Poslovni broj P-157/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, u pravnoj stvari tužiteljice ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Silvija Kirin Palčić, odvjetnica u Jastrebarskom, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženice, u smislu odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužiteljici ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 18.955,56 eura, koji iznos je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 38,54 eura od 1. siječnja 2008. do isplate

- 36,44 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 73,55 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 70,58 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 54,93 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 60,83 eura od 1. lipnja 2008. do isplate

- 55,41 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 55,23 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 55,05 eura od 1. rujna 2008. do isplate

- 72,82 eura od 1. listopada 2008. do isplate

- 83,63 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 68,27 eura od 1. prosinca 2008. do isplate

- 109,72 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 110,15 eura od 1. veljače 2009. do isplate

- 96,23 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

- 99,42 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 100,06 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 81,88 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 95,52 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 95,52 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 110,07 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 116,12 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 109,40 eura od 1. studenog 2009. do isplate

- 113,74 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 113,05 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 124,78 eura od 1. veljače 2010. do isplate

- 132,21 eura od 1. ožujka 2010. do isplate

- 130,68 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 138,16 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 151,88 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 144,75 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

- 160,58 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 160,04 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 192,86 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 173,74 eura od 1. studenog 2010. do isplate

- 178,16 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

- 175,53 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

- 177,32 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- 170,21 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

- 174,51 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- 174,74 eura od 1. svibnja 2011. do isplate

- 187,86 eura od 1. lipnja 2011. do isplate

- 215,74 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- 247,46 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate

- 270,11 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 216,38 eura od 1. listopada 2011. do isplate

- 198,30 eura od 1. studenog 2011. do isplate

- 199,51 eura od 1. prosinca 2011. do isplate

- 202,00 eura od 1. siječnja 2012. do isplate

- 217,60 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 222,29 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

- 217,18 eura od 1. travnja 2012. do isplate

- 216,41 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

- 219,00 eura od 1. lipnja 2012. do isplate

- 223,50 eura od 1. srpnja 2012. do isplate

- 217,88 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 216,33 eura od 1. rujna 2012. do isplate

- 206,13 eura od 1. listopada 2012. do isplate

- 214,43 eura od 1. studenog 2012. do isplate

- 219,96 eura od 1. prosinca 2012. do isplate

- 216,29 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

- 211,88 eura od 1. veljače 2013. do isplate

- 210,37 eura od 1. ožujka 2013. do isplate

- 208,80 eura od 1. travnja 2013. do isplate

- 219,76 eura od 1. svibnja 2013. do isplate

- 203,63 eura od 1. lipnja 2013. do isplate

- 202,32 eura od 1. srpnja 2013. do isplate

- 202,57 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate

- 200,91 eura od 1. rujna 2013. do isplate

- 206,82 eura od 1. listopada 2013. do isplate

- 210,64 eura od 1. studenog 2013. do isplate

- 212,50 eura od 1. prosinca 2013. do isplate

- 219,15 eura od 1. siječnja 2014. do isplate

- 212,44 eura od 1. veljače 2014. do isplate

- 145,88 eura od 1. ožujka 2014. do isplate

- 149,53 eura od 1. travnja 2014. do isplate

- 146,35 eura od 1. svibnja 2014. do isplate

- 141,79 eura od 1. lipnja 2014. do isplate

- 142,77 eura od 1. srpnja 2014. do isplate

- 146,03 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 148,63 eura od 1. rujna 2014. do isplate

- 149,30 eura od 1. listopada 2014. do isplate

- 152,09 eura od 1. studenog 2014. do isplate

- 156,09 eura od 1. prosinca 2014. do isplate

- 156,84 eura od 1. siječnja 2015. do isplate

- 157,43 eura od 1. veljače 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. ožujka 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. travnja 2015. do isplate

- 196,94 eura od 1. svibnja 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. lipnja 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. srpnja 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. rujna 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. listopada 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. studenog 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. prosinca 2015. do isplate

- 157,13 eura od 1. siječnja 2016. do isplate

- 157,13 eura od 1. veljače 2016. do isplate

- 157,13 eura od 1. ožujka 2016. do isplate

- 3.939,64 eura od 1. lipnja 2016. do isplate

sve po stopi od 1. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 6. kolovoza 2025.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknaditi tužiteljici ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 3.988,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. pa do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice 12. lipnja 2019. U tužbi navodi da je s tuženicom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210812011 dana 15. rujna 2007. kojim joj je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 111.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja. Navedenim ugovorom stranke su u članku 2. ugovorile da će tužiteljica platiti tuženici redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, a koja na dan sklapanja iznosi 4,50 % godišnje. Dakle, člankom 2. Ugovora o namjenskom kreditu određeno je da je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj odluci. Predmetni Ugovor nije sadržavao odredbu kojom bi bio propisan čvrsti kriterij za promjenu kamatne stope, a o odredbi navedenoj u točki I tužbe nije se pojedinačno pregovaralo. Time je tuženica tužiteljici kao potrošaču nametnula nerazumljive ugovorne odredbe o kojima ovisi visina njezine obveze, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, Stoga su navedene ugovorne odredbe ništetne. Tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ovlaštena tijela su podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica ovom tužbom traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe iz članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženice.

1.1. Predmetnim ugovorom su stranke u članku 7. ugovorile da će korisnik kredita- tužiteljica otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća. Ističe da o parametrima važnim za donošenje važnim za donošenje valjane odluke o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF tužiteljica nije bila informirana ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga smatra da je navedena odredba ništetna te traži da se utvrdi ništetnim i dio odredbe iz članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu između tužiteljice i tuženice.

1.2. Tužiteljica se poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojim presudama je u bitnom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povredivo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora kao trgovac i korisnica kredita kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama (čl. 81.,82, 90) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje ZZP/03) u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. pa nadalje protivno odredbama (članka 96., 97) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Uz utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu tužbom potražuje isplatu iznosa od 115.542,75 kuna/15.335,16 eura[1] i iznos od 29.124,65 kuna/3.865,50 eura tj. ukupan iznos od 144.667,41 kuna/19.200,66 eura.

1.3. Ističe da je tužiteljica 29. siječnja 2016. s tuženicom zaključila Dodatak Ugovora o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirala u valutu euro sukladno ponudi tuženice na koju je ista obvezna sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica se ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije odnosno sklapanja Dodatka, a o čemu je zauzeo stav i VSRH u svojoj odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Ona je prijevremenom otplatom podmirila iznos nedospjele glavnice, a koji je u obračunu naznačen kao preplaćeni iznos po anuitetu, iako se zapravo radi o podmirenju nedospjelog iznosa glavnice, te je stoga nastala razlika s osnove više plaćenog iznosa glavnice u konverziji. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjev, te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu. Osporava osnov i tijek zateznih kamata. Nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Posebice ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 dalje ZID ZPK/15) s obzirom da su tužiteljica i tuženica 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF u kredit u EUR. Poziva se na pravila konverzije predviđenih člankom 19. c ZID ZPK/15. Dalje navodi da su, svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu uključujući iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje kredita u eurima. Navodi da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Poziva se na odredbe članka 19.b., članka 19.c., i članka 19. d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći da je tuženica u cijelosti postupila sukladno navedenim odredbama te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 navodeći da je Sud EU meritorno odlučio i iznio stav da je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Zaključno navodi da iz zakonskog okvira određenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama poslovni broj Gos 1/2019 Rev-1014/2018 te iz odluka Suda EU broj C-567/20 proizlazi da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je Dodatkom Ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i stvara ravnotežu između ugovornih stranaka, da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove te da je tužiteljica prihvatom konverzije pristala biti korisnikom kredita s valutnom klauzulom u eurima od početka ugovornog odnosa pa se stoga ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora te da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Podneskom od 6. kolovoza 2025. (list 158-159 spisa) tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka od 12. lipnja 2025. (list 146-147 spisa) tražeći da joj tuženica isplati ukupan iznos od 19.654,63 eura.

3.1. Nadalje, tužiteljica je nakon očitovanja vještaka na primjedbe tuženice od 6. kolovoza 2025. kojim je vještak ispravio svoj osnovni nalaz i mišljenje u tablici 1. Očitovanja dana 10. prosinca 2025., konačno specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 29. siječnja 2026. (list 170-171 spisa), te predložila da sud naloži tuženici isplatiti joj iznos od 18.955,56 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu (list 170-171 spisa).

4. Tuženica je u svom podnesku navela da se protivi preinaci tužbe, kako je to učinila tužiteljica svojim podneskom od 6. kolovoza 2025., te ističe prigovor zastare na preinačeni dio.

5. Dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 6. kolovoza 2025., kojim je ista povisila tužbeni zahtjev iz razloga što je ista svrsishodna za rješenje spora između stranaka u smislu odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja (tako i u zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV -162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021., a u kojem je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačen jem), te je stoga odlučeno kao točki I. rješenja.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210812011 od 15. rujna 2007., (list 5-10 spisa), Dodatak ugovora o kreditu 01/3210812011 od 29. siječnja 2016. (list 11-17 spisa), tablicu efektivne kamatne stope (list 18-23 spisa), prometi po kreditu (list 24-30 spisa), dopis tuženika tužiteljici od 12. studenog 2015. (list 31 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 32-36 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije od 1. veljače 2016. (list 37 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 38 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 39-42 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 43 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 44 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 45 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103807922 (list 46 spisa), prijedlog izvansudske nagodbe od 9. travnja 2019. (list 47-49 spisa, izračun po stalnom sudskoj vještakinji Mariji Milošević (list 50-54 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. od 12.11.2015. (list 69 spisa), sudsku praksu (list 98-107 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku (list 138-139 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku dipl. oec. Vatroslavu Zovku iz EX LEGE d.o.o. (list 146-149 spisa), očitovanje vještaka na primjedbe tuženice od 10. prosinca 2025. (list 161-164 spisa).

6.1. Nije izveden dokaz usmenim saslušavanjem financijskog vještaka, jer je stranke na ročištu održanom 9. veljače 2026. izjavile da u konkretnom slučaju radi samo o pravnom pitanju, da one nemaju prigovor na matematički izračun vještaka, te da istog nije potrebno usmeno saslušavati.

7. Ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa člankom 8. ZPP ovaj sud je utvrdio da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice od 29. siječnja 2026. (list 170 -171 spisa) osnovan u cijelosti

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate razlike više plaćenog iznosa do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu zbog ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu u članku 2. i 7. o vezivanju anuiteta uz tečaj CHF i zbog promjene kamatne stope.

9. Nesporno je, da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženica kao kreditor dana 15. srpnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 111.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednost, za kupnju stana koji je tuženica isplatila tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke da dan isplate kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,50 godišnje, promjenjiva u skladu s odlukama banke, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 700, po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, na rok od 240 mjeseci, da je tuženica tužiteljici uz navedeni kredit dostavila otplatni plan sukladno kojem je tužiteljica i očekivala da će se kretati rate kredita, da je tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 29. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija), kao i to da se redovna kamatna stopa mijenjala.

10. Između strankama je sporno pravno pitanje i to pitanje zastare, može li se na konkretan slučaj primijeniti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., je li zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa posebice zbog nesporne činjenice da je tužiteljica izvršila konverziju predmetnog Ugovora, kao i zastara na preinačeni dio te je li tužiteljica ima status potrošača, te visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule.

11. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210812011 od 15. rujna 2007. (list 5-8 spisa) utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor. Tuženica je tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 111.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Člankom 6. Ugovora namjena kredita je kupnja stana tj. stambeni kredit. Prema članku 2. ugovorene su kamate i naknade, tako je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, zatim interkalarna kamata i dr. Člankom 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 240 mjeseci. U članku 7. ugovorena je otplata kredita tako da je ugovoreno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovorena je valutna klauzula, te da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

12. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. (list 11-14- spisa) utvrđeno je da su istog sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i založni dužnik i tuženica kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl.1. ugovoreno je da kreditor sklapa Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje: ZID ZPK), jedino zbog ispunjenja svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim tim ZID ZPK, dakle da se Dodatak ugovoru sklapa radi izmjene odredbi iz osnovnog Ugovora i to glede valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Daljnjim odredbama Dodatka ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te konverzija, kao i iznos anuiteta u eura, te otplatni plan.

13. Tužiteljica se u tužbi pozvala na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te veći broj sudskih odluka sa sličnim činjenicama.

14. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 4. travnja 2012. je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženicu, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 4. srpnja 2013. donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom pos l.br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženica, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženica predmetnom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

15. Odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. Također, i odredba članka 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

17. Presuda o ništetnosti odredbi članka 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i kamata koja je sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., je već pravomoćna.

18. Nesporno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP - a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelj ici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

19. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužiteljica na isto pristala i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, odnosno isplatu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu BL protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se članka 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev

-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj ica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

20. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je "ratio" donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21. Sklapanjem Dodatka ugovoru od 29. siječnja 2016. utemeljenog na odredbama članka 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba članka 19c stavak 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

22. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom članka 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženica su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

23. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

24. U ovom postupku tuženica osporava da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te osporava tužiteljici svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza o suprotnome, jer da se potrošačka svrha ne presumira. Kao dokaz da je tužiteljica potrošač saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu u bitnome navela da je s tuženicom sklopila ugovor o namjenskom kreditu 15. rujna 2007. te Dodatak ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. (list 11-16 spisa). Istaknula je da je predmetni namjenski kredit sklopila za kupnju stana iz razloga što se radilo o banci koja je njezina matična bana, te kada je došla u banku od strane osobne bankarice joj je tada rečeno u banci da je najpovoljnije sklopiti namjenski kredit u CHF. Osobna bankarica joj nije posebno objašnjavala svaku odredbu tog ugovora, te joj nije pojašnjavala pravne posljedice zaključenja takvog ugovora. Na kućnu adresu dolazile su joj obavijesti od strane tuženice u svezi promjene kamatne stope. Posebno je istaknula kako prilikom sklapanja ugovora o namjenskom kreditu 2006. godine s tuženicom nije mogla pregovarati, niti je mogla utjecati na pojedine odredbe tog ugovora, da je predmetni ugovor bio tipski ugovor koji je već ranije bio sastavljen, te joj je dan na potpis i ona je s njim otišla kod javnog bilježnika na solemizaciju. Osobna bankarica joj je tad rekla da je kredit u CHF najpovoljniji na tržištu i ne samo u Hrvatskoj već i u Europi, a što se rizika tiče misli da su tu bile police osiguranja koja je ona uplatila, te misli da je samim time ispunila sve što je trebala. Od tog kredita je kupila stan i neko vrijeme živjela u tom stanu otprilike nekih godinu dana od dizanja predmetnog kredita. Stan više nije u njezinom vlasništvu jer ga je prodala 2020., kao i to da u tom razdoblju nije bila vlasnik obrta, član trgovačkog društva, te osoba ovlaštena za zastupanje. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti dan radi kupnje stana (članak 6. Ugovora) te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz članka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK). zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, zbog čega je ovaj sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženica je bila dužna dokazati suprotno, što nije učinila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijenit i potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženica uopće nije objasnila tužiteljici, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

25. U ovoj pravnoj stvari je izvedeno financijsko vještačenje te je vještak prof.dr.sc. Vatroslav Zovko, u odnosu na postavljeni zadatak da li su svi iznosi koje tužitelj ica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15, u svom pisanom nalazu i mišljenju iznio da su uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Vještak prof. dr. sc. Vatroslavu Zovku je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 12. lipnja 2025. uzeo u obzir svu dostavljenu financijsku dokumentaciju u spisu te je dao mišljenje kako sveukupno potraživanje tužiteljice radi pretplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 19.654,63 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1. koja je sastavni dio nalaza i mišljenja.

26. Podneskom od 6. kolovoza 2025. tuženica je prigovorila nalazu i mišljenju vještaka od 12. lipnja 2025. navodeći da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir i pretplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 53.566,78 kn/7.109,53 eura, te je predložila da se vještak očituje na te njezine prigovore.

27. Dana 10. prosinca 2025. (list 161-164 spisa) vještak prof.dr.sc. Vatroslav Zovko se očitovao na primjedbe tuženice iz podneska od 6. kolovoza 2025. Naime, vještak je ponovnim uvidom u priležeću dokumentaciju spisa, a osobito u promete po kreditu (listovi 24 - 30 spisa) utvrdio da je tuženica prilikom obračuna dospjelih anuiteta tužiteljici priznala preplatu tijekom obračuna tri anuiteta i to kako slijedi: anuitet s dospijećem 1. ožujka 2016. – priznati iznos preplate: 1.774,65 kn, anuitet s dospijećem 1. travnja 2016. – priznati iznos preplate: 1.751,06 kn i anuitet s dospijećem 1. svibnja 2016. – priznati iznos preplate: 1.741,39 kn. Nadalje je naveo da iz dokumentacije koja prileže spisu, nije vidljivo da je tuženica tužiteljici priznala ostatak iznosa preplate, a osobito uzimajući u obzir da je tužiteljica 28. svibnja 2016. u cijelosti zatvorila kredit.

27.1. U skladu s navedenim, vještak je napravio Ispravak Nalaza i mišljenja u tablici 1. Očitovanja dana 10. prosinca 2025. Uvidom u ostale prigovore tužen ice, vještak je utvrdio da se radi isključivo o pravnim pitanjima u koja vještak nije ovlašten ulaziti. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza te priležeće dokumentacije vještak je slijedećeg mišljenja da sveukupno potraživanje tužiteljice radi preplate u slučaju da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita sveukupno iznosi 18.955,56 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1.

27.2. Na navedeni Ispravak nalaz i mišljenja vještaka od 10. prosinca 2025. (list 162 spisa) tuženica nije imala matematičkih prigovora već je istaknula da je izračun sudskog vještaka nakon 29. siječnja 2016. u cijelosti neosnovan jer je 29. siječnja 2016. provedena konverzija.

28. Sud je Ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. Vatroslava Zovka od 10. prosinca 2025.(list 162 spisa) u cijelosti prihvatio jer je isti jasan, neproturječan i objektivan i u skladu s pravilima struke, te u skladu s dokumentacijom u spisu i na istom temeljio visinu tužbenog zahtjeva odnosno don io presudu.

29. Sukladno članku 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi članka 323. stavak 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvarila korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a dužna tužiteljici vratiti iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženica mijenjala dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužiteljicu jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50 % godišnje, slijedom čega je tuženica stekla bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno članku 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženica treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom Ispravljenom nalazu i mišljenju od 10. prosinca 2025., zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO. S obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 2. ZOO-a, jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu članka 323. stavak 1. istoga Zakona, tuženica dužna tužiteljici vratiti sve ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

30. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe članka 502.c stavak 1. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženice na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

31. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

32. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženici bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 15. rujna 2007.

33. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužiteljica svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnijela 12. lipnja 2019., do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po članku 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. neovisno o tome što je tužba preinačena podneskom od 6. kolovoza 2025. imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi članka 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022.

34. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice od 29. siječnja 2026. u cijelosti kako je on konačno postavljen u skladu s Ispravljenim nalazom i mišljenjem vještaka od 10. prosinca 2025., te je dosudio tužiteljici zatraženi iznos od 18.955,56 eura na temelju odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO, kao i zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO. Naime tuženica je nesavjesni stjecatelj, jer je do stjecanja došlo po njoj sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022.).

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, te prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat zatraženi trošak za sastava tužbe od 12. lipnja 2019. prema Tbr. 7/1 Tarife od 250 bodova, pristup na ročište 29. siječnja 2020. prema Tbr. 9/2 Tarife od 125 bodova, pristup na ročište 13. ožujka 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 250 bodova, pristup na ročište 5. studenoga 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 250 bodova, sastav podneska od 6. kolovoza 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife od 250 bodova, sastav podneska od 29. siječnja 2026. prema Tbr. 8/1 Tarife od 250 bodova, pristup na ročište 9. veljače 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 250 bodova, odnosno ukupno 1625 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda bila 2,00 eura, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 eura, uvećan za troškove financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 500,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 238,50 eura tj. sveukupno iznos od 3.988,50 eura, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

36. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP. koji se sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22.) primjenjuje i na postupke pokrenute i prije stupanja na snagu istog, a u visini određenoj čl. 29. ZOO-a.

37. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od iznos od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. pa do isplate. Naime, pristup na ročište 29. siječnja 2020. mogao se cijeniti samo prema Tbr. 9/2 Tarife a ne u punom iznosu prema Tbr. 9/1 Tarife iz razloga što se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Trošak sudske pristojbe na presudu tužiteljici nije dosuđen iz razloga što ista navedeni trošak nije niti u obvezi platiti te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

38. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 154. st. 1. ZPP iz razloga što ista nije uspjela u sporu, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ovog rješenja.

Velika Gorica, 26. ožujka 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.