REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6936/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. u Zagrebu, Galjufova 7a, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, Iblerov trg 10 radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 7. Ugovora o kreditu broj 3210713306/07 broj kreditne partije: 7103793886 od 3. rujna 2007. koji su sklopili tužitelj ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora..“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužitelju ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 108,99 eur sa zateznom kamatom od 22. rujna 2007. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužitelju ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 339,04 eur sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 3. rujna 2007. sa tuženikom kao kreditorom sklopi Ugovor o kreditu broj: 3210713306/07, broj kreditne partije: 7103793886 po kojem mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 74.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, a tuženik mu je predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 821,21 kn / 108,99 eur i naplatio 21. rujna 2007. Tuženik mu u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnio parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu niti što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetna naknada temelji na nekoj neodređenoj odluci Banke, a u svakom slučaju radi se o potpuno jednostranom akt tuženika. Takva odredba je nedvojbeno nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji te si je tom ugovornom odredbom tuženik omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Takvim postupanjem došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu, jednom s predmetnom naknadom za obradu kredita i drugi put s redovnim kamatama temeljem Ugovora o kreditu. Stoga predmetnu odredbu smatra ništetnom. Nadalje navodi da je ta odredba unesena u Ugovor o kreditu u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik i na čiji sadržaj tužitelj na niti jedan način nije mogao utjecati. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski Ugovor o kreditu s nepoštenom ništetnom odredbom, tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečenih iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 108,99 eur sa zateznim kamatama od 21. rujna 2007. pa do isplate a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, izvadak iz zemljišne knjige i Opće uvjete poslovanja te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su stranke 3. rujna 2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 74.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je tužitelju 21. rujna 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 821,21 kn/108,99 eur.

7. Tužitelj je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu adaptacije obiteljske kuće u [adresa], dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da se radilo o adaptaciji obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje sa obitelji i koja nikada nije davana niti u najam niti u zakup te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP time da se tužitelj obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. Nadalje iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako mu nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe niti je bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora već je dobio gotov tekst ugovora na potpis te mu je rečeno da će morati platiti naknadu za obradu kredita kojoj niti nije prigovarao jer se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi te visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba je jasno i razumljivo sastavljena no nije omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Međutim, odredba o naknadi iz čl. 2. predmetnog ugovora nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba ugovora o kreditu nije izuzete iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 108,99 eur.

16. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njena nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

17. Prigovor zastare nije osnovan.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

18. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odluci Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. i Rev-688/00 od 7. siječnja 2004.).

18.1. Stoga je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 108,99 eur (čl. 37. ZPP)

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 50,00 eur, za sastav podneska od 9. siječnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 50,00 eur, za sastav podneska od 5. lipnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 11. lipnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 50,00 eur te za zastupanje na ročištu 19. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1.- 50,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 62,50 eur, a što ukupno iznosi 937,50 eur. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur tako da mu je dosuđen trošak u iznosu od 339,04 eur.

20. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu 13,27 eur i na presudu 13,27 eur

- pun. tuženika