Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Poslovni broj: P-452/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji ovog suda Mirjani Urlić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, na temelju generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Makarskoj pod brojem: Su-133/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Daria Lalića , odvjetnika u Makarskoj i zamjenika punomoćnika tuženika Dražen Čul jak, odvjetnika u Splitu, dana 26. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7.1. i čl. 7.3. Ugovora o kreditu br. 64599/07 koji su tužitelj ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 kao kreditor zaključili dana 18.12.2007. godine, a koja glasi:

“Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (slovima: tri posto ) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn.

Naknada se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 120,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.12.2007. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7.1. Ugovora o kreditu br. 142679 koji su tužitelj ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 kao kreditor zaključili dana 10.01.2012. godine, a koja glasi:

“Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,659500 % (slovima : nula cijelih šest tisuća pet sto devedeset i pet posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 26,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.01.2012. godine pa do isplate do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 267,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, obračunate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24. travnja 2025. podnio tužbu protiv gore navedenog tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi kako je tužitelj s tuženika sklopio dva Ugovora o kreditu i to Ugovor o kreditu br. 64599/07, od dana 18.12.2007. na iznos od 4.000,00 Eura i Ugovor o kreditu br. 142679 dana 10.01.2012. na iznos od 4.000,00 Eura.

Ugovorima o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredite svaki u iznosu kunske protuvrijednosti od 4.000,00 EUR obračunate prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Svaki od kredita je zaključen na periodu od 48 mjeseci. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

Ugovorom o kreditu br. 64599/07 čl. 7.1. parnične stranke su ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3% od ukupnog iznosa odobrenog kredita. Ugovorom o kreditu br. 142679 čl. 7.1. parnične stranke su ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,659500% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Tužitelj je predmetne kredite sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007 - dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

U odnosu na ništetnost naknade za obradu kreditnog zahtjeva ističe da valja primijeniti odredbe čl. 295., čl. 269. i čl. 270. ZOO-a.

Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07, te treba primijeniti odredbe čl. 96. i čl. 102. st. 1. ZZP.

Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita je obvezan platiti naknadu u iznosu od 3%, odnosno 0,659500% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 3. ugovora o kreditu lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, no nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi “naknada 3% , odnosno 0,659500% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredit", ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se s tom naknadom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora. Samim time, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a niti se navodi iznos navedene naknade, već postotak od određenog iznosa.

Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 96. ZZP-a i članka 102. stavka 1. ZZP-a. Također, tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije i to Potvrde tuženika nesporno proizlazi kako je ista plaćena u iznosu od 120,00 eur, odnosno 26,38 eur.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prilikom prvog korištenja kredita dana 17. srpnja 2007. g. temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj i prigovor vrijednosti predmeta spora kao očito suviše visoko naznačen, a u svakom slučaju se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.

Sporna ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu. Štoviše, niti izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem, jer i bez pomoći kalkulatora doista svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,03 odnosno 0,006 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade. Da je ta ugovorna odredba lako uočljiva ne bi trebalo biti sporno, jer se ista nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 7. s velikim podebljanim slovima: „Naknada“ odnosno „Naknade i izdaci“. Dakle, ovu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a ugovorne stranke su dužne prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva. To što u samom Ugovoru o kreditu nije bila propisana visina naknade, ne znači automatski da je ta odredba ništetna sama po sebi, jer neka obveza može biti određena od strane neke ugovorne strane ili pak treće osobe. Ključno je da je visina naknade kao obveze bila određena odnosno odrediva, tako što je ugovorna odredba određivala način na koji će se utvrditi visina. Tužitelj u tužbi nadalje tvrdi i da je sporna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Unatoč tome, za istaknuti je da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu s tom odredbom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista in concreto uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu korisnika kredita – potrošača, što u konkretnom slučaju nedostaje. Dakle, ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe je okolnost da sporna odredba uzrokuje ne bilo kakvu nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Osnovno načelo obveznog prava – pacta sunt servanda, određuje da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i da su odgovorne za ispunjenje tih obveza, a sadržano je i u odredbi čl. 9. ZOO-a, koji određuje da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje.

Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju Ugovora o kreditu, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZZP-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a nije niti danas.

Pored navedenog, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako prema odredbama ZOO-a tako i prema odredbama ZZP/07 i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva svakome tko je makar s pažnjom prosječnog čovjeka pročitao Ugovor o kreditu.

Isto tako ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na plaćanje tzv. ulazne naknade pa je utoliko naknada u potpunosti određena, a tužiteljeva teza da je tuženik jednostrano određivao njegovu obvezu promašena. I konačno, tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare , jer je predmetna tužba podnesena nakon više od 13 godina u odnosu na kredit br. 142679, a čak nakon više od 18 godina u odnosu na kredit br. 64599/07, računajući od dana kad je tužitelj naknadu platio.

Tuženik smatra da zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja , jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke, te od tada druga stranka može tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-x 183/2011-2, Rev-666/2017-2, Rev-x 1125/2013-2, Rev-141/2006-2 i dr.).

3.1. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, budući tuženik ima sjedište u [adresa].

3.2. Prema priloženom Ugovoru o kreditu br. 65329/07 od 28. prosinca 2007. u točki 14.2. istog određeno je ako ukoliko ne mogu naći rješenje problema u pregovorima, ovlašteni su pokrenuti spor pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora. Ugovor je sklopljen u [adresa], slijedom čega za predmetni ugovor i ugovorena je nadležnost suda u [adresa]..

Ugovorom broj 142679 sklopljenom dana 10. siječnja 2012. u [adresa] u točki 17. istog ugovorena je nadležnost Općinskog suda u Splitu.

Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Makarskoj, smatrajući isti mjesno nadležnim.

3.3. Odredbom članka 46. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u nastavku: ZPP) propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, s time da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište (odredba čl. 48. st. 1. ZPP-a).

Prema odredbi članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa budući je vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, banka kreditor poslovala [adresa], a u [adresa] su ugovori i sklopljeni, pa bi slijedila mjesna nadležnost stvarno nadležnog Općinskog suda u Makarskoj.

3.4. Odredbom članka 70. ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, a takav sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

3.5. Međutim, u ovoj pravnoj stvari do primjene dolaze odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

3.6. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika kao bankarske institucije, koja se u okviru svog redovnog poslovanja bavi uslugama plasiranja i odobravanja kredita svojim klijentima. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 3. i 4. ZZP).

3.7. Odredbom čl. 82. st. 1. alineja 19. ZZP propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP, mogle smatrati nepoštenima, jesu, primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

3.8. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (odredba čl. 83. ZZP). Dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. st.1. ZZP), a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena odredba ugovora ništava, s time da ništavost pojedine ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 2. ZZP).

3.9. Istovjetne odredbe sadržane su u odredbama čl. 53., čl. 54. st. 1. točka 19., čl. 55, čl. 58. i čl. 59. ZZP/22, važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23., u nastavku: ZZP/22) koje su sadržane u o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima i njihovim pravnim posljedicama, a koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva) i drugim pravnim aktima Europske unije navedenim u članku 3ZZP/14,odnosno aktualno u članku 2. ZZP/22 .

3.10. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je banka kreditor samostalno sastavila i unijela u tekst Ugovora, ovdje pravnog prednika tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta u [adresa], te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja u [adresa] od Općinskog suda u Splitu, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

3.11. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo bi utvrditi prema odredbama ZPP-a.

3.12. Kako je već ranije rečeno mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa bi mjesno nadležan bio Općinski sud u Makarskoj kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojega se vodi spor radi isplate, pa prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

4. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.330,00 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od ukupno 146,38 EUR, postavio i dva tužbena zahtjeva za utvrđenje ništetnima odredbi o ulaznoj naknadi za dva kredita, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje restituciju, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP-a, jer zahtjev za isplatu u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 146,38 eur (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile dva Ugovora o kreditu i to Ugovor o kreditu br. 64599/07, od dana 18.12.2007. na iznos od 4.000,00 Eura i Ugovor o kreditu br. 142679 dana 10.01.2012. na iznos od 4.000,00 Eura i da su tim ugovorima ugovorene naknade za obradu kredita i to Ugovorom o kreditu br. 64599/07 čl. 7.1. parnične stranke su ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a Ugovorom o kreditu br. 142679 čl. 7.1. parnične stranke su ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,659500% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Nije sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 120,00 eur dana 19. prosinca 2007. i iznos od 26,38 eur dana 10. siječnja 2012. , kako to i proizlazi iz priloženih potvrda.

Tijekom postupka nije bilo sporno da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, dalje: ZZP). Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenih iznosa uplaćenih na ime tih naknada, a sporno je i je li predmetno potraživanje zastarjelo, kao i tijek zateznih kamata s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjesni stjecatelj.

6. U tijeku postupka sud je izveo dok pregledom ugovora o kreditu boj 64599/07 od 18. prosinca 2007., izračuna EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 64599/07, ugovora o nenamjenskom kreditu broj 142679 dana 10. siječnja 2012., izračuna EKS -a i otplatnog plana ta ugovor broj 142679.

7. Zahtjevi za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi nisu zastarjeli, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).

Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja za povrat iznosa naplaćenih naknada nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora, kojima su ugovorene naknade za usluge kreditora, utvrdi ništetnima. Ovo obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat naplaćenih mu naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke. Iako se je tuženik pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, za napomenuti je da je ista ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 135/2025-3 od 19. veljače 2025.

Slijedom svega navedenog, potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

8. Predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu, te nije dokazano da prilikom dogovaranja kredita da bi bilo govora o spornim naknadama, odnosno da tužitelj je bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti da mu je objašnjeno zašto mora platiti te naknade i u kojem iznosu. Nije dokazano da prilikom sklapanja Ugovora bilo je pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da bi tužitelj mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i na njenu visinu, ili da mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti iz samog sadržaja Ugovora nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te otplata u skladu s uvjetima tuženika.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Sporne ugovorne odredbe, za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi određeni postotak od iznosa kredita, a da pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača, a za dodati je i da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita jedino imao pravo na naknadu štete, ali bi morao dokazati da ju je pretrpio i njenu visinu (čl. 1068. st. 3. ZOO/91), a ne bi imao pravo na naplatu nekog paušalnog iznosa određenog svojim aktima, međutim, tuženik nije dokazao da je takvu štetu doista i pretrpio. Za dodati je i da je, s obzirom i na visinu naplaćene naknade, i ova odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Dakle, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, odnosno šteti zbog prijevremene otplate kredita, koje odredbe su stoga prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP, ništetne, s tim da ništetnost istih ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i način njihovog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom I. i III. izreke.

12. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita, sa zateznim kamatama, i to u iznosu od 120,00 eur od 20. prosinca 2007., odnosno 26,38 eur od 11. siječnja 2012., budući da je utvrđeno da je toga dana ta naknada naplaćena tužitelju. Ovo sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove te stoga, jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati, da naplaćivanje navedenih iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnose, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada za obradu kredita odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1., sastav podneska od 21.7.2025. te pristup ročištu dana 20.2.2026., svaka radnja u visini od u visini od 25 bodova, odnosno 50,00 eur, ukupno 150,00 eur, što uvećano za vrijednost PDV-a od 25% (37,50 eur) iznosi 187,50 eur. Ovome valja pridodati trošak sudske pristojbe u iznosu od 79,65 eur, što daje ukupni trošak tužitelja u iznosu od 267,15 eur , slijedom čega je i odlučeno kao u presudi pod točkom V.

Sud tužitelju nije priznao nagradu za sastav podnesaka od 14.11.2025. i 22.12.2025., budući isti nisu bili potrebni za postupak, obzirom da njima ne iznosi nove navode niti ne predlaže nove dokaze.

Makarska, 26. ožujka 2026.

S U T K I NJ A:

Mirjana Urlić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužitelja

- u spis.