REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-448/2023.-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: INKASO.HR, OIB: 82925459345, Ulica Lorenza Jägera 5, Osijek, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, vps: 2.029,85 eur, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000, ZAGREB, OIB: 53056966535 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 2.029,85 eur / 15.293,88 kn, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

0,38 eur od 21.09.2008.,

1,11 eur od 21.10.2008.,

0,48 eur od 21.11.2008.,

0,00 eur od 23.12.2008.,

10,94 eur od 21.01.2009.,

12,27 eur od 21.02.2009.,

6,53 eur od 21.03.2009.,

6,87 eur od 21.04.2009.,

7,72 eur od 21.05.2009.,

5,68 eur od 24.06.2009.,

6,06 eur od 21.07.2009.,

5,43 eur od 21.08.2009.,

5,58 eur od 22.09.2009.,

4,47 eur od 21.10.2009.,

6,35 eur od 21.11.2009.,

7,39 eur od 22.12.2009.,

10,27 eur od 21.01.2010.,

11,70 eur od 23.02.2010.,

15,03 eur od 23.03.2010.,

14,87 eur od 21.04.2010.,

19,42 eur od 21.05.2010.,

21,98 eur od 22.06.2010.,

23,88 eur od 21.07.2010.,

29,39 eur od 21.08.2010.,

29,98 eur od 21.09.2010.,

31.26 eur od 21.10.2010.,

29,71 eur od 23.11.2010.,

42,11 eur od 21.12.2010.,

39,78 eur od 21.01.2011.,

40,51 eur od 22.02.2011.,

42,67 eur od 22.03.2011.,

40,04 eur od 21.04.2011.,

46,40 eur od 21.05.2011.,

55,82 eur od 21.06.2011.,

65,11 eur od 21.07.2011.,

72,75 eur od 23.08.2011.,

58,68 eur od 21.09.2011.,

50,60 eur od 21.10.2011.,

52,50 eur od 22.11.2011.,

56,37 eur od 21.12.2011.,

60,03 eur od 21.01.2012.,

60,70 eur od 21.02.2012.,

59,30 eur od 21.03.2012.,

59,03 eur od 21.04.2012.,

61,02 eur od 22.05.2012.,

60,81 eur od 21.06.2012.,

59,72 eur od 24.07.2012.,

56,13 eur od 13.09.2012.,

60,01 eur od 17.11.2012.,

60,59 eur od 27.11.2012.,

58,60 eur od 16.12.2012.,

54,69 eur od 17.01.2013.,

56,60 eur od 17.02.2013.,

56,28 eur od 17.03.2013.,

59,90 eur od 16.04.2013.,

52,01 eur od 17.05.2013.,

52,86 eur od 16.06.2013.,

53,48 eur od 17.07.2013.,

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000, ZAGREB, OIB: 53056966535, da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345, podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 1.596,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25.03. 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i AZ (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopili su dana 25.02.2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje.

Tužitelj nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud republike Hrvatske presudom pos.br.: Rev-2221/2018 od 03.09.2019. Tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu br. 528-50-3521470 od 13.06.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to: 1. sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom, 2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

Obzirom na to da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio, tužitelj posebno ističe i napominje da potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik prije svega osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu.

Smatra kako se u konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Smatra kako cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao bi se suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „ potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ističe kako u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene.

Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

U odnosu na valutnoj klauzulu tuženk ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli

Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita.

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Smatra kako u konkretnom slučaju, tužitelj i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

Smatra da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Tuženik osporava i zahtjev tužitelja imao pravo na isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom, odnosno da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3.Sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je proveden dokazni postupak saslušanjem svjedoka AZ, zamolbenim putem na Općinskom sudu u Osijeku.

4.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5.Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.029,85 eura/ 15.293,88 kn zbog stečenog bez osnove, a koji iznos je korisnik kredita AZ pretplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 528-50-3521470 od 13. lipnja 2006.

6.Između stranaka nije sporno da je 13. lipnja 2006. tuženik sklopio sa AZ Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 528-50-3521470 (list 8. do 11. spisa), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila, u protuvrijednosti od 19.946,25 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Stranke su odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorile redovnu kamatu od 5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženika.

7. Između stranaka je sporno ima li tužitelj kojem je korisnik kredita ustupio spornu tražbinu aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva, odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač, već osoba kojoj je potrošač ustupio spornu tražbinu, je li nastupila zastara sporne tražbine te od kad teku zakonske zatezne kamate.

8.Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 25. veljače 2021., koji je sklopljen između AZ i društva INKASO.HR d.o.o., ovdje tužitelja (list 6. spisa), utvrđeno je da je tužitelju ustupljena novčana tražbina prema tuženiku nastala po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-3521470 od 13. lipnja 2006. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate. Stoga , imajući u vidu da je tražbina vezana uz Ugovor o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, pa u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

9.Na ročištu održanom 5. prosinca 2025. svjedok AZ iskazao je da je negdje u lipnju 2006. sklopio ugovor o kreditu kod Raiffeisen banke, pri čemu mu je navedeni kredit bio potreban za kupnju automobila. Automobil je kupio u svojstvu fizičke osobe. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti svih detalja, ali navodi da smatra kako su ga djelatnici auto kuće u kojoj je u konačnici kupio automobil uputili na Raiffeisenbank radi realizacije kredita. Kredit je ugovorio u valuti CHF (švicarski franak), a koliko se sjeća, u trenutku podizanja kredita nije mu bila ponuđena druga mogućnost, odnosno nije mu bilo ponuđeno podizanje kredita u drugoj valuti. Nije se raspitivao o uvjetima u drugim bankama. Koliko se sjeća, prije potpisivanja ugovora isti nije detaljno čitao, ali se sjeća da je glede kamate bilo navedeno kako je ona promjenjiva. Prilikom potpisivanja ugovora nije postavljao posebna pitanja djelatnicima banke niti mu je nešto posebno pojašnjavano, budući da mu je bilo bitno kupiti automobil, za koju svrhu je u konačnici kredit i podigao. Navodi da je kredit bio odobren s rokom otplate od 7 godina. Početna mjesečna rata iznosila je oko 1.100,00 kuna. Navodi da je dvije godine nakon sklapanja ugovora mjesečna rata iznosila približno ugovoreni iznos od oko 1.100,00 kuna, nakon čega je, po proteku dvije godine, počela rasti iz mjeseca u mjesec, tako da je u konačnici dosezala iznos od oko 1.800,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplatio. Nadalje, navodi da je prvotno pokušao ostvariti svoje potraživanje prema tuženiku putem Udruge Franak, no potom je preko sina saznao za postojanje društva koje se bavi otkupom potraživanja, slijedom čega je svoje potraživanje prema tuženiku ustupio tužitelju INKASO.HR d.o.o.Izjavio je da ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao ni na mogućnost značajnog porasta mjesečne rate, te navodi da, da je na to bio upozoren, zasigurno ne bi sklopio takav ugovor. Nadalje, naveo je da je dobio tipski primjerak ugovora te nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj odredbi predmetnog ugovora. Također je izjavio da je osobno otplaćivao kredit putem administrativne zabrane na plaći. Navodi i da, koliko se sjeća, u vrijeme zaključenja kredita kod navedene banke nije postojala mogućnost ugovaranja kredita u drugoj valuti.

10.Nisu osnovani tuženikovi navodi da korisnik kredita AZ svoja prava iz potrošačkog ugovora nije mogao prenijeti na tužitelja, jer se ne radi o neprenosivim i strogo osobnim pravima.

11.Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj -35/05,41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,114/22,156/22,155/23 dalje ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.Ustupitelj tražbine je fizička osoba i potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, dalje: ZZT), dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije, jer identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev- 1153/2023). Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 9. ZZT-a, kojom je propisano da je «potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dok tijekom postupka nije osporavao da je korisnik kredita Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Kako je pravomoćnom odlukom ovoga suda poslovni broj P-1401/2023 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezivanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franaka, to je predmetnom presudom već deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrži sporne odredbe. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

13.Učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi se odnose i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice.

14.Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkama 1. – 7. izreke utvrđeno je da su tuženici u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

15.Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.Dakle, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik AZ, pa se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, jer pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

17. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili AZ i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 13. lipnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj, konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao (isto tako i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2095/2024) jer na te okolnosti nije predlagao izvođenje adekvatnih dokaznih sredstava u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je sud ocijenio da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

18.Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 2.029,85 eura/ 15.293,88 kn ,jer tuženik visinu zahtjeva na kraju nije osporio.

19.Također nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe sukladno odredbi članka 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, jer za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Stoga, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. veljače 2023., a da je zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda, poslovni broj 1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle od 14. lipnja 2018., to proizlazi da petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a nije protekao pa je tuženikov prigovor zastre ocijenjen neosnovanim.

20.S obzirom na to da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se odredbe između prednika tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je sukladno odredbi članka 84. stavka 1. i članka 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, i to razlike između iznosa koji je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema stopi od 5,20% redovne kamate te kunskih iznosa koje je preplatio zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

21.Slijedom svega navedenog , nakon provedenih dokaza sud je zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženiku preplatio iznos od 2.029,85 eura/ 15.293,88 kn, a koji iznos u cijelosti odgovara tužbenom zahtjevu tužitelja. Stoga je sud, sukladno odredbi članka 80. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, a u vezi s člankom 323. stavak 1. istog Zakona, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.029,85 eura / 15.293,88 kn te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

22.U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

23.Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: OT), a sastoji se od troška: sastava tužbe/podnesaka od 24.02.2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, sastava tužbe/podnesaka od 05.06.2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, sastava tužbe/podnesaka od 05.10.2023. u iznosu od 199,00 eura Tbr.8.t.1.OT-a, ročišta od 06.11.2025. u iznosu od 200,00 eura Tbr.9.t.1.OT-a, ročišta od 05.12.2025. u iznosu od 200,00 eura Tbr.9.t.1. OT-a, ročišta od 24.02.2026. Tbr.9.t.1.OT-a u iznosu od 200,00 eura Tbr.9.t.1.OT-a, što zajedno sa PDV-om od 25% iznosi 1.496,25 eura.

Tužitelju je priznat i trošak pristojba na tužbu od 23.02.2023. u iznosu od 33,38 eura, kao i pristojba na presudu od 05.11.2025. u iznosu od 66,76 eura, što sveukupno iznosi 1.596,39 eura te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku, u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čl.354. st.2. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl.467. st.1.,3.,4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku

pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica