Poslovni broj: P-318/2023-17

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnicu Anu Neralić iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ZIG iz [adresa], **.**.2026. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditna partija 7103838439 (nastavno: Ugovor) od 02.10.2007. g. ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovač iz Vinkovaca pod poslovnim brojem OV- 05.10.2007. dana 05.10.2007.g. a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i to u dijelu odredbe „po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg bana J.Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova razlike povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu iznosa od 15.341,43 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.g. do isplate, po stopi u periodu od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka, primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate razlike neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije u iznosu od 5.239,86 eura.

IV Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.910,35 eura sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 2. prosinca 2007. godine sklopio ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje stambenog objekta na iznos od 246.250,00 CHF sa rokom vraćanja od 20 godina. Dalje navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj smatra da je odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru kreditu nepoštena, neodrediva, da izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača te je kao takva ništetna i nema pravni učinak zbog čega traži da sud utvrdi ništetnost ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu kojom je primijenjena valutna klauzula u CHF. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj pored zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati tužitelju iznos od 15.341,43 eura kao razliku stvarne pretplate iz iznosa priznatog Dodatkom ugovora o kreditu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate kao i da mu isplati dio neotplaćene glavnice po novom otplatnom planu na dan konverzije u iznosu od 5.239,86 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su navodno uplate vršene od strane drugih osoba, a između ostalog da su vršeni od strane Auto-mehanika d.o.o. te od strane ŽI. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe navodeći da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka na pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice te da je u tom smislu na tužitelju teret dokaza da je potrošač. Tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 230. ZOO-a. Tuženik nadalje navodi da su tužitelji i tuženik dana 8. 1.2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te da su tim dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kredit na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom EUR te da je time položaj tužitelj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je izjednačen položaj potrošača. Tuženik smatra da tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu te predlaže takav zahtjev odbiti i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U postupku su provedeni dokazi te je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 7103838439 od 2. prosinca 2007. godine, Dodatak ugovoru o kreditu od 8. siječnja 2016. godine, otplatnu tablicu, Dodatak ugovora o kreditu od 4. ožujka 2016. godine, knjigovodstvenu karticu, plan otplate te je proveden dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Borkoviću iz [adresa]

4. Među strankama nije prijeporno:

- da je tuženik, kao kreditor, s tužiteljem, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o kreditu broj: 3210931695 dana 2. listopada 2007. po kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 246.250,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 20 godina,

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 8. siječnja 2016. po kojem su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

5. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- status potrošača tužitelja,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu 3210931695 dana 2. listopada 2007., koje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 8. siječnja 2016.,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

6. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

7. Na ročištu održanom dana 25. veljače 2026. godine sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je s tuženikom zaključio ugovor o namjenskom kreditu 2. listopada 2007. te da je kredit bio namijenjen za kupnju kuće. Tužitelj je nadalje izjavio da je prije realizacije kredita bio klijent Zagrebačke banke nekih 2 mjeseca jer je to bio uvjet za realizaciju kredita. Nadalje je izjavio da se između ostalog odlučio podići kredit u Zagrebačkoj banci jer mu je prodavatelj imao račun u Zagrebačkoj banci i da se odlučio za kredit u CHF zato što mu je to bila povoljnija opcija ponuđena od strane banke tj. od osobnog bankara. Tužitelj je u svom iskazu nadalje izjavio da je dobio obrazac ugovora od osobnog bankara i nije bilo mogućnosti o pregovaranju o pojedinačnim odredbama tog ugovora te navodi da je isti pročitao ali nije u potpunosti razumio pa tako nije razumio ni što to znači zaštitna valutna klauzula. Na pitanje što je po struci, tužitelj je odgovorio da je kontrolor odnosno nadzornik na tehničkom pregledu. Nadalje, izjavio je da mu je početna mjesečna rata kredita iznosila oko 6.800,00 kuna. Nakon nekih godinu dana je rata iznosila oko 11.000,00 kuna, a da mu je mjesečna plaća iznosila oko 30.000,00 kuna jer je bio zaposlen u Italiji. Tužitelj je nadalje izjavio da je znao da će doći do tako značajnog povećanja mjesečne rate kredita, da se ne bih upuštao u kupnju kuće i podizanja kredita. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je potpisao dodatak ugovora o konverziji odgovorio je da bi mogao normalizirati tako visoku mjesečnu ratu kredita, te da je već prije konverzije produžio rok otplate na 30 godina tako da mu je zaključenjem dodatka ugovora o konverziji rata bila oko 4000,00 i nešto kuna.

Na poseban upit punomoćnika tuženika je li prije podizanja kredita imao vlastiti obrt ili se bavio nekakvim poslovima prije i tijekom otplate, tužitelj je izjavio da nije imao obrt samo je imao podstanara u toj kući, a koji ugovor u najmu je bio prijavljen u Poreznoj upravu za iznos od 1.000,00 kuna najma. Na kraju svog iskaza tužitelj je izjavio da je mu je u konverziji smanjena glavnica, banka mu je od preplate izdvojila oko 80.000,00 kuna na poseban račun i iz tog iznosa umanjivala pola mjesečne rate dok se taj iznos nije u cijelosti utrošio u otplatu kredita.

8. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, kao ni njegovom pravnom predniku, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

9. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom da uplate nije vršio samo tužitelj već su ih vršile i druge osobe, valja reći kako sud takve navode smatra neodlučnim jer sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO-a) obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom zatvorio anuitet, tada se može samo raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju.

10. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelja za istaknuti je kako je čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Kako iz ugovora o kreditu proistječe da je kredit odobren za kupnju kuće i koji je tuitelj zaključio kao fizička osoba, istkanuti prigovor tuženika sud je ocijenio neosnovanim.

11. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

12. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

14. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

15. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

16. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da su tužitelj, kao i njegov pravni prednik, bili upozoreni na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su im objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

17. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, s tim da je neosnovano osporio da se radi o potrošačkom kreditu, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužitelja, da je kredit podigao radi kupnje kuće u kojoj živi i nikada ga nije koristio za poslovne svrhe.

18. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu tužbu je tužiteljica u ovom predmetu podnijela 7. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

20. Što se tiče prigovora zastare preinačenog dijela tužbe valja se pozvati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. godine po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastre ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle, prigovor zastare je neosnovan i glede tog preinačenog dijela.

21. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

23. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji dana, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

24. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. - 3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

25. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

26. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

27. Sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev- 925/2023 od 8. travnja 2025.

28. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ja o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

29. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljom.

30. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćala po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćala da je plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih mjesečnih rata kredita, te usporedbe glavnice u eurima nakon konverzije s glavnicom u eurima kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF radi utvrđenja iznosa koji je tuženik stekao bez osnove zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK i jesu li uzete u obzir sve pretplate, proveden je dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po Tomislavu Borkoviću iz [adresa], stalnom sudskom vještaku.

31. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu utvrđen je u iznosu od 18.429,41 eura. pojedinačno iskazanih u Tablici 1 nalaza. Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015) utvrđen je u iznosu od 10.304,23 eura, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ukupan iznos zakonske zatezne kamate obračunat na više plaćene iznose po osnovu tečajnih razlika od datuma dospijeća svake pojedine preplate do 30.09.2015. utvrđen je u ukupnom iznosu od 7.216,25 eura. Ukupan iznos preostale glavnice nakon umanjenja iste po osnovu razlike preplate iz konverzije i obračunate zzk na preplaćene iznose (3.087,93) utvrđen je u visini od 15.341,43 eura. Razlika nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije utvrđena je u iznosu od 5.239,86 eura. Sve uplate tužitelja uzete su u obzir prilikom izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zatezna kamata obračunata na preplaćene iznose po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije uzeta u obzir u izračunu konverzije. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti. Uvidom u usporedni otplatni plan kredita uz valutnu klauzulu u EUR vještak je utvrdio da je u izračunu – otplati kredita primijenjena promjenjiva kamatna stopa, dok ovim vještačenjem razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatnih stopa nije uzeta u obzir. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa s primjenom od 01.01.2014. utvrđena je u visini od 3,23 % na godišnjem nivou, dok je tečaj CHF s primjenom od 26.01.2015. godine utvrđen u visini od 6,39 kn za 1 CHF. Navedene zakonske odredbe uzete su u obzir u izračunima iskazanim u ovom vještačenju.

32. Nalaz vještaka sud je ocijenio objektivnim, jasnim, obrazloženim i izrađenim na temelju vjerodostojne dokumentacije i u skladu s pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već su se primjedbe odnosile samo na pravnu prirodu, te stranke nisu zahtijevale usmeno saslušanje vještaka.

33. Iz navedenog nalaza vještaka proistječe da:

- ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine je utvrđen u iznosu od 10.304,23 eura

- ukupan iznos zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi tečajnih razlika preplate do 30. rujna 2015. godine iznosi 7.216,23 eura

- ukupan iznos preostale glavnice nakon umanjenja iste po osnovu razlike preplate iz konverzije i obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose (3.087,93 eura) utvrđen u visini od 15.341,43 eura

- razlika nove nedospjele EUR glavnice nakon konverzije utvrđena u iznosu 5.239,86 eura

34. Tužitelj je podneskom od 21. srpnja 2025. godine postavio konačni tužbeni zahtjev u kojem pored utvrđenja ništetnom odredbe čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu zahtijeva da sud naloži tuženiku da mu s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos 15.341,43 eura, ako razliku stvarne preplate i iznosa priznatog dodatkom ugovora o kreditu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da mu isplati razliku neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije u iznosu 5.239,86 eura s pripadajućim zakonskom zaletnom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka.

35. Tuženik se u podnesku od 1. rujna 2025. godine protivio takvoj preinaci tužbe.

36. Međutim sud je raspravnim rješenjem od 25. veljače 2026. godine dopustio takvu preinaku ocijenivši da je ista u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku svrsishodna radi konačnog rješenja spora. Pored navedenog i Vrhovni sud RH je zaključkom od 26. studenog 2021. godine sa sastanak s predsjednicima građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF preinaka nakon provedenog financijskim vještačenjem je dopuštena.

37. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku preplatio 15.341,43 eura s uračunatim iznosom zakonskih zateznih kamata i umanjenim za iznos utvrđene preplate priznate konverzijom u iznosu od 3.087,93 eura te je stoga donio odluku kao u točci II izreke.

38. Tužitelj je pored isplate stvarne razlike preplate u iznosu od 15.341,43 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine zahtijevao da mu tužitelj isplati razliku neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu na dan konverzije u iznosu od 5.239,86 eura, na što tužitelj nema pravo, jer u konkretnom slučaju je između tužitelja i tuženika sklopljen dodatak ugovora od 8. siječnja 2016. godine na temelju kojeg su tužitelj i tuženik u skladu s prisilnim odredbama ZIDZPK/15 utvrdili da se ukupan iznos preplate koristi za namirenje budućih dospjelih anuiteta čime su regulirali na koji način će taj preplaćeni iznos biti vraćen tužitelju. Stoga tužitelj u skladu s čl. 181. st. 1. ZOO-a nije ovlašten jednostrano odrediti da se potraživanje razlike glavnice koja ostaje nakon konverzije isplati tužitelju. Stoga je s tim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.239,86 eura tužitelj odbijen kao u točci III izreke.

39. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.2., 155., 156. st. 1. i 164.

Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, nadalje: ZPP-a).

40.1. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, ndalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući na umu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu od 20.571,29 eura za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 20. ožujka 2025. i 25. veljače 2026. po 250 bodova za svako ročište (250x2), za sastav obrazloženih podnesaka od 20. rujna 2023. i 21. srpnja 2025. godine, po 250 bodova za svaki podnesak (250x2), te trošak pristupa ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 1300 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura daje iznos od 2.600,00 eura, što uvećano za 25% PDV- a ukupno iznosi 3.250,00 eura. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura, tako da je tužitelju priznat trošak u iznosu od 3.303,09 eura.

40.2. Tužitelj je u ovom postupku postigao uspjeh u osnovi 100 % i u visini 75%, odnosno 100% +75%=175/2=88%, dok je tuženik postigao uspjeh u iznosu od 12%. Kada se od postotka stranke koja je postigla veći uspjeh u sporu oduzme postotak stranke koja je postigla manji uspjeh u sporu, ili 88%-12%, proizlazi da bi tužitelju pripadala naknada parničnog troška u visini od 76% ili 2.510,35 eura.

40.3. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od popisanih 400,00 eura, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.910,35 eura.

40.4. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u točci IV izreke.

U Vinkovcima, 26. ožujka 2026.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Igor Plavšić iz Vinkovaca – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb – punomoćnik tuženika