REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-512/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice MFP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Maru Ogresti, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi obvezno - ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Boženku Mostarčić, odvjetnicu i zamjenika punomoćnika tuženika MF, odvjetničkog vježbenika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3224611653, sklopljenog 23. kolovoza 2011. godine između tužiteljice MFP i tuženika Zagrebačke banke d.d., u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, i to naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana platiti tužiteljici iznos od 397,17 eur sa zateznim kamatama tekućim od 31.08.2011. do isplate, i to:

- za razdoblje od 31.08.2011. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 651,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 23. kolovoza 2011. s tuženikom sklopila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 eur obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate (članak 1.), uz redovnu kamatu koju je tuženik ovlašten mijenjati u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koja je sastavni dio Odluke o kamatnim stopama tuženika (članak 2.) te rok otplate 84 mjeseca (članak 3.).

Člankom 2. Ugovora je ugovorena i obveza tužiteljice platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U skladu s tom odredbom tuženik je dana 30. kolovoza 2011. tužiteljici zaračunao i od iste naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.992,48 kn / 397,17 eur, što je predstavljalo 2% od iznosa od odobrenog kredita.

1.2. U članku 2. Ugovora, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i što njome tužiteljica plaća te zašto je iznosila baš 2% od iznosa odobrenog kredita. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, i tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu. Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. To ju čini nepoštenom te ništavom/ništetnom odredbom te je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ju je tužiteljica platila pa do isplate.

1.3. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredba članka 2. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3224611653, sklopljenog 23. kolovoza 2011. godine između tužiteljice MFP i tuženika Zagrebačke banke d.d., u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, i to naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Također predlaže naložiti tuženiku platiti tužiteljici iznos od 397,17 eur sa zateznim kamatama tekućim od 31.08.2011. do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe prigovor zastare. Navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3224611653 od 23. kolovoza 2011. (str. 6-10 spisa), potvrdu (str. 11 spisa), otplatnu tablicu (str. 12-13 spisa), sudsku praksu (str. 32-50, 71-130 spisa), ugovor (str. 133- 135 spisa) te je saslušana tužiteljica.

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, i to naknade za obradu kreditnog zahtjeva te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

6. U postupku nije sporno da su stranke 23. kolovoza 2011. sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3224611653 kojim je tuženik odobrio tužitelj ici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Također je nesporno da je u članku 2. Ugovora o kreditu propisana obveza tužitelja kao korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Nesporno je i da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita 30. kolovoza 2011. u iznosu od 2.992,48 kuna (odnosno 397,17 eura).

6.1. Između stranaka je sporan status potrošača tužiteljice; je li ugovorna odredba kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna te posljedično ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na temelju odredbe o naknadi, kao i pitanje zastare.

7. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. kolovoza 2011., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07,125/07 i 79/09 dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 dalje: ZOO), a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti članak 5. Direktive 93/13/EEZ čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12 – dalje ZIZZZP/12).

8. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st. 4.).

9. Sukladno članku 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Odredbom članka 102. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema članku 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla u kolovozu 2011. na iznos od 20.000,00 €. Taj kredit joj je bio potreban za adaptaciju stana, kao i opremanje. Suprug i ona su kupili stan koji je bio u potpuno derutnom stanju i u tu svrhu je potrošila iznos predmetnog kredita. Navodi da je stan koristila isključivo za stanovanje, te da ga nikada nije davala u najam. Sjeća se podizanja kredita jer je to bio jedini kredit koji je ikad podigla. Tada joj je bankarica rekla da mora platiti predmetnu naknadu jer bez toga nema šanse da dobije kredit. Sjeća se da je pitala mora li plaćati naknadu obzirom da je redovan klijent banke, ali joj je rečeno da mora te su joj rekli da će joj se iznos naknade ustegnuti od iznosa kredita. Ugovor je pročitala. Koliko se sjeća bio je na 7 godina. Ona nema obrt, niti je član trgovačkog društva, a to niti ne smije jer je sudac od 2007.

12.1. Iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu adaptacije stana u skladu je s priloženim ugovorom sklopljenim između supruga tužiteljice GF, kao naručitelja i M, kao izvođača. Navedenim ugovorom je određeno da će izvođač izvršiti kompletnu adaptaciju naručiteljeva stana te je ugovorena cijena od 188.000,00 kn.

13. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe članka 219. ZPP u vezi odredbe članka 221 a ZPP, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o obrtu, pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP, to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom financirala adaptaciju stana koji je korišten za stanovanje te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

13. Tužiteljica je iskazivala životno i uvjerljivo pa sud vjeruje da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, već ju je morala prihvatit i takvu kakva jest kako bi joj kredit bio isplaćen.

14. Tuženik niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već smatra da je, tijekom postupka odobrenja kredita, tužiteljica bila informirana od strane tuženika o obvezi plaćanja predmetne naknade kao i o tome da se naknada u slučaju odobrenja kredita, može platiti iz sredstava kredita ili pak iz vlastitih sredstava korisnika kredita.

15. Iz stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 102. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

16. Naime prema odredbi 96. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu, pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

18. Tuženik, na kojem je sukladno članku 96. stavak 4. ZZP-a teret dokaza, nije dokazao da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita.

19. Stoga je potrebno utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom smislu valja reći da tuženik nije naveo od čega bi se sastojala naknada za obradu kredita koju je naplatio od tužiteljice niti koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi imao takve troškove vezane za obradu kredita. Pritom tužiteljica, bez obzira na njezino zanimanje suca, nije bila upoznata koje troškove obuhvaća ova naknada niti je mogla znati od čega se ista sastoji, već je o navedenom imao saznanja samo tuženik.

21. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

22. Stoga, kako je sud utvrdio u postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, ništetna u smislu odredbi članka 96. stavaka 1. i 2. i članka 102. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

23. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

25. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata navedenog iznosa od 397,17 eura za troškove obrade kredita, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju članka 102. stavak 1. ZZP-a ništetnom zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. presude.

26. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

27. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitel jice naplatio iznos od 2.992,48 kn, što je protuvrijednosti iznosa od 314,77 eura. Stoga joj je na temelju čl. 323. st. 1.

ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

28. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je isti nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u dopis na listu 11 spisa (30.08.2011). Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

31. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora, slijedom čega se navodi da u predmetnom slučaju deklaratorni zahtjev sukladno odredbi čl. 35. i čl. 40 ZPP treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za novčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva za činidbu što je ujedno i stajalište važeće sudske prakse (Županijski sud u Zagrebu posl.br. Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.). Stoga je vrijednost predmeta spora određena u visini od 397,17 eura.

32. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnim troškovima je donesena primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljici su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 15. srpnja 2025. i 3. studenog 2025. u visini od 50 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 24. studenog 2025. i 11. veljače 2026. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 250 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eur i 25% PDV-a iznosi 625,00 eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 651,54 eur. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnične troškove koje teku od dana donošenja odluke o troškovima. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu, 26. ožujka 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.