Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-800/2019-43
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., iz [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić &partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 10. veljače 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Kristine Kokijer Viličić, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, i zamjenice punomoćnika tuženika RĆ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Pavliček, Ergarac, Medved iz Varaždina, te objave presude 26. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 39,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
i p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju IĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati po osnovi primjene ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.007,21 EUR (slovima: tisuću sedam eura dvadeset i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
iznos 21,72 EUR od 1. travnja 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate
iznos od 21,72 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate
iznos od 21,72 EUR od 1. rujna 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. listopada 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. veljače 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. travnja 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. rujna 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. listopada 2010. do isplate
iznos 21,72 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. veljače 2011. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. travnja 2011. do isplate
iznos 18,29 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate
iznos 15,99 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate
iznos 15,99 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate
iznos 15,99 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate
iznos 13,75 EUR od 1. rujna 2011. do isplate
iznos 13,75 EUR od 1. listopada 2011. do isplate
iznos 13,75 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate
iznos 13,75 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. siječnja 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. veljače 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. ožujka 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. travnja 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. svibnja 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. lipnja 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. srpnja 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. kolovoza 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. rujna 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. listopada 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. studenoga 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. prosinca 2012. do isplate
iznos 13,75 EUR od 01. siječnja 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. veljače 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. ožujka 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. travnja 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. svibnja 2013 do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. lipnja 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. srpnja 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. rujna 2013 do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. listopada 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. studenoga 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. prosinca 2013. do isplate
iznos 13,38 EUR od 01. siječnja 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. veljače 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. ožujka 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. travnja 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. svibnja 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. lipnja 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. kolovoza 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. rujna 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. listopada 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. studenoga 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. prosinca 2014. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. siječnja 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 2. veljače 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. ožujka 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. travnja 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. svibnja 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. lipnja 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 2. srpnja 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. kolovoza 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. rujna 2015. do isplate
iznos 0,99 EUR od 01. listopada 2015. do isplate
sve u roku 15 dana,
te se nalaže tuženiku tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju IĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati po osnovi primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 2.868,22 EUR (slovima: dvije tisuće osamsto šezdeset osam eura dvadeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
iznos 84,92 EUR od 01. srpnja 2012. do isplate
iznos 83,58 EUR od 01. kolovoza 2012. do isplate
iznos 83,13 EUR od 01. rujna 2012. do isplate
iznos 78,28 EUR od 01. listopada 2012. do isplate
iznos 83,03 EUR od 01. studenoga 2012. do isplate
iznos 96,95 EUR od 01. siječnja 2013. do isplate
iznos 77,20 EUR od 01. veljače 2013. do isplate
iznos 83,26 EUR od 01. ožujka 2013. do isplate
iznos 82,36 EUR od 01. travnja 2013. do isplate
iznos 81,19 EUR od 01. svibnja 2013. do isplate
iznos 74,41 EUR od 01. lipnja 2013. do isplate
iznos 76,68 EUR od 01. srpnja 2013. do isplate
iznos 74,87 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate
iznos 76,99 EUR od 01. rujna 2013. do isplate
iznos 81,18 EUR od 01. listopada 2013. do isplate
iznos 80,53 EUR od 01. studenoga 2013. do isplate
iznos 81,77 EUR od 01. prosinca 2013. do isplate
iznos 83,58 EUR od 01. siječnja 2014. do isplate
iznos 67,98 EUR od 01. travnja 2014. do isplate
iznos 69,28 EUR od 01. svibnja 2014. do isplate
iznos 68,13 EUR od 01. lipnja 2014. do isplate
iznos 68,14 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate
iznos 70,18 EUR od 01. kolovoza 2014. do isplate
iznos 72,02 EUR od 01. rujna 2014. do isplate
iznos 72,25 EUR od 01. listopada 2014. do isplate
iznos 74,43 EUR od 01. studenoga 2014. do isplate
iznos 75,26 EUR od 01. prosinca 2014. do isplate
iznos 75,07 EUR od 01. siječnja 2015. do isplate
iznos 88,04 EUR od 01. veljače 2015. do isplate
iznos 73,65 EUR od 01. ožujka 2015. do isplate
iznos 74,71 EUR od 01. travnja 2015. do isplate
iznos 75,88 EUR od 01. svibnja 2015. do isplate
iznos 75,88 EUR od 01. lipnja 2015. do isplate
iznos 75,85 EUR od 01. srpnja 2015. do isplate
iznos 75,85 EUR od 01. kolovoza 2015. do isplate
iznos 75,86 EUR od 01. rujna 2015. do isplate
iznos 75,85 EUR od 01. listopada 2015. do isplate
sve u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 20.033,01 KN uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb naknaditi trošak parničnog postupka IĆ, iz [adresa], u iznosu od 2.388,92 EUR (dvije tisuće tristo osamdeset osam eura devedeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 18. kolovoza 2005. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010680545 te Dodatak ugovoru o kreditu 9. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 4. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,35 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika, a člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate za CHF, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Smatra da sklopljenim Dodatkom ugovora o kreditu nije nestao uzrok ništetnosti jer tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već je i u konverziji tuženik iskoristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog previše plaćenog tuženiku. Navodi da su odredbe čl. 4. i čl. 7. Ugovora ništetne jer da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle, gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ovih ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio promjenjivu obvezu tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, koju banka određuje jednostrano, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja propisanog člankom 4. ZOO-a, te tako što je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 84. i čl. 81. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Radi svega navedenog tužitelj je podnio tužbu radi isplate zbog ništetnih odredbi ugovora i to iznos od 31.963,41 KN, a podneskom od 19. srpnja 2019. kojim uređuje tužbeni zahtjev potražuje iznos od 29.500,26 KN / 3.915,36 EUR. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 5. ožujka 2025. odredio tužbeni zahtjev prema kojemu potražuje iznos od 3.875,43 EUR te je tužitelj time djelomično povukao tužbu za iznos od 39,93 EUR. Navedeni je podnesak dostavljen tuženiku, no tuženik se nije očitovao o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, slijedom čega se sukladno 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) smatra da na isto pristaje pa je odlučeno kao u rješenju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Navodi da tužitelj, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati primjenom inicijalne kamatne stope kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita i po inicijalnom tečaju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta valutnu klauzulu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Tuženik ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Zaključno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. U podnesku od 5. siječnja 2021. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 20.033,01 KN na ime preplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu.
3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 13. studenoga 2020. ponavlja navode iz tužbe kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo ni pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba iz osnovnog ugovora iz razloga što ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora, sklapanjem Dodatka ugovoru, a kojim Dodatkom je prihvaćena konverzija, sukladno odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima ne postaju ni poštene ni valjane. Posebno napominje da je odredbom čl. 19. b Zakona o konverziji propisano da konverzija podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, a ne konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. Tužitelj ukazuje na presudu Europskog suda u predmetu C-452/18 od 09.07.2020. godine donesenu povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koja se primjenjuje i na ovaj konkretan predmet iz koje da proizlazi da za potrošače u RH koji su konvertirali CHF kredite, da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Tužitelj također opširno iznosi navode u kojima osporava preostale navode iz odgovora na tužbu.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 9010680545 od 18. kolovoza 2005. te Dodatak ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015., potvrdu o solemnizaciji od 20. kolovoza 2005. javog bilježnika AĆ iz [adresa], izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu čkbr. [katastarska čestica] upisanu u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], plan otplate, izračun konverzije kredita, pregled uplata po kreditu, pročitan je iskaz tužitelja i nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić.
5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.
7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 18. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010680545 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita refinanciranje postojećeg kredita u EUR-ima..., te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 44.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35 % godišnje, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 10.417,53 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 2.527,52 EUR.
8. Sporno je među strankama da li tužitelj ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 18. kolovoza 2005. tuženik
– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.
16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 18. kolovoza 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena drugotužena) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer je trebao sredstva za rješavanja stambenog pitanja odnosno za adaptaciju kuće za stanovanje te je već ranije kod tuženika imao sklopljen ugovor o kreditu sa valutom u EUR budući da je oduvijek klijent upravo te banke. Vezano za taj kredit u eurima čija sredstva su korištena za adaptaciju stana zvali su ga iz banke da mu mogu ponuditi bolju opciju i to ugovaranjem kredita kod kojeg se otplata veže uz CHF tako da je na njihov prijedlog konvertirao kredit u eurima u kredit u CHF. Na to se odlučio jer mu je bila ponuđena manja rata kredita odnosno bila je povoljnija kamata. U banci je pitao radi čega se mijenja valuta uz koju je vezana otplata obveze odnosno zašto baš CHF te mu je u banci rečeno da se radi o stabilnoj valuti i da je kredit puno povoljniji za njega. Prije sklapanja ugovora nije bio upozoren na postojanje bilo kakvog rizika koji bi postojao kod takvog kredita koji je vezan uz CHF, a nije mu niti objašnjavano na koji način se može mijenjati kamatna stopa, no znao je da se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da nije čitao cijeli ugovor budući da se radilo o debelom snopu dokumenata pri čemu se trebalo brzo odlučiti da li na to pristaje ili ne. Sredstva ostvarena kreditom u cijelosti su utrošena za adaptaciju stambenog prostora koji je isključivo u te svrhe i služio. Nije se bavio nikakvom poslovnom djelatnošću. Na konverziju kredita se odlučio nakon što ga je banka zvala i ponovno mu nudila manju ratu kredita, pri čemu mu nije objašnjavano na koji način je izvršena konverzija. Kredit je u cijelosti sam otplatio i to po redovnom tijeku plana otplate. Naveo je da mu u banci nije objašnjen pojam valute utočišta, niti mu je rečeno da bi HNB štitio valutu kune u odnosu na CHF kao što je to činio u odnosu na valutu EUR. U trenutku sklapanja ugovora nije znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, jedino ga je zanimalo koliki iznos mora otplatiti i kolika mu je rata kredita. Tužitelj je naveo da su mu u banci objasnili ono što su oni smatrali da trebaju no da sam nije niti znao pravilno postaviti pitanje jer se u to ne razumije. Prije ovog kredita imao je kredit za auto isto u valuti CHF, a tuženik je bila njegova matična banka i nije nigdje drugdje tražio ponude vezano za uvjete kreditiranja.
18. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, te mu je sama banka nudila kredit vezan za CHF valutu kraj već postojećeg ugovora kod kojeg se otplata vezala uz EUR, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvaća.
19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 4. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.
21. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 14. studenog 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 10. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
23. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 3.875,43 EUR, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužitelja za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 4. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan korištenja kredita, stekao bez osnove.
24. U nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 23. siječnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj platio primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 29. kolovoza 2005. (4,764521 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 31. ožujka 2009. do 30. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,35 %, tužitelj platio više 1.007,21 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 2.868,22 EUR, a sve uračunavajući preplatu obračunatu konverzijom kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu.
25. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Tužitelj je na izrađeni nalaz vještaka dostavio očitovanje 5. ožujka 2025. iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasan s istim, dok tuženik u podnesku od 13. ožujka 2025. na nalaz vještaka iznosi prigovore pravne prirode te i nadalje osporava tužitelju pravo na isplatu smatrajući da je isti obeštećen provedenom konverzijom te da stranke nisu ugovorom o kreditu ugovorile fiksnu kamatnu stopu stoga da je izračun vještaka neispravan. Također, smatra da sudski vještak nije obuhvatio tzv. negativne razlike odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog.
26. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno. Vezano za prigovor tuženika da vještak nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike valja reći da je iz tabele 2 nalaza vještaka vidljivo u koloni 8 da je vještak uzeo u obzir kod izračuna upravo i te razlike kada je tužitelj plaćao niže iznose anuiteta zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni.
27. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to nakon što se u obzir uzme i preplata utvrđena konverzijom u iznosu od 2.622,98 EUR, pri čemu iznos od 25 % (655,74 EUR) toga iznosa otpada na prebijanje iznosa preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i obračunate zatezne kamate na te iznose preplate pa je preostali iznos koji je tužitelj preplatio s te osnove iznos od 1.007,21 EUR, specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, dok je uzimanjem u obzir preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 75 % (1.967,24 EUR) taj iznos prebijen sa iznosom preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i zateznim kamatama na obračunatu preplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa je preostali preplaćeni iznos tužitelja iznos od 2.868,22 EUR s te osnove specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 27. veljače 2025. S obzirom na tako sređeni tužbeni zahtjev, odnosno na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, o kojem se tuženik nije posebno očitovao niti protivio, odlučeno je, kao što je to već ranije i navedeno, sukladno čl. 193. st. 2. ZPP.
28. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
29. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
30. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
31. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja iznosa od 20.033,01 KN po osnovi preplate iz konverzije budući da je isti iznos uključen u izračun preplate utvrđene radi ništetnih odredbi Ugovora kako je to već ranije navedeno, odnosno taj je iznos (2.622,98 EUR) uzet u obzir prilikom prebijanja preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora i zateznih kamata na te iznose. Stoga je sukladno čl. 338. st. 3. ZPP odlučeno kao u točci II. izreke.
32. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud mu je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 13. studenog 2020. u kojemu se očituje na navode iz odgovora na tužbu i podneska 20. siječnja 2021. u kojemu se očituje o istaknutom prigovoru radi prebijanja kao i o nalogu za financijsko vještačenje, te trošak sastava podneska od 27. veljače 2025. kojim precizira tužbeni zahtjev nakon nalaza vještaka te podneska od 20. ožujka 2025. u kojemu se očituje na prigovore tuženika na nalaz vještaka u zatraženim iznosima od po 250,00 eur za svaki sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, sud je priznao trošak zastupanja na ročištima 9. veljače 2021. i 19. listopada 2023. u zatraženim iznosima od po 250,00 eur za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 550,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 88,92 EUR koliko je istu platio sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, dalje: Tarifa sudskih pristojbi). Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2020., 16. prosinca 2024. i 13. veljače 2025. u 9iznosima od po 62,50 EUR za svaki, kojima požuruje postupanje suda i obavještava o uplaćenom predujmu za troškove vještačenja, budući da sud isti ne nalazi potrebnim za vođenje parnice. Sud nije priznao niti trošak sastava podneska od 19. srpnja 2019. u iznosu od 250,00 EUR koji je podnio nakon tužbe i kojim sređuje tužbeni zahtjev tako što korigira iznos čiju isplatu potražuje (umjesto 31.963,41 KN potražuje 29.500,26 KN) te specificira pojedine iznose preplate po anuitetima jer je isto tužitelj mogao navesti već i u tužbi, a osim toga, tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 27. veljače 2025. za koji mu je priznat zatraženi trošak u cijelosti. Sud nadalje nije priznao trošak sastava podnesaka od 26. studenoga 2020. i 17. prosinca 2020. u iznosu od 250,00 eur budući da je sve relevantno tužitelj već iznio u ranijim podnescima za koje mu je priznat trošak u zatraženom iznosu te isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, a nije priznat ni zatraženi trošak zastupanja na ročištu 27. studenog 2025. jer tada nije niti predviđeno niti održano ročište za glavnu raspravu. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.388,92 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 26. ožujka 2026.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, Graberje 4/I, Varaždin
2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Trg Žrtava fašizma 6/III, Zagreb
