REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-339/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po pun. Domagoju Bambiru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenika punomoćnika KG, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 26. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj ugovora 9012240736 zaključenog 23. siječnja 2007. između tužitelja ŽG iz [adresa] i tuženika Privredne banke Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, a kojom se mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti vezuje za srednji tečaj švicarskog franka važeći na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ništetan i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju ŽG iz [adresa] na ime razlike između ugovorenog početnog tečaja švicarskog franka i svakog mjesečnog tečaja švicarskog franka koji je, temeljem ništetnog dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, bio veći u odnosu na početno ugovoreni, isplati iznos od 2.838,99 eura (slovima: dvije tisuće osamsto trideset osam eura i devedeset devet centi) sa zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koja teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, i to:

- na iznos od 3,26 eura od 31. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 15,77 eura od 31. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 2,78 eura od 30. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 16,64 eura od 31. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 18,76 eura od 31. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 19,69 eura od 28. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 16,77 eura od 31. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 17,24 eura od 30. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,43 eura od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 10,19 eura od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 10,91 eura od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,78 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 12,57 eura od 30. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 10,79 eura od 31. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 14,13 eura od 30. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 16,56 eura od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 2.626,72 eura od 22. siječnja 2010. do isplate

sve to u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, tužitelju ŽG iz [adresa] naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.937,98 eura sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2026. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj ŽG iz [adresa] povukao tužbu u iznosu od 111,19 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 23. siječnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj ugovora: 9012240736 u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,55% godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 240 mjeseci. Tužitelj je kredit, prijevremeno, isplatio u cijelosti 22. siječnja 2010. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je 8 tuženih banaka, a među njima i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u svim potrošačkim kreditima ugovaralo nepoštenu i zbog toga ništetnu ugovornu odredbu tako što je valuta uz koju je vezana glavnica kredita, švicarski franak, ugovarana na način da tuženici kao trgovci prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07) i to čl. 96. i 97. i suprotno odredbama ZOO-a. S obzirom da je pravomoćnom kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (čl.7. Ugovora o kreditu), a za koja utvrđenja je sud vezan čl. 502.c. ZPP-a, tužitelj predmetnom tužbom potražuje svaki mjesečni iznos preplaćenog tečaja švicarskog franka, koji čini razlika između početno ugovorenog tečaja švicarskog franka i svakog mjesečnog tečaja švicarskog franka koji je bio veći u odnosu na početno ugovoreni, kao i iznos koji je tužitelj zbog većeg tečaja CHF od početno ugovorenog, preplatio na dan konačne otplate kredita. Tuženik je na zahtjev tužitelja dostavio plan otplate kredita, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita na dan 09.06.2022. god. i otplatnu karticu s pregledom kamatnih stopa. Korištenjem predmetne dokumentacije tužitelj je izračunao, počevši od prvog povećanja tečaja švicarskog franka (31.03.2008.) u odnosu na početno ugovoreni (datum isplate kredita 23.01.2007.), pa do zaključno zadnjeg plaćenog iznosa od 254.787,77 kn na dan 22.01.2010., svaki mjesečni iznos preplaćenog tečaja švicarskog franka, kao i iznos koji je zbog većeg tečaja preplaćen na dan konačne otplate kredita. Na opisani način tužitelj je izračunao da ukupan iznos preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početno ugovoreni, iznosi 22.228,14 kn uz pripadajuće zakonske zatezne kamate koje tužitelj ima pravo potraživati od tuženika kao nepoštenog stjecatelj. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sa Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi

- da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 13. kolovoza 2025. i u tom podnesku je tužitelj predložio da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 2.838,99 eura radi pretplate po valutnoj klauzuli. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu koji je prvo postavio potraživao isplatu iznosa od 2.950,18 eura i time je povukao tužbu za iznos od 111,19 eura. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe u iznosu od 111,19 eura i sud je u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a).

4. Tuženik je predložio na pripremnom ročištu da se utvrde vještačenjem i negativne razlike i vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj platio iznos od 79,77 eura kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 23. siječnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje stambenog objekta (str. 5 do 9 spisa). Uvidom u plan otplate je vidljivo da je cijelo vrijeme trajanja otplate kredita bila predviđena ista rata kredita (str. 11 spisa). Iz pregleda uplata je vidljivo kako je tužitelj iste i kada vršio i da je kredit otplaćivan od 31. ožujka 2007. do 12. siječnja 2010. (str. 12 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 23. siječnja 2007. za kupnju stambenog objekta – stana u [adresa]. Iznos kredita je bio 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Taj stan u [adresa] nije iznajmljivao, nije imao otvoren obrt, nije mu je služio ni za kakve poslovne svrhe. Sam je uplaćivao rate kredita. Kredit nije bio u konverziji. Tijekom školovanja imao je neke osnovne ekonomske predmete, studirao je pravo, ali nije diplomirao. Nije imao nikakvih saznanja o bankarskom poslovanju. Podigao je kredit u CHF, ali je u biti htio podići kredit u iznosu od 250.000,00 kn koliko mu je trebalo za kupnju stana, ili u eurima. Ali kada je došao u banku, službenik u banci mu je rekao da je kredit u CHF povoljniji, pokazivao mu je izračune u odnosu na druge valute, da je povoljnija kamatna stopa s obzirom da je kredit na 20 godina pa je na preporuku službenika banke podigao taj kredit. Prodao je taj stan u [adresa] jer nakon 4 mjeseca otplate kredita kamata mu se od 4,55% povisila na 5,55% i u biti samo s tim povišenjem kamate ostao je dužan više od 12.000,00 CHF. Nakon 10 mjeseci ponovno su povisili kamatu na 6,30% i tada je odlučio prodati stan jer od svojih redovnih primanja, a bio je umirovljeni djelatnik Ministarstva obrane, nije mogao snositi troškove otplate tog kredita. Kada je prodao stan, tim novcem je vratio kredit. Bilo mu je nevjerojatno da je 3 godine vraćao kredit, a da za to vrijeme u biti nije ništa vratio od kredita, dug po kreditu se nije smanjio. Da ga je tko u to vrijeme upozorio na rizik sklapanja takvog Ugovora, ne bi zaključio takav Ugovor.

5.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljenju naveo da je vještačenjem utvrdio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedena razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa koja se nalazi u spisu). Tužitelj je na dan 22. siječnja 2010. više platio iznos od 2.838,99 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja – isplate kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 1.593,64 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 22. siječnja 2010. manje platio iznos od 79,77 eura.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 23. siječnja 2007. na iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju stana,

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli odlukom prednika tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bil i navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa radi valutne klauzule, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

9. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

11. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 13. lipnja 2022.

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

13. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

14. Tuženik je kao banka kreditor, bio dužan svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaci ji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za kupnju stana. U tom dijelu su je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, a podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom, a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer u dijelu u kojem je povučen tužbeni zahtjev i nisu nastali posebni troškovi postupka.

19. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koja je plaćena u iznosu od 37,98 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak zastupanja tužitelja na ročištima kod ovog suda 5. studenog 2004. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), 4. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT) trošak zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). Trošak predujma za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura. Priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 1. kolovoza 2022. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 25. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska 14. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT) i trošak sastava podneska od 23. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.937,98 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

20. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošač i kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

21. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 26. ožujka. 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

Slavonski Brod, 26. ožujka 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.