Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ivanec, Ul. ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-605/2019-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. godine, kojoj su bili nazočni tužitelj, punom. tužitelja i z. punom. tuženika Sara Modrić, odvj. vježbenica u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, te sukladno odredbi članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku - objave presude dana 26. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu broj 320-50-3476452 od 18.5.2006.godine sklopljen između tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, solemniziran od strane javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina dana 22.5.2006. godine, broj: OU-443/06,
u točci 2., koja glasi:
"… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora",
te u točci 7., koja glasi:
"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu …
Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke."
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo te na ime razlike uzrokovane promjenom tečaja valute, isplati ukupan iznos od 938,67 EUR¹ / 7.072,38 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, a od 01.01.2017. godine do isplate po stopi od 7,68 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, temeljem Ugovora o kreditu broj 320-50-3476452 od dana 18.05.2006.godine, i to:
- na iznos od 197,52 EUR[1] / 1.488,18 kn od 30.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 37,78 EUR¹ / 284,65 kn od 31.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 37,78 EUR¹ / 284,65 kn od 31.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 53,20 EUR¹ / 400,80 kn od 30.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 53,20 EUR¹ / 400,80 kn od 31.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 40,80 EUR¹ / 307,40 kn od 30.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 40,80 EUR¹ / 307,40 kn od 31.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 59,49 EUR¹ / 448,35 kn od 31.01.2011. do plaćanja;
- na iznos od 59,51 EUR¹ / 448,35 kn od 28.02.2011. do plaćanja;
- na iznos od 58,93 EUR¹ / 444,00 kn od 31.03.2011. do plaćanja;
- na iznos od 58,93 EUR¹ / 444,00 kn od 30.04.2011. do plaćanja;
- na iznos od 240,73 EUR¹ / 1.813,80 kn od 31.05.2011. do plaćanja;
sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535 da tužitelju TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.101,72 EUR, (slovima: tisuću sto jedan euro i sedamdeset dva centa), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj., od dana 26. ožujka 2026. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate navodeći da je sa tuženikom zaključio 32050-3476452 dana 18.5.2006. koji je javni bilježnik solemnizirao dana 22.5.2006., broj OU-443/06 a koji kredit je i realiziran i otplaćen, dana 31.5.2011. godine, da je ugovor pripremio i sastavio sam tuženik i potpisan je od tuženika i tužitelja, da je prilikom potpisivanja i solemnizacije ugovora tužitelj primio samo usmeno upozorenje da se temeljem ovog ugovora može vršiti zapljena jer se radi o ispravi koja predstavlja javnobilježnički akt, da se prilikom odabira vrste kredita inzistiralo od strane tuženika na kredit u francima, da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 100.102,81 kn što predstavlja protuvrijednost 21.370 CHF po srednjem tečaju kredita na dan korištenja kredita (tečaj CHF 4,685204) da je kredit bio osiguran tužiteljevom izjavom o zapljeni primanja i prijenosu prava vlasništva na vozilu, da je otplaćeno 123.073,39 kn do isplate kredita (31.5.2011.) iako je trebalo biti otplaćeno 115.999,65 kn pa je kredit preplaćen za 7.073,74 kn iako to nije bio obvezan radi ništetnosti odredaba ugovora, da su odredbe ugovora o kreditu koji je sastavio i pripremio tuženik u dijelu ništetne i sadrže bitne odredbe koje su po svojoj naravi nepošten, da odredbe ugovora omogućuju davatelju kredita, ovdje tuženiku, mogućnost da jednostrano mijenja bitne dijelove ugovora bez valjanog razloga i suglasnosti tužitelja po kriterijima koji su nejasni i nedefinirani a u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ništetna valutna klauzula u CHF, jednostrano promjenjiva kamatna stopa i ugovorena otplata prema anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan donošenja kredita, da je ugovorena kamatna stopa od 5,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama samog kreditora, da je kreditor ugovorio otplatu kredita u 60 jednakih mjesečnih anuiteta i da je više puta tijekom trajanja kredita promijenio kamatnu stopu, da je u ugovoru o kreditu navedeno da "kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita", da je odluka o visini kamate prepuštena jedno strani, banci, da po svojoj jednostranoj odluci mijenja kamatu kako god želi što predstavlja razlog ništetnosti, da tuženik nikada nije dostavio na uvid spomenutu odluku po kojoj je samovoljno povisivao kamatnu stopu, da prilikom traženja kredita je tuženik sugerirao i inzistirao na kreditu u CHF i na ugovaranju valutne klauzule u istoj valuti nedvojbeno znajući da će vrijednost valute CHF znatno porasti u odnosu na kunu, da je raspolagao stručnim znanjima brojnih financijskih analitičara koji su kod njega zaposleni i stručnim analizama financijskih stručnjaka koji su bili angažirani od strane banaka radi procjene rizika i procjena kretanja tečaja valuta koji su znali da će CHF znatno porasti tečaj u odnosu na domicilnu valutu te je radi stjecanja dodatne zarade temeljem rasta tečaja CHF tuženik inzistirao na ugovaranju valutne klauzule kod davanja kredita, da su ovakve odredbe ugovora nepoštene i u suprotnosti sa dobrom vjerom da je stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora na štetu tužitelja radi čega su odredbe ništetne, da odredbe ovakvog ugovora su svakom prosječnom čovjeku korisniku kredita bile potpuno nerazumljive i nejasne podložne isključivo jednostranom tumačenju i određivanju po tuženiku bez objektivnih kriterija, da je jedino bilo jasno da se kredit odobrava na rok od pet godina odnosno 60 rata, da je kamatna stopa bila niža tog trenutka jer je rizik za banku bio manji a jasno je i nedvojbeno da je tuženik imajući na raspolaganju vrhunske financijske analitičare i stručnjake zasigurno znao za rizike kojima se izlaže korisnik kredita koji je bio financijski laik, da se predmetnim ugovorom o kreditu cjelokupni tečajni rizik prenosi isključivo na korisnika kredita, da je ugovor sastavljen na netransparentan način tako da tužitelj nije bio u stanju procijeniti konačne ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora i kojim se rizicima izlaže jer nije bilo jasnih i razumljivih kriterija, da su ugovorne odredbe u vezi valutne klauzule u CHF i jednostranoj primjenjivosti kamatnih stopa te jednostranom određivanju srednjeg tečaja na dan plaćanja (zadnji dan u mjesecu) stvarale značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača i nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru te da su iz tog razloga odredbe ugovora ništetne, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bi morale biti takove da prosječan potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv i obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumnih kriterija, ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovora a posebno sveukupni trošak kredita koji uzima, da je tuženik ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. kao i protivno odredbama čl. 323 i 247. Zakona o obveznim odnosima, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve to iz razloga što se u takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da u ugovoru o kreditu postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi a da nisu određeni kriteriji i razlozi za promjenu, da je takva odredba nerazumljiva i nepoštena jer omogućava jednostranu izmjenu ugovora bez jasno ugovorenih kriterija, da je takova odredba ugovora ništetna jer obvezu čini objektivno neodredivom a na istu tužitelj kao druga strana ugovora ne može utjecati, da odredba ugovora kojom se nameće pristanak tužitelja na izmijenjenu kamatu sukladno odluci tuženika je temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetna, da odluka banke o kreditiranju nikad nije predočena korisniku kredita, a niti je isti to potpisao, da ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača kojim odredbama je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je također propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o lakoj razumljivosti kad se radi o potpuno neodređenim odredbama, da je činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu savjesnosti i poštenja na način kako je to propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, da su u zasnivanju obveznih odnosa u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povrede čl. 247. ZOO kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima, da je Visoki trgovački sud RH presudom i rješenjem broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine u odnosu na tuženika a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA presudio odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u ugovoru broj 3214958821/08 od 17.11.2008. godine, poziva se na primjenu pravnog utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. kojom presudom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava pri čemu je sud temeljem odredbe čl. 502. Zakona o parničnom postupku vezan na pravno utvrđenje u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva, da je čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa i zaštite potrošača obvezuje i ostale sudionike u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je presuda Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-6632/17-10 od 4.6.2018. donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača i da tužitelj kao i u odnosu na prosudu Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ukazuje na primjenu pravnih utvrđenja temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. i 106., Zakona o potrošačima da obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. godine ističe kako je valuta CHF specifična valuta a specifičnog tzv. "valute utočišta" je bila poznat tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač, da banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća i opći rizik valutne klauzule a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao "valutu utočišta" pri čemu banka navedeni rizik razumije a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije, da upravo stoga je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te se traži tužbom utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i kamatu, da je platio iznose koji su se neosnovano povisivali radi ništetne valutne klauzule radi ništetnih odluka tuženika o jednostranom povećanju kamatnih stopa od strane kreditora i radi ništetnih jednostranih odluka tuženika po srednjem tečaju valute na dan plaćanja, pa stoga predlaže da se utvrdi da je dio ugovora o kreditu broj 320-50-3476452 od 18.5.2006. godine ništetan u točci II i točki VII te da se naloži tuženiku da mu isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupak.
1.1 Tužitelj se podneskom od 12.9.2021. godine (list 73-77 spisa) očitao na nalaz sudskog vještaka, navode odgovora na tužbu tuženika i specificirao tužbeni zahtjev sukladno Nalazu vještaka, na način da iznos tražbine iskazuje u valuti euro i valuti kune.
1.2. Tužitelj je podneskom od 23.10.2025. godine (list 82 spisa) očitao na podnesak tuženika od dana 8.10.2025. godine.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev, navodi da su stranke dana 18.5.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-3476452 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.370,00 s redovnom kamatom u iznosu od 5,95 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00 % godišnje, promjenjivom, da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, da je istim propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF i da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, da općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, da se može ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva, da tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, da čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju, da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora, da odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/2003, da je tužitelja obavijestio o promjenama kamatne stope i nije nikada zaprimio prigovor tužitelja, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten, da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, da je vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit koji je tužitelj potpisao bez ikakve prisilne i sugestije, da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, da suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula, da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama, da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju valute CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT koju uslugu tužitelj nije nikada iskoristio, ističe prigovor zastare u odnosu na povrat uženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, da je tužba podnesena 6.6.2022. g., da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u "slučaju Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati, da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već da je dužan dokazati ništetnost, da se protivi visini tužbenog zahtjeva i provođenju financijskog vještačenja jer je potraživanje tužitelja u zastari, da se protivi korištenju izračuna preplate Centra poslovnih analiza d.o.o. jer je isti izrađen isključivo prema subjektivnoj uputi tužitelja i sadrži tek varijante izračuna pod raznim pretpostavkama, a da bi se trebao temeljiti na nespornim podacima, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naložiti tužitelju da mu naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.1. Tuženik se podneskom od 8.10.2025. godine (list 78-79 spisa) očitao na Nalaz sudskog vještaka.
2.2. Tuženik je na raspravi održanoj dana11.2.2026. godine (list 84-85 spisa) povukao prijedlog za saslušanje svjedoka ZČ.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatni plan (list 10-13 spisa), Ugovor o kreditu (list 14-18 spisa), otplatnu tablicu - kredit informativni izračun (list 19-20 spisa) i nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo ovlašteni računovodstveni forenzičar, SČ (list 51-58 spisa), te je saslušao tužitelja OČ (list 84-85 spisa).
4. Uvidom u Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo ovlašteni računovodstveni forenzičar, SČ, mag.oec (list 51-58 spisa) sud je utvrdio da je vještak u izradi Nalaza koristio dokumentacija koja je priložena u spisu, da su svi brojčani iznosi u Nalazu izraženi u valuti HRK (kuna) i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim tamo gdje je izričito navedeno drugačije, da je vještak utvrdio da je Ugovorom o kreditu broj 320-50-3476452 (u daljnjem tekstu Ugovor) Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita OČ kredit po uvjetima: da je iznos kredita:
21.370,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa: 5,95 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, da je način otplate 60 mjesečnih anuiteta u iznosu od 412,65 CHF, posebno je napomenula: da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, da se sastoji od dva dijela i to otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata, da su za izračun anuiteta nužni parametri i to iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), broj dospijeća i kamatna stopa, da Uvidom u Otplatni plan Nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 23.05.2006. godine, po tečaju koji je iznosio 4,685204 kuna za 1 CHF, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 100.122,81 kuna, da je prvi anuitet dospio na naplatu 30.06.2006. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu, da je Kredit otplaćen, da je za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristiti će se slijedeća metodologija: utvrditi će se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrditi će se iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrditi će se razlike više (+)/manje (-) plaćenog po osnovi promjene kamatne stope, utvrditi će se razlike više (+)/manje (-) plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i specificirati će se pojedinačni iznosi po obje osnove, da je izračun razlike anuiteta prikazan u tabeli 1 (list 55 spisa) u kojoj se daje pregled promjena kamatnih visina anuiteta zbog promjene kamatnih stopa po kreditu, da je izračun razlike anuiteta prikazan u tabeli 2 (list 55-58 spisa), da temeljem tako utvrđenih činjenica iznosi zaključak (Utvrditi visinu preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i srednji tečaj tuženika CHF na dan korištenja kredita) da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (5,95 % godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita u razdoblju od 30.06.2005. do 31.05.2011. godine više platio 938,67 EUR (7.072,38 kuna), i to od iznosa 938,67 EUR po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 266,91 EUR (2.011,02 kuna) i po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 671,76 EUR (5.061,36 kuna), da je detaljan pregled po dospijećima anuiteta prezentiran u tabeli 2, da je razlika od 938,67 EUR (promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF) iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima u tablici na listu 58 spisa.
4.1. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo ovlašteni računovodstveni forenzičar, SČ, mag.oec jer je prema ocjeni i utvrđenju suda ovaj Nalaz dano objektivno, stručno, savjesno, opširno, uvjerljivo i prema pravilima struke.
5. Tužitelj OČ u svojem iskazu (list 84-85 spisa) naveo je da mu je kredit bio potreban radi kupovine auta za privatne svrhe, kao fizičke osobe, da nije obilazio banke niti tražio nikakve ponude nego je otišao u auto kuću Prikratki u Varaždinu gdje je dogovorio kupovinu auta, da je dogovorio da auto kupi preko kredita, da je auto kuća imala svoju banku i da je bio upućen u banku gdje je već bio pripremljen gotov ugovor o kreditu u kojem je bila određena visina kredita, da u banci nisu bile nikakve posebne prezentacije glede kredita osim napomene da je to najpovoljniji kredit, da nije bilo govora o bilo kakvim rizicima vezanim uz kredit, jer u protivnom da ako bi postojali kakvi rizici sigurno d ne bi taj kredit uzeo, da mu u banci ništa nije rečeno glede pojma valuta utočišta, da u banci nije mogao pregovarati ni o čemu jer ga je dočekao gotov ugovor koji sam kasnije potpisao kod javnog bilježnika, da je kredit bio u iznosu od oko 100.000 kn protuvrijednost u švicarskim francima, da je bio kredit na pet godina, da mu Ugovor nije protumačen da je isti pročitao, da ga je interesirala visina kredita, mjesečna rata i datum otplate, da je nakon toga otišao kod javnog bilježnika po uputi bankarskog službenika gdje je ovjerio i potpisao ugovor i isti vratio u banku, da su nakon toga u prvo vrijeme na naplatu dolazile jednake rate, da bi negdje tijekom sredine ili već u drugom dijelu vremena otplate kredita te rate bile postepeno sve više i više, da je kredit otplatio u cijelosti, da kad je potpisivao ugovor nije imao saznanja i nije razumio pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da su to bankarski pojmovi koji mu nisu posebno protumačen, da dodatno pojašnjenje nije tražio jer je smatrao da je ugovor korektno sastavljen onako kako je bilo dogovoreno u auto kući u kojoj je kupovao osobno vozilo.
5.1. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, jer smatra da je tužitelj objektivno, istinito i uvjerljivo dao svoj iskaz, opisujući opširno radnje koje je proveo prije sklapanja Ugovora o kreditu sa tuženikom, te posebno u dijelu iskaza u kojem tužitelj navodi da nije pregovarao s tuženikom o kamati, odnosno o promjenjivosti kamatne stope, kao i to da je u banci bio pripremljen gotov ugovor o kreditu koji je prihvatio, bez posebnih pregovaranja i informacija o svim drugim obavijestima i potrebitim parametrima bitnim za donošenje odluke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
6. Posebno je još za napomenuti, da tijekom cijelog ovog postupka tuženik nije argumentirano osporio iskaz tužitelja, iz čega i proizlazi utvrđenje i zaključak suda da tužitelj sa tuženikom nije pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama Ugovora. Čak što više, tuženik je povukao prijedlog za saslušanje svjedoka ZČ, a upravo isti su bili predloženi na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.
7. Činjenično nije sporno, ni za stranke ni za sud, da je dana 18.5.2006. godine između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj: 320-50-3476452, da se kredit odobrava za kupnju rabljenog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.370,00 CHF, da je u članku 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,95 % godišnje, promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, da je u članku 6. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.
8. Nije sporno, da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. g. u dijelu u kojem je utvrđeno daje između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - govora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, da je navedena odluka donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 2. tuženik, da sukladno odredbi iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje - ZPP) utvrđenja iz parnica vodenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj, vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da se tužitelj u ovoj tužbi upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke, pa stoga imajući u vidu odredbu iz članka 502.c ZPP je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno, naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke, tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnog ugovora o kreditu što je imalo također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje - ZZP/03) i to protivno tamo odredbama članka 81. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine i protivno odredbama članka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje - - ZZP/07), te je povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika, kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 20. lipnja 2005. godine što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 2. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to članak 96. i 97. Prema odredbi iz članka 502.c ZPP, te članka 118. ZZP navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 20. lipnja 2005. godine ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao a niti dokazivao da Ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 20. lipnja 2005. godine ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima - korisnicima kredita. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne, budući se o istima nije prvenstveno pojedinačnog pregovaralo, već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac.
9. Pojam nepoštene ugovorne odredbe regulira članak 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok članak 82. istog Zakona regulira pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, a člankom 90. istog Zakona propisane su obavijesti o financijskoj usluzi.
10. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovoga ZPP, da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim. Prema tome, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, na dovoljnu informiranost tužitelja o eventualnoj promjeni kamatne stope i o činjenici da nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim. Točno je da zastrani rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina, međutim kako se tužitelj poziva na rečenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je tek po pravomoćnosti te presude, dakle 13. lipnja 2014. saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare za predmetnu tužbu teče od dana 13. lipnja 2014. godine, a kako je tužba podnijeta ovome sudu 6. lipnja 2019. godine, to nije nastupila zastara potraživanja.
11. Za napomenuti je i to da po definiciji članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
12. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koji navodi da, "stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena".
13. Dakle, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih provedenih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je našao utvrđenim da je tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti osnovan, te je istog usvojio i donio odluku kao u izreci.
14. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud tužitelju priznao i dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.101,72 EUR, a koji se odnose na trošak sastava tužbe po punomoćniku u iznosu od 150,00 EUR, trošak, zastupanje po punomoćniku na ročištu dana 8.9.2022. u iznosu od 150,00 EUR, trošak sastava podneska po punomoćniku od 11.9.2025. u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu po punomoćniku dana 1.12.2025. u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu po punomoćniku dana 11.2.2026. u iznosu od 150,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i trošak sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, a koji troškovi su bili potrebni za vođenje ovog postupka, te su odmjereni sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).
15. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.
Ivanec, 26. ožujka 2026.
Sudac
Draženko Jakopović
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ovog presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu kao sudu drugog stupnja, putem ove Stalne službe, pismeno u 3 (tri) primjerka.
Dostaviti:
1. Ivana Kostanjevec Rožmarić, odvjetnica u Varaždinu
2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, odvjetnici u Zagrebu
