REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-104/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dino Mrljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članaka 2., 7., 8. i 12. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103835096 od 13. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.206,32 Eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 16,59 Eur tekućom od 07. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,52 Eur tekućom od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,37 Eur tekućom od 07. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,25 Eur tekućom od 07. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,47 Eur tekućom od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,33 Eur tekućom od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,33 Eur tekućom od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,37 Eur tekućom od 08. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,69 Eur tekućom od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,93 Eur tekućom od 05. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,90 Eur tekućom od 05. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,26 Eur tekućom od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,46 Eur tekućom od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,71 Eur tekućom od 08. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,28 Eur tekućom od 07. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,85 Eur tekućom od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,87 Eur tekućom od 06. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,58 Eur tekućom od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,14 Eur tekućom od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,20 Eur tekućom od 09. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,60 Eur tekućom od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,31 Eur tekućom od 17. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,43 Eur tekućom od 07. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,17 Eur tekućom od 07. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,76 Eur tekućom od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,89 Eur tekućom od 06. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,76 Eur tekućom od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,33 Eur tekućom od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,17 Eur tekućom od 07. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,65 Eur tekućom od 07. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 14,05 Eur tekućom od 08. studenog 2011 godine do isplate,

- na iznos od 14,06 Eur tekućom od 09. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 14,46 Eur tekućom od 18. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,53 Eur tekućom od 20. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,52 Eur tekućom od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,41 Eur tekućom od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,47 Eur tekućom od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,57 Eur tekućom od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,44 Eur tekućom od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,49 Eur tekućom od 07. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,32 Eur tekućom od 07. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,30 Eur tekućom od 05. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,45 Eur tekućom od 07. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 14,43 Eur tekućom od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 14,48 Eur tekućom od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,24 Eur tekućom od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,26 Eur tekućom od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,45 Eur tekućom od 22. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,26 Eur tekućom od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,12 Eur tekućom od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 13,99 Eur tekućom od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,13 Eur tekućom od 10. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,22 Eur tekućom od 10. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,32 Eur tekućom od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos do 14,34 Eur tekućom od 11. studenog 2013.godine do isplate,

- na iznos od 14,46 Eur tekućom od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,27 Eur tekućom od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,48 Eur tekućom od 10. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,61 Eur tekućom od 17. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,49 Eur tekućom od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,40 Eur tekućom od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,39 Eur tekućom od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,47 Eur tekućom od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,46 Eur tekućom od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,51 Eur tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,51 Eur tekućom od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,62 Eur tekućom od 10. studenog 2014.godine do isplate,

- na iznos od 14,62 Eur tekućom od 22. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 14,69 Eur tekućom od 13. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,67 Eur tekućom od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,68 Eur tekućom od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,68 Eur tekućom od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,68 Eur tekućom od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,68 Eur tekućom od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 14,50 Eur tekućom od 13. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 3,87 Eur tekućom od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 3,87 Eur tekućom od 10. rujna 2015. godine do isplate. a sve po stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.841,66 Eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 6,69 Eur tekućom od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,18 Eur tekućom od 06. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,80 Eur tekućom od 06. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,68 Eur tekućom od 05. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 20,79 Eur tekućom od 07. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,56 Eur tekućom od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,82 Eur tekućom od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,76 Eur tekućom od 06. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,60 Eur tekućom od 07. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,41 Eur tekućom od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,65 Eur tekućom od 07. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,39 Eur tekućom od 07. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,49 Eur tekućom od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,81 Eur tekućom od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,86 Eur tekućom od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,69 Eur tekućom od 08. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,47 Eur tekućom od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,89 Eur tekućom od 05. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,31 Eur tekućom od 05. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,94 Eur tekućom od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,66 Eur tekućom od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,21 Eur tekućom od 08. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,67 Eur tekućom od 07. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,82 Eur tekućom od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 64,51 Eur tekućom od 06. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 59,12 Eur tekućom od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,11 Eur tekućom od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,50 Eur tekućom od 09. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 77,72 Eur tekućom od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,58 Eur tekućom od 17. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 74,72 Eur tekućom od 07. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,85 Eur tekućom od 07. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,74 Eur tekućom od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,42 Eur tekućom od 06. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 117,33 Eur tekućom od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,82 Eur tekućom od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,58 Eur tekućom od 07. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 97,06 Eur tekućom od 07. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 96,75 Eur tekućom od 08. studenog 2011 godine do isplate,

- na iznos od 96,82 Eur tekućom od 09. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,65 Eur tekućom od 18. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,68 Eur tekućom od 20. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,36 Eur tekućom od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 106,45 Eur tekućom od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 108,07 Eur tekućom od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,63 Eur tekućom od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 107,23 Eur tekućom od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 108,36 Eur tekućom od 07. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 103,77 Eur tekućom od 07. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 103,25 Eur tekućom od 05. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 107,26 Eur tekućom od 07. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 106,81 Eur tekućom od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 108,17 Eur tekućom od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 101,88 Eur tekućom od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 102,26 Eur tekućom od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 107,53 Eur tekućom od 22. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 102,30 Eur tekućom od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 98,73 Eur tekućom od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 95,09 Eur tekućom od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 98,97 Eur tekućom od 10. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 101,38 Eur tekućom od 10. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 103,94 Eur tekućom od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos do 104,52 Eur tekućom od 11. studenog 2013.godine do isplate,

- na iznos od 107,81 Eur tekućom od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 102,78 Eur tekućom od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 108,42 Eur tekućom od 10. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 111,80 Eur tekućom od 17. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 108,71 Eur tekućom od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 106,31 Eur tekućom od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 106,05 Eur tekućom od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 108,10 Eur tekućom od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 110,88 Eur tekućom od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 112,00 Eur tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 112,22 Eur tekućom od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 115,08 Eur tekućom od 10. studenog 2014.godine do isplate,

- na iznos od 115,21 Eur tekućom od 22. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 116,83 Eur tekućom od 13. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 13. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 116,80 Eur tekućom od 10. rujna 2015. godine do isplate. a sve po stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.159,75 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 96,80 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 04. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu br 2402006- 1031262160/51401652-5103835096 sklopljenom 13.02.2008. (dalje: Ugovor o kreditu) u čl. 16. navedeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Obzirom da se radi o ugovornoj klauzuli koja je sastavni dio tipskog ugovora tuženika o kojoj se nije posebno pregovaralo i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te iz navedenih razloga tužitelj podnosi tužbu sukladno čl. 19. I st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita s tužiteljem kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu koji je potvrđen 20.02.2008. kod javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba pod posl. br. OV-2439/08-1 te je istim tužitelju odobren kredit u iznosu od 48.411,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. namjena kredita je bila hipotekarni kredit građana – gotovinski kredit uz hipoteku. prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od iznosa odobrenog kredita. Sredstva osiguranja kredita su zadužnica korisnika kredita, bjanko vlastita mjenica korisnika kredita s klauzulom bez protesta uz mjenično očitovanje izjava o suglasnosti o zapljeni primanja i zalog nekretnine opisane u Ugovoru. Ugovor je zaključen na vrijeme od 15 godina,a korisnik kredita je dužan vratiti kredit u 180 mjesečnih anuiteta i to u iznosu od 469,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja a prema otplatnoj tablici koju je tuženik uručio tužitelju. člankom 8 Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje i da se obračunava primjenom proporcionalne metode te da za vrijeme trajanja ugovora banka može vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim odlukama. Ugovor o kreditu sadrži u čl. 8. odredbu o promijenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik ovlašten sam jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu i vršiti obračun metodom koja je za njega najpovoljnija dok tužitelj na te uvjete i obračune nije mogao utjecati već samo bezuvjetno pristati. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da je ikada istog kontaktirao. Slao mu je obavijesti o promjeni kamatne stope bez objašnjavanja razloga i bez navoda o parametrima koji utječu na povećanje kamatne stope. Tako je tuženik u otplatnom razdoblju svojevoljno i jednostrano mijenjao i jednostrano početnu ugovorenu kamatnu stopu od 8,25% na 9,20%, 8,85%, 8,84%, 8,83%. Tuženik nije na valjan način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. takvo postupanje tužitelja imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, što je protivno čl. 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je Ugovorom povrijedio interes i prava potrošača korisnika kredita jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81, 82 i 90. ZZP-a. Prilikom ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF tuženik je postupao protivno čl. 11, 12., 13., 15., 16., 395, 139 i čl. 141. ZOO-a kao i drugim odredbama koje uređuju institut stjecanja bez osnove. Tužitelj ne osporava dopuštenost primijenjene valutne klauzule opisane u čl. 395. ZOO-a već je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao predmetnu odredbu jer tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste. Tužitelj smatra da odredbe čl. 2, 7., 8. i 12. Ugovora koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće dok se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluka tuženika. Tuženik je unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu te je obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao anuitete u višem iznosu. Na opisan način tuženik je tužitelju na temelju ništetnih odredbi naplatio iznos od 61.388,17 kn više nego bi iznosilo da je anuitet obračunavan bez valutne klauzule i uz ugovorenu redovitu kamatnu stopu. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenja ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdobljima uvećana za 40%. Tuženik je visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove koja ima odobrenje za rad HNB-a, bankarski poslovi su isključiva djelatnost tuženika i sl slijedom čega smatra notornim da je tuženik prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja morao procijeniti i znati pravnu narav i posljedice ugovaranja spornih odredbi. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj je način tuženik stekao nepripadnu korist. Iz tog razloga tuženik smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je istom presudom utvrđeno da je i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ističe da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora prilikom jednostranog (od strane tuženika) propisivanja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove odredbi Ugovora. Tužitelj dalje ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj vezano uz sporne dijelove odredbi Ugovora da tuženik i tužitelj prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača odnosno tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove citiranih odredbi Ugovora. Tužitelj smatra da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te kojom se utvrđuje ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope obvezujuća u pojedinačnom sudskom postupku koji svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Navodi da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu, odnosno obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da je predmetni kredit preplatio s obzirom na sve ranije navedeno. Dakle smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 8,25% za redovnu kamatu kao i na isplatu preplaćenih anuiteta kao razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenog tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 61.388,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Prvenstveno treba naglasiti da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 04.03.2021. smanjio tužbeni zahtjev u iznosu od 96,80 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika na isto nije očitovao, a čime se smatra da je pristajo na djelomično povlačenje tužbe. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

2.1. Nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje u ovom predmetu tužitelj je u podnesku od 04.03.2021. pored djelomičnog povlačenja tužbe ujedno specificirao svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 8.050,81 Eur (60.658,83 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a čemu se tuženik nije protivio. Prema ocjeni ovog suda, tužitelju je točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sud je stoga prihvatio preinaku tužbe iz podneska od 04.03.2021. i u ovom sporu se odlučuje o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare jer da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 118. ZPP-a je propisano da odluka suda donesen u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog cijeneći okolnost da je tužba podnesena 03.06.2019. to je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Navodi kako su stranke sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Aneksom parnične stranke su izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom kaluzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom kaluzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valtnom kaluzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na 30.09.2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle potpisivanjem Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno čl. 19. c. toč. 4 ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzircjelokupni iznosi plaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu kaluzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19 c st. 1. toč. 3 ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za kredit u CHF tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovoprenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajaja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta te je tuženik prilikom izrdae izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Postupak konverzije je proveden u cijelosti sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanja Aneksa a tužitelj je taj koji je bodlučivao o tome da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita sukladno važećim ugovornim uvjetima. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom. Prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15 sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir te se stoga bilo kakvo potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao neosnovano. Potrošači su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa kojeg su možebitno pretplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - Đ). Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, tuženik navodi kako je VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a od 3. rujna 2019. godine) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. S tim u vezi tuženik ističe da su svi dokazni prijedlozi koje je dostavio usmjereni na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako predloženim svjedocima tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena, odnosno neodrediva Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena,neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 8,250%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. ZOO-a propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tužitelj očitujući se na odgovor na tužbu tuženika u postupku navodi kako su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. godine sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi kako nije točan navod tuženika kada tvrdi da je sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenjen prethodno sklopljen Ugovor o kreditu i da tužitelj više nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti njegovih odredbi. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine dao je ocjenu dopuštenosti tužbe odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, a koji stav je u skladu i s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. Tužitelj ističe da se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015), kao ni u sklopljenom Dodatkom, nigdje izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se izrijekom spominje na koji način bi se trebalo riješiti ništetnost odredbi, a koja ništavost je nastupila zbog činjenice da je tuženik sam bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem tj. nepošteno mijenjao kamatne stope u ugovoru. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka a time se ne rješava pitanje preplaćenih anuiteta kroz utuženi period, do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, a koje postupanje je utvrđeno ništetnim pravomoćnim odlukama donesenim od Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena od Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđene od Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. Dakle, sklopljenim Aneksom izvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, ali nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak/smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Nadalje, sklopljeni Aneks odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, odnosno niti jedna odredba zakona ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama primjenom instituta stjecanja bez osnove (reguliran odredbom iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a). Da prihvatom konverzije niti su ništetne odredbe konvalidirane niti su se dužnici odrekli prava na utvrđivanje ništetnosti i zahtjeva na restituciju stajalište je i recentne sudske prakse. Tužitelj smatra da nema mjesta prigovoru zastare jer je riječ o produženom odnosu. Naime, riječ je o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Da tuženik kao trgovac nije s tužiteljima kao potrošačima pregovarao niti ih je u cijelosti upoznao sa svim odredbama Ugovora, tužitelj upućuje i na presude suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017. u kojima se navodi da iz sudske prakse Suda u kontekstu ugovora o kreditu u stranoj valuti proizlazi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničena samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost već konkretno korisnik kredita mora biti s jedne strane jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U navedenim presudama također je utvrđeno da članak 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti umjesto potrošača kao tužitelja istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Pritom sud napominje da se u oba slučaja radilo o potrošačkim kreditima ugovorenim u stranoj valuti a koji se vračaju u domaćoj valuti i koji uključuju pravo jednostrane izmjene ugovora koje dopuštaju jednostrano povećanje kamatne stope ili jednostrano povećanje troškova i provizija pri čemu se ističe da je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama o čemu potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 utvrđeno je da su banke (i tuženik) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. koristile u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njegovim drugim internim aktima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., u kojoj je između ostalog navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Nadalje, i u Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelji morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da oni na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci tuženika (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Takve ništetne i nepoštene odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi na kredite u CHF tuženik je primjenjivao do 01. siječnja 2014. što je utvrđeno i presudama Vrhovnog suda posl. br. Rev-249/14 i Rev-1172/18.

4.1. Tuženik u postupku dodatno navodi kako obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju je teret dokaza na okolnost koje „preplaćene“ iznose tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, kao i uslijed promjene tečaja, a koji su tužitelju uračunati prilikom konverzije i za koje je razlika istome umanjena ukupna masa kredita, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan.Tužitelj neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15), ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodii Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. Obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda iznesenom u odluci Gos- 1/2019, radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK/15) pa posljedično nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku.Tuženik ističe kako je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora.Primjena posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju ugovorne odredbe o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualnom nastalom pretplatom koja se koristila za zatvaranje obveza iz kredita ili u slučaju da nije dostatna za zatvaranje kredita koristila se za namirenje budućih obroka ili anuiteta, odnosno vraća se potrošaču ukoliko bi iznos pretplate prelazio ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu. U konverziji su sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (kao posljedicu djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR. Kako je restitucija izvršena po sili zakona, postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe). Obveza tuženice za povrat više plaćenih iznosa s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i promjene tečaja je valjano prestala sklapanjem Dodatka i ti iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. Izbor tužiteljice je valjano učinjen činom potpisivanja Dodatka Ugovora o kreditu, te se ne može izjednačiti sa slučajem kada dodatak nije zaključen. Pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila su ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama. Od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Dodatak ugovora o kreditu ima svoje izvorište u tom prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH (rješenje Ustavnog suda RH broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017.), te se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Navedeno proizlazi i iz presude Suda Europske unije od 05.05.2022. u predmetu C-567/2020. Na isti način uređuje i čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15) kojim je propisano kako se pojam nepoštene odredbe ne primjenjuje na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. U slučaju primjene odredaba ZID ZPK/15, sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon je, s druge strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora. Za odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu tužitelj nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra da te odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka s retroaktivnim učinkom kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. U prilog svojih tvrdnji tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-637/2019 od dana 15. studenog 2022. Budući da je Dodatak/Aneks o konverziji izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, pri čemu je do sklapanja aneksa došlo na temelju informiranog pristanka korisnika kredita, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5103835096 sklopljenom 13.02.2008. (list 7-10 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 11-15 spisa), plan otplate kredita (list 16-18 spisa9, preged prometa po partiji kredita 5103835096 (list 18-21 spisa), izračun preplaćenih iznosa u kreditu br 5103835096 (list 22-23 spisa), brošure tuženika (list 75-87, 98-101 spisa), Aneks br 1 Ugovora o kreditu br 1031262160/51401652- 5103835096 od 18.01.2016. (list 177-197 spisa), zahtjev za korištenje prijevremene uplate po kreditu (list 199 spisa), obavijest tuženika od 14.01.2016. (list 229 spisa), otplatni plan (list 231-236 spisa), izračun konverzije kredita br 5103835096 (list 237 - 247 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 249-252 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 253-256 spisa), Izračun konverzije kredita br 5103835096 uz nacrt Aneksa (list 257-273 spisa), letak tuženika (list 274 i 275 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 276-279), izjava tužitelja (list 280 i 281), pregled uplata (list 282-289 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. Darka Prpića (list675-686), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku (list 892 spisa).

5.1. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu održanom 12.02.2026. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka JA dok je u podnesku od 08.04.2020. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje UA. Tužitelj je u spis predmeta dostavio pisani iskaz UA ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu pod brojem OV-1386/2020 koji ovaj sud nije cijenio kao dokaz u postupku obzirom na to da odredbama ZPP-a propisano da se kao iskaz svjedoka u postupku ima smatrati iskaz koji je isti dao prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na glavnoj raspravi.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Nesporno je među strankama da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5103835096 od 13.02.2008. koji je potvrđen 20.02.2008. kod javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba pod posl. br. OV-2439/08-1 te je istim tužitelju odobren kredit u iznosu od 48.411,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Namjena kredita je bila hipotekarni kredit građana – gotovinski kredit uz hipoteku. U čl. 7. Ugovora navedeno je kako je ugovor zaključen na vrijeme od 15 godina, a korisnik kredita je dužan vratiti kredit u 180 mjesečnih anuiteta i to u iznosu od 469,25 CHF te je pod valutna klauzula navedeno da povrat obveza iz tog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznos anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom Ugovora korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Člankom 8 Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje i da se obračunava primjenom proporcionalne metode te da za vrijeme trajanja ugovora banka može vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. U čl. 10. Ugovora navedeno je kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Sredstva osiguranja kredita su zadužnica korisnika kredita, bjanko vlastita mjenica korisnika kredita s klauzulom bez protesta uz mjenično očitovanje izjava o suglasnosti o zapljeni primanja i zalog nekretnine opisane u Ugovoru.

7.1. Među strankama također nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je sklopljen 18. siječnja 2016. godine Aneks br. 1. Ugovora o kreditu (dalje Aneks Ugovoru). Iz navedenog Aneksa Ugovoru iz čl. 5 Aneksa toč. 5.2. proizlazi da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 30.09.2015. iznosi 20.286,73 Eur. U čl. 5. toč. 5.3. Aneksa navedeno je kako po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita na dan naveden u zaglavlju Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz čl. 1. ZID ZPK u iznosu od 41.244,67 kn čije isplata/korištenje će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio tog Aneksa te da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. do dana navedenog u zaglavlju Aneksa u vezi podmirenja obaveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz toga stavka. Navedeni Aneks Ugovoru je solemniziran kod javnog bilježnika Zorana Jelavića pod posl. br. OV-484/16 od 18.01.2016., što proizlazi iz potvrde privatne isprave sačinjene od strane javnog bilježnika, u koju je sud izvršio uvid. Uvidom u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 23.11.2015. utvrđeno je da tužitelj prihvaća Izračun konverzije kredita dostavljen od strane Banke te da želi da se njegov CHF kredit konvertira u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije kredita točka 4.2. evidentirana je pretplata koja ne prelazi 100% ukupnog zbroja anuiteta preostalih na dan 30.09.2015. koja će se u slučaju konverzije sukladno odredbama čl. 19. c toč. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju koristiti za namirenje do 50% iznosa svakog pojedinog budućeg anuiteta dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

8. Sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate. Isto tako sporan je i prigovor zastare potraživanja.

9. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 18.01.2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, ističe se da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

10. Nadalje, odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

11. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

12. Nadalje, odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano je da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

13. Iskazu tužitelja koji je u bitnom istaknuo kako mu je kredit bio potreban za uređenje kuće u kojoj i danas stanuje. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta ili firme, odn. niti bliži član moje obitelji te na adresi kuće nije bilo registrirano sjedište društva ili obrta. Došao je u banku tuženika i rekao da mu treba kredit te su ga pitali da li želi u kunama, eurima ili pak u CHF. Službenica banke mu je rekla da je najpovoljniji kredit u CHF a njemu je bilo bitno upravo to da mi bude najpovoljniji te sam zato i prihvatio sklapanje takvog ugovora. Od strane službenice banke nisu mu dana nikakva posebna upozorenja već su mu rekli samo da mi se takav ugovor o kreditu najviše isplati. Pročitao je ugovor o kreditu, sve mu je bilo jasno, za promjenjivu kamatnu stopu nije ništa posebno upozoravan, rečeno mu je postotak gore-dolje te nisam mogao utjecati na sadržaj ugovor. Sve mu je predočeno kao gotovo. Rate su u početku bile male te su u konačnici porasle do ¾ plaće. Kada je čuo za mogućnost konverzije, otišao je u banku kako bi se raspitao te sam podnio zahtjev i u konačnici prihvatio ono što mi je od banke ponuđeno. Na upit pun. tuženika zašto ste odabrali banku tuženika odn. da li ste se raspitivali i tražili ponude u drugim bankama naveo je kako je bio samo u banci tuženika, jer u toj banci prima plaću te je radio vrata do poslovnice. Na upit koje ste informacije od službenika banke dobili vezano za kredit u CHF navodim kako mi je od strane službenice rečeno da je kod takvog kredita najmanja kamata i rata. Da li je nekretnina za koju je korišten stambeni kredit bila ikad iznajmljivanja navodim kako nije. Na upit da li ga je netko nagovorio da potpiše taj ugovor o kreditu ili na bilo koji način utjecao na odluku naveo je kako je na njegovu odluku utjecala službenica banke koja mu je i rekla da je taj kredit za njega najpovoljniji. Na upit da li mu je od strane službenika banke objašnjena promjenjiva kamatna stopa te u kojim granicama može doći do variranja kretanja tečaja naveo je kako mu ništa posebno nije rečeno, jedino da bi ta kamata mogla ići postotak gore, postotak dolje. Na upit koje je informacije dobio o pojmu valutne klauzule uz koju je bio vezan kredit naveo kako se ne sjeća što su rekli. Na upit a s obzirom da ste iskazali da Vam je sve bilo jasno nakon što ste pročitali ugovor, da li je kod Vas bilo kakvih nedoumica vezano za sadržaj ugovora te da li ste pokušali izmijeniti nešto sadržano u tom ugovoru naveo je kako mu je bio potreban novac te nije pokušao niti mogao ništa izmijeniti.

13.1. Sud je poklonio povjerenje iskazu tužitelja jer je logičan i životno uvjerljiv. Sudu je logičan dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, jer mu se time smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 03. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena neposredno 03.06.2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića proizlazi kako ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 1.561,21 CHF, odnosno kunska protuvrijednost 9.089,05 kn. Izračun razlike je napravljen do anuiteta koji dospijeva 01.09.2015. te su anuiteti koji dospijevaju nakon 01.09.2015. izraženi u valuti Eur. Ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 51.436,19 kn. Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.561,21 CHF odnosno 9.089,05 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja za anuitete koje je nalazom utvrđen viši iznos. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 51.569,78 kn za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos pretplate koji tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Dodatkom ugovora o kreditu utvrđena je pretplata tužitelja po izvršenim uplatama u kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 18.01.2016. iznosi 41.244,67 kn.

16. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo stranke nisu imale primjedbi te je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.

17. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti tuženiku. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano.

19. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. U ovom parničnom postupku tužitelj niti nije zahtijevao isplatu razlike glavnice.

19.1. Iako je sudski vještak utvrdio da preplata priznata konverzijom iznosi odnosno u pitanju dio preplate priznate konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15 tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelu, a to tim više što je ujedno za taj iznos preplate umanjena razlika glavnice. Isto tako tuženik nije istaknuo niti procesnopravni prigovor radi prijeboja, a niti materijalnopravni prigovor prijeboja. a ujedno u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike tužitelj niti nije išta stekao da bi isto bio dužan platiti, vratiti tuženiku.

20. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 8.050,81 Eur (60.658,83 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da toliko iznosi ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope te ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule iznos od 8.050,81 Eur i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE) jer je tužitelj tužbeni zahtjev postavio u kunama, sud je usvojio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.159,75 eur, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištima 10.11.2020., 12.02.2026. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podnesaka od 26.10.2020., 09.11.2020., 04.03.2021., 29.03.2021. i 16.06.2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava žalbe na rješenje u iznosu od 100,00 Eur (Tbr 10. toč. 4) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,94 eura. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

23. Zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima tužitelj kao uostalom i punomoćnik tužitelja mogu pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali to nikako ne znači da za tu parničnu radnju, dakle sam dolazak na to ročište, tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška, jer za tu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. i čl. 158. st. 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u odnosu na koji je povučena tužba , zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

25. Stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 11. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Sesvetama 26. ožujka 2026.

S U D A C

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.