REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 630/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ŽL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Mletačka ulica 12, i tuženik Hrvatska poštanska banka d. d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. i 2.4. ugovora o kreditu br. 743711 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik, kao kreditor i predlagatelj osiguranja zaključili 20. srpnja 2006. te solemnizirali kod javnog bilježnika Rite Udovičić, broj ovjere OU- 497/2006, u dijelu koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora., …po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora ." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnima odredbe ugovora o kreditu br. 743711 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik, kao kreditor zaključili 20. srpnja 2006. te solemnizirali kod javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina, broj ovjere OU-497/2006, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u čl. 1. koja glasi: "CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate", zatim sadržane u čl. 4. koja glasi: "VALUTNA KLAUZULA Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. " zatim sadržane u čl. 8. koja glasi: "…CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 1.803,92 eura (tisuću osamsto tri eura i devedeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 1,70 eura od 1. rujna 2006. do isplate,

– na iznos 1,51 eura od 2. listopada 2006. do isplate,

– na iznos 1,02 eura od 2. studenog 2006. do isplate,

– na iznos 0,22 eura od 1. prosinca 2006. do isplate,

– na iznos 6,86 eura od 1. travnja 2008. do isplate,

– na iznos 0,58 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,

– na iznos 1,32 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,

– na iznos 0,52 eura od 1. listopada 2008. do isplate,

– na iznos 18,55 eura od 3. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 5,31 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

– na iznos 23,12 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos 25,14 eura od 2. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 26,16 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 26,40 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 23,39 eura od 2. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 23,58 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 22,90 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 17,43 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 19,90 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 23,21 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 20,15 eura od 2. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 36,62 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 39,65 eura od 2. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 29,57 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 28,73 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 34,11 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 32,72 eura od 3. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 35,43 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 50,65 eura od 1. srpnja 2010 . do isplate,

– na iznos 1.227,44 eura od 21. srpnja 2010 . godine do isplate;

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.598,06 eura (tisuću petsto devedeset osam eura i šest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2026. pa do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv pravnog prednika tuženika Sberbank d. d. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj br. 743711 od 20. srpnja 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te radi isplate 13.591,61 kuna (1.803,92 eura) po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od uplate anuiteta do isplate.

1. 2. U tužbi je navela da je s tuženikom, kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 743711 dana 20. srpnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) u iznosu 24.082,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po uvjetima i rokovima utvrđenim u ugovoru. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl. 11. t. 3.) koja je, po njezinoj ocjeni, nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, čiji sadržaj je pripremila Banka. S Bankom nije pregovarala o mjesnoj nadležnosti, već je Banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda isključivo unijela u ugovor kako bi pogodovala sebi. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10 % godišnje. Tijekom otplate ona se mijenjala u skladu s važećim odlukama banke. U vrijeme sklapanja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope. Tijekom otplate kamatna stopa se u nekoliko navrata povećala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ugovorili su da se iznosi isplata i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Prilikom sklapanja ugovora nitko joj nije objasnio rizik ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene i ništetne u sklada s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne i nepoštene. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditima u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ona je preplatila mjesečne anuitete koji su joj se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta predstavlja razliku između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u švicarskom franku prema otplatnoj tablici i srednjeg tečaja švicarskog franka tečajne liste HNB-e važećeg na dan solemnizacije kredita, uz primjenu u obračunu početne kamatne stope. Na preplaćene mjesečne iznose anuiteta pripadaju joj i zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

1. 3. U podnesku od 12. ožujka 2025. tužiteljica je tužbu i tužbeni zahtjev uskladila s uvođenjem valute euro.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu u čl. 11.3. ugovora o kreditu. Ujedno je osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane. Potraživanje tužiteljice je u zastari. Utvrđenja iz kolektivnog postupka nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ovog postupka, a sve kada bi ta utvrđenja bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni odluka i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz citirane odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne. Protivnom navodima tužiteljice ne radi se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Također i odredba o valutnoj klauzuli je jasna i uočljiva. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužiteljica je prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezinim pravima i obavezama iz ugovora. Ona je od strane njegovih djelatnika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na područ ju informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Na tužiteljici je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ona nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi dokazala bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovornih odredbi ništetnim. Visinu zahtjeva nije osporio. Iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti naveo je da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

3. 1. Stranke su u čl. 11. 3. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu.

3. 2. Stranke su sklopile predmetni ugovor o kreditu 20. srpnja 2006. u Labinu (gdje je ugovor solemniziran), što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, koji je u tom dijelu cijenjen pozitivno. Ujedno je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da s kreditorom nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu.

3. 3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). U čl. 82. ZZP/03. propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03., mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

3. 4. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Ž Editores SA protiv ŽLT i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

3. 5. O odredbi čl. 11. 3. ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa] radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Stoga se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu.

3. 6. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

3. 7. Prema čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a.

3. 8. Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, pa nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 11-18), otplatna tablica (str. 19-21), promet po kreditu (str. 22-26), otplatna tablica (str. 28-29), dopis (str. 30), opomena pred tužbu (str. 32-33), tečajna lista (str. 34), te zapisnik ovog suda od 13. ožujka 2025. s iskazom tužiteljice (str. 86-89).

4. 1. Odbijeni su ostali dokazni prijedlozi stranaka jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom Banke i valutnu klauzulu koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak te isplata preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uvećano za zatezne kamate.

7. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tuženika Volksbank d. d., kao kreditor i predlagatelj osiguranja, tužiteljica, kao korisnica kredita i protivnica osiguranja, te DL, kao sudužnik sklopili ugovor o kreditu broj 743711 dana 20. srpnja 2006. kojim je tužiteljici bio odobren kredit u iznosu 24.082,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. Namjena kredita bila je kupnja vozila (čl. 3.). U čl. 2. ugovora ugovoreno je da je tijekom postojanja ugovorne obveze kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te je u trenutku ugovaranja ona iznosila 5,10%. U čl. 4. ugovora ugovorena je valutna klauzula, dok je u čl. 8. ugovora određeno da se iznosi otplate (obveze) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule i da tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta. Rok dospijeća pojedinog anuiteta na naplatu bio je svakog prvog dana u mjesecu. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužiteljica ranije otplatila tražbinu po tom ugovoru u cijelosti. Tuženik nije osporio status potrošača tužiteljici, pa je nesporno da se radi o potrošačkom ugovoru.

7. 1. Između stranaka nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva, kako je to izričito naveo tuženika u odgovoru na tužbu i pripremnom ročištu 15. travnja 2024.

8. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je pravni prednik tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13. Tuženik je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnome naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Na te okolnosti tuženik nije predložio da se izvedu dokazi primjerice saslušanjem djelatnika banke koji bi sudjelovali u sklapanju tog ugovora. Teret dokaza tih činjenica bio je upravo na tuženiku. Iz iskaza tužiteljice, koji je prihvaćen kao istinit, je utvrđeno da ona nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, kao i da joj nisu bile jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule. Stoga su navodi tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja ocjenjeni u cijelosti paušalnim i neosnovanim.

14. Vezano za navode tuženika vezano za ugovaranje valutne klauzule, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

15. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14. postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14., a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.

16. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

17. Nije relevantno što je tužiteljica otplatila u cijelosti kredit. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

18. Kako se u skladu s čl. 328. ZOO/05. pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, valjalo je odlučiti kao u t. I. i II. izreke presude.

19. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO/05. po pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio po osnovi predmetnih ugovora zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka. Tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka jednostranom odlukom povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan isplate ugovora o kreditu.

20. Slijedom toga valjalo je utvrditi da li su potraživanja tužiteljice u zastari.

20. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

20. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je pravomoćno okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema tome do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 19. kolovoza 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetn ih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Između stranaka nije sporno da visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosi 1.803,92 eura.

22. Tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

23. Iz prometa po kreditnim računima utvrđeno je da je tužitelj ica vršila uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća, pa tužitelj ici pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika. To tuženik nije ni osporio.

24. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

26. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26. 1. Budući da je tužiteljica uspjela u postupku, to joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi opravdane troškove postupka.

26. 2. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava opomene pred tužbu od 2. kolovoza 2021. 100,00 eura, sastava tužbe od 19. kolovoza 2021. 200,00 eura, sastava podnesaka od 12. prosinca 2023., 4. siječnja 2024. i 12. ožujka 2025. po 200,00 eura, kod pristupa ročištima 15. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 10. ožujka 2026. po 200,00 eura te kod pristupa ročištu za objavu odluke 100,00 eura, ukupno 1.600,00 eura sve uvećano za PDV 25% 400,00 eura, ukupno 2.000,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i presudu po 200,00 eura, troškove prijevoza na relaciji Labin - Pula, ukupno četiri dolazaka, ukupno 176,00 eura (4 x 88 km x 0,50 eura) , za izbivanje iz pisarnice ukupno devet sati 450,00 eura te materijalni trošak - izdavanje dokumentacije 75,00 eura, ukupno 3.101,00 eura.

26. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su joj troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 19. kolovoza 2021. 200,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi s tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT-e), sastava podnesaka od 4. siječnja 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 12. ožujka 2025. (usklađenje tužbenog zahtjeva s uvođenjem valute euro) po 200,00 eura (tar. br. 8. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi i tar. br. 54. OT-e), dok joj je kod sastava podneska od 12. prosinca 2023. priznata nagrada u iznosu 50,00 eura (tar. br. 8. t. 4. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT-e) jer se ne radi o obrazloženom podnesku, već zahtjevu za odobrenje za podnošenje pisanog očitovanja na odgovor na tužbu. Pripada joj nagrada i za zastupanje kod pristupa ročištima 15. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 10. ožujka 2026. po 200,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT-e), što iznosi 1.250,00 eura, kao i PDV na te iznose (tar. br. 46. OT) što iznosi 312,50 eura, ukupno 1.562,50 eura. Pored toga, priznati su joj troškovi sudske pristojbe na tužbu u podmirenom iznosu 35,56 eura u skladu s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.) i tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023.). Nije joj priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer joj obveza plaćanja te pristojbe neće ni nastati jer su potrošači u skladu s čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

26. 4. Nije joj priznat ni trošak sastava opomene pred tužbu jer taj trošak nije bio potreban za ovaj postupak u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP -a. Materijalni trošak od 75,00 eura je paušalno određen, pa je i u tom dijelu odbijen njezin zahtjev kao neosnovan. Nisu joj priznati ni kao opravdani troškovi prijevoza njezinog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog ureda iz Pule u Labin te izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja jer se ne radi o nužnim troškovima. Tužiteljica je imala mogućnost izbora punomoćnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari sa sjedištem na području ovog suda, pa za tako nastale troškove ne može u ovom postupku odgovarati tuženik.

26. 5. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

26. 6. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.598,06 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku 26. ožujka 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.

U Pazinu 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1. tužiteljica p. p.,

2. tuženik.