Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-396/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika iz Osijeka, dana 26. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4374527, sklopljenog dana 12.09.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 17.09.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OV-5042/07, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 738,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 19.09.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 26. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22. studenog 2024. podnio ovome sudu tužbu u kojoj navodi da je dana 12.09.2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50- 4374527, potvrđen dana 17.09.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OV-5042/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 37.905,02 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 18.09.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 5.565,03 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 738,61 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 12.9.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4374527 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 37.905,02, a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne smatra da je ugovorena naknada za obradu kredita u čl. 3. Ugovora o kreditu jednokratna, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 22.11.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tuženik se na ročištu za glavnu raspravu protivio vrijednosti predmeta spora u visini 1.340,510 EUR, stoga je sud odredio vrijednost predmeta spora u visini od 738,61 EUR.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527 ( list 5-9 spisa) Potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. ( list 10 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 83-84 spisa).

5. Kako tuženik na ročištu za glavnu raspravu više nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, nije izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, koje je dokaze predložio izvesti tužitelj. Među ostalom, sud pravno odlučnu činjenicu iz koje proizlazi visina potraživanja utvrdio je na temelju sadržaja isprava koje se nalaze u spisu i to iz: Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527 i Potvrde Raiffeisenbank Austria d.d.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22., 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527 sklopljenog 12. rujna 2007. a potvrđenog dana 17. rujna 2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OV-5042/07, te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 12. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527, a potvrđenog dana 17. rujna 2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 37.905,02 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Nesporno je da je ugovoren rok otplate kredita od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kao i da je Ugovorom u članku 3. ugovoreno da naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

9. Sporno je da li je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50- 4374527 ništetna, da li je osnovan zahtjev za isplatu i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare.

10. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022- 6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. Nadalje, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti utužene ugovorne odredbe.

11. Saslušan na raspravi, tužitelj ističe da je sklopio Ugovor o kreditu sa svrhom kupnje osobnog automobila, te da ga je Ugovor čekao gotov u auto-kući, te misli da se sjeća da je poslije toga išao i u banku. Navodi da je Ugovor o kreditu unaprijed već bio sastavljen, te na isti nije imao utjecaja u pogledu njegova sadržaja. Iskazuje da ga službenici banke niti javni bilježnik nisu upoznali s odredbama Ugovora. Na poseban upit ističe da je u cijelosti pročitao Ugovor, da je laik, ali pojedine odredbe nije razumio jer mu nisu bile jasne u pogledu njihovog razumijevanja. Navodi da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora niti utjecati na njihov sadržaj. Isto tako ističe da mu nije bio poznat pojam "ulazna naknada". Navodi da nije zatražio pojašnjenje pojma ulazne naknade. Napominje da je Ugovor bio unaprijed pripremljen, te na isti nije imao utjecaj i da nije pokušao pregovarati. Punomoćnik tuženika prigovara iskazu tužitelja u dijelu iskaza gdje iskazuje da nije mogao pregovarati.

11.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim. Nadalje, pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileže spisu, stoga prigovor tuženika u odnosu na okolnost nemogućnosti pregovaranja s bankom u pogledu odredaba Ugovora i utjecaja na njihov sadržaj sud smatra paušalnim osporavanjem bez prilaganja odgovarajućih dokaza za utvrđenjem istoga.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527 utvrđeno je da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos od 37.905,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca). Uvidom u čl. 3. Ugovora utvrđeno je da je ugovorena odredba prema kojoj naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

13. Iz Potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. od 11. srpnja 2024. koja se prilaže uz tužbu proizlazi da je klijent banke Toth Đuro, OIB: [osobni identifikacijski broj] bio korisnik kredita 528-50-4374527 na iznos CHF=37.905,02 isplaćenog dana 18. rujna 2007. godine, te redovno i otplaćenog dana 14. listopada 2024. Prilikom isplate/korištenja kredita dana 18. rujna 2007. naplaćena je naknada za obradu kredita, u iznosu HRK=5.565,03 (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3 NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj: 78/2007, dalje u tekstu: ZZP) te sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog čl. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom čl. 96. st. 4. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. i 2. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-4374527 ništetna.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju osobnog automobila iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok s druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

18. Nadalje, tužitelj je izjavio da je Ugovor o kreditu unaprijed već bio sastavljen, te na isti nije imao utjecaja u pogledu njegova sadržaja te da ga službenici banke niti javni bilježnik nisu upoznali s odredbama Ugovora. Napominje da je u cijelosti pročitao Ugovor, ali da je laik i nije razumio pojedine odredbe ali ističe da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora niti utjecati na njihov sadržaj jer je Ugovor unaprijed pripremljen. Sud smatra da je time tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Stoga, netočna je tvrdnja tuženika kojom smatra da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer je s obzirom poslovnog odnosa djelovao na način da je on definirao uvjete dobivanja kredita a koji su među ostalim i uvjet naplate ovih naknada. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Po stavu suda navedene odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja, jer na odluku tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naprotiv, ne može se niti prihvatiti tvrdnja tuženika da pravnu osnovu za naplatu naknade za obradu kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. i opći akti tuženika, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba iz čl. 3. Ugovora ništetna u smislu tada važeće odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 96. st. 1. ZZP-a posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade od 3,30%, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

21. Budući da je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznom kamatom koja teče na iznos od izvršene uplate do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem stoga je sud iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa od 738,61 EUR na ime naplaćene naknade od 3,30% od iznosa kredita, koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita a zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 19. rujna 2007. pa do isplate. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom toga, odlučeno je kao u točci II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljevih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 738,61 EUR i tužiteljev troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

22.1. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 75 bodova po Tbr. 7.1. OT troška sastava podnesaka od 7. siječnja 2025. – 75 bodova po Tbr. 8.1. OT te zastupanja na ročištima 9. prosinca 2025. i dana 19. veljače 2026.

– 75 bodova za svako po Tbr 9.1. OT te kao i troška pristupa ročištu za objavu presude

– 37,5 bodova po Tbr. 9.3 OT, što ukupno iznosi 337,5 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 675,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 168,75 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 843,75 EUR.

22.2. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 843,75 EUR, tekuću od 26. ožujka 2026. kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke presude.

22.3. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za priznate radnje iz točke 22.1. obrazloženja ove presude u prekomjernom iznosu od 235,00 EUR ukupno uvećano za traženi PDV nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti spora koju je sud odredio rješenjem kao što je i obrazloženo pod točkom 3. obrazloženja. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska upućen sudu dana 18. veljače 2026. jer je istim samo priložio dopis koji je uputio tuženiku 10. lipnja 2024. za dostavom dokumentacije a koju dokumentaciju je priložio podnesenoj tužbi kao što je i odbijen za trošak koji čini tužiteljev zahtjev dopis banci od 10. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR. Isto tako, tužitelj je odbijen za zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu za svaku od 53,09 EUR budući da iste nisu niti plaćene.

22.4. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak, jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.

Našice, 26. ožujka 2026.

SUDAC

Dario Ručević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika