REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-1460/2019-47
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Bojani Pavković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 26. ožujka 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9011153146 od 14. travnja 2006., u dijelu koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", odredba sadržana u čl. 4. st. 2. istog Ugovora, koja glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.", te odredba čl. 4. st. 3. istog Ugovora u dijelu koji glasi: "se obračunava u CHF".
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9011153146 od 14. travnja 2006., u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".
III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 12. st. 12.9. Ugovora o kreditu broj 9011153146 od 14. travnja 2006., koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."
IV Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9011153146 od 14. travnja 2006., koja glasi: ''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.''
V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.351,70 eura (razlika po osnovi promjenjive kamatne stope), sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.519,63 eura (razlika po osnovi valutne klauzule), sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10,65 eura (s osnova zateznih kamata na preplaćene iznose iz točke V i VI presude obračunatih do 30. rujna 2015., umanjenih za preplatu iz konverzije), u roku od 15 dana.
VIII Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu:
- zateznih kamata koje teku na preplaćene iznose iz točke V i VI presude do 30. rujna 2015. (iznad dosuđenog iznosa od 10,65 eura)
- zateznih kamata koje na iznos od 10,65 eura teku od 30. rujna 2015. do ispate
- iznosa od 1.325,45 eura (s osnova razlike u glavnici) sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
IX Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. st. 2. Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011153146 od 8. prosinca 2015., solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule pod poslovnim brojem OV -9170/15 dana 15. prosinca 2015., a koja glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Dodatkom primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora, Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb s fizičkim osobama, Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb u kreditnom poslovanju s fizičkim osobama, te ostali uvjeti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana (Opći uvjeti dostupni su u poslovnicama Banke, te na Internet stranici Banke www.pbz.hr."
X Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.942,05 eura te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 7. travnja 2025.
II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.665,19 eura sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 14. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011153146 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 39.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a tužiteljica se obvezala predmetni iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Odredbom čl. 7. st. 2. Ugovora (otplata kredita) određeno je da se iznos kredita i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U istom članku je ugovoreno da za slučaj promjene kamatne stope, korisnik kredita pr istaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da pristaje plaćati tako izmijenjene anuitete. Odredbom čl. 12. st. 9. ugovoreno je da je korisnik kredita potpisom ugovora izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CFH te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Odredbom čl. 4. Ugovora (kamata na kredit), ugovoreno je da se korisnik kredita u otplati obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,00 % godišnje. U st. 2. istog članka ugovorene su daljnje mogućnosti promjene kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke. O prethodno navedenim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje tuženik koristi radi pružanja svojih usluga, a u kojima je mogućnost pregovaranja isključena, čime je, posljedično, isključena i mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice i to iz razloga što je vjerovnik (kreditor), odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužiteljice koja pak promjenu po gore navedenim ugovornim odredbama nije mogla predvidjeti, niti joj je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije moga ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Nesporno je da je tuženik takvu mogućnost i iskoristio, budući isto jasno proizlazi iz otplatnog plana te pregleda prometa po partiji kredita (odnosno pregleda uplata po kreditu i knjigovodstvene kartice) iz kojeg su vidljivi iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica po predmetnom Ugovoru isplatila tuženiku.
1.1. U nastavku se poziva na odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Dakle, tuženik nije tužiteljicu informirao o svim rizicima koji za nju mogu proizaći iz predmetnog ugovora o kreditu, već je isti prešutio i nudio tužiteljici, kao potrošaču, nižu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, kao sigurnu i stabilnu valutu, stvarajući kod nje opći dojam o povoljnosti takvog kredita, a što je imalo izravni utjecaj na njenu ekonomsku odluku. Tužiteljica je time nesporno dovedena u situaciju u kojoj je iznos glavnice kredita neizvjestan, ali i iznos cijene glavnice, odnosno kamata, budući je oboje bilo vezano uz švicarski franak. Kad tome nadodamo činjenicu da si je tuženik zadržao pravo svojevoljnog mijenjanja kamatne stope za vrijeme otplate kredita, postaje jasno da je riječ o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
1.2. Odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora (prijevremena otplata kredita) određeno je da u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim aktima banke. Iz formulacije navedene odredbe jasnim proizlazi da je riječ o još jednoj nepoštenoj ugovornoj odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i na način da se istog sankcionira za ispunjenje svoje obveze prije isteka roka.
1.3. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 32/05), na temelju koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što mu je ona isplatila više od onoga što je bila dužna sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno, dužan joj je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranih povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom banke, zatim odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te odredba čl. 10. st. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 8. prosinca 2015., te kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici s osnove plaćene razlike u kamatama do 30. rujna 2015. isplati ukupan iznos od 12.239,92 kuna / sada 1.624,52 eura, a s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 22.864,57 kuna / sada 3.034,38 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da je u ovom predmetu riječ o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. U razdoblju između 2004. i 2008. banke u Republici Hrvatskoj su odobravale kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, koji su u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha toga zakona, koji je predvidio detaljan mehanizam konverzije, bila je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove , jer je smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove da svaka strana vrati ono što je primila . U konkretnom slučaju, način vraćanja preplate određen je ZID ZPK, odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tužiteljica je prihvatila konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama te je potpisala Dodatak Ugovoru o kreditu koji je u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije . Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužiteljica je izrazila svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku, čime je ona već restituirana.
2.1. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima , nije "nečija špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Ističe da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Kako je valutna klauzula na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da tužiteljica pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014., pogrešno zaključujući da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati "nezakonitom", a što ovdje nije slučaj. Tužitelj ica je izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u utuženom razdoblju, koji su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim njegovim poslovnicama, a sadržavali su kriterije promjenjivosti kamatne stope. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tužiteljicu informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno odredbi čl. 308. st. 1. tog zakona. Slijedom navedenoga, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Zaključno napominje kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EZ 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito da promjenjiva kamatna stopa nije ništetna . Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te potražuje parnični trošak.
3. U podnesku od 25. rujna 2020., prije zaključenja prethodnog postupka, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja njegove tražbine u iznosu od 14.632,38 kuna / sada 1.942,05 eura s osnova pretplate utvrđene u konverziji, s tražbinom tužiteljice, ako sud istu nađe osnovanom.
4. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem tužiteljica je podneskom od 5. listopada 2021. uredila tužbeni zahtjev, uskladivši ga (u kondemnatornom dijelu) s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 10.184,43 kuna na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznosa od 26.518,87 kuna na ime preplate po osnovi valutne klauzule, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose. Podneskom od 20. studenog 2024. tužiteljica je ponovno uredila tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu na način da je tražbinu prikazala u valuti euro (uslijed promjene službene valute u Republici Hrvatskoj), dodatno potražujući isplatu iznosa od 1.325,45 eura s osnova razlike u glavnici. Podneskom od 7. travnja 2025., nakon dopune vještačenja, tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev (u kondemnatornom dijelu), zahtijevajući od tuženika isplatu iznosa od 1.351,70 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope, 3.519,63 eura na ime prepate po osnovi valutne klauzule, 1.325,45 eura s osnova razlike u glavnici te 10,65 eura na ime zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose umanjeno za preplatu priznatu konverzijom, sve s pripadajućim zateznim kamatama.
4.1. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Iako se tuženik usprotivio preinaci, sud je dopustio preinaku tužbe (iz podneska od 7. travnja 2025., kojim je tužiteljica konačno uredila tužbeni zahtjev) smatrajući je svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenog 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.
4.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.
5. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-Fin, uz usmenu i pisanu dopunu nalaza i mišljenja te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9011153146 od 14. travnja 2006., koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, zatim odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i odredbe čl. 10. st. 2. Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011153146 od 8. prosinca 2015., kojom je određeno da se na sve što nije regulirano Dodatkom primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora, Opći uvjeti poslovanja tuženika te ostali uvjeti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana. Predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa preplaćenog na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 1.351,70 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope, iznosa od 3.519,63 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule, iznosa od 1.325,45 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji (razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu) te iznosa od 10,65 eura na ime obračunatih zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom.
7.1. Također, predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice s tražbinom tuženika u iznosu od 14.632,38 kuna / sada 1.942,05 eura s osnova pretplate priznate konverzijom.
8. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 8. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
8.1. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 14. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011153146 (dalje u tekstu: Ugovor – list 15-17 spisa), kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 39.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci. Nije sporno da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao ni da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF.
8.2. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početnu kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplatnog perioda povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.
8.3. Nije sporno ni da je 8. prosinca 2015. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011153146 (list 18-20 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosio je 17.550,66 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate iznosi 1.867,40 eura, da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka vršena otplata kredita čime ja nastala preplata u iznosu od 48,46 eura pa da ukupni iznos preplate iznosi 1.915,86 eura, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu). U čl. 6. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan sklapanja Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije, preostali neotplaćeni iznos glavnice iznosi 17.345,99 eura, koji iznos se korisnik obvezuje otplatiti u 125 mjesečnih anuiteta u iznosu od 182,69 eura.
9. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
9.1. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj, kao i osnovanost prigovora radi prebijanja.
10. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelj ice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.
10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužitelj icom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno prista la na sklapanje takvog ugovora.
11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
11.2. Ona je u svom iskazu navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila 2006. radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno adaptacije stambenog prostora u kući njenih roditelja. U tuženoj banci ponuđen joj je kredit u CHF te joj je rečeno da je to za nju najpovoljnije te da je riječ o stabilnoj valuti. U banci je razgovarala s bankaricom čijeg se imena ne sjeća, a vezano za uvjete kredita, bio joj je bitan iznos kredita, visina rate i godine otplate. Od strane banke nije dobila nikakva posebna objašnjenja niti je upoznata s rizicima koji su vezani uz sklapanje kredita s valutnom klauzulom. Nije upoznata ni s parametrima promjenjivosti kamatne stope niti su se oni spominjali. Jedino što joj je rečeno je to da je riječ o stabilnom tečaju i time sigurnom kreditu. Početnu ratu kredita, s obzirom na primanja koja je ostvarivala, mogla je uredno podmirivati. Očekivala je minimalna odstupanja rate, ali rata kredita je nastavno znatno porasla što je za nju predstavljalo znatni financijski teret. Nastavila je plaćati uvećanu ratu jer nije imala izbora, a kada je 2008. zatrudnjela i ostala na komplikacijama, uslijed čega su se njena primanja smanjila, s otplatom kredita pomagali su joj roditelji. Godine 2015. prihvatila je ponudu banke i zaključila Ugovor o konverziji jer je to za nju značilo smanjenje rate kredita. Ne sjeća se je li pritom dobila obračun konverzije. Tekst oba Ugovora, kako osnovnog Ugovora o kreditu, tako i Ugovora o konverziji, sastavila je banka, a ona nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama niti na njih utjecati. Mogla je samo prihvatiti sklapanje Ugovora koji su joj ponuđeni. U stanu koji je adaptiran sredstvima kredita i aktualno živi sa svojom obitelji, taj stan nikada nije iznajmljivala niti koristila u bilo kakve poslovne svrhe.
11.3. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, a ni tuženik njen iskaz nije osporio. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.
11.4. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
12.1. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu ni u Ugovoru o kreditu, a ni u Općim uvjetima na koje se tuženik pozvao u tijeku postupka (list 90-98 spisa), nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom, nije odlučna okolnost koju ističe tuženik da su kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja bile u okviru najviše dopuštene kamatne stope, jer nije odlučna visina promjenjive kamatne stope, već način ugovaranja promjenjivosti zbog čega je ta odredba nepoštena.
12.2. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti, s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
12.3. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
12.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I - III izreke presude.
13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
14. Konačno, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.
14.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.
14.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.
14.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – DJ protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je konverziju prihvatila jer je to za nju značilo smanjenje rate, a nije imala mogućnosti na neki drugi način riješiti kredit.
14.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020.(Ibercaja Banco) nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
14.6. Valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač - tužiteljica) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2019 od 21. prosinca 2022.). Takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
14.7. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je tužiteljici banka uračunala prilikom izračuna konverzije.
15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početnu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.
15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš.
15.2. Vještakinja je sačinila nalaz i mišljenje (list 389-416 spisa) i usmeno ga izložila, a nastavno je na traženje suda zbog potrebe uračunavanja preplate priznate konverzijom sačinila pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 528-538 spisa). Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 39.500,00 CHF, da je kamatna stopa po početnom otplatnom planu iznosila 4,35 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,634751 kuna. Primjenom navedenih parametara vještakinja je izračunala da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 1.351,70 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 1, stupcu 3 dopune Nalaza i mišljenja – 531-532 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 3.519,63 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 1, stupcu 5 dopune Nalaza i mišljenja – 531-532 spisa).
15.3. Također, vještakinja je izračunala da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015. ukupno iznose 1.903,58 eura (kako je specificirano u Tablici 1, stupcu 8 dopune Nalaza i mišljenja). Prema obračunu vještakinje, razlika u EUR glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. i stanja glavnice prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.325,45 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita. Tuženik je u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 1.892,93 eura.
15.4. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05), pa kada se iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (1.903,58 eura), umanji za pretplatu iz konverzije (1.892,93 eura), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 10,65 eura (Tablica 2. – list 535 spisa).
15.5. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosilo 6.207,43 eura, koji iznos obuhvaća:
- 4.871,33 eura s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015. (1.351,70 eura s osnova preplate zbog promjenjive kamatne stope i 3.519,63 eura s osnova preplaćenog tečaja),
- 10,65 eura s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (1.903,58 eura) nakon umanjenja s preplatom priznatom u konverziji (1.892,93 eura) te
- 1.325,45 eura s osnova razlike u glavnici.
16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještakinje te je u skladu s rezultatima vještačenja, podneskom od 7. travnja 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika, pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, isplatu iznosa od 1.351,70 eura na ime preplaćenih kamata (sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose), iznosa od 3.519,63 eura na ime preplaćenog tečaja (sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose), iznosa od 1.325,45 na ime razlike u glavnici sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. i iznosa od 10,65 eura na ime obračunatih zateznih kamata umanjenih za preplatu priznatu konverzijom sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015.
16.1. Tuženik je prigovorio (inicijalnom) nalazu i mišljenju, ali ne u pogledu matematičkog obračuna, već u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještakinji, smatrajući da je vještakinja trebala uzeti u obzir i negativne razlike te umanjiti tražbinu tužiteljice za iznos preplate priznat konverzijom (potonje je vještakinji naloženo sačiniti u dopuni nalaza i mišljenja). Ističe i da tužiteljica nakon sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje, posebno ne na isplatu po osnovi razlike glavnice. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja te pisane dopune tuženik nije prigovarao matematičkom obračunu vještakinje.
16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u gornjem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.
17. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 1.892,93 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 4.871,33 eura (1.351,70 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 3.519,63 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.) uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
17.1. Dakle, tužiteljica je ukupno preplatila 4.871,33 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije (1.351,70 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 3.519,63 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.). Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. ZOO/05 u vezi sa čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 10,65 eura. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (1.903,58 eura) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (1.892,93 eura) u skladu s izračunom vještakinje primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).
17.2. Iako je vještakinja u osnovanom nalazu i mišljenju obračunala i tzv. negativne razlike (u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještakinje, a ni stranke ga nisu osporile), tuženik neosnovano ukazuje da bi sud iste trebao uzeti u obzir, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. Prije svega valja napomenuti da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njenog konačno postavljenog zahtjeva, uz napomenu da tuženik u tijeku postupka nije isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike, niti je u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, sud smatra potrebnim napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.
18. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.351,70 eura na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope te iznos od 3.519,63 eura na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule u CHF. Na navedene iznose tužiteljici pripada zatezna kamata od 1. listopada 2015., dana nakon provedene konverzije, do isplate, a sve s obzirom na to da je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zatezna kamata do 30. rujna 2015. zbog primjene pravila uračunavanja prema čl. 171. i 172. ZOO/05, pa na te iznose daljnja kamata može teći od 1. listopada 2015.
18.1. U odnosu na obračunatu – uglavničenu kamatu za pojedinačne iznose preplate s osnova kamate i valute do 30. rujna 2015., koja iznosi ukupno 1.903,58 eura, istu je valjalo umanjiti za iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 1.892,93 eura te tužiteljici priznati razliku od 10,65 eura na ime preostalih obračunatih uglavničenih kamata do 30. rujna 2015. No, na iznos od 10,65 eura ne može teći daljnja kamata jer bi isto bilo u suprotnosti s čl. 31. ZOO/05.
18.2. Stoga je odlučeno kao u točkama V, VI, VII i VIII izreke presude.
19. Posljedično, kako je sud pri odlučivanju o osnovanosti potraživanja tužiteljice uzeo u obzir preplatu priznatu konverzijom i za iznos preplate umanjio tražbinu tužiteljice, to (više) ne postoji tražbina tuženika u pogledu koje je on istaknuo procesni prigovor radi prebijanja, slijedom čega je odlučeno kao u točki X izreke presude.
20. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj ica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještakinje iznosi 1.325,45 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev također nije osnovan.
20.1. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
20.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužiteljice za isplatu 1.325,45 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate (točka VIII izreke presude).
21. Što se tiče odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate, prije svega treba reći da valjanost te odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužiteljica pozvala pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu. Iz dokaza izvedenih u tijeku postupka proizlazi da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke - tuženika. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim, o toj se odredbi (kao ni o drugim odredbama sadržanim u ugovoru) također nije pojedinačno pregovaralo, što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, niti je iz te odredbe vidljivo na što se ta naknada odnosi, što ona po svojoj naravi predstavlja i koliko ona iznosi, a niti je tuženik u tijeku postupka to pojasnio. Ta je odredba očito unesena u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik kredita (tužiteljica) doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kredit, tim više što iz sporne odredbe nije vidljivo kolika je visina te naknade, kako se formira i od čega ovisi. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna (čl. 87. ZZP/03). Osim toga, odredba čl. 1024. st. 2. ZOO/05, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3. istog članka). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada, dakle nije dokazao da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO/05. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.
22. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u čl. 10. st. 2. Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011153146 od 8. prosinca 2015., koja glasi da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano Dodatkom primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora, Opći uvjeti poslovanja tuženika te ostali uvjeti tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana, nije osnovan.
22.1. Prema ranije opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tijeku postupka tužiteljica nije dovela u pitanje valjanost sklopljenog dodatka o konverziji, a niti je isticala činjenice na temelju kojih bi sud mogao zaključiti o postojanju ništetnosti osporene odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog dodatka. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev obijen te je odlučeno kao u točki IX izreke presude.
23. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
23.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Budući da tužiteljica nije uspjela s postavljenim zahtjevom u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, u cijelosti su joj dosuđeni troškovi postupka, dok tuženiku, primjenom iste zakonske odredbe ne pripada pravo na trošak.
24.1. Tužiteljici pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 14. listopada 2020., 26. rujna 2024., 24. siječnja 2025. i 27. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 8. listopada 2020., 5. listopada 2021., 20. studenog 2024. i 7. travnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 900 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.800,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife – tužiteljica potražuje PDV za četiri radnje), iznosi 2.000,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 93,57 eura, kao i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provođenje vještačenja u ukupnom iznosu od 571,62 eura (371,62 eura za osnovni nalaz i mišljenje i 200,00 eura za dopunu nalaza i mišljenja), pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelj ici iznosi 2.665,19 eura.
24.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 23. rujna 2024. jer navedeni podnesak, u smislu čl. 155. ZPP, nije bio potreban za vođenje parnice. Osim toga, taj podnesak je dostavljen je u spis neposredno prije održavanja ročišta, pa je tužiteljica njegov sadržaj mogla izložiti i na ročištu. Nije joj priznat ni trošak sudske pristojbe za presudu jer tužiteljica kao potrošač nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
24.3. Stoga je odlučeno kao u točkama II, III i IV izreke rješenja.
U Puli 26. ožujka 2026.
Sutkinja
Izabela Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužiteljici po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćnicima
