenje troškova vođenja upravnog spora, slijedom čega mu je odobreno pravo na besplatnu pravnu pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj 140/15. i 155/22., dalje Pravilnik).

17. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Daniel Ćukušić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

18. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu jer sud ocjenjuje da taj trošak u konkretnom slučaju nije bio potreban za vođenje spora. Naime, taj podnesak po sadržaju predstavlja dopunu tužbe, iz čega proizlazi da su navodi iz tog podneska trebali biti izneseni u tužbi ili na održanoj raspravi, pa priznavanje posebne nagrade za sastav tog podneska ne bi bilo opravdano. Stoga sud ocjenjuje da sastavljanje tog podneska nije bilo nužno za učinkovitu zaštitu prava tužitelja u ovom sporu. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Daniel Ćukušić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis